Gradovi i građani

Igor Štiks je za Beton: Kulturno propagandni komplet br. 115 vodio razgovor s Davidom Harveyjem o tome što danas znači biti građanin, o emancipatornom potencijalu urbanog prostora i o drugačijim shvaćanjima uništavanja urbanog prostora tijekom sukoba nakon raspada Jugoslavije.


Šta po vašem mišljenju danas znači biti građanin? Državljanstvo se generalno odnosi na države, ali većina stanovništva tih država svakako živi u gradovima.

Više volim da razložim tu ideju državljanstva. Oduvek sam mislio da gde god da odem, na neki način nosim koncept državljanstva sa sobom. Bez obzira na to gde sam i u kom gradu se nalazim, uvek sam se osećao građaninom tog grada. I rekao bih da je to zaista dobro osećanje, jer osećate da pripadate svuda. Bilo bi sjajno kad bi se gradovi proglasili slobodnim zonama i rekli, u osnovi, „svako ko dođe u ovaj grad je građanin ovog grada“. To bi mogao da bude način da upotrebimo kantovski koncept gostoprimstva i kažemo „Dok ste ovde, vi ovde pripadate, ovde imate prava, ali takođe i obaveze“. Više mi se sviđa takav portabilni koncept nego onaj koji vam određuju pasoš i teritorija čije državljanstvo već imate. Mislim da su se neki gradovi proglasili gradovima ljudskih prava. U Francuskoj, ljudi koji nisu građani, recimo imigranti, i koji ne mogu da učestvuju na izborima na nacionalnom nivou, ipak mogu da glasaju na lokalnim izborima. Mislim da je to veoma dobra ideja. Ako ste određeno vreme bili stanovnik nekog mesta, automatski ćete biti u situaciji da glasate o stvarima koje vas se tiču i bićete aktivni učesnik političkog procesa. Ovako bi se izbegli mnogi problemi koji sada postoje u toliko gradova, u kojima su grupe ljudi marginalizovane ekonomski i politički, a ponekad se, čini mi se, osećaju i otuđenim iz prostora. To stvara svakovrsne socijalne probleme i moglo bi da bude prevaziđeno odlukom gradskih administracija da se otvore za koncept automatskog državljanstva za svakog ko dođe, za automatsku dobrodošlicu – i ovde ne mislim na dobrodošlicu za turiste – tako što će jednostavno reći: „Da, vi ste deo gradskog miljea i imate prava i obaveze koji su sa time povezani.“


Urbani prostor je politički prostor par excellence. Ali, kako ističete u svojim radovima, to je istovremeno i mesto isključivanja i mesto velikog emancipatorskog potencijala. Kako biste odredili značaj urbanog prostora u savremenoj, modernoj politici?

Mislim da nam predstoji borba oko otvaranja urbanog prostora za politički aktivizam. Mi u Njujorku imamo tu užasnu okolnost da kada se zatraži dozvola za održavanje skupa, vlasti mogu tri sedmice da razmišljaju pre nego što odluče da li će izdati dozvolu ili neće. Kada smo hteli da organizujemo veliki skup u Central parku, odgovor je bio „ne“, jer bismo mogli da ugrozimo travnjak u parku. Naša reakcija je bila: „Kako to da ste papi dozvolili da održi misu u parku, a ovo ne možete da odobrite?“ Otvaranje prostora je veliko pitanje. Čak i kada su nam skupovi i marševi u Njujorku dozvoljeni, tu su famozni kordoni, kao i u Londonu, ljudi su zarobljeni među barijerama, ne možete da izađete, ograđeni ste. To mi izgleda kao realna politička opasnost. Koncept javnog prostora je naročito zanimljiva tema u vezi sa gradovima. Veliki deo prostora u jednom gradu je praktično pod državnom kontrolom, ali javnost tu nema pristup. Tako da, iako je javni prostor, ipak nije javni. Recimo, upotreba školskog prostora za politički skup ili nešto slično zahtevala bi mnogobrojne različite pregovore, naročito za političku organizaciju. Imali biste ogroman posao pred sobom, da otvorite taj prostor i održite politički miting u državnoj školi. Kad dođemo do ovakvih stvari, rekao bih da nema javnog prostora u gradovima. Ima puno javnog prostora, ali je on uvek regulisan, tako da je otvaranje tog javnog prostora za javnu upotrebu jedno od najvećih poprišta. Naravno, ulica je oduvek bila jedan od najznačajnijih otvorenih prostora za politički aktivizam, ali taj značaj je umanjen, iz očiglednih razloga, umanjen je kada je automobil stupio na ulicu. Kvalitet javnog prostora je značajan faktor koji treba razmotriti. Jedno od pitanja kojima se društveni pokreti bave je upravo stvaranje novih prostora na kojima se javni događaji mogu organizovati, a ne samo odbrana postojećeg javnog prostora. Borba oko koncepta javnog prostora, regulacija javnog prostora – to je polja sukoba za urbani život i urbano življenje.


Rat u bivšoj Jugoslaviji imao je tu dimenziju uništenja ljudskog prostora, naročito gradova. Naj(ne)slavnija je četvorogodišnja opsada Sarajeva, najduža zabeležena opsada u modernoj istoriji. To je u mnogo aspekata bio rat protiv civilnog stanovništva, koji je ciljano uništavao urbani prostor. Čuveni beogradski arhitekta Bogdan Bogdanović rekao je da taj rat nije moguće svesti na etnički sukob i da je to rat u osnovi vođen protiv gradova. U ovakvoj interpretaciji, to je bio rat ruralnih područja i njihovih koncepcija etničke čistote protiv grada kao mešavine. Šta mislite o tome?

Postoji duga istorija shvatanja grada kao kosmopolitskog prostora, što je velika pretnja etničkom nacionalnom identitetu. U vreme nacizma bilo je mnogo anti-urbanih sentimenata. U Sjedinjenim državama postoji jaka tradicija anti-urbanizma, koja se temelji na opoziciji ruralne, džefersonovske demokratije i gradske mehaničke politike, koja je predstavljena kao korumpirana i zla. Grad je uvek imao taj imaginarni aspekt, svetački i božanski – kao u predstavi božjeg grada – ali je takođe i Vavilon. Nasuprot tome nalazimo zamišljenu seosku idilu koja je na neki način autentična i čista, osim ako ne živite u takvom mestu, jer onda vidite da nije ni autentično ni čisto. Ali to je jedna od onih mitoloških stvari koje se politički iskoriste. U mnogim delovima sveta razlika između grada i sela, ili urbanog i ruralnog, zapravo se izgubila. Ruralna područja su skoro potpuno apsorbovana u urbani život i ruralno je u osnovi postalo utočište za ljude koji za vikend odu na porodično imanje, ili tako nešto. Ta distinkcija se raspada i u mnogim društvima, u britanskom svakako, postoji interes za ruralno, ali on se odnosi na lov na lisice ili nešto slično, a ne na poljoprivredni način života kao nešto različito od života u gradu. Mislim da je ta razlika poništena, iako se još uvek mnogo toga mitološkog temelji na njoj. Nestala je i u većem delu Latinske Amerike, pretpostavljam da i na Balkanu brzo nestaje, ukoliko uopšte još uvek postoji. Volim da koristim „pravo na grad“, jer ako bih koristio formalnu terminologiju i govorio o pravu na nejednaki geografski razvoj, niko ne bi razumeo o čemu govorim. Sa druge strane, koncept odnosa grada i državljanstva može da bude dobra osnova za stvaranje nečeg novog kao i za preispitivanje starog. Grad nosi brojne mogućnosti i zato volim da govorim o pravu na grad kao o političkom cilju. Ali to nikako ne znači isključivanje ljudi koji žive na periferiji. U stvari, volim da razmišljam u kategorijama metropolskih regija i bioregija, ako hoćete, sa gradovima koji su pozicionirani kao centri tih regija. Ali opet, „pravo na bioregiju“ ne zvuči kao dobar politički slogan.

Razgovor vodio Igor Štiks
S engleskog preveo Miloš Živanović
Objavljeno u Betonu br. 115

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve