Tunis i Egipat sutra – reforma ili revolucija?

Arapski ustanci događaju se brzinom svjetla. Počeo sam pisati ovaj članak nakon pada tuniskog diktatora Bena Alija, a dovršio sam ga sa sigurnim padom egipatskog diktatora Hosnija Mubaraka. Ustanci u Tunisu i Egiptu nisu, kao što su neki pametnjakovići nazivali onaj u Tunisu, jasminske revolucije. To su revolucije kruha, metaka, krvi, demokracije i dostojanstva.


Arapski ustanci događaju se brzinom svjetla. Počeo sam pisati ovaj članak nakon pada tuniskog diktatora Bena Alija, a dovršio sam ga sa sigurnim padom egipatskog diktatora Hosnija Mubaraka. Ustanci u Tunisu i Egiptu nisu, kao što su neki pametnjakovići nazivali onaj u Tunisu, jasminske revolucije. To su revolucije kruha, metaka, krvi, demokracije i dostojanstva. Državne snage sigurnosti ubile su na stotine te ranile na tisuće ljudi u obje države. Uhićeno ih je još mnogo više. No iskra revolta, rasplamsana samoubojstvom Muhammada Bouzizija u prosincu u Tunisu, pretvorila se u požar masovnog pokreta širom arapskog svijeta, koji većinom predvode radnici, studenti te nezaposleni (žene i muškarci). Nedavni prosvjedi u Egiptu ponovo su se pojačali. Prosvjedi u Jemenu, Alžiru i Jordanu još su daleko od rušenja svojih režima, ali nastavljaju vršiti pritisak protiv statusa quo. Velik dio nezadovoljnih iscrpljenih pripadnika srednje klase profesionalaca, državnih službenika te sitne buržoazije također se lukavo pridružio većini.

Kako akcije na ulici pritišću dva glavna mjesta pobune, Tunis i Egipat, nužno se postavljaju bitna pitanja o uzrocima, mehanizmima i posljedicama tih važnih obrata. Izravni i opipljivi dobici već su postignuti u Egiptu te u mnogo većoj mjeri u Tunisu, no dalekosežne posljedice tih događaja itekako su neizvjesne. Hoće li dovesti do revolucionarne transformacije političkog sustava ili će se pretvoriti u reforme koje samo obuzdavaju ispade neoliberalnog poretka i imperijalističkih ideja koje su ih u velikoj mjeri i proizvele? Ima li mjesta za pojavljivanje neke nove diktature? Odgovori na ova pitanja ovise o pregršt faktora, uključujući otpornost starih režima preko granica dugovječnosti poljuljanih im neposrednih simbola, težinu objektivnih društvenoekonomskih uvjeta koji podmazuju masovni pokret, žilavost pobunjeničkih snaga i tip vodstva ili njegov nedostatak, kao i ulogu različitih političkih frakcija koje djeluju u okviru različitih ograničenja, kao što su ljevičari, liberali te islamističke snage.

Pobune 21. stoljeća


Mnogi komentatori brzo su svrstali ove događaje unutar općih svjetskih i specifičnih lokalnih arapskih poredaka. Gotovo da nema sumnje kako su događaji koji su u tijeku povezani pupčanom vrpcom sa svjetskom gospodarskom krizom. No uzročna veza ne ide samo u jednom smjeru. Ove će promjene imati ozbiljne implikacije na globalnu imperijalističku politiku koju vodi SAD. Također nema nikakve sumnje kako su zajedničke jezične, političke, kulturne i društvene poveznice unutar arapskog svijeta odigrale i nastavljaju odigravati ključnu ulogu u stvaranju onoga što nalikuje na domino efekt. Ali tretirati sva ta kretanja kao izdvojene velike događaje isto je kao i tretirati arapski svijet kao koherentnu društvenu jedinicu izoliranu od globalnih sila i neodvojivu od onih lokalnih.

Oblikom naizgled slični ustanci u Egiptu i Tunisu zasad možda pokazuju naizgled slične uzorke i trendove, no mogli bi završiti potpuno različitim rezultatima. I naposljetku, s obzirom na nepredvidive uvjete, bilo kakav pokušaj uklapanja ovih preokreta u ikakav već viđeni klasični kalup revolucionarnih teorija vrlo će nam vjerojatno sakriti potencijalne nove načine razmišljanja o pobunama u 21. stoljeću koje su nam pružili nedavni događaji. U očekivanju boljeg razumijevanja onoga što se dogodilo i onoga što se događa, neka opća opažanja o uzrocima, mehanizmima i sudbini ustanaka te rasprava koja se javlja, i više su no nužna.

Sindikati, ljevica i paradigma odsustva vođa


Ključna karakteristika oba ustanka je njihova prividna spontanost. To je istinito u smislu da nema revolucionarne avangarde u klasičnom marksističko-lenjinističkom smislu riječi. Skupove u velikoj mjeri održava čelična volja običnih ljudi koji više nemaju što izgubiti. Ali ta “spontanost” ima i historiju i budućnost.
U Tunisu je Opći sindikat tuniskih radnika (UGTT) uvijek igrao aktivnu ulogu u narodnim prosvjedima, još od vremena prvog tuniskog predsjednika Habiba Bourguiba (nešto manje za vrijeme Bena Alija), ali nikad se nisu izravno suprotstavljali režimu. Sindikalno vodstvo ipak je naposljetku podleglo pritisku svojih članova i preuzelo glavnu ulogu u mobiliziranju ljudi i organiziranju organizacijskog okvira u uspješnom pokušaju da se zbaci Ben Alija. Tri ministra u privremenoj vladi, koje je postavio Ben Alijev nasljednik Muhamad Al-Ghanouchi, UGTT je pozdravio, ali su odstupili dan poslije zato što se uvidjelo da će ikakvo privremeno vladajuće tijelo koje uključuje članove ili simbole vladajuće stranke biti bojkotirano.

Prosvjedi u Mahalli 6. i 7. travnja 2008.


Egipat, suprotno onome što bi se iz dosadašnjeg slijeda pobuna dalo zaključiti, svjedočio je još kontinuiranijem nizu narodnih pokreta, kao što su skupovi, prosvjedi te, značajno, rašireni štrajkovi radničke klase. U posljednje tri godine širom zemlje dogodilo se oko 3000 prosvjeda. Nakon namještenih predsjedničkih izbora 2005. godine, ustanak sudaca zbog nedostatka sudačke neovisnosti okrenuo je profesionalce iz srednje klase protiv režima. Radnički pokret bio je u središtu pozornosti prije dvije godine kada se val štrajkova pretvorio u pravu pobunu protiv režima u Mahalli u kojoj se nalazi najveći radnički kontingent na Bliskom Istoku (otprilike 28 000).
Radnički ustanak 2008. godine urodio je prvim nezavisnim sindikatima u Egiptu u zadnja četiri desetljeća: sindikati poreznika i zdravstvenih tehničara (ukupno oko 70 000 radnika). Radničkom pokretu uskoro se pridružio velik dio civilnog društva koje se potaknulo da zaoštre javne oblike prosvjeda te da ih se pretvori iz manjih prosvjeda i skupova u blizini središta udruga u širi pokret koji se prelio u javni prostor. Vodeću ulogu simbolično je odigrao 6. travnja Pokret mladih koji je pozvao na akcije građanskog neposluha 2008. godine te na Dan bijesa 25. siječnja.

Dakle, ono čemu svjedočimo (barem u Egiptu) nije spontani pokret. Bolje rečeno, svjedočimo spontanom prijelazu iz omanjeg lokalnog u masovni prosvjed kojem nisu posredovale elite (ljevičarska, liberalna ili islamistička) nego masovni ustanak u Tunisu. Tu možemo smjestiti i nove medije, no više kao posrednike nego kao začetnike pobune. Egipćani koji su promatrali razvoj tuniskog ustanka uvjerili su se kako su upravo njihovi neposredni grassoots prosvjedi pravi put do slobode. Društvene mreže su rasijale ta uvjerenja preko korisnika interneta i drugih novih medija (npr. SMS ili Twitter). Nedostajala je samo snaga da se izmori represivni državni aparat koji je uspio ugušiti njihove ranije manje ustanke.

Sigurnosni režimi i osiguravanje revolucije


Nije bilo lako izmoriti državni sigurnosni aparat ni u Egiptu ni u Tunisu. Ben Ali i Mubarak izgradili su opsežan represivan sigurnosni aparat mamutskih proporcija. U Tunisu, državi sa 10 milijuna stanovnika, broj policajaca približio se brojci od 150 000 (to je skoro 1 policajac na 67 stanovnika). U Egiptu je (do trenutnog prevrata) broj policajaca često prelazio broj prosvjednika, a u isto vrijeme oko 10 000 političkih zatvorenika čamilo je po egipatskim zatvorima. Država je također stalno pribjegavala jedinicama paravojnih sila u civilu (baltagiyyah) koje bi započinjale s nasiljem, sijale strah te u tajnosti uhićivale vođe prosvjeda. Policijske snage su i u Tunisu i u Egiptu bile naoružane američkim oružjem protiv prosvjeda, uključujući i smrtonosna oružja. Ta ubojita sredstva upotrijebljena su u punoj snazi protiv prosvjednika u obje zemlje, ali nisu uspjela smiriti val ljutnje i prkosa koji se digao protiv njih.

Prosvjednici su bili itekako svjesni uloge koju je policija odigravala u održavanju režima na životu. Pokušaji sigurnosnih snaga da proizvedu kaotičnu atmosferu naišli su na dostojnog protivnika u jedinicama narodnih sigurnosnih odbora koji su se organizirali kako bi branili svoja susjedstva od pljačkanja i vandalizma u obje države, iako s različitim uspjehom. Palilo se ili napuštalo policijske postaje. U Tunisu je nekoliko visoko pozicioniranih sigurnosnih službenika umoreno ili uhićeno prije nego što su napustili državu, dok je u Egiptu zabilježen samo jedan takav slučaj. No uspješno izmaranje policije nije isto što i potpuno slamanje represivnog državnog aparata.

Postoje naznake u objema zemljama da režimi i neki nesvjesni društveni komentatori pokušavaju polako ponovno uvesti policiju kao arbitra mira tako što tvrde da ju se može dobro iskoristiti za kontrolu prometa, itd. Mora se u potpunosti odbaciti sve takve pokušaje, a razmetanje autoritetom i silom mora ostati u rukama organiziranih narodnih odbora želi li se izbjeći pregrupiranje trupa usprkos masovnom revolucionarnom pokretu.

U Tunisu je masovni pokret uspio preuzeti kontrolu nad nekoliko ključnih institucija (poput državne televizije i ostalih prorežimskih oblika medija). No u Egiptu zasad nije tako. Država je uvela potpunu blokadu medija u cijeloj državi. Vojska je odigrala i nastavlja igrati odlučujuću ulogu u cijeloj stvari. Vojno vodstvo u Tunisu odbilo je sukobiti se s prosvjednicima i otvoreno je odbilo Ben Alijeve naredbe da preuzme sigurnosne funkcije što su napravili tek nakon njegovog odlaska. Opet, tako nije u Egiptu. Vojska sve više postaje posrednik između režima i ljudi. Mubarak je budalasto poslao vojne avione da kruže nebom iznad prosvjednika koji su zaposjeli Trg Tahrir.

Povijesno gledajući, egipatska vojska uživa neokaljan ugled među egipatskim narodom i nastavlja imati njihovo puno povjerenje. Vjerodostojnost vojske je na testu, budući da je sada na prvoj liniji. Za razliku od Tunisa, vojna birokracija u Egiptu također je povezana s izvršnim tijelima države zbog strateške uloge koju Egipat igra u provedbi imperijalističkog poretka SAD-a na Bliskom istoku (druga dva stupa u održavanju takvog poretka su Izrael i Saudijska Arabija). SAD se vrlo vjerojatno neće odnositi prema Egiptu tako nonšalantno kao prema Tunisu. Gubitak Egipta kao ključnog saveznika imat će dugoročne i duboke posljedice na američku misiju na Bliskom istoku, uključujući i potporu izraelskom aparthejdu. Ako Amerikanci ne uspiju sprječavanju dolazak na protuameričke vlade vlast, to će se dogoditi unatoč a ne zbog njihovih nastojanja, a implikacije takve imperijalističke malaksalosti usmjerene protiv domaćih narodnih pokreta koje nemaju nikakvu alternativnu supersilu kojoj bi se obratili, neće proći nezapaženo u ostatku arapskih zemalja i cijelog svijeta. Dosad je vojska slala zbunjujuće signale s obzirom na svoju poziciju, budući da je uvelike izbjegavala bilo kakve smrtonosne sukobe s prosvjednicima, iako nisu u potpunosti popustili njihovoj volji. Razmirice među vodstvom (posebice između više i niže rangiranih časnika) vjerojatno su u pozadini tih zbunjujućih signala.

Ali euforija zbog pobjede ne smije zasjeniti činjenicu da trenutni američki neuspjeh da zaustavi val revolucija ne isključuje mogućnost da u prikladnijem trenutku i nekim drugim sredstvima sruše revoluciju jednom kad se volja naroda bude razjedini nakon što režim uistinu nestane iz Egipta. Ako dođe do energetske krize ili manjka hrane – što je pospješeno zbog veličine države i infrastrukture u raspadu i još k tome potaknuto svjetskim igračima nezadovoljnima ishodom prosvjeda – moglo bi doći do protureakcije na pokret. Kako Tunis više nije u centru svjetske pažnje, i tamo bi se mogla pojaviti slična reakcija a kontrarevolucionarne sile ohrabriti da se dignu. Iz tog razloga dugoročni uspjeh ovisi o prepoznavanju i rješavanju problema dviju bitnih značajki dotičnih društava. Prvu značajku čine duboko ukorijenjene neoliberalne politike koje su proizvele ekonomsku boljeticu u njihovoj osnovi. Druga je neuspjeh dva vala nacionalnih pokreta u 20. stoljeću, koji su bili usmjereni protiv osmanskog imperijalističkog poretka te kolonijalističkog u Europi, da stvore demokratske i socijalno pravedne režime.

Neujednačen razvoj i neproduktivan kapital


Na ekonomskoj fronti, izvješća Svjetske banke i drugih tzv. svjetskih tijela o visokim stopama rasta i blagostanju u objema zemljama samo su skrivala ružnu istinu neujednačenog razvoja i neproduktivnog kapitala. U Tunisu se nezaposlenost vinula do 18 posto (dosežući alarmantnih 32 posto u Sidi Bouzidu u kojemu su se odvili prvi prosvjedi u Tunisu). Neujednačeno investiranje u turizam i druge grane industrije orijentirane na globalno tržište uzduž užeg obalnog pojasa otelo je oko 80 posto ukupnog investiranja. U Egiptu se procjenjuje da skoro 40 posto Egipćana živi ispod donje granice siromaštva. Zbog neujednačene i nekontrolirane urbanizacije samo u slamovima Kaira živi skoro 9 milijuna ljudi . U Suezu koji je epicentar pobune trgovački promet kanala (90 milijuna dolara u 2009.) nije zaustavio povećavanje jaza između bogatih i siromašnih budući da je uvoz strane radne snage i izvoz dijela industrije zbog raširene korupcije u birokraciji doveo bijes lokalnog stanovništva do točke usijanja.

Sve se to spojilo s rastom cijena hrane u svijetu i sve većim padom mogućnosti zemalja Juga da proizvedu dovoljno za svoje potrebe (Egipat je zbog velikog bazena Nila izvoznik hrane), razotkrilo je ranjivost tih zemalja na previranja u globalnoj ekonomiji. Činilo se da je zaleđe nešto jače pogođeno, ali se zbog toga i aktivnije organiziralo. U Tunisu je pobuna zaiskrila u središtu Sidi Bouzid, a između ostalih masovni su prosvjedi u gradovima Tatawinu i Sfakisu predvodili u organizaciji narodnih odbora i sindikata. Aktivno ili čak frontalno sudjelovanje zaleđa zemlje u oba slučaja jedna je od vrlo bitnih, ako ne i jedna od karakteristika koje odvajaju ovaj slučaj od tradicionalnih odnosa selo-grad. U Egiptu je to mnogo naglašenije zbog velike koncentracije urbanih središta u delti Nila i na obali Crvenog mora (Dumyat, Mansurah, Suez, Ismailiyah) koja povezuju glavni grad s ruralnim zaleđem i tako služe kao uporišta nejednake raspodjele neoliberalnih dobara (kao primjerice obrazovanja bez zaposlenja). Također su svjedočanstvo razine centralizacije moći u glavnom gradu koje je neoliberalni poredak navodno potkopao, ali ih je zapravo i povećao na svjetskom Jugu.

Povezivanje tih ekonomskih poteškoća s korumpiranom i kompradorskom klasom domaćih poslovnih elita postalo je dio ove revolucionarne poruke. Nekoliko obitelji te vladajuće kaste već je shvatilo poruku i napustilo obje države. Drugim riječima, neoliberalna boljetica stavljena je s pravom u političku sferu diktature, cenzure, korupcije i represije, a ne jednostavno u kontekst “kvara” tržišne dinamike kao što bi neoliberalna teorija htjela da povjerujemo. Zbog toga se oba pokreta žestoko opiru sklapanju ikakvog kompromisa s režimom usprkos očajničkim pokušajima elita da do njega dođe. I režim i elite doživjele su neuspjeh. Slogani prosvjednika jasno su izrazili realno stanje stvari svojom temom kruha, slobode i pravde. Njihovi zahtjevi fokusirani su na to da zakoni izvanrednog stanja prestanu vrijediti, da se raspuste postojeća vladajuća tijela poput parlamenta te da se napiše prijedlog novog ustava.

Komentatori su bili brzi u svojim zapažanjima kako na prosvjedima nije bilo islamističkih slogana te kako to znači da je revolucija sekularna. To je donekle točno. No islamisti bi s vremenom mogli preuzeti veću ulogu u političkim tijekovima i to prije u Egiptu nego u Tunisu, u kojemu je Muslimansko bratstvo izgubilo vjerodostojnost na ulici, ali je sačuvalo organizacijske i rukovoditeljske strukture koje bi na kraju mogle popuniti praznine u strukturama moći. Stotine njihovih pripadnika puštene su iz zatvora te, kako se doznaje, preuzimaju sve aktivniju ulogu u narodnim odborima za zdravstvo, sigurnost i socijalnu skrb. Ali sekularno-islamistička podjela zastarjela je formula o kojoj uopće ne možemo govoriti među mladom populacijom koja je dio nove generacije s mnogo složenijim razmišljanjima o religijskom i sekularnom.

Ipak, protočnost revolucionarnih vizija ne znači da se radi o postideološkoj viziji koja nužno odgovara našem postmodernom dobu. Te tvrdnje samo potvrđuju da se nova ideologija našeg doba ne uklapa u kalup već postojećih kategorija te da je u procesu stapanja s njima. Jezgra ideološkog uvjerenja i revolucionarnih tendencija unutar kojih bi mase mogle potražiti vodstvo, krije se u sloganima i zahtjevima prosvjednika. Ipak, dugoročno gledano slogani nisu dovoljni i još su daleko od ocrtavanja jasnog programa ili paradigme koji bi se odnosili na temeljite poljoprivredne, financijske i političke promjene potrebne da bi se revoluciju zaštitilo od prihvaćanja poziva na reforme ili ponavljanja pogrešaka nacionalističkih državnih reformi iz sredine 20. stoljeća. Dok se ne pojavi takva paradigma, sav trud se treba uložiti u sprječavanje svih pokušaja režima, kooptiranih elita ili vanjskih sila da sabotiraju sretan završetak ove divne priče o dvjema, a možda i više, narodnih revolucija.

Hicham Safieddine
S engleskog prevela Irena Curić
Objavljeno u Monthly Review

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve