Gradovi i građani

Igor Štiks je za Beton: Kulturno propagandni komplet br. 115 vodio razgovor s Davidom Harveyjem o tome što danas znači biti građanin, o emancipatornom potencijalu urbanog prostora i o drugačijim shvaćanjima uništavanja urbanog prostora tijekom sukoba nakon raspada Jugoslavije.


Šta po vašem mišljenju danas znači biti građanin? Državljanstvo se generalno odnosi na države, ali većina stanovništva tih država svakako živi u gradovima.

Više volim da razložim tu ideju državljanstva. Oduvek sam mislio da gde god da odem, na neki način nosim koncept državljanstva sa sobom. Bez obzira na to gde sam i u kom gradu se nalazim, uvek sam se osećao građaninom tog grada. I rekao bih da je to zaista dobro osećanje, jer osećate da pripadate svuda. Bilo bi sjajno kad bi se gradovi proglasili slobodnim zonama i rekli, u osnovi, „svako ko dođe u ovaj grad je građanin ovog grada“. To bi mogao da bude način da upotrebimo kantovski koncept gostoprimstva i kažemo „Dok ste ovde, vi ovde pripadate, ovde imate prava, ali takođe i obaveze“. Više mi se sviđa takav portabilni koncept nego onaj koji vam određuju pasoš i teritorija čije državljanstvo već imate. Mislim da su se neki gradovi proglasili gradovima ljudskih prava. U Francuskoj, ljudi koji nisu građani, recimo imigranti, i koji ne mogu da učestvuju na izborima na nacionalnom nivou, ipak mogu da glasaju na lokalnim izborima. Mislim da je to veoma dobra ideja. Ako ste određeno vreme bili stanovnik nekog mesta, automatski ćete biti u situaciji da glasate o stvarima koje vas se tiču i bićete aktivni učesnik političkog procesa. Ovako bi se izbegli mnogi problemi koji sada postoje u toliko gradova, u kojima su grupe ljudi marginalizovane ekonomski i politički, a ponekad se, čini mi se, osećaju i otuđenim iz prostora. To stvara svakovrsne socijalne probleme i moglo bi da bude prevaziđeno odlukom gradskih administracija da se otvore za koncept automatskog državljanstva za svakog ko dođe, za automatsku dobrodošlicu – i ovde ne mislim na dobrodošlicu za turiste – tako što će jednostavno reći: „Da, vi ste deo gradskog miljea i imate prava i obaveze koji su sa time povezani.“


Urbani prostor je politički prostor par excellence. Ali, kako ističete u svojim radovima, to je istovremeno i mesto isključivanja i mesto velikog emancipatorskog potencijala. Kako biste odredili značaj urbanog prostora u savremenoj, modernoj politici?

Mislim da nam predstoji borba oko otvaranja urbanog prostora za politički aktivizam. Mi u Njujorku imamo tu užasnu okolnost da kada se zatraži dozvola za održavanje skupa, vlasti mogu tri sedmice da razmišljaju pre nego što odluče da li će izdati dozvolu ili neće. Kada smo hteli da organizujemo veliki skup u Central parku, odgovor je bio „ne“, jer bismo mogli da ugrozimo travnjak u parku. Naša reakcija je bila: „Kako to da ste papi dozvolili da održi misu u parku, a ovo ne možete da odobrite?“ Otvaranje prostora je veliko pitanje. Čak i kada su nam skupovi i marševi u Njujorku dozvoljeni, tu su famozni kordoni, kao i u Londonu, ljudi su zarobljeni među barijerama, ne možete da izađete, ograđeni ste. To mi izgleda kao realna politička opasnost. Koncept javnog prostora je naročito zanimljiva tema u vezi sa gradovima. Veliki deo prostora u jednom gradu je praktično pod državnom kontrolom, ali javnost tu nema pristup. Tako da, iako je javni prostor, ipak nije javni. Recimo, upotreba školskog prostora za politički skup ili nešto slično zahtevala bi mnogobrojne različite pregovore, naročito za političku organizaciju. Imali biste ogroman posao pred sobom, da otvorite taj prostor i održite politički miting u državnoj školi. Kad dođemo do ovakvih stvari, rekao bih da nema javnog prostora u gradovima. Ima puno javnog prostora, ali je on uvek regulisan, tako da je otvaranje tog javnog prostora za javnu upotrebu jedno od najvećih poprišta. Naravno, ulica je oduvek bila jedan od najznačajnijih otvorenih prostora za politički aktivizam, ali taj značaj je umanjen, iz očiglednih razloga, umanjen je kada je automobil stupio na ulicu. Kvalitet javnog prostora je značajan faktor koji treba razmotriti. Jedno od pitanja kojima se društveni pokreti bave je upravo stvaranje novih prostora na kojima se javni događaji mogu organizovati, a ne samo odbrana postojećeg javnog prostora. Borba oko koncepta javnog prostora, regulacija javnog prostora – to je polja sukoba za urbani život i urbano življenje.


Rat u bivšoj Jugoslaviji imao je tu dimenziju uništenja ljudskog prostora, naročito gradova. Naj(ne)slavnija je četvorogodišnja opsada Sarajeva, najduža zabeležena opsada u modernoj istoriji. To je u mnogo aspekata bio rat protiv civilnog stanovništva, koji je ciljano uništavao urbani prostor. Čuveni beogradski arhitekta Bogdan Bogdanović rekao je da taj rat nije moguće svesti na etnički sukob i da je to rat u osnovi vođen protiv gradova. U ovakvoj interpretaciji, to je bio rat ruralnih područja i njihovih koncepcija etničke čistote protiv grada kao mešavine. Šta mislite o tome?

Postoji duga istorija shvatanja grada kao kosmopolitskog prostora, što je velika pretnja etničkom nacionalnom identitetu. U vreme nacizma bilo je mnogo anti-urbanih sentimenata. U Sjedinjenim državama postoji jaka tradicija anti-urbanizma, koja se temelji na opoziciji ruralne, džefersonovske demokratije i gradske mehaničke politike, koja je predstavljena kao korumpirana i zla. Grad je uvek imao taj imaginarni aspekt, svetački i božanski – kao u predstavi božjeg grada – ali je takođe i Vavilon. Nasuprot tome nalazimo zamišljenu seosku idilu koja je na neki način autentična i čista, osim ako ne živite u takvom mestu, jer onda vidite da nije ni autentično ni čisto. Ali to je jedna od onih mitoloških stvari koje se politički iskoriste. U mnogim delovima sveta razlika između grada i sela, ili urbanog i ruralnog, zapravo se izgubila. Ruralna područja su skoro potpuno apsorbovana u urbani život i ruralno je u osnovi postalo utočište za ljude koji za vikend odu na porodično imanje, ili tako nešto. Ta distinkcija se raspada i u mnogim društvima, u britanskom svakako, postoji interes za ruralno, ali on se odnosi na lov na lisice ili nešto slično, a ne na poljoprivredni način života kao nešto različito od života u gradu. Mislim da je ta razlika poništena, iako se još uvek mnogo toga mitološkog temelji na njoj. Nestala je i u većem delu Latinske Amerike, pretpostavljam da i na Balkanu brzo nestaje, ukoliko uopšte još uvek postoji. Volim da koristim „pravo na grad“, jer ako bih koristio formalnu terminologiju i govorio o pravu na nejednaki geografski razvoj, niko ne bi razumeo o čemu govorim. Sa druge strane, koncept odnosa grada i državljanstva može da bude dobra osnova za stvaranje nečeg novog kao i za preispitivanje starog. Grad nosi brojne mogućnosti i zato volim da govorim o pravu na grad kao o političkom cilju. Ali to nikako ne znači isključivanje ljudi koji žive na periferiji. U stvari, volim da razmišljam u kategorijama metropolskih regija i bioregija, ako hoćete, sa gradovima koji su pozicionirani kao centri tih regija. Ali opet, „pravo na bioregiju“ ne zvuči kao dobar politički slogan.

Razgovor vodio Igor Štiks
S engleskog preveo Miloš Živanović
Objavljeno u Betonu br. 115

Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve