Bankrot tranzicijskog liberalizma

Nakon prošlotjednih globalnih prosvjeda 15. listopada u hrvatskim se medijima pojavio niz komentara koji na očigledno masovno razočaranje sistemom reagiraju manje ili više paničnim napadima na svaku ideju promjene logike po kojoj funkcionira sadašnji sistem. Ovo oživljavanje karikaturalne hladnoratovske retorike očajnički je pokušaj spašavanja ideologije tranzicijskog liberalizma čije je zablude povijest nepovratno demantirala.

Tranzicijski liberalizam nastao je u vremenima raspada tzv. realsocijalizma među “intelektualcima” koji su uzroke ekonomskog i civilizacijskog zaostajanja istočnoeuropskih zemalja vidjeli upravo u formalno socijalističkom poretku. Tako je siromaštvo i povremeni nedostatak potrošačkih roba bila direktna posljedica planske ekonomije, dok je korupcija i nedemokratičnost političkog sistema shvaćana kao direktna posljedica jednopartijskog sistema. Sukladno tome, sve što je trebalo jednoj Poljskoj da postane nova Francuska ili jednoj Hrvatskoj da postane nova Nizozemska bilo je zbacivanje tog umjetnog režima koji je ograničavao prirodan razvoj istočnoeuropskih zemalja. Kada je promjenom sistema postalo očito da se snovi o pretvaranju Rumunjske u Švicarsku ne ostvaruju tako lako, izmišljen je koncept “tranzicije”, nužnog perioda “prilagodbe” tržištu i demokraciji. Taj period definiraju intenzivne “strukturne reforme” koje pretpostavljaju agresivnu privatizaciju i rezanje radnih i socijalnih prava radnika, sve u cilju što bržeg dostizanja ekonomskih, političkih i socijalnih standarda Zapada. Ova duboko ahistorijska zabluda ignorirala je osnovne činjenice da tzv. tranzicija nije prvi period u kojem istočnoeuropske zemlje bezuspješno pokušavaju dostići razinu razvoja Zapada unutar kapitalističkog ekonomskog sistema, te da je poslijeratni socijalistički period manje ili više planske ekonomije za većinu zemalja bio jedini period u kojem su ne samo uspjele razviti samostalnu industrijsku proizvodnju, nego iskorijeniti nepismenost, glad i uspostaviti sustav zdravstvene zaštite. S druge strane, u periodu nastanka mita o socijalizmu kao uzroku zaostajanja osamdesetih, koji prati i duboka ekonomska kriza, svi realsocijalistički režimi intenzivno eksperimentiraju s tržišnim reformama i privatizacijom. I tako, dok tranzicijski liberali plaču za slobodnim tržištem kao čudesnim rješenjem zaostajanja u razvoju, režimi kao što je bio jugoslavenski sredinom osamdesetih ulaze u aranžmane s MMF-om i provode privatizaciju (posebno za vrijeme Markovićeve vlade) s tragičnim socijalnim i ekonomskim posljedicama koje su naposljetku i dovele do potpunog raspada režima.

No, ni dvadeset godina sustavne dezindustrijalizacije, ograničavanja socijalnih prava i razvitka ekonomske zavisnosti o stranom kapitalu koja je nužna posljedica koncentracije kapitala ulaskom na “svjetsko tržište”, nije uvjerilo tranzicijske liberale da posumnjaju u mit o tranziciji. Tako Vuk Perišić u svom komentaru prošlotjednih prosvjeda izražava duboko nerazumijevanje antikapitalističkih parola istaknutih na prosvjedu, prije svega zato što, prema Perišiću, kapitalizam u Hrvatskoj ne postoji. Točnije, unatoč formalno privatnom vlasništu nad sredstvima za proizvodnju, kapitalizam nije “pravi”, već je riječ o “hibridu državnog socijalizma, klijentelizma i kleptokracije”. Perišić pri tome zaboravlja da u zemljama koje nikad nisu primjenjivale socijalistički model razvoja kao što su Filipini ili Kolumbija, liberalni “intelektualci” njegovog kalibra već sedamdeset godina propovijedaju kako je potrebno još neoliberalnih i proturadničkih mjera, pa da nastupi “pravi kapitalizam” i opće blagostanje. Dakako, ni jedna od tih mjera nije čarobno riješila problem klijentelizma i korupcije, ali je imala katastrofalne posljedice po život tamošnjeg stanovništva. Dapače, velika većina kapitalističkih zemalja u svijetu primjenjuje neoliberalni model razvoja usporedno sa stravičnom korupcijom i katastrofalnim rezultatima na području ljudskih prava. Ako vam spomenute zemlje zvuče previše egzotično, pogledajmo bliže primjere Grčke, Irske ili Portugala, zamalja historijski na periferiji kapitalizma koje su svojevremeno proglašavane primjerima uspješnog razvoja na tržišnom modelu dok se san o izlasku iz zavisnog u “pravi kapitalizam” nije raspao kao kula od pijeska tijekom posljednje krize. Naposljetku, što je sa zemljama Zapada, npr. Italijom kojom već desetljeće (s kraćim prekidom) vlada jedan Berlusconi, što je sa SAD-om čiji vođe vrše svakodnevne transfere iz upravnih odbora monopolističkih tvrtki koje posluju s državom u najviše strukture izvršnih vlasti? Kapitalizam, “pravi” ili onaj drugi, historijski se u pravilu pojavljuje kao kleptokracija, a neoliberalizam, kao model državne intervencije u korist privatnog kapitala, doslovna je definicija žrtvovanja javnog u korist privatnog.

Evidentan motiv za Perišićev komentar je upozorenje prosvjednicima i javnosti općenito kako bi njihovo nezadovoljstvo trenutnim sistemom moglo završiti u sistemu neslobode. Groteskno je do koje mjere se taj tobožnji strah od totalitarizma miješa s duboko nedemokratskim strahom od uličnih prosvjeda i direktne demokracije kroz koju prosvjednici žele artikulirati vlastite zahtjeve. Ante Tomić u svojoj nostalgičnoj elegiji 1989. godini upozorava kako antikapitalistički zahtjevi, unatoč navodnoj “moralnoj ispravnosti” završavaju u “čudovišnim diktaturama s njihovim gulazima, golim otocima i poljima smrti, hapšenjima, premlaćivanjima, ubijanjima”. Tomić se živo sjeća represije realsocijalističkih država, ali ne vidi aktualne logore u Guantanamu, ne vidi policijska premlaćivanja grčkih prosvjednika u trenutku kada velika većina stanovništva ne želi reforme koje provode njihovi političari, ne vidi ista premlaćivanja čileanskih studenata koji se bore protiv komercijalizicije sveučilišta. Političari koji koriste državnu represiju da bi ugušili prosvjed protiv mjera s kojima se ne slaže njihov vlastiti narod za Tomića su ostali negdje davno u 1989., svim činjenicama unatoč. Naposljetku, isti poljski general Jaruzelski na čije tenkove podsjeća Tomić, nakon što je ugušio radničke prosvjede, započeo je do tad najveću i najintenzivniju tržišnu reformu u poljskoj ekonomiji i treba služiti kao primjer birokratizirane vlasti koja je tada definitivno odustala od socijalističkog modela razvoja, a ne obrnuto.

U hladnoratovskoj retorici falsificiranja povijesti, dalje od ležernog Tomića otišao je Darko Polšek u svom nedavnom komentaru temata posvećenog “lijevoj kritici” EU. Polšek, nesposoban da se upusti u polemiku, svjesno falsificira tekstove i proizvoljno povezuje nevezane inicijative da bi dokazao kako je lijeva kritika liberalizma kombinacija nacionalizma i anarhizma/komunizma. Tim ideologijama “zatvorenog društva” Polšek profesorski prepotentno suprotstavlja liberalne teoretičare kao što su Karl Popper i Friedrich Hayek čije su teorije davno prepoznale “totalitarne” ambicije svih ljevičarskih pokreta. Prof. Polšek, nažalost, zaboravlja spomenuti kako je Hayek teorijski bio suštinski antidemokrat proglašavajuću slobodu tržišta nadređenu svim drugim slobodima. Dakako, “sloboda tržišta” je pri tome samo sloboda od društvene odgovornosti za vlasnike kapitala. No, kako nije riječ samo o teorijskoj antidemokratičnosti, Hayek je dokazao suradnjom i prijateljstvom s čileanskom vojnom huntom pod vodstvom Augusta Pinocheta sedamdesetih. To što je bijeg od “puta u ropstvo” njegova idola Hayeka završio u masakrima na čileanskim stadionima Polšeka ne zabrinjava previše. Toliko o totalitarizmu. Za razliku od Polšeka, Zvonimir Despot se ne skiva iza liberalnih ekonomista koji su svoj eksperiment samo oživili u fašističkim režimima. On direktno zaziva isto retoriku “moralne obnove”, radne discipline i nacionalnog jedinstva protiv klasne borbe koju su koristili režimi od Mussolinija do Franca i Perona da bi ugušili narodne i radničke pokrete.

Svakako je komično do koje mjere su zastupnici vesternizatorskog mita o “istočnom grijehu” socijalizma, koji treba oprati ubrzanim reformama da bi se “postalo Zapad”, u raskoraku sa svime što se događa u zapadnim društvima. Nezadovoljstvo nedemokratskim parlamentarizmom i ekonomskim sistemom koji radi za privatne interese uske manjine možda nije dovoljno jasno artikulirano, ali je vrlo očita masovno pojava na globalnoj razini, mitovima tranzicijskog liberalizma unatoč. Oni koji suočeni s bankrotom tranzicijskog liberalizma viču “tim gore po činjenice” zapravo pjevaju posljednji rekvijem propaloj utopiji s čijim se neuspjesima nisu spremni suočiti.

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve