Bankrot tranzicijskog liberalizma
Nakon prošlotjednih globalnih prosvjeda 15. listopada u hrvatskim se medijima pojavio niz komentara koji na očigledno masovno razočaranje sistemom reagiraju manje ili više paničnim napadima na svaku ideju promjene logike po kojoj funkcionira sadašnji sistem. Ovo oživljavanje karikaturalne hladnoratovske retorike očajnički je pokušaj spašavanja ideologije tranzicijskog liberalizma čije je zablude povijest nepovratno demantirala.
Tranzicijski liberalizam nastao je u vremenima raspada tzv. realsocijalizma među “intelektualcima” koji su uzroke ekonomskog i civilizacijskog zaostajanja istočnoeuropskih zemalja vidjeli upravo u formalno socijalističkom poretku. Tako je siromaštvo i povremeni nedostatak potrošačkih roba bila direktna posljedica planske ekonomije, dok je korupcija i nedemokratičnost političkog sistema shvaćana kao direktna posljedica jednopartijskog sistema. Sukladno tome, sve što je trebalo jednoj Poljskoj da postane nova Francuska ili jednoj Hrvatskoj da postane nova Nizozemska bilo je zbacivanje tog umjetnog režima koji je ograničavao prirodan razvoj istočnoeuropskih zemalja. Kada je promjenom sistema postalo očito da se snovi o pretvaranju Rumunjske u Švicarsku ne ostvaruju tako lako, izmišljen je koncept “tranzicije”, nužnog perioda “prilagodbe” tržištu i demokraciji. Taj period definiraju intenzivne “strukturne reforme” koje pretpostavljaju agresivnu privatizaciju i rezanje radnih i socijalnih prava radnika, sve u cilju što bržeg dostizanja ekonomskih, političkih i socijalnih standarda Zapada. Ova duboko ahistorijska zabluda ignorirala je osnovne činjenice da tzv. tranzicija nije prvi period u kojem istočnoeuropske zemlje bezuspješno pokušavaju dostići razinu razvoja Zapada unutar kapitalističkog ekonomskog sistema, te da je poslijeratni socijalistički period manje ili više planske ekonomije za većinu zemalja bio jedini period u kojem su ne samo uspjele razviti samostalnu industrijsku proizvodnju, nego iskorijeniti nepismenost, glad i uspostaviti sustav zdravstvene zaštite. S druge strane, u periodu nastanka mita o socijalizmu kao uzroku zaostajanja osamdesetih, koji prati i duboka ekonomska kriza, svi realsocijalistički režimi intenzivno eksperimentiraju s tržišnim reformama i privatizacijom. I tako, dok tranzicijski liberali plaču za slobodnim tržištem kao čudesnim rješenjem zaostajanja u razvoju, režimi kao što je bio jugoslavenski sredinom osamdesetih ulaze u aranžmane s MMF-om i provode privatizaciju (posebno za vrijeme Markovićeve vlade) s tragičnim socijalnim i ekonomskim posljedicama koje su naposljetku i dovele do potpunog raspada režima.
No, ni dvadeset godina sustavne dezindustrijalizacije, ograničavanja socijalnih prava i razvitka ekonomske zavisnosti o stranom kapitalu koja je nužna posljedica koncentracije kapitala ulaskom na “svjetsko tržište”, nije uvjerilo tranzicijske liberale da posumnjaju u mit o tranziciji. Tako Vuk Perišić u svom komentaru prošlotjednih prosvjeda izražava duboko nerazumijevanje antikapitalističkih parola istaknutih na prosvjedu, prije svega zato što, prema Perišiću, kapitalizam u Hrvatskoj ne postoji. Točnije, unatoč formalno privatnom vlasništu nad sredstvima za proizvodnju, kapitalizam nije “pravi”, već je riječ o “hibridu državnog socijalizma, klijentelizma i kleptokracije”. Perišić pri tome zaboravlja da u zemljama koje nikad nisu primjenjivale socijalistički model razvoja kao što su Filipini ili Kolumbija, liberalni “intelektualci” njegovog kalibra već sedamdeset godina propovijedaju kako je potrebno još neoliberalnih i proturadničkih mjera, pa da nastupi “pravi kapitalizam” i opće blagostanje. Dakako, ni jedna od tih mjera nije čarobno riješila problem klijentelizma i korupcije, ali je imala katastrofalne posljedice po život tamošnjeg stanovništva. Dapače, velika većina kapitalističkih zemalja u svijetu primjenjuje neoliberalni model razvoja usporedno sa stravičnom korupcijom i katastrofalnim rezultatima na području ljudskih prava. Ako vam spomenute zemlje zvuče previše egzotično, pogledajmo bliže primjere Grčke, Irske ili Portugala, zamalja historijski na periferiji kapitalizma koje su svojevremeno proglašavane primjerima uspješnog razvoja na tržišnom modelu dok se san o izlasku iz zavisnog u “pravi kapitalizam” nije raspao kao kula od pijeska tijekom posljednje krize. Naposljetku, što je sa zemljama Zapada, npr. Italijom kojom već desetljeće (s kraćim prekidom) vlada jedan Berlusconi, što je sa SAD-om čiji vođe vrše svakodnevne transfere iz upravnih odbora monopolističkih tvrtki koje posluju s državom u najviše strukture izvršnih vlasti? Kapitalizam, “pravi” ili onaj drugi, historijski se u pravilu pojavljuje kao kleptokracija, a neoliberalizam, kao model državne intervencije u korist privatnog kapitala, doslovna je definicija žrtvovanja javnog u korist privatnog.
Evidentan motiv za Perišićev komentar je upozorenje prosvjednicima i javnosti općenito kako bi njihovo nezadovoljstvo trenutnim sistemom moglo završiti u sistemu neslobode. Groteskno je do koje mjere se taj tobožnji strah od totalitarizma miješa s duboko nedemokratskim strahom od uličnih prosvjeda i direktne demokracije kroz koju prosvjednici žele artikulirati vlastite zahtjeve. Ante Tomić u svojoj nostalgičnoj elegiji 1989. godini upozorava kako antikapitalistički zahtjevi, unatoč navodnoj “moralnoj ispravnosti” završavaju u “čudovišnim diktaturama s njihovim gulazima, golim otocima i poljima smrti, hapšenjima, premlaćivanjima, ubijanjima”. Tomić se živo sjeća represije realsocijalističkih država, ali ne vidi aktualne logore u Guantanamu, ne vidi policijska premlaćivanja grčkih prosvjednika u trenutku kada velika većina stanovništva ne želi reforme koje provode njihovi političari, ne vidi ista premlaćivanja čileanskih studenata koji se bore protiv komercijalizicije sveučilišta. Političari koji koriste državnu represiju da bi ugušili prosvjed protiv mjera s kojima se ne slaže njihov vlastiti narod za Tomića su ostali negdje davno u 1989., svim činjenicama unatoč. Naposljetku, isti poljski general Jaruzelski na čije tenkove podsjeća Tomić, nakon što je ugušio radničke prosvjede, započeo je do tad najveću i najintenzivniju tržišnu reformu u poljskoj ekonomiji i treba služiti kao primjer birokratizirane vlasti koja je tada definitivno odustala od socijalističkog modela razvoja, a ne obrnuto.
U hladnoratovskoj retorici falsificiranja povijesti, dalje od ležernog Tomića otišao je Darko Polšek u svom nedavnom komentaru temata posvećenog “lijevoj kritici” EU. Polšek, nesposoban da se upusti u polemiku, svjesno falsificira tekstove i proizvoljno povezuje nevezane inicijative da bi dokazao kako je lijeva kritika liberalizma kombinacija nacionalizma i anarhizma/komunizma. Tim ideologijama “zatvorenog društva” Polšek profesorski prepotentno suprotstavlja liberalne teoretičare kao što su Karl Popper i Friedrich Hayek čije su teorije davno prepoznale “totalitarne” ambicije svih ljevičarskih pokreta. Prof. Polšek, nažalost, zaboravlja spomenuti kako je Hayek teorijski bio suštinski antidemokrat proglašavajuću slobodu tržišta nadređenu svim drugim slobodima. Dakako, “sloboda tržišta” je pri tome samo sloboda od društvene odgovornosti za vlasnike kapitala. No, kako nije riječ samo o teorijskoj antidemokratičnosti, Hayek je dokazao suradnjom i prijateljstvom s čileanskom vojnom huntom pod vodstvom Augusta Pinocheta sedamdesetih. To što je bijeg od “puta u ropstvo” njegova idola Hayeka završio u masakrima na čileanskim stadionima Polšeka ne zabrinjava previše. Toliko o totalitarizmu. Za razliku od Polšeka, Zvonimir Despot se ne skiva iza liberalnih ekonomista koji su svoj eksperiment samo oživili u fašističkim režimima. On direktno zaziva isto retoriku “moralne obnove”, radne discipline i nacionalnog jedinstva protiv klasne borbe koju su koristili režimi od Mussolinija do Franca i Perona da bi ugušili narodne i radničke pokrete.
Svakako je komično do koje mjere su zastupnici vesternizatorskog mita o “istočnom grijehu” socijalizma, koji treba oprati ubrzanim reformama da bi se “postalo Zapad”, u raskoraku sa svime što se događa u zapadnim društvima. Nezadovoljstvo nedemokratskim parlamentarizmom i ekonomskim sistemom koji radi za privatne interese uske manjine možda nije dovoljno jasno artikulirano, ali je vrlo očita masovno pojava na globalnoj razini, mitovima tranzicijskog liberalizma unatoč. Oni koji suočeni s bankrotom tranzicijskog liberalizma viču “tim gore po činjenice” zapravo pjevaju posljednji rekvijem propaloj utopiji s čijim se neuspjesima nisu spremni suočiti.