Trilogija otpora: Intervjui s radnicima Jadranske pivovare, Željezare Split i Jadrankamena

Prenosimo seriju razgovora što su ga članovi Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja vodili s radnicima Jadranske pivovare, Željezare Split i Jadrankamena nakon projekcija filma “The take” Naomi Klein i Avija Lewisa u suradnji sa splitskim studentima.

***

U petak, 5. ožujka članovi Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA) iz Splita u suradnji sa studentima splitskog Sveučilišta, u znak podrške radničkoj borbi u zauzetoj Jadranskoj Pivovari organizirali su projekciju dokumentarnog filma “The Take” (Naomi Klein i Avi Lewis, 2006.) koji kroz priče običnog argentinskog radništva zorno ukazuje na ono što ubrzo očekuje i Hrvatsku, te predlaže jedan drugačiji, uspješniji model otpora neoliberalnom kapitalističkom sistemu primjenom metoda direktne akcije i direktne demokracije. Nakon projekcije filma MASA je obavila intervju s Goranom Domljanovićem, glavnim sindikalnim povjerenikom PPDIV-a i Dariom Sliškovićem, predsjednikom Radničkog vijeća Jadranske pivovare Split.

MASA: U tiskovinama se moglo pročitati da ste pozvali i druge radnike da preuzmu svoje tvornice. Je li to točno?

Goran Domljanović (glavni sindikalni povjerenik PPDIV-a): Da to je točno. Pozvao sam ih i ponovno ih pozivam da to učine. Čuli smo da su u GP Dubrovniku radnici zauzeli pogon u kamenolomu i to pozdravljamo! I još jednom apeliram i zovem ljude ne samo u Splitu nego u čitavoj Hrvatskoj. Vidjeli smo što rade seljaci po sjevernoj Hrvatskoj, da zauzimaju prometnice, ceste, da će čak blokirati i granice. Ajmo jedan put da se digne Hrvatska! Ne samo Dalmacija nego čitava Hrvatska na noge!!!

MASA: Jeste li mislili potpuno preuzeti vođenje tvornice po argentinskom modelu ili težite prelasku u vlasništvo princa Luitpolda koji bi ovdje nastavio proizvodnju? Koja je, po Vama, najbolja opcija za vas?

D: Najbolja opcija bi bila za čitavu državu da se sve ovo pokrene jedan put. Da se pokrene radnik u Hrvatskoj, da kaže ‘’Dosta!’’ tajkunima. Da poslodavci ne misle da su bogom dani da vladaju nego da shvate jedan put da su oni u službi naroda, a da je narod i radnik taj koji njima donosi profit. Ne može se profit stvorit bez radnika.

MASA: Možda ste primjetili reklamu u kojoj se reklamira samo reklamiranje, tj. u kojoj je nadgrobni spomenik dignut proizvodu koji umire bez reklame, a samog radnika se zapravo nigdje ne spominje?

D: Tako je! Radnik je za njih potrošna roba. Njega se iskoristi i odbaci. Radnik je vlasnicima i poslodavcima teret. Čuli ste gradonačelnika što je rekao – da se medijska kampanja vodi protiv poslodavaca, a ni jednom riječju ne spominje radnike i kampanju koja se vodi protiv njih. Ako se protiv poslodavaca vodi medijska kampanja onda se prema radniku vodi genocid, hoće ga se uništit, hoće ga se satrat. On žali poslodavca koji će izgubit firmu?! Ma on je debelo, debelo potkovao svoj račun. Da Kerum sutra izgubi tvornicu, on i njegova djeca i njegovi unuci i praunuci će opet imati pune bankovne račune. A, mi radnici ako ostanemo bez posla jedino što nam ostaje je minus na tekućem računu.

MASA: Vezano uz film koji smo gledali, znači, za vas su povoljne opcije da princ preuzme tvornicu ili da tvrtka ide u stečaj?

D: Stečaj je samo nužno zlo da ne idemo u likvidaciju. Između dva zla biramo manje zlo. U slučaju stečaja, sa normalnim upraviteljem mi i dalje možemo nastaviti proizvodnju. A likvidacija za nas znači kraj. Idemo svi kući.

MASA: Mislite li da je realno očekivati ozbiljnije pomake, promatrajući ne samo Jadransku Pivovaru, nego i Željezaru i druga poduzeća gdje radnici mjesecima ne dobivaju plaću i koji su u puno većim problemima za razliku od vas koji još uvijek djelujete preventivno jer ste i dalje u proizvodnji? Mislite li da je moguće da radnici preuzmu tvornice i organiziraju se na bazi direktne demokracije? Primjerice, Dalmatinka nova, Željezara, Jadrankamen…

D: Nismo sigurno u istoj poziciji mi koji još primamo plaće i Željezara koja ne prima plaće, ali vidjeli ste na primjeru filma da u okupiranoj željezari tri godine nisu primali plaće, a ipak su se pokrenili, izborili i sada proizvode i rade. Znači da ima prostora i Željezari i ostalim radnicima da se pokrenu, ali i da se solidariziraju svi radnici u cijeloj Hrvatskoj. Znači, u filmu smo vidjeli dogovor između radnika tvornice traktora i željezare koja im je isporučivala djelove. Tako isto možemo i ovdje; razmjena sirovina, dobara itd. Ako treba da se vratimo u doba razmjene dobara. Idemo se organizirati barem da imamo za hranu jer sutra ćemo ostat bez hrane i bez svega.

MASA: To onda otvara mogućnost ne samo suradnje među tvornicama nego i suradnje sa seljacima koji Vama, primjerice, mogu omogućiti sirovinu za proizvodnju piva. Utoliko se čini prirodnim udružiti se s njima, a ne ići preko raznih posrednika.

Dario Slišković (predsjednik Radničkog vijeća Jadranske pivovare Split): Tako je. Na Jadransku pivovaru vam se još veže pedesetak, šezdeset firmi. I boce i etikete i čepove, raznorazne materijale, lužine, slad, hmelj proizvode takve firme koje imaju od 15 do 50, 100 ili više zaposlenih. To je to takozvano gospodarstvo, zamašnjak koji treba pokrenuti. Gašenjem ovakvih poduzeća, pogotovo profitabilnih, gasi se sve. A vi studenti koji idete na fakultete nemate se više za što školovati. Možete ići u konobare, kuhare i trgovce. Hoćemo li samo graditi prodajne centre? Na sve strane se otvaraju šoping centri. U bivšoj državi Split je bio treći-četvrti grad po industriji, kakva je da je bila.

D: Ti veliki šoping centri koje otvaraju tajkuni obećavajući tisuće novih radnih mjesta neka kažu koliko će se na račun tih centara zaposliti malih trgovina i obrta, tj. koliko će se zapravo zatvoriti tih malih trgovina i koliko će ljudi ostat bez posla. Evo već jedna Marmontova je izgubila 50% dućana. I onda oni tvrde da zapošljavaju ljude i otvaraju nova radna mjesta.

MASA: To povlači i pitanje financijskih mogućnosti radnika. Svakim danom niču blještavi centri, simboli moći i kapitala koji pozivaju ljude na potrošnju, čak i pod cijenu beskonačnih zaduživanja, a u isto vrijeme plaće radnika su sve manje čime se stvara nezadovoljstvo i nelagoda uzokovana ne položajem radnika u današnjem društvu, nego nemogućnošću da se zadovolje nametnute potrebe.

S: Tako je!

MASA: Budući ste vi podržali generalno radnička gibanja, recite nam, jeste li i vi dobili podršku od drugih?

D: Dobili smo podršku od staklenika iz Kaštela, imamo punu podršku sindikata PPDIV-a iz cijele Hrvatske i ponudili su se ukoliko bude trebalo da dođu i obrane Pivovaru, no to nam za sada nije potrebno i nije još vrijeme za to, ali nek se oni pokrenu u svojim firmama.

S: Mi zasada djelujemo preventivno jer imamo sirovina za još mjesec, mjesec ipo dana, a do tada će se vjerojatno nešto riješit. Ali ovo čeka Mljekaru, Dalmacijavino, škver pogotovo, razumijete, o tome se radi. A, ajde vi meni objasnite kako je moguće da u drugom po veličini gradu u Hrvatskoj koji sa okolicom broji više od 400 000 ljudi ne može opstat branša kao što je proizvodnja piva, vode, mlijeka i vina? A zbog čega? Zbog toga što je to od samog početka uništavano, zbog izgradnje stanova, centara i zbog takvih kao što je gradonačelnik Kerum.

D: U prošlom razdoblju građevinski lobiji su radili na ogromnim projektima kao što je izgradnja autoputa i stanogradnja. Je li iz splitske Željezare išao iti jedan komad željeza u taj put? Iz splitske Željezare niti jedan jedini komad željeza nije ugrađen u autoput! I što je sudbina željezare? Da se ugasi, naravno, jer je lakše tajkunima uvozit i usput stavit nešto u džep nego da mi to odradimo.

S: Isto tako u Dalmaciji što se tiče pive, nema pive u Europi što se proizvodi da ga nema na policama dućana. Dođite u Zagreb i prvo će vam bit 70% Ožujsko pivo na policama, u Karlovcu je Karlovačko na policama i u kafićima isto tako, a u Splitu, u Solinu u 90% kafića nema našega piva, o tome se radi. Mi od početka, nas nekoliko, non-stop upozoravamo direktore, vlasnike: “Ljudi to ne valja! Pada proizvodnja! Zlatorog koji ste pokrenili ne ide! Bacite ga ća i proizvodite Kaltenberg!”, na što su nam oni govorili: “Vi ste budale! Šta vas briga! Što se miješate u ono što ne razumijete!’’

D: Ne, ne, mi smo njima krivo govorili, jer njima nije u interesu da proizvodnja raste i da mi radimo, nego da se Pivovara ugasi.

S: Ovo mi radimo ima deset godina. Ovo je samo kulminacija, ali ja ne mogu ući u knjige i vidjeti kome oni pivo prodaju i po kakvim uvjetima, jer oni jednostavno kažu: “To nije vaš posao! Vas se to ne tiče!’’

D: Prošli direktor Marijan Kos, koji je isto vodio u likvidaciju kao što je vodi i današnji direktor, nam je rekao: “Ovdje se gasi prozvodnja, a distribucija se prebacuje u Zagreb. Istu stvar nam je rekao i sadašnji direktor: “Ukoliko se ne proda, Jadranska pivovara ide u likvidaciju, a distribucija će ići dalje.’’

MASA: Vi ste sada nastavili s postojećim resursima proizvodnju iako sami ne možete kupovati nove sirovine, međutim sinoć smo saznali od jednog od radnika da postoji milijun i pol litara piva koje se trenutno nalazi u skladištu. Mislite li da biste uz nastavljanje proizvodnje mogli distribuirati to pivo u svrhu eventualne ponovne kupnje sirovina?

D: Mi bismo mogli to napraviti, ali pravno mi ne smijemo to pivo nikome prodavati.

S: Tu se opet pokazuje kako je vlasnik napravio štetne ugovore i distribuciju prepustio jednom privatniku, Orvas grupi, tj. Branku Rogliću koji je u šurovanju sa Slovencima i kojega apsolutno nije briga hoće li prodati jednu bocu ili jednu gajbu. Oni nas na taj način kontroliraju i skupa sa Slovencima uništavaju.

D: Jer ako Orvas distribuira pive Zlatorog i Kaltenberg, a vi dođete u dućane i Zlatoroga je uredno posložen u frižiderima, a splitskog piva nema nigdje, tu je onda jasno o čemu se radi. Cilj je uništenje splitske Pivovare i gradnja nečega drugoga na terenu koji je nedavno u GUP-u prenamijenjen u građevinsko-turističko zemljište.

MASA: Imate li što dodati za kraj?

D: Zahvaljujem vam se svima na filmu koji ste prikazali i na podršci koju nam pružate i što ste uopće pokazali zanimanje za nas, jer ja mislim da se iz toga vidi da ipak imate nešto u glavi i da vidite da i vaša budućnost ovisi o ovome. Da smo sva radna mjesta koja sačuvamo sada sačuvali našoj djeci i budućim generacijama. I ukoliko mi prihvatimo sistem likvidacije koji nam trenutno nameću Slovenci (misli se na vlasnike Pivovare – op.) i kakav se nameće i ostalim firmama – pa kaže prema radnicima će sve obaveze biti podmirene, pa je li moja dužnost da uzmem otpremninu i da svome ditetu zatvorim poduzeće i da mu zatvorim radno mjesto? Je li to moja budućnost? Ja mislim da nije! Niti je budućnost Hrvatske!

***

Potaknuti ponovnim štrajkom glađu radnika Željezare, članovi MASA-e su u nekoliko navrata u znak solidarnosti posjetili radnike. Tijekom jednoga od posjeta, 8. ožujka, kada su radnici odlučili prekinuti višednevni štrajk glađu uz daljnje okupiranje tvornice, također je organizirana projekcija dokumentarnog filma “The take” nakon koje je proveden intervju sa sindikalnim povjerenikom HSM-a Jozom Ivančevićem.

MASA: Trenutna situacija je takva da prekidate štrajk glađu, ali nastavljate borbu. Na koji način ćete se dalje boriti?

I: Mi smo sad prekinuli štrajk zato jer su danas postignuti neki rezultati gore (u Zagrebu, op.). Jedan od njih je žica koju smo tražili da nam se vrati, a drugi je vezano za pregovore oko novog kupca koji traju i koji će trajati čitav tjedan po njihovim najavama. I daje nam se nada, ako ne i garancija, da će nešto biti postignuto. U srijedu dolaze dvojica potencijalnih kupaca, pa onda u četvrtak još jedan. Uglavnom, ja da mislim pet firmi dolazi na razgovore u vladu i valjda će netko biti toliko lud da se zalijepi na ovaj naš lijepak. Prekinuli smo štrajk glađu, ali i dalje ostajemo ovde u firmi, više radi opreza, u slučaju da sve skupa ne bude išlo kako treba, da mi reagiramo promptno.

MASA: Mislite, u slučaju deložacije, likvidacije, ili rasprodaje postojeće imovine poput spomenute žice?

I: Ne. Ta žica o kojoj smo mi govorili se trenutno nalazi u sjevernoj luci i ona bi po sporazumu koji smo danas potpisali trebala ići u naš pogon u Mostine. Ona neće biti problematična. Međutim, nije nama žica cilj već nam je glavni cilj da ponovno pokrenemo proizvodnju ovdje jer tamo na Mostinama imamo samo pedesetak ljudi, a ovdje je većina naših radnika, 400 i nešto ljudi. Nama je najvažnije da se nađe netko tko će ponovno pokrenit proizvodnju i omogućiti nam da počnemo radit i da počnemo zarađivat svoju plaću.

MASA: Vi trenutno aktivno sudjelujete u tim pregovorima?

I: Dogovor je takav da na svim razgovorima sa budućim kupcima bude predstavnik radnika. Danas je taj slučaj bio gore (u Zagrebu, op.) u razgovoru s Nijemcima gdje je sudjelovala naša predstavnica Nejašmić koja je u čitavoj ovoj akciji od samog početka.

MASA: Što se tiče samih radnika i slanja delegata na takve pregovore, zanima nas kako su radnici međusobno organizirani? Vidjeli smo izvještaje sa radničkih zborova pa nas zanima donosite li vi sve odluke zajednički na zborovima, poput primjerice odluke o prekidu štrajka glađu, nastavaku okupacije tvornice, itd.?

I: Mi danas nismo imali kad sazvati radnike, ali u pravilu oko važnijih tema sazovemo ljude, čujemo kako radnici razmišljaju i na osnovu toga se donose zaključci koje mi onda provodimo. To je nas par, uže neko, ajmo reć rukovodstvo. Khm, rukovodstvo… To je možda malo grubo reć’, ali nas par, četvero-petero, mi smo onda ti koji opet te zaključke dalje sprovodimo.
Nešto kao krizni stožer kakav smo osnovali za vrijeme ovog zadnjeg štrajka. Nas četvorica smo u akciji zadnjih godinu, godinu i nešto dana, al mi moramo osluškivat ljude i njihova razmišljanja. Sve što oni traže mi to normalno kasnije sprovodimo.

MASA: Namjeravate li više sudjelovati u radu buduće uprave? Dakle, ne samo u odabiru potencijalnog kupca nego i u njenom funkcioniranju ili će te i dalje dopuštati da oni sami donose sve važne odluke iako se svaki puta do sada pokazalo kako uprava redovito radi protiv radnika i protiv njihovih interesa?

I: Čujte, mi ćemo sudjelovati u tim razgovorima u odabiru potencijalnog kupca, ali ipak zadnju riječ u svemu ima država. Normalno da će oni uvažiti i neke sugestije koje se pojave s naše strane, a kasnije u poslovanju poduzeća, kada novi vlasnik dođe, normalno da ćemo mi nastojati sve u okviru naših nadležnosti i mogućnosti. Ne možemo mi voditi politiku poduzeća. Mislim to se ne može od nas očekivat. Ali svakako da ćemo mi, ukoliko se pokažu nekakve anomalije, na njih ukazivati isto kao što smo ukazivali i sada u ovom slučaju, kada su ovdje bili Poljaci. Međutim, na nivou države mora postojati, i vjerojatno postoji neka služba koja mora pratiti kako se taj ugovor sprovodi. Sada kada novi vlasnik potpiše ugovor u njemu će biti stavke čije će poštivanje oni iz Vlade morati pratiti.

MASA: I kako su pratili poštivanje ugovora u slučaju Zlomrex-a?

I: A, ovdje nisu pratili nikako! Jer da su pratili iti malo, onda se sve ovo ne bi desilo. I to unatoč upozorenjima koja smo još krajem 2008. slali putem dopisa ili ih zvali telefonom, da ne spominjemo da je ovo bio već peti štrajk glađu, oni nisu poduzimali ništa! Tako da ono što budemo mogli mi ćemo sigurno učiniti da bi firma počela raditi kako treba. Ali opet ponavljam, prvenstveno je tu uloga Vlade koja bi morala nadgledat’ sprovođenje ugovora.

MASA: Kako ćete reagirati ako i sljedeća uprava bude ponavljala iste pogreške i ukoliko Vlada ni dalje ne bude štitila radnike od izrabljivanja?

I: Mislim ako je nama jedino rješenje štrajk glađu onda ćemo i dalje štrajkat glađu pa i do dvadesetog puta ako treba.

MASA: A, postoje li neki alternativni načini štrajkanja? Vaše kolege su imali priliku vidjeti (u filmu “The take”, op.) primjer pravnog preuzimanja tvornice i pokretanja proizvodnje od strane samih radnika. Vidite li u tome i vašu šansu? Naime, čini se da stalno izmjenjivanje vlasnika na koncu uvijek ima fatalne posljedice po radnika.

I: Gledajte, svaka firma ima svoje specifičnosti. Mi ovdje, konkretno, nikako ne možemo sami pokrenuti proizvodnju, jer za početi proizvodnju moramo imati neka sredstva. Naš račun je blokiran sa nekih stotinjak milijuna kuna. Prema tome ne možemo ništa započinjati ako bar dio tog duga ne podmirimo, a mi ga sami ne možemo podmiriti jer nemamo odakle. Možda bi u tom slučaju mogla država pristupiti u pomoć, ali mi sami radnici to ne možemo napraviti.
Mi ćemo sada tu žicu koju imamo preraditi. Status je ove Željezare takav da smo mi još uvijek formalno u vlasništvu Zlomrex-a. Međutim, oni su izgleda digli ruke od nas i ne sudjeluju previše mada je i dalje predsjednik uprave Poljak kojeg fizički tu nema, ali i dalje donosi neke odluke. Mi ćemo ipak tu žicu preraditi bez obzira na Zlomrex i njihovu upravu jer na kraju krajeva oni su potpuno digli ruke i sudbina Željezare ih previše ne interesira. Oni žele što prije odavde otići.

MASA: Iz Zlomrexa kažu da je država glavni krivac za njihov neuspjeh i da ih je ona zapravo sabotirala zbog drugih interesa, primarno uvoza.

I: Ne znam ja sad točno. Postoje razne priče. Oni vjerojatno kažu da je njih država spriječila u radu, a država obrnuto. Doduše, država je kriva i najveći je krivac za ovo što se dogodilo, jer je ona u stvari dopustila tom Zlomrex-u da se ponaša kako želi. Da je bila drugačija ona bi spriječila da se npr. grade neki zidovi za milijune kuna, a sa druge strane nisu rađene neke puno potrebnije stvari u tom trenutku kao što je mirovinski koji nije uplaćivan. Tako da sve zavisi od države jer bilo je bezbroj radnji zbog kojih je država mogla raskinuti ugovor sa Zlomrex-om, ali to nisu učinili iz nekih čudnih razloga. Ali mi moramo biti svjesni da živimo u državi kakvoj živimo i nama ne treba biti ništa čudno to što se dešava u čitavoj Hrvatskoj. Poznata je uzrečica: ‘’Svaka država ima mafiju, a kod nas mafija ima državu.”

MASA: A, što mislite koji su razlozi ovakve politike prema Željezari? Saznali smo, naime, da, iako je željezo iz vaše proizvodnje bilo dovoljno dobro za neke druge države, u naš autoput nije ugrađena ni jedna šipka. Možete li tu činjenicu povezati sa stanjem u državi i s raspadom gospodarstva?

I: Znate što. To bi trebalo pitati gore Čačića i Radića i slične njima. Jer kad smo mi počeli graditi autoput, tada nije niti kila našeg željeza ugrađena u taj autoput. A zašto? Zato što je raznim pojedincima u interesu bilo isključivo da sami zarade na račun nas radnika. Tu su jednostavno pojedinačni i korporacijski interesi koji su uvijek ispred interesa radnika. I ja se uvijek ponovno vraćam na tu državu, to ne znači da se i sutra opet neće nešto takvo desiti, dapače. Tako da razni uvozni lobiji koji postoje u Hrvatskoj, uvoznici i preprodavači žice, recimo, oni su jednostavno jači od nas. Oni imaju vlast, a ako nemaju vlast onda su uz vlast i onda će oni uvijek donositi odluke koje njima odgovaraju i zloupotrebljavati moć koju imaju.

MASA: Što kažete o pozivu predsjednika sindikata Jadranske pivovare da se i ostali radnici koje se iskorištava dignu i zauzmu svoja radna mjesta, ne samo u Dalmaciji nego u čitavoj Hrvatskoj i da se napokon stane na kraj rasprodaji i uništavanju države?

I: S tim se apsolutno slažem. To bi svakako trebalo napraviti. Kakva je situacija u državi mi bi se mogli svi dignit. Ne samo Dalmacija nego svi radnici Hrvatske. Međutim, ja mislim da kod nas još uvijek ne postoji taj osjećaj solidarnosti između radnika. Ne znam, ja mislim da je to i iz razloga što smo živjeli u jednom sistemu pedesetak i nešto godina pa još uvijek nismo načistu s tim kako se ponašati.

MASA: Možda zato što se pojmovima solidarnosti i zajedničkog dobra stalno pripisuju totalitarni predznaci. Prikazuje ih se kao povratak u mračnu prošlost, a i kao prijetnju stabilnosti tržišta i čitavom ekonomskom sustavu.

I: Da. Najbolji primjer je prije par mjeseci kada je, ne znam ni ja koji više sindikat, organizirao te masovne prosvjede, tj. prosvjede koji su trebali biti masovni međutim na kojima se pojavljivalo po gradovima maksimalno 200-300 ljudi. Nije bitno tko ih je organizirao, ali je to samo pokazatelj da među radnicima i građanima ne postoji ta solidarnost i osjećaj da su svi naši problemi međusobno povezani.

MASA: A i sindikati (HUS) koji su organizirali te prosvjede doimali su se kao da im nije u interesu da se pojavi veliki broj ljudi, nego kao da su još više željeli produbiti osjećaj nemoći radničke klase i građana uopće.

I: Znate šta, ja sam ovdje u ovim akcijama godinu dana. I u tih godinu dana ja sam vidio neke stvari koje su mene stvarno duboko razočarale, a to je upravo odnos među tim sindikatima, među njihovim vrhuškama i vođama. Čak su i studenti takvi, iako to ne bi trebalo biti tako. Svaki taj sindikat, bez obzira o kojem se radi, bio on HUS, bio Nezavisni, nije uopće važno, svima njima bi po prirodi posla trebalo biti u interesu da oni štite radnike. Međutim, meni se čini da oni uvijek prvo štite sebe, odnosno svoju stolicu na koju su smješteni. Svi su dobro uhljebljeni, dobro su plaćeni, imaju privilegije, imaju razne pogodnosti koje drugdje sigurno ne bi imali, jer nisu to neki kapaciteti, ti vođe, da bi uspjeli negdje drugdje. Ali nije to samo kod njih slučaj.

MASA: Možda je problem upravo u modelu gdje postoji mala grupica predstavnika koje je vrlo lako kupiti ili zastrašiti dok se primjerice u studentskim prosvjedima mogao primjetiti drugi model koji je bio potpuno nehijerarhijski organiziran. Obnašatelji svih dužnosti su se stalno rotirali čime se onemogućavala manipulacija…

I: Kod nas ovdje u firmi postoje tri različita sindikata – imamo ovaj HUS u okviru kojeg postoje dva i Samostalni sindikat -i sada je bilo nekih priča da bi možda bilo bolje da smo se mi ujedinili u jedan jedinstveni sindikat. Međutim, ja drukčije razmišljam upravo iz tog razloga koji ste vi spomenuli u pitanju. Naime, mi ovdje, kada nas zove uprava na razgovore, onda je čini mi se lakše kupiti jednog čovjeka nego tri čovjeka. Hoćete, nećete to je tako.

MASA: A kada se radi o 450 ljudi koji zajedno odlučuju?
I: Haha. Uglavnom mogu kupiti jednoga ili dva, ali sva tri vrlo teško. (“Zavisi od cifre!”, dobacuje jedan radnik) Ma znam, ali njima je teže i pristupiti sa tom idejom kada ih je troje.

MASA: U svakom slučaju heterogenost nije loša stvar, ali u nekim slučajevima bi se ipak sindikati trebali udružiti, prvenstveno kada se radi o radnicima i njihovim pravima. U brošurama koje smo dijelili postoji primjer Petrokemije gdje su se dva sindikata i udruga branitelja udružili da bi onemogućili privatizaciju i ugrožavanje radnih mjesta.

I: Mi konkretno ovdje jesmo tri sindikata, ali kada imate jedinstveni cilj onda među tim sindikatima nema trvenja i nesuglasica kao što ga nije bilo ni među nama u Željezari. Jer, nama je zajednički cilj bio da se ti Poljaci maknu ća i da mi možemo raditi. I stvarno, mislim, zaista nije nikada među nama bilo problema. To će vam najbolje oni potvrditi. Mi smo četvoro, troje i gospođa koja se priključila, bili kao četvoro sljepaca. Gdje je bio jedan tu smo bili svi. Nikada u godinu dana nije došlo do neslaganja. Bilo je i povišenih tonova i svađe, ali zajednički cilj se nikada nije mjenjao.

Mi čak ni vodeće ljude iz naših sindikata nismo uopće uključivali u našu borbu. Svi oni vrlo dobro žive od svojih plaća i nemaju veliku strast i motivaciju da išta promjene.

MASA: Sa koliko različitih poslovnih partnera i tvrtki surađivali dok je Željezara još funkcionirala, a koji danas trpe zbog prestanka vašeg rada?

I: Mislim, ne znam sada točno taj podatak, ali sigurno se radi o velikom broju počevši od otpadaša, tj ovih firmi koje su nas opskbljivale sa starim željezom, pa vatrostalni materijal, plin, struja voda… Tu se radi o stotini raznih firmi koje su sada pred propadanjem zbog situacije u kojoj se mi sada nalazimo. Nismo mi izolirani. Posebno se to odnosi na privatnike koji su nas opskrbljivali sa starim željezom jer ipak ne postoji nego jedna željezara u Hrvatskoj i ako smo mi prestali s proizvodnjom oni automatski propadaju.

Ali najbolji pokazatelj solidarnosti i ujedno iste situacije u kojoj se nalaze je da još uvijek ne potražuju ono što smo im mi dužni, ne traže ovrhe i drugo u nadi da će se pokretanjem Željezare sve skupa ponovno pokrenuti i da će i njima biti bolje.

MASA: Jeste li za štrajka primili podršku drugih radnika ili možda intelektualne i akademske elite?

I: Nama je podršku izrazio g. Berketa iz Kaštela (gradonačelnik Kaštela, op.). Nekoliko puta smo bili kod njega, a i on sam je dolazio ovdje i pomogao nam je na razne načine. Otkad je firma prestala raditi mi nemamo novaca, nismo imali za papir, za tonere, printere i računala, međutim on nam je sve to donirao. U takvom obliku neka deklaratorna podrška postoji, međutim mi nismo željeli ništa više od toga jer bismo se tako uvukli u političke vode i opet u nekakve interesne sfere i svrstavanja na lijevu ili desnu stranu što smo svakako htjeli izbjeći. To je sve.

MASA: Što biste željeli poručiti ostalim radnicima diljem Hrvatske koji su ili pred otkazom ili su ga već dobili i koji se na razne načine bore za svoja prava počevši od dubrovačkog GP-a i Jadranske pivovare do seljaka koji su na prometnicama?

I: Poruka je sljedeća. Ja znam iz kojeg smo razloga mi ovdje krenuli u štrajk. Uglavnom, ako nemaš drugu mogućnost zaposlenja, ako želiš taj posao i pred zidom si, onda ćeš se boriti i rukama i nogama da zadržiš svoje radno mjesto, posebno u situaciji u kojoj se država trenutno nalazi gdje ne postoji alternativa nakon otkaza. Dakle jedinstvo, ljubav prema tom poduzeću, ustrajnost i nikada se ne predati.

(“Ljubav? Koja ljubav? Pare, pare gospodo! Ova Željezara i ovaj posal je samo nužno zlo, nema tu ljubavi…”, jedva je procijedio jedan od iscrpljenih štrajkaša glađu i time slikovito zaključio razgovor)

***

Potaknuti natpisima u novinama zadnjih tjedana, članovi MASA-e iz Splita su 11. 3. 2010. potakli razgovor o situaciji u bračkom Jadrankamenu sa Zlatkom Eterovićem, predsjednikom Udruge malih dioničara, te još jednim radnikom kamenoloma koji je želio ostati anoniman jer sredstva za život zarađuje radeći u Jadrankamenu već dugi niz godina, a direktor je pod prijetnjom otkaza zabranio radnicima bilo kakvu komunikaciju s medijima.

MASA: Današnjoj situaciji u Jadrankamenu je kumovala privatizacija poduzeća. Možete li nam nešto reći o tome?

Z: Pretvorba poduzeća je izvršena 1993. godine pa je dotadašnje društveno poduzeće postalo dioničko društvo. Službena državna revizija iz vremena koalicijske vlade 2002. godine utvrđuje da nema primjedbi na pretvorbu koja je izvršena u skladu sa zakonom, ali se u postupku privatizacije našao niz nepravilnosti pa mišljenje revizora nije pozitivno. Radnici i ostali mali dioničari su upisali 51 % dionica, a ostalo su imali razni državni fondovi i to je bilo u redu, ali problemi nastaju s početkom preuzimanja većinskog paketa dionica od strane firmi Brune Orešara (GAIA). Tada udio malih dioničara pada na 15 %, a većinski vlasnik ne prihvaća njihova člana u Nadzorni odbor, niti među sedmero članova tada a ni kasnije kad smanjuje broj članova na tri.

Do ulaska Bruna Orešara Uprava isplaćuje dvije dividende, a od 1996 do danas nije isplaćena nijedna. Poduzeće je procijenjeno na oko 21 milijun DM, a dividenda koja je bila isplaćena za jednu godinu iznosi više od milijun DM. Znači, u razdoblju od 15 godina vjerojatno bi bilo oko 15 000 000 DM što je skoro jednako vrijednosti firme. No, isplata nije redovito izvršavana, već se dogodila samo dva puta. Unatoč tome, država ne sankcionira Brunu Orešara za kršenje ugovora, pa mu tek naknadno oduzimaju dio paketa kupljenih dionica, ali mu nakon nekog vremena ponovo omogućavaju da ih stekne kupovinom od firme koja ih je dobila kao plaću za obnovu nakon rata. Iako neko vrijeme nije imao većinski paket, B. Orešar se čitavo vrijeme predstavljao kao većinski vlasnik te je poduzeće koje je u trenutku njegova dolaska imalo preko 600 radnika i samo 4 300 000 kn zaduženja, doveo do 2002. godine na samo 300 radnika ali sa dugom od 43.000.000 kuna. Jadrankamen daje pozajmice firmama u vlasništvu B. Orešara da bi mu se one vratile u obliku dionica već polumrtvih firmi koje su prebivane i o znatno većoj cijeni od nominalne. Na taj način je izvlačen novac…

MASA: Jadrankamen je očito postao žrtvom privatizacijske politike, mislite li da je moguće još nešto napraviti da bi se to ispravilo?

Z.: U svim firmama gdje su utvrđene nepravilnosti sud bi trebao oduzeti nezakonito stečenu imovinu s tim da se najviše pažnje posveti većinskom vlasniku koji je i donosio sudbonosne odluke. Oduzetu imovinu bi se trebalo dati dijelom jedinici lokalne samouprave, dijelom radnicima, a manjim dijelom bi se nadoknadila šteta manjim dioničarima. Svakako, ukoliko je šteta (dug) veći od vrijednosti dionica tada bi ga krivac morao nadoknaditi iz osobne imovine.

MASA: Što mislite o povećanju uloge radnika u upravljačkoj politici?

Z.: To je jako pozitivno. U svijetu se širi tzv. radničko dioničarstvo i sve prave firme nastoje da što veći broj radnika budu ujedno i dioničari jer to podiže motivaciju za rad, a radnik osim plaće dobiva i dio kolača koji je dosad bio rezerviran samo za gazdu.

MASA: Koliko država može pomoći radnicima kad su oni i poslodavci/vlasnici na istoj strani?

Z.: Može ako politika ne bude umočena u firme, ako riješi uteg kriminalne privatizacije i kad se firme budu kupovale novcem, a ne podobnostima. Možda će i vlasnici bolje gledati svoje radnike pa će i sami moći mirnije spavati. Ali možda opet dođe do nekog povrata otete imovine, ovog puta ne crkvi nego radnicima…

MASA: Što mislite o mogućnosti da se radnici sami organiziraju i preuzmu tvrtke koje sad loše posluju i (ili) ne isplaćuju plaće radnicima?

Z.: U dosta firmi je došlo do odljeva kvalitetnog kadra, koji su, ako su imali mogućnosti, pokretali vlastite firme. Iako manje, još uvijek ima potencijala pa vjerujem da bi se radnici uspjeli sami organizirati, a po potrebi i na ključna mjesta dovesti sposobne ljude. Naravno, kad ne bi bilo previše dugova bilo bi puno lakše.

MASA: Možete li nam reći kakvi su stavovi radnika? Dvije plaće su vam kasnile, pa je Sindikat pokrenuo proceduru pokretanja štrajka. Kakvo je sad stanje?

N.N.: Uprava nas pokušava ušutkati, pa nam je direktor pod prijetnjom otkazima zabranio razgovor s novinarima. Ljudi su napeti, čekamo hoće li nam plaća za veljaču biti isplaćena dvadesetog (20. 3., op.), a ako ne bude, ide se u štrajk.

MASA: Što mislite o protestima seljaka i štrajkovima drugih radnika?

N.N.: Očito da pravda za one koji žive od rada u Hrvatskoj ne postoji. Ljudi imaju pravo da se bore za svoja prava i teško zarađeni novac. I štrajk ako treba, ali ne sa gladovanjem, jedino da gazda gladuje to može…

MASA: Kakav je odnos političkih struktura prema vašem slučaju?

N.N.: Čuo sam da su se sve stranke izjasnile za podršku na riječima tijekom priprema za štrajk (osim Pravaša), ali iza leđa su nam preporučali da ne štrajkamo.

MASA: Što mislite o mogućnosti preuzimanja poduzeća od strane radnika kao u Jadranskoj pivovari?
N.N.: Mi radnici znamo svoj posao i to odlično. Mi smo stvorili ovo poduzeće iz ničega. Ako Uprava ne zna raditi svoj posao neka ode. Za stanje u firmi oni sa Orešarom jedini snose krivicu. Možda bi im se mogla dodijeliti Nobelova nagrada kad su uspjeli baciti na koljena ovakvu firmu od koje je nekad živio čitav otok.

MASA: Što mislite o sindikatu?

N.N.: Sindikat se trudi da stvari popravi nešto, čuo sam da im središnjica iz Splita nije pomogla oko štrajka, neznam zašto. Sadašnji predsjednik sindikata je bučan, ali bi trebao više dopustiti radnicima da donose odluke. Hvalio se da nam je kolektivni ugovor najbolji u državi, a nama mjesec iza ne dođe plaća…

MASA: Što vi mislite, može li vam pomoći državna vlast?

N.N.: Vrana vrani oči ne kopa!

MASA: Imate li što poručiti ostalim radnicima koji se nalaze u sličnoj situaciji?

N.N.: Borite se za svoja prava, gazde uvijek viču da ne mogu poslovati, a svi voze skupa auta, idu na skijanje a vi trebate tegliti za njih…
Borite se i stanite jedan uz drugog!

Vezani članci

  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve