G. Albo, S. Gindin, L. Panitch: Deset teza o krizi

Autori knjige In and Out of Crisis: The Global Financial Meltdown and Left Alternatives, Greg Albo, Sam Gindin i Leo Panitch predaju političku ekonomiju na Sveučilištu York u Torontu. Panitch i Albo su urednici časopisa Social Register, dok je Sam Gindin godinama bio voditelj istraživanja u Kanadskom sindikatu zaposlenih u autoindustriji. U 8. poglavlju autori iznose deset teza o uzrocima globalne ekonomske krize.


8. POGLAVLJE
DESET TEZA O KRIZI


Interpretacija koju nudi ova knjiga prilično odudara od uobičajenih. Smještene je unutar analitičkog okvira radikalne političke ekonomije, a osobito njenih korijena u marksizmu i teoriji države. Stoga smo smatrali korisnim sažeto izložiti njene argumente u ovom, posljednjem, poglavlju, u tezama predstaviti svoje viđenje neoliberalnog razdoblja kapitalizma i krize te viziju i političke stavove koji stoje iza strateških alternativa koje predlažemo sjevernoameričkoj ljevici.


1. Financijski krah 2007./08. potrebno je razumjeti unutar povijesne dinamike i proturječnosti kapitalističkih financija u drugoj polovici 20. stoljeća.

Iako su sfere financija i proizvodnje očito povezane (i to, na važne načine, danas više nego ikad prije), porijeklo trenutne financijske krize koja je potekla iz SAD-a nije povezano s krizom profitabilnosti u proizvodnoj sferi, kao što je bio slučaj 1970-ih, niti je izravno povezano s globalnom trgovinskom neravnotežom koja se otad pojavila. Iako je rastući značaj financija u najvećim kapitalističkim gospodarstvima bio jasno vidljiv već 1960-ih, središnje mjesto koje su financije zauzele u stvaranju globalnog kapitalizma može se objasniti ulogom koju su financije imale u rješavanju ekonomske krize 1970-ih. Inflacija koja je bila glavni simptom te krize ugrozila je vrijednost svih financijskih dobara, ali najznačajniji je bio strah da će inflacija u SAD-u potkopati povjerenje u buduću vrijednost dolara, kako na Wall Streetu tako i u inozemstvu. Kako bi zaštitile međunarodnu ulogu dolara u globalnom kapitalizmu, američke Federalne rezerve ranih su 1980-ih upotrijebile vrlo visoke kamatne stope za povećavanje nezaposlenosti, za napad na militantne sindikate i rezanje državnih socijalnih izdataka, što se smatralo uzrocima inflacije i nerješivih problema s profitabilnosti u prethodnom desetljeću. To je postavilo temelj za financijama predvođene uspjehe globalnog kapitalizma u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, tijekom kojeg se za ključnih trenutaka nestabilnosti pribjegavalo spuštanju kamatnih stopa SAD-a i osiguravanju likvidnosti financijskog sektora od strane države, što se odražavalo u rjeđim i blažim recesijama nego u poslijeratnom razdoblju. Ali upravo su proturječnosti tog financijama predvođenog kapitalizma uzrokovale veliku krizu koja je izbila krajem prvog desetljeća 21. stoljeća.


2. Prostorna ekspanzija i socijalno produbljivanje kapitalizma u posljednjih četvrt stoljeća ne bi se dogodili bez inovacija u financijama.

Internacionalizacija američkih financija dopustila je ograničavanje i širenje rizika koje se vezuje uz globalnu integraciju investiranja, proizvodnje i trgovine s dolarom u središtu. Razvoj tržišta financijskih derivata omogućio je osiguranje od rizika u kompleksnoj globalnoj ekonomiji bez kojeg bi akumulacija kapitala bila znatno ograničena. U isto se vrijeme sve veći broj radnih ljudi uvlačilo u sferu financija kao dužnike, štediše i čak i investitore kroz privatne mirovine, potrošačke kredite i stambene hipoteke. To je postalo osobito važno za održavanje potrošačke potražnje u razdoblju stagniranja plaća i rastuće ekonomske nejednakosti. Financijski je sektor izravno poticao akumulaciju kapitala ne samo putem investiranja u visoke tehnologije, nego i razvojem tehničkih inovacija u kompjuterizaciji i informatičkim sustavima. Američki dolar i državne obveznice bili su ključni kao način štednje koji donosi prihod i kojim se može trgovati te su služili kao temelj za sve ostale izračune vrijednosti u globalnoj ekonomiji. Ta dominacija dolara nad globalnim financijama održavala je i ojačavala globalnu institucionalnu dominaciju financijskih institucija SAD-a. Na temelju nje, dolar i američke obveznice ponašali su se kao vrtlog koji je privlačio štednju drugih država američkim financijskim tržištima i instrumentima te omogućio jeftine kredite koji su održali SAD na mjestu vodećeg svjetskog tržišta po uvozu i konzumaciji.


3. Kompetitivna nestabilnost globalnih financija proizvela je niz financijskih kriza čije je prevladavanje zahtijevalo opetovane državne intervencije.

Kako je u SAD pritjecalo sve više sredstava, povećavala se konkurencija među kreditorima što je dovodilo do snižavanja kamatnih stopa kao i financijske profitabilnosti. Na to su financijske tvrtke odgovorile potragom za novim tržištima, ali i izdavanjem kredita bez čvrstog temelja u depozitima i kapitalnoj bazi. To je zapravo dovelo do velikog povećanja kredita i efektivnog dotoka novca što, međutim, radi poraza radništva i povećane sposobnosti tvrtki da financiraju investicije vlastitim sredstvima, nije dovelo do inflacije cijena nego inflacije imovine u dionicama i obveznicama kao i nekretninama. To jest bilo povezano s proizvodnom snagom određenih gospodarskih sektora, ali je dovelo do raznih financijskih mjehura temeljenih na spekulacijama u dotičnim sektorima i oko njih. Država je opetovano uskakala kako bi ublažila krah nakon uzastopnog pucanja niza mjehura, što je bilo ključno za povjerenje u financijska tržišta – i što je ohrabrivalo nastanak budućih mjehura. Navodno povlačenje država iz ekonomije uslijed globalizacije kapitalizma bila je neoliberalna ideološka iluzija jer su države u razvijenim kapitalističkim zemljama, središtu globalnih financija, upumpavale još novca u banke istovremeno osiguravajući da se krize u zemljama u razvoju iskoriste za nametanje financijske i tržišne discipline tamošnjem stanovništvu. Zapravo je američka država igrala najaktivniju ulogu kao glavni pružatelj garancija, koordinator i dežurni vatrogasac globalnog kapitalizma.


4. Uska povezanost financija i države bila je od središnje važnosti i za nastanak američkog stambenog mjehura i za globalne posljedice njegovog pucanja.

U kontekstu vrlo nestabilnog globalnog financijskog sustava, investitori su se utjecali sigurnosti američkih državnih obveznica, usprkos niskim kamatama uvedenima radi sprječavanja recesije ranih 2000-ih. To je unutar globalnih financija povećalo konkurenciju u potrazi za većom dobiti. Velika pouzdanost hipoteka, iza čijeg je velikog dijela stajala vlada SAD-a, ojačala je javno povjerenje u stalno rastuće cijene stambenih prostora. To je učinilo stambeno zaduživanje osobito privlačnim za ulagače koji su sad mogli posuđivati novac uz niske kamate i stavljati ga u pakete hipoteka koje su nudile mnogo veću dobit. Sve veći sloj američke radne klase održavao je razinu potrošnje podizanjem druge hipoteke na mjehurom povećane vrijednosti svojih domova, s obzirom na opadanje plaća i sve manje ujednačenu raspodjelu prihoda proizašlu iz općeg poraza sindikata i radništva i restrukturiranja proizvodnje i zaposlenosti. Pucanje stambenog mjehura nužno je dovelo do općeg opadanja potrošnje u SAD-u, što je utjecalo i na one sektore na koje pucanja mjehurâ na tržištu dionica nije bilo imalo utjecaja. Vrijednosnice osigurane hipotekama postalo je teško procijeniti i prodati na ijednom od financijskih tržišta širom svijeta na koja su se proširile. Utjecaj stambenog mjehura na masovnu potrošnju, a time i sposobnost američke ekonomije da funkcionira kao konzument dobara koje proizvodi ostatak svijeta, brzo je razbio iluziju da bi druge zemlje mogle izbjeći krizu.


5. Kriza je razotkrila centralnu ulogu američke države u globalnoj kapitalističkoj ekonomiji te umnožila poteškoće u upravljanju istom.

Rast američkog dolara na tržištima novca i ogromna potražnja za američkim državnim obveznicama kako se razvijala kriza odražavali su razmjer u kojem se svijet oslanjao na dolarski standard, a američka država je nastavila igrati ključnu ulogu u garantiranju vrijednosti. Državne su obveznice bile tražene jer su ostale najstabilniji izvor vrijednosti u vrlo nesigurnom kapitalističkom svijetu. Iluzija da druge države kupnjom obveznica jednostavno rade uslugu SAD-u ovom je krizom možda konačno razbijena. Središnja uloga američke države u globalnom upravljanju krizom – od razmjene moneta koja je opskrbila druge države toliko potrebnim dolarima, do nadzora nad usuglašavanjem mjera među centralnim bankama i ministarstvima financija – također je potvrđena ovom krizom. Ipak, vrlo aktivnom interveniranju unatoč, ogromne količine likvidnosti koje su države ubrizgale kako bi vratile posuđivanje među bankama na prijašnju razinu nisu obnovile kapacitet ni spremnost banaka da posuđuju tvrtkama i potrošačima po kamatnim stopama koje bi se ikako mogle mjeriti s dotadašnjima. Zbog ovisnosti ekonomije o sekuritiziranim financijama – kojima se rizik hipoteka, potrošačkih i poslovnih kredita rezao, usitnjavao, prepakirao i prodavao diljem svijeta – sama je kriza financijskih tržišta ograničila doseg fiskalnih poticaja i nižih kamatnih stopa u obnovi gospodarstva.


6. Kriza je živo dokazala jedan od Marxovih velikih uvida u Komunističkom manifestu: dok je kapitalizam internacionalan u srži, njegova reprodukcija ostaje nacionalna u formi.

Ma kolika se pažnja pridavala međunarodnim skupovima poput G20, sve ključne intervencije – ekonomski poticaji, financijsko iskupljivanje i novi propisi – dogodile su se na razini pojedinih država. Dok su reakcije nacija na Veliku depresiju 1930-ih fragmentirale kapitalizam, današnji odgovor na krizu nije prekinuo otvorenu trgovinu ni slobodan tok kapitala. To prvenstveno proizlazi iz toga što je svaka država zasebno preuzela na sebe da unutar vlastitih granica održi najnužnije osnove međunarodne akumulacije, što odražava pozadinsku strukturalnu integraciju kapitalizma u 21. stoljeću: bliske veze i zajednički svjetonazor ključnih nacionalnih aktera, osobito u središnjim bankama i ministarstvima financija; i, povrh svega, interese i ovisnost svih ostalih država unutar globalnog kapitalizma o krovnoj upravljačkoj i organizacijskoj ulozi Sjedinjenih Država u ovom sustavu. To povlači za sobom bitne implikacije za strateško razmišljanje o odgovorima na krizu. Alternative koje naglašavaju potrebu da se društveni pokreti razviju u globalne mreže kako bi se mogli nositi s globalnim silama kapitalizma možda propuštaju primijetiti koliko je ključno prvo izgraditi čvrstu bazu u matičnoj zemlji. Bez takve baze i kapaciteta da se dovede u pitanje i transformira vlastita država, međunarodni sentimenti ne mogu prijeći u učinkovit internacionalizam. Čak i izvan pitanja alternativne politike i državne strategije, gdje nacionalno još uvijek ima očitu prevagu nad međunarodnim, ovo je od ključne važnosti s obzirom na alternativnu politiku.


7. Potraga za alternativama u obliku povratka dobrim starim predneoliberalnim danima pokazuje nerazumijevanje veze trenutnog stanja s prošlosti, te zanemaruje razmjere integracije radničkih klasa u financijska tržišta.

Neoliberalizam se pojavio kao odgovor na neodrživost ranijih razdoblja kapitalizma. Kriza 1970-ih korijene je imala u otporu radnika pokušajima tvrtki da povrate produktivnost nauštrb plaća i uvjeta rada, što je tvrtke navelo na smanjeno investiranje i prijetnje prebacivanjem kapitala u inozemstvo. Povratak u ranije razdoblje bi stoga samo vratio stari konflikt: zahtijeva li rješavanje krize povratak korporativne moći ili je moguće boriti se za demokratsku alternativu. Nakon 1970-ih, dugo razdoblje niskih plaća natjeralo je radnike da se sve više oslanjaju na kredite kao način da održe svoj životni standard. Također, rastuće tržište dionica postalo je izvorom dodatnih sredstava za mirovinu, dok su kućevlasnici pozdravili rast cijena nekretnina koji im je donio porast bogatstva, smanjio potrebu za štednjom i tako omogućio veću potrošnju. To je dodatno fragmentiralo radničku klasu i potkopalo njezinu koheziju dominantne društvene sile. Dok je borba za plaće i javne izdatke ovisila o klasnoj solidarnosti i temeljila se na njoj, oslanjanje na kredite (i niže poreze) kako bi se održali privatni životi dovelo je do atrofiranja kolektivnih kapaciteta. U trenutnoj krizi, implikacije takvog odnosa prema financijskim tržištima postaju i više nego očite: unatoč ljutnji većine zbog iskupljivanja banaka, na kraju je došlo do općeg – makar nevoljkog – prihvaćanja nužnosti „spašavanja sustava“ o kojem su postali ovisni.


8. Alternative moraju početi s najprečim materijalnim potrebama ljudi, ali u isto vrijeme moraju biti usmjerene prema jačanju kapaciteta za djelovanje neovisno o logici kapitalizma.

Očito treba aktivno poticati i podržavati sve oblike otpora koji štite domove ili ušteđevine radnih ljudi. Uopćeniji zahtjevi – poput širenja javne zdravstvene zaštite na sve, uz uključivanje zubarskih usluga i lijekova, razvoja odgovarajućeg mirovinskog sustava dostupnog svima, demokratskog utjecaja na gradnju javne infrastrukture, kako bi se više ulagalo u javno stanovanje i javni prijevoz – rješavaju općedruštvene probleme, a imaju i širu stratešku važnost. Oni smanjuju ovisnost radničke klase o poslodavcima i tržištu kao izvorima sigurnosti, olakšavaju klasnu solidarnost zbog usmjerenosti na univerzalna prava i kolektivne potrebe te pokazuju šire mogućnosti javnog pružanja usluga, poput dostupnog smještaja koji uključuje novo shvaćanje zajednice i odnosa prema gradu koji je okružuje. Lokalni otpor mora biti povezan s tim; njegov uspjeh ovisi o mobilizaciji oko većih nacionalnih pitanja, ali istovremeno je i uvjet da se ona ostvari. Trojstvo trenutnog otpora, razvoja politike za širu mobilizaciju i postavljanja „velikih“ pitanja poput demokratskog planiranja i nacionalizacije banaka ne bi se smjelo shvatiti kao različite faze aktivnosti. Nije stvar u tome da se prvo napravi jedan korak pa zatim drugi, radikalniji, nego je potrebno pronaći načine iskušavanja borbi koje istovremeno obuhvaćaju sve troje.


9. Jer demokracija nije samo oblik vladavine nego i vrsta društva, ekonomija – koja je toliko ključna za oblikovanje naših života –s vremenom će se morati demokratizirati.

Opće pozivanje na „reregulaciju“ financijskih tržišta pogrešno pretpostavlja da su države i tržišta, ili financijska i moć države, međusobno sukobljene. To prije može zbuniti nego politizirati progresivne birače. Vrlo je važno naglasiti da se posljednji put kad se povuklo pitanje nacionalizacije banaka, bar u naprednim kapitalističkim zemljama, radilo o odgovoru na krizu onih segmenata ljevice koji su shvatili da je preuzimanje javne kontrole nad financijskim sustavom jedini način da se na pozitivan način prevladaju proturječnosti kejnzijanske države blagostanja. Kako su čak i konzervativci tijekom krize koketirali s nekim oblikom nacionalizacije banaka, važno je razlikovati privremenu nacionalizaciju od temeljno demokratskog zahtjeva za pretvaranje cijelog financijskog sustava u javnu službu koja nacionalnu ušteđevinu alocira na potpuno različitim temeljima od onih kojima se danas povode banke i investitori. To bi omogućilo da se raspodjela kredita i kapitala konačno obavlja u skladu s demokratski određenim kriterijima, što bi značilo ne samo kontrolu kapitala na međunarodnom tržištu, nego i državnih investicija, zato što je smisao preuzimanja kontrole nad financijama preobrazba načina na koji se on koristi. Zahtjev za nacionalizacijom banaka stoga otvara prostor za razvijanje obuhvatnijih strategija koje bi se počele baviti potrebom za sistemskim alternativama nerješivim problemima suvremenog kapitalizma. Moramo na dnevni red donijeti potrebu da se promijene naše ekonomske i političke institucije kako bi dozvolile demokratsko planiranje, kako bi kolektivno odlučili kako i gdje ćemo proizvoditi ono što nam je potrebno za život i kako ćemo se odnositi prema okolišu.


10. Ozbiljnost globalne ekonomske krize još je jednom pokazala upletenost država u iracionalnosti kapitalizma i potrebu za izgradnjom novih pokreta i stranaka koje bi nadišle kapitalistička tržišta i države.

Čak i dok su pokušavale stimulirati ekonomiju, države su bile primorane otpuštati radnike u javnom sektoru ili im rezati plaće te zahtijevati da spašene tvrtke učine isto. Dok su nestabilno tržište financijskih derivata krivile za uzrokovanje krize, države su poticale trgovinu derivatima ugljičnih kredita kao rješenje klimatske krize. U kontekstu tako očitih iracionalnosti, moguće je jasno ustvrditi – kako bi se tijekom ove krize zaista spasili poslovi i zajednice koje o njima ovise na način koji prilagođava proizvodnju ekološki održivim prioritetima – moramo raskrstiti s logikom kapitalističkih tržišta umjesto da upotrebljavamo državne institucije za njihovo jačanje. Ma koliko teška bila kriza, ma koliko demoralizirane i zbunjene bile kapitalističke elite u državi i izvan nje, i ma koliko bio raširen bijes naroda protiv njih, dokazivanje potrebe za takvom širokom demokratizacijom sigurno će zahtijevati težak i predan rad velikog broja aktivista. Oni će morati osmisliti ne samo kako zahtijevati trenutno nužne reforme nego i kako konačno stvoriti pravu demokraciju koja nadilazi kapitalističku ekonomiju i državu. Da bi se iz ove krize izgradili novi pokreti i stranke potrebni da takvu istinsku demokraciju učine realnom opcijom, nužno je razjasniti da se ovdje upravo o tome radi.

Greg Albo, Sam Gindin, Leo Panitch
S engleskog prevela Ruža Lukšić

Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Čekaonica u Klinici za traumatologiju, Zagreb, 2017. (foto: IJ) Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve