Svi antikomunisti su tigrovi od papira

U devetnaest godina, koliko je prošlo od njenoga raspada, bilo je sjećanje na Jugoslaviju ako već ne temeljni, onda barem značajan sastojak ideoloških bitaka novih vladajućih klasa. Zajedno sa državnim socijalizmom u univerzitetskom prostoru ukinut je i marksizam kao osnovna znanstvena paradigma u društvenim znanostima i humanistici – ulogu pisanja o povijesti tako su preuzeli novi ili konvertitski, nekada socijalizmu odani povjesničari i povjesničarke.

Marksizam su nadomjestile nove, drugačije paradigme pisanja povijesti, tijesno povezane s proizvodnjom nacionalne supstance, tog glavnog ideološkog projekta novih političkih elita u novonastaloj poluperifernoj kapitalističkoj nacionalnoj državi. U parlamentarnom prostoru stranke ljevice su šutjele o povijesti socijalističke Jugoslavije, osim u trenucima kada je to bilo moguće ukomponirati u novi demokratski konsenzus (borba protiv fašizma tako je prihvatljiva – socijalna revolucija i njene povijesne posljedice ne), dok je desnica oduševljeno prigrabila revizionistički diskurs nove službene historiografije, te je u vezi socijalističke prošlosti vodila revanšističku simbolnu politiku (pomirbeno iznuđivanje, izjednačavanje žrtava kolaboracije i revolucije), zahtijevala dosljednu i često apsurdnu denacionalizaciju (vraćanje nekretnina namijenjenih javnim uslugama ili kulturnoj proizvodnji u privatno vlasništvo), te čak lustraciju. Parlamentarna ljevica nije se oduprla toj ofenzivi – u prostoru službene politike, uz asistenciju većine masovnih medija i univerzitetskih odsjeka za povijest, tako je antikomunistički revizionizam postao prevladavajući način sjećanja na socijalističku Jugoslaviju.

Povijest krvave diktature

Taj diskurs pripovijeda historiju krvi, ubojstava nedužnih, tugovanja, razbijenih obitelji i uništenih života. Radi se o morbidnoj, krvlju, ubijanjem i mrtvima opsjednutoj pripovijesti o krvoločnim komunistima, šačici barbara željnih vlasti, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata nelegitimno i nelegalno preuzeli vlast, te nakon rata pobili svoje političke i vojne protivnike. I kasnije su zatirali, zatvarali, mučili i ubijali sve disidente, sve one koji bi mogli ugroziti njihovu totalnu i totalitarnu strahovladu. Radi se o diskursu rata koji nikada nije stvarno završio, koji je, sakriven ispod naizgled mirne i uređene društvene površine [1], divljao sve do osamostaljenja Slovenije.

Ovaj diskurs predstavlja se kao konačno dočekana pobuna povijesti onih koji su bili utišani i pobijeni u vrijeme komunizma, kao mračna istina komunističkog projekta Jugoslavije. On je usredotočen isključivo na nasilje vlasti. Revizionističke povjesničare i povjesničarke, zaposlene brojanjem kostiju, ne zanima ni jugoslavenska ekonomska povijest, niti povijest njenih socijalnih politika, već samo tajni rat barbarskih vladara protiv nedužnog naroda. Ti barbari sakrili su dokaze o svojim zločinima u skrivene arhive i podzemne rovove, pobili ili pozatvarali one koji su za te zločine znali, te se služili lažima i medijskom manipulacijom da bi zaveli javnost i prikrili svoje zločine. Na toj osnovi oblikuje se klasična figura herojskog disidenta – u suprotnosti s prepredenim, ciničnim, nesavjesnim i nasilnim komunistima, disident je pošten, istinoljubiv, moralno čist i duboko humanistički – i paranoične “teorije“ o komunističkom kontinuitetu, udbomafiji i dubokoj državi.

Kada je istina o komunističkom režimu, ta žalosna priča o beskonačnoj (usprkos najvećih napora brojača kostiju) muci žrtava totalitarizma – u obliku iskopanih domobranskih[2] kostiju, nađenih dokumenata iz tajnih arhiva i usmene povijesti preživjelih žrtava komunističkog terora – na kraju razotkrivena, slijedi zahtjev za osvetom (revanšistički moment revizionističkog diskursa), za ispravljanjem nepravdi i uklanjanjem ostataka totalitarnog režima. Ovaj zahtjev zgodno koincidira s neoliberalnim ekonomskim mjerama novih, postsocijalističkih političkih elita, pa na terenu “popravljanje nepravdi iz vremena totalitarizma“ izgleda kao privatizacija nekadašnjeg društvenog vlasništva (banaka i drugih značajnih financijskih institucija, industrije) i javnih službi (zdravstva, školstva, javnog prometa), smanjivanje materijalnih socijalnih standarda i denacionalizacija nekretnina. Revizionistička historiografija je dakle jedna od osnovnih ideoloških legitimacija tranzicijskih neoliberalnih “strukturnih prilagodbi“. To je očito i iz klasne pozicije, s koje je pisana – ne da se samo kloni ekonomske i socijalne povijesti socijalističke Jugoslavije, koja je povijest iznimnog poboljšanja materijalnog standarda, radničkih prava te životnih i radnih uvjeta radničkih klasa. Ona umjesto toga nudi pojedinačne primjere tragičnih gubitaka privatnog vlasništva nad tvornicama [3] u procesu nacionalizacije i proganjanja pojedinih malograđanskih inteligenata. Brine ju dakle načeto materijalno i duhovno blagostanje građanstva i malograđanstva, ali ne i popravljeno materijalno i duhovno blagostanje radništva (kojega je uvjet određena mjera revolucionarnog nasilja, u namjeri da se organizira egalitarnije društvene i političke odnose), zatiranje slobodnih poduzetnika i slobodnih duhova, ali ne i povijest praksa jednakosti i solidarnosti u Jugoslaviji.

Druga značajna ideološka funkcija revizionizma je rehabilitacija kolaboracije s fašizmom – opet prikladno baš u vrijeme ponovne državne kolaboracije s nekim od fašističkih politika EU (vizni režim za pojedine države nastale iz bivše Jugoslavije, shengenski granični režim, zatvaranje prebjega u “domove za strance“, policijski nadzor i nasilje nad migrantima, državno zatvaranje očiju i toleriranje iskorištavanja migrantskih radnika bez papira, koji rade u Sloveniji na crno i bez ikakvih političkih prava ili socijalne sigurnosti, te i autonomne i autohtone fašističke mjere, kao što je bio izbris). Rasni i nacionalni šovinizam tako postaju dio službenog i legitimnog javnog diskursa, po ideološkoj formuli koje je najsrčanija proponentica Spomenka Hribar (šovinističke eskapade u parlamentu i u znanstvenim monografijama [4] doduše su djelo njenih prostijih suputnika, ali poštenjačka pomirbena ideološka formula Hribarove upravo je ono što osigurava pomirenje između takvih ispada i liberalnog političkog prostora, u kojem bi oni morali biti načelno neprihvatljivi – kada teži narodnom pomirenju Spomenka Hribar u stvari spontano radi za pomirbu između otvoreno fašističkog i deklarirano liberalnog diskursa, koji se, kada baš ne briše ili ne zatvara tuđince u narodnom tijelu, zasniva na vrijednostima slobode i ljudskih prava) – ako je moguće misliti NOB bez revolucije, ako ga je moguće odvajati do te mjere da je moguće opravdavati samo patriotsku borbu za nacionalno oslobođenje (a ne i ekonomsku, socijalnu i političku borbu), te ujedno osuditi njegov revolucionarni dio, onda ista operacija mora vrijediti i za domobranstvo. Domobranstvo tako možemo razlikovati od fašizma, afirmirati njegov patriotski, a odbaciti njegov loš, fašistički dio.

Tu nastupaju “teorije“ o totalitarizmu – kako fašizam, tako i komunizam su totalitarni, dok su patriotizam i narodnjaštvo prihvatljivi.[5] Ta operacija široko otvara vrata revizionističkim rehabilitacijama kolaborantskog domobranstva, pa ono više nije neraskidivo povezano sa fašizmom, već je sad depolitizirani narodnjački pokret. Zajedno sa narodnjaštvom povijesnog domobranstva tako se legitimira i etno-šovinizam današnje nacionalističke desnice, deklariranih nasljednika domobranstva, te kompradorska servilnost (i, kao u primjeru izbrisa, čak iznimna politička inventivnost) cjelokupne političke klase (kako desnice tako i ljevice) pri izvođenju rasističkih administrativnih direktiva EU.

Shematično predstavljeno, izgleda osnovna revizionistička ideološka operacija u vezi s NOB ovako:


ljevicadesnicapovijesni rezultat
legitimni patriotizamNOBdomobranstvonarodna pomirba
totalitarizamrevolucija/komunizamfašizambratoubilački rat


Pomirba je moguća samo uz osudu oba “totalitarna“ elementa, gdje je primarna meta naravno revolucija odnosno komunizam – narod se može ponovo udružiti u pomirbi, samo ako se sjećanje na pokret otpora koji je narod oslobodio od fašističkog genocida depolitizira, ako se neutralizira sve egalitarne i emancipatorne potencijale, koje bi to sjećanje još moglo sadržavati.

Kolaboracija s fašizmom u toj je perspektivi “taktička“, nužna u borbi protiv drugog, komunističkog totalitarizma. Na narodnjaštvo reducirano partizanstvo i od fašizma oprano domobranstvo tako su spremni na pomirbu, dok su fašizam i komunizam izjednačeni u svojem totalitarnom karakteru – i kopanje kostiju te traženje drugih dokaza za totalitarnost komunističkog režima može početi (ujedno mora prestati svako spominjanje njegovih pozitivnih socijalnih i političkih uspjeha i tekovina – posebno zato što je takvo spominjanje uvijek u suprotnosti s neoliberalnim projektom nazvanim tranzicija).

Teškoće s revolucijom

Ako se ljevica pred napadima desnice brani poricanjem (znani Freudov obrazac “da, da, ali ipak…“), tako što tvrdi da revolucije za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo, desnica ustraje da je revolucije bilo, ali da ju se ne može misliti, da u njoj nema nikakve političke racionalnosti, da se radi o nemišljivom, sasvim iracionalnom teroru, koji se ne može teorijski pojasniti. Može ju se samo kvantitativno, empirijski opisati, točnim pobrojavanjem kostiju ubijenih – ali što je više precizne empirije dalje smo od teorijskog tumačenja, koje nadomještaju moralno-teološki traktati. Svrha te ideološke formule – revolucija = iracionalni teror (koji se može “empirijski“ provjeriti i dokazati, ali ne i teorijski istražiti) – je partizansku revoluciju prikačiti staljinizmu, odnosno izjednačiti ju s razdobljem intenzivnog političkog terora u Sovjetskom Savezu tridesetih, s vremenom čistki, progona, deportacija i gulaga, te ju preko toga izjednačiti sa nacizmom – tako dobivamo dva velika zla evropskog 20. stoljeća, izjednačena pomoću označitelja totalitarizam. Ono što takva interpretacija previđa jest moment termidora, ta u Sovjetskom Savezu tridesetih radilo se već o terminaciji oktobarske revolucije, koju je pratilo intenzivno državno nasilje, nužno za uspostavu postrevolucionarnog “reda“, odnosno za konsolidaciju termidorskog državnog uređenja. Kada dakle revizionisti grme protiv revolucionarnog terora, stvarno grme protiv terora koji je ugušio revoluciju. Zvuči li to komično (naivnom empirizmu, koji umjesto teorijske epistemologije upotrebljava zdravorazumsko moraliziranje ne nedostaje komičnih momenata), ipak je pristajanje ljevice na tu formulu tragično. Otuda poricanje – istina je da smo se borili i za socijalno oslobođenje i pravednije društvo, za radnička prava, prava žena i socijalnu jednakost, za dostojanstveno življenje za sve, pa ipak ako je revolucija to što vi tvrdite da je, onda u NOB revolucije nije ni bilo.

Desničarska formula previđa upravo ono što je u revoluciji revolucionarno. U revizionističkoj perspektivi nema ničega osim nasilja i patnje (prvenstveno one koja je pogađala vlasnike sredstava za proizvodnju i zemlje, predrevolucionarne predstavnike vlasti i svećenike, te njihove članove obitelji). Revolucionarno nasilje u borbi protiv starih odnosa vlasti i u društvu, te borbe protiv fašizma, za moralno ogorčenog empirijskog povjesničara jednako je kao i nasilje termidorske terminacije revolucije, ubojstva su ubojstva i kosti kosti – bez obzira na to koja i kakva ideologija ih provodi (sam revizionizam, naravno, nije ideologija, ta on se zasniva na općim, vječnim i transhistorijskim moralnim vrednotama čovječanstva). Tako mu izmiče baš politički naboj pojedinih primjera političkog nasilja i njihov povijesni kontekst. Oslobodilačko nasilje borbe protiv fašizma izjednačeno je s genocidnim nasiljem fašizma (“pustimo politiku i ideologije, oboje zaslužuje jednaku moralnu osudu“) ili s državnim terorom postrevolucionarnog termidora.

Cijena koju mora plaćati ljevica za popuštanje u toj ideološkoj borbi je ogromna – mora se odreći samog koncepta revolucije. Njegovim poricanjem zatvara se mogućnost afirmacije istinske oslobodilačke revolucije protiv prisvajanja revolucionarne retorike u termidorskim režimima. Odreknemo li se koncepta revolucije, više ne možemo misliti dijalektiku socijalističkih revolucija 20. stoljeća u odnosu spram njihovih termidora (Staljinov teror, Dengov put u kapitalizam itd.) i prošlost gubi benjaminovsku iskru nade. [6] Umjesto sjećanja na borce i borkinje, na njihovu borbu i ideale, ostaju još samo grobovi žrtava i morbidni moralizam opuštene historiografije.

Revizionističko moraliziranje postaje još problematičnije ako ga ne provjeravamo samo obzirom na to kako predstavlja prošlost, već i kako djeluje u sadašnjosti, kakvi su aktualni politički učinci revizionizma. Rezolucija Evropskog parlamenta o Evropskoj savjesti i totalitarizmu između ostalog deklarira i da nema objektivne istine o prošlosti – ali umjesto da bi taj jeftin truizam bio znak za još pažljiviju epistemološku opreznost, nastupa kao alibi za napuštanje teorijskih standarda i prijelaz u moralni empirizam; zašto bi se ipak trudili oko znanstvene strogosti, ako objektivna istina o prošlosti i tako ne postoji, postoje samo kosti koje možemo opipati i osjećaji, koji se pri tome u nama pokreću, na osnovu generičkih ljudskih moralnih osobina – za njih gore navedeni relativizam ne vrijedi, ta one su transhistorijske, kraljevstvo objektivne istine dakle nije povijest, već cmizdravi općeljudski moral. Pognan od vrhovnih evropskih instanci, pomak k moralnoj historiografiji dolazi u prikladnom povijesnom trenutku, kada se neoliberalni projekt [7] ekonomski posve diskreditirao, kako u praksi tako i u teoriji. Sada se ponovo pokreće pod maskom morala, u ime žrtava, u ime milijuna ubijenih.

Poanta antikomunizma nije u protivljenju staljinizmu – najinteligentnije, relevantne i oštre kritike su na kraju krajeva već odavno dali brojni marksisti i komunisti, pa i jugoslavenska komunistička partija -, već borba protiv državne regulacije ekonomije, “velike vlade“, “birokracije“, drugim riječima protiv socijalnih i radničkih prava. Druga, moralna faza neoliberalne ideološke ofenzive je sekundarna, očajnički pokušaj premještanja terena rasprave s ekonomskog tla (gdje su neoliberalni argumenti, teorije i predviđanja pobili sami sebe) na moralno nebo, s namjerom da se izjednači sve oblike povijesnog socijalizma sa staljinizmom, ovaj potom izjednačiti s nacizmom. Pa sve zajedno zapakirati kao totalitarizam i potom svoje neslavne “strukturne prilagodbe“ prodati ne više kao kraljevski put u slobodu, privredni rast i opće blagostanje, već kao zaštitu (slično kao što mafijaški kostolomci “štite“ lokale) pred uvijek aktualnom opasnošću totalitarizma (svi oblici totalitarizma su se, po neoliberalnoj doktrini, rodili iz ugušenih poduzetničkih poticaja i državnog posezanja u ekonomiju – i samo slobodno tržište može donijeti slobodu, otvoreno i slobodno društvo). O moralnoj vrijednosti te doktrine najviše govori činjenica da se radi o kombinaciji akviziterske ljeporječivosti i mafijaškog ucjenjivanja, koje teži, uz licemjerno i selektivno pozivanje na apstraktne “žrtve totalitarizma“ (i uz muk o žrtvama državnih udara, vojnih diktatura, te građanskih i imperijalističkih ratova u Čileu, Argentini, Nikaragvi, Indoneziji, Haitiju, Iraku itd., koje su pratile globalno neoliberalno uvođenje slobode i demokracije), uništiti ostatke politika jednakosti, emancipacije, solidarnosti, te već izborene dosege radničkih borbi 19. i 20 stoljeća, utopiti svako sjećanje na njih u smrdljivom bućkurišu teorija o totalitarizmu.

Ali ta usiljenost ujedno je dobar znak, znak slabosti neoliberalne doktrine, koja više ne može nastupati neposredno na terenu ekonomije i politike, te je suverena samo još na terenu obskurantističkog moralizma. Sadašnja kriza je jasno pokazala da je veliki projekt globalnog oslobođenja pomoću globalne ekonomske deregulacije neslavno propao. Postalo je očito da uspostavljenje posve slobodnog tržišta zahtijeva još više državne prisile i terora, da na terenu “minimalna vlada“ znači ukidanje državne teritorijalne suverenosti i nadzora nad represivnim aparatom, koju nadomještaju imperijalističke vojske, koje izvode humanitarne intervencije i privatne “zaštitarske službe“ koje štite “poslovne interese“ protiv naroda, da “gospodarski rast“ vodi u propadanje javnog obrazovanja, zdravstva i cjelokupne javne infrastrukture, u nezaposlenost, siromaštvo i nasilje. Današnji antikomunisti su tigrovi od papira, ta preostaje im samo još zgroženo moraliziranje u očajničkom pokušaju da spriječe narastanje globalnog otpora protiv neoliberalizma, zauzimanje univerziteta i tvornica od Kalifornije do Irana, ponovno rađanje plenuma te drugih oblika političkog prakticiranja masovne demokracije i načela solidarnosti.

Ako je nekada, kako piše Engels, njemačkog filistra spopadala sveta groza na riječi diktatura proletarijata [8], danas se to slovenskom filistru događa pri riječi revolucija – ali ustanci protiv neoliberalizma po cijelom svijetu, te njihove političke inovacije i načini organizacije govore da je revolucionarna masovna, narodna i neposredna demokracija moguća i bez državnog terorizma, dok je taj terorizam konstitutivni uvjet neoliberalne utopije, u ostvarenju koje, svjesno ili nesvjesno, slovenski filistar sa svojom moralnom kampanjom aktivno sudjeluje. Upravo su revolucionarni oblici masovne demokracije jedina alternativa neoliberalnom despotizmu, a pomirba koju predlažu duhovnjaci unutar historiografske struke ne znači kajanje za nekadašnje zločine revolucije, već zaborav njenog oslobodilačkog naboja – zaboravimo kako smo se revolucionarno oduprli fašizmu nekoć, da se ne bi kakav sličan otpor dogodio i danas, u trenutku lomljenja globalne prevlasti neoliberalizma, kada on svoju prevlast održava samo još sa što dalje to otvorenijim državnim i paradržavnim nasiljem i kada mu kao zadnja nada ostaje bijedno moraliziranje otužnih disidenata.

Primož Krašovec
Preveo sa slovenskog Srećko Pulig
Preuzeto s portala novossti.com




[1] »Vrijeme druge Jugoslavije je vrijeme permanentnog građanskog rata partije protiv vlastitog naroda» (Jože Dežman, Poštivanje spram pokojnih predaka temelj je za današnje međusobno poštivanje, u: Ognjišče, jun 2005). Ovakav tip diskursa i takav način razumjevanja povijesti nije nov – njegove srednjovjekovne i ranomoderne oblike analizirao je Michel Foucault (Society Must Be Defended, Penguin, London 2004, 43-62; usporedi i srpski prijevod Mišel Fuko: Treba braniti društvo, Svetovi, Novi Sad 1998.).
[2] Izraz ‘domobrani’ u slovenskom kontekstu označava kolaborante okupatora, poput ustaša u Hrvatskoj (op.p.).
[3] Vidi: Jože Žontar, Kaznovana podjetnost, Nova revija, Ljubljana 2005.
[4] Vidi: Rastko Močnik, Zgodovinopisje kot identitetna vednost, u: Lev Centrih, Primož Krašovec i Tanja Velagić (ur.) Oddogodenje zgodovine, ZAK, Ljubljana 2008, 39-58.
[5] »Danas pokušavaju, u obrani pred napadima desničara (koji demoniziraju revoluciju i zato dokazuju da su partizani pored narodnooslobodilačke borbe izvodili i revoluciju), neki »zagovornici« partizanstva protjerati iz sjećanja na partizanstvo svaku sjenku revolucije, pa ističu da se radilo o »čistoj« narodnooslobodilačkoj borbi, pri čemu zaboravljaju da je već »narodnooslobodilačka borba« bila izrazito revolucionaran koncept. (Tako je moguće da se neki današnji pokušaji glorifikacije i kriminalizacije partizanstva iznenađujuće podudaraju u temeljnoj reakcionarnoj ideološkoj pretpostavci da je patriotizam nešto po sebi »dobro«, a socijalna revolucija sama po sebi nešto »loše«.)« (Miklavž Komelj, Kako misliti partizansko umetnost?, tekst za katalog istoimene izložbe)
[6] »Samo onaj povjesničar koji je prožet time umije u prošlosti raspiriti iskru nade: ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi« (Walter Benjamin, O pojmu zgodovine, u: Izbrani spisi, Studia humanitatis, Ljubljana, 2003, 217; citiran hrvatski prijevod Walter Benjamin, Povijesno-filozofijske teze, u: Novi anđeo; Antibarbarus, Zagreb 2008., 115 )
[7] Za detaljnu analizu uloge moralne borbe protiv totalitarizma u neoliberalnom projektu, gdje prauzrok sveg totalitarnog zla predstavlja državna regulacija ekonomije, vidi Michel Foucault, The Birth of Biopolitics, Palgrave MacMillan, Basingstoke 2008.; također srpski prijevod Mišel Fuko, Rađanje biopolitike, Svetovi, Novi Sad 2005.
[8] Friedrich Engels, Uvod v Državljansko vojno v Franciji, u: MEID IV., Cankarjeva založba, Ljubljana 1968, 250.; usporedi hrvatski prijevod, Uvod Friedricha Engelsa, K. Marx, Građanski rat u Francuskoj., u Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb 1979., 957.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve