Gradovi i građani

Igor Štiks je za Beton: Kulturno propagandni komplet br. 115 vodio razgovor s Davidom Harveyjem o tome što danas znači biti građanin, o emancipatornom potencijalu urbanog prostora i o drugačijim shvaćanjima uništavanja urbanog prostora tijekom sukoba nakon raspada Jugoslavije.


Šta po vašem mišljenju danas znači biti građanin? Državljanstvo se generalno odnosi na države, ali većina stanovništva tih država svakako živi u gradovima.

Više volim da razložim tu ideju državljanstva. Oduvek sam mislio da gde god da odem, na neki način nosim koncept državljanstva sa sobom. Bez obzira na to gde sam i u kom gradu se nalazim, uvek sam se osećao građaninom tog grada. I rekao bih da je to zaista dobro osećanje, jer osećate da pripadate svuda. Bilo bi sjajno kad bi se gradovi proglasili slobodnim zonama i rekli, u osnovi, „svako ko dođe u ovaj grad je građanin ovog grada“. To bi mogao da bude način da upotrebimo kantovski koncept gostoprimstva i kažemo „Dok ste ovde, vi ovde pripadate, ovde imate prava, ali takođe i obaveze“. Više mi se sviđa takav portabilni koncept nego onaj koji vam određuju pasoš i teritorija čije državljanstvo već imate. Mislim da su se neki gradovi proglasili gradovima ljudskih prava. U Francuskoj, ljudi koji nisu građani, recimo imigranti, i koji ne mogu da učestvuju na izborima na nacionalnom nivou, ipak mogu da glasaju na lokalnim izborima. Mislim da je to veoma dobra ideja. Ako ste određeno vreme bili stanovnik nekog mesta, automatski ćete biti u situaciji da glasate o stvarima koje vas se tiču i bićete aktivni učesnik političkog procesa. Ovako bi se izbegli mnogi problemi koji sada postoje u toliko gradova, u kojima su grupe ljudi marginalizovane ekonomski i politički, a ponekad se, čini mi se, osećaju i otuđenim iz prostora. To stvara svakovrsne socijalne probleme i moglo bi da bude prevaziđeno odlukom gradskih administracija da se otvore za koncept automatskog državljanstva za svakog ko dođe, za automatsku dobrodošlicu – i ovde ne mislim na dobrodošlicu za turiste – tako što će jednostavno reći: „Da, vi ste deo gradskog miljea i imate prava i obaveze koji su sa time povezani.“


Urbani prostor je politički prostor par excellence. Ali, kako ističete u svojim radovima, to je istovremeno i mesto isključivanja i mesto velikog emancipatorskog potencijala. Kako biste odredili značaj urbanog prostora u savremenoj, modernoj politici?

Mislim da nam predstoji borba oko otvaranja urbanog prostora za politički aktivizam. Mi u Njujorku imamo tu užasnu okolnost da kada se zatraži dozvola za održavanje skupa, vlasti mogu tri sedmice da razmišljaju pre nego što odluče da li će izdati dozvolu ili neće. Kada smo hteli da organizujemo veliki skup u Central parku, odgovor je bio „ne“, jer bismo mogli da ugrozimo travnjak u parku. Naša reakcija je bila: „Kako to da ste papi dozvolili da održi misu u parku, a ovo ne možete da odobrite?“ Otvaranje prostora je veliko pitanje. Čak i kada su nam skupovi i marševi u Njujorku dozvoljeni, tu su famozni kordoni, kao i u Londonu, ljudi su zarobljeni među barijerama, ne možete da izađete, ograđeni ste. To mi izgleda kao realna politička opasnost. Koncept javnog prostora je naročito zanimljiva tema u vezi sa gradovima. Veliki deo prostora u jednom gradu je praktično pod državnom kontrolom, ali javnost tu nema pristup. Tako da, iako je javni prostor, ipak nije javni. Recimo, upotreba školskog prostora za politički skup ili nešto slično zahtevala bi mnogobrojne različite pregovore, naročito za političku organizaciju. Imali biste ogroman posao pred sobom, da otvorite taj prostor i održite politički miting u državnoj školi. Kad dođemo do ovakvih stvari, rekao bih da nema javnog prostora u gradovima. Ima puno javnog prostora, ali je on uvek regulisan, tako da je otvaranje tog javnog prostora za javnu upotrebu jedno od najvećih poprišta. Naravno, ulica je oduvek bila jedan od najznačajnijih otvorenih prostora za politički aktivizam, ali taj značaj je umanjen, iz očiglednih razloga, umanjen je kada je automobil stupio na ulicu. Kvalitet javnog prostora je značajan faktor koji treba razmotriti. Jedno od pitanja kojima se društveni pokreti bave je upravo stvaranje novih prostora na kojima se javni događaji mogu organizovati, a ne samo odbrana postojećeg javnog prostora. Borba oko koncepta javnog prostora, regulacija javnog prostora – to je polja sukoba za urbani život i urbano življenje.


Rat u bivšoj Jugoslaviji imao je tu dimenziju uništenja ljudskog prostora, naročito gradova. Naj(ne)slavnija je četvorogodišnja opsada Sarajeva, najduža zabeležena opsada u modernoj istoriji. To je u mnogo aspekata bio rat protiv civilnog stanovništva, koji je ciljano uništavao urbani prostor. Čuveni beogradski arhitekta Bogdan Bogdanović rekao je da taj rat nije moguće svesti na etnički sukob i da je to rat u osnovi vođen protiv gradova. U ovakvoj interpretaciji, to je bio rat ruralnih područja i njihovih koncepcija etničke čistote protiv grada kao mešavine. Šta mislite o tome?

Postoji duga istorija shvatanja grada kao kosmopolitskog prostora, što je velika pretnja etničkom nacionalnom identitetu. U vreme nacizma bilo je mnogo anti-urbanih sentimenata. U Sjedinjenim državama postoji jaka tradicija anti-urbanizma, koja se temelji na opoziciji ruralne, džefersonovske demokratije i gradske mehaničke politike, koja je predstavljena kao korumpirana i zla. Grad je uvek imao taj imaginarni aspekt, svetački i božanski – kao u predstavi božjeg grada – ali je takođe i Vavilon. Nasuprot tome nalazimo zamišljenu seosku idilu koja je na neki način autentična i čista, osim ako ne živite u takvom mestu, jer onda vidite da nije ni autentično ni čisto. Ali to je jedna od onih mitoloških stvari koje se politički iskoriste. U mnogim delovima sveta razlika između grada i sela, ili urbanog i ruralnog, zapravo se izgubila. Ruralna područja su skoro potpuno apsorbovana u urbani život i ruralno je u osnovi postalo utočište za ljude koji za vikend odu na porodično imanje, ili tako nešto. Ta distinkcija se raspada i u mnogim društvima, u britanskom svakako, postoji interes za ruralno, ali on se odnosi na lov na lisice ili nešto slično, a ne na poljoprivredni način života kao nešto različito od života u gradu. Mislim da je ta razlika poništena, iako se još uvek mnogo toga mitološkog temelji na njoj. Nestala je i u većem delu Latinske Amerike, pretpostavljam da i na Balkanu brzo nestaje, ukoliko uopšte još uvek postoji. Volim da koristim „pravo na grad“, jer ako bih koristio formalnu terminologiju i govorio o pravu na nejednaki geografski razvoj, niko ne bi razumeo o čemu govorim. Sa druge strane, koncept odnosa grada i državljanstva može da bude dobra osnova za stvaranje nečeg novog kao i za preispitivanje starog. Grad nosi brojne mogućnosti i zato volim da govorim o pravu na grad kao o političkom cilju. Ali to nikako ne znači isključivanje ljudi koji žive na periferiji. U stvari, volim da razmišljam u kategorijama metropolskih regija i bioregija, ako hoćete, sa gradovima koji su pozicionirani kao centri tih regija. Ali opet, „pravo na bioregiju“ ne zvuči kao dobar politički slogan.

Razgovor vodio Igor Štiks
S engleskog preveo Miloš Živanović
Objavljeno u Betonu br. 115

Vezani članci

  • 31. listopada 2020. Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma "Kada iz zgarišta Morije naprosto nastane Morija 2.0, sve se više čini da europski sistem sam održava vlastiti kontinuitet"
  • 25. listopada 2020. Borba radnica i radnika iz Lancashirea protiv ropstva "Buržoazija je znala da će ukidanje ropstva potaknuti radničku klasu na borbu protiv vlastitog nadničkog ropstva. Vlasnici mlinova organizirali su sastanak kako bi pridobili podršku za Jug te okrivili ciljeve Sjevera za patnju tekstilnih radnica i radnika. Njihova su se nastojanja pokazala jalovima jer je radnička borba protiv kapitalizma bila povezana s borbom za ukidanje ropstva. Radnice i radnici zaposleni u industriji pamuka okupili su se 31. prosinca 1862. godine u mančesterskom Free Trade Hallu ne bi li izglasali nastavak podrške blokadi. Odbili su pomaknuti ijednu balu pamuka s Juga, iako im je ta odluka prouzrokovala ogromne teškoće, znajući da su ruke koje su zadnje dirale taj pamuk bile ruke robova."
  • 25. listopada 2020. Devet načina na koje modna industrija uništava planet "Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje"
  • 18. listopada 2020. Ne možemo zaustaviti klimatske promjene bez klasne borbe "Novo izvješće ukazuje na to da je 1% najbogatijih na svijetu odgovorno za dvostruko više emisija stakleničkih plinova od cijele donje polovice planeta. Zaključak je jasan – kako bismo se borili protiv klimatskih promjena, moramo se boriti protiv vladajuće klase."
  • 18. listopada 2020. O nadolazećoj propasti akademske radničke klase "Zbog prekarnosti i niskih plaća na modernim sveučilištima, mlade akademske radnice i radnici često su prisiljeni raditi na više mjesta kako bi preživjeli. Ako se neoliberalne reforme nastave, budućnost je jasna: akademija će ponovo postati rezervat za društvenu elitu."
  • 18. listopada 2020. Na Zemlji je zabilježen dosad najtopliji rujan "Neviđeno visoke globalne temperature učinile su prošli mjesec najtoplijim rujnom od 1880. godine. 2020. godina će po svoj prilici biti jedna od tri najtoplije zabilježene godine."
  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 Transrodne osobe jedna su od najranjivijih skupina čak i kada svijetom ne bukti zasad nezaustavljiv virus, što Trumpovu administraciju ne priječi u daljnjem rezanju već sužene zdravstvene i socijalne zaštite. Sve agresivnija institucionalizacija biološkog esencijalizma pojam „roda“ redefinira na način da iz propisa zdravstvene zaštite briše transrodne osobe, čime se efektivno legalizira diskriminacija čitave trans populacije.
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve