Ljetna škola – Richard Seymour: O čemu se ovdje zapravo radi?

U online ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog iz temata “Deseta obljetnica 11. rujna” objavljenog u Zarezu br. 317 od 15. rujna 2011. prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura O čemu se ovdje zapravo radi? u kojem autor analizira efekte napada 11. rujna te “rata protiv terorizma” na vanjsku i unutarnju politiku SAD-a.


O ljevici i ratu protiv terorizma

Ratovi se nastavljaju bez vidljivog kraja, no “rat protiv terorizma” je završio. Izgubljene slobode tek se trebaju povratiti. Post-Bushova administracija gleda kroz prste kad su u pitanju tajni zatvori, otmice i mučenja pa se to i dalje događa. Ipak, rat protiv terorizma je završen.

Sada kada je završen, možemo li shvatiti o čemu se ovdje zapravo radilo?

Commonsense na ljevici kaže kako je rat protiv terorizma bio avanturistički projekt usmjeren ka preoblikovanju strateški značajne energetski-proizvodne regije u interesu američke vladajuće klase. Kao nužnu posljedicu, omogućio je autoritaran zaokret u operativi država sudionica kad su u pitanju unutarnji suparnici pod rubrikom “antiterorizma” — no dominantna logika bila je geopolitička, pogonjena natjecanjem između SAD-a i potencijalnih rivala poput Kine i Rusije, a usredotočenim na pitanje kontrole nad energetskim resursima. Da SAD kontroliraju naftnu slavinu, mogle bi smanjiti dotok nafte svojim rivalima, onemogućavajući njihov daljnji rast. Međutim, oklada na vojnu moć nije se pokazala uspješnom, razmirica se nastavlja, ali su se SAD našle u slabijem položaju. Svršetak rata protiv terorizma označio je promjenu strategije na koju su ukazali “realisti” u Demokratskoj stranci, poput Zbigniewa Brzezinskog, koji daju prednost konsolidaciji hegemonije SAD-a preko čvršćih saveza s EU i drugima.

Ova analiza ima svoje prednosti, ali želim stvar postaviti nešto drugačije. Ako se u rat protiv terorizma i uložilo kako bi se ojačala hegemonija SAD-a na međunarodnoj razini, on se također može shvatiti kao pokušaj restrukturiranja odnosa snaga kod kuće, nakrivljujući ih u korist biznisa i jačih mjera državne represije. Isti je slijed ponovljen u brojnim naprednim kapitalističkim državama, osobito onima koje su ušle u eksplicitan savez s Bushom, suzbijajući neke od nastajućih kriza koje su pogađale neoliberalni kapitalizam pod vodstvom SAD-a i na neko vrijeme odlučno slabeći opozicijske snage.

Međutim, Bushova je administracija u konačnici počivala na uskom i vrlo nestabilnom bloku, osjetljivom na nestabilnost prouzročenu vlastitim političkim hazarderstvom. Do 2005. postalo je jasno da okupacija Iraka loše napreduje i počinju se kanalizirati višestruki izvori nezadovoljstva administracijom, kako među elitama tako i među narodom. Administracija koja je otišla s vlasti 2008. bila je slaba. Unatoč tome, neke od političkih snaga mobiliziranih u ratu protiv terorizma ostavile su trajne posljedice djelatne i u kontekstu recesije i Obamina predsjedanja.

PRIJE POTOPA

Prije napada 11. rujna, određeni je broj endemskih slabosti kapitalizma u njegovoj neoliberalnoj fazi izašao na vidjelo. Sustav je bio opsjednut kroničnom prekomjernom akumulacijom kapitala. Financijalizacija je rezultirala sistemskom nestabilnošću, manifestiranom kroz kolaps ekonomija tigrova jugoistočne Azije, financijsko spašavanje hedge fondova, i pucanje dot.com mjehura. Korporativna profitabilnost, koja se postupno oporavljala od svjetske recesije 1979.-1982., počela je opadati. Niz recesija u 2001., iako nipošto ne i kriza sistema poput sloma koji je uslijedio nakon kreditne krize 2007., ukazao je na slabosti sustava. Također, legitimitet kapitala napadnut je kombinacijom globalnih antikapitalističkih pokreta i raznih računovodstvenih skandala koji su pogađali velike korporacije poput WorldCom-a.

Militantnost sindikata polako se oporavlja prema kraju 90-ih, s visokoprofilnim štrajkovima koji su ojačali profil radništva baš kada su njegove organizacije započele niz novačenja. Velika borba transportnih radnika 1997. zadobila je široku javnu potporu, slučajevi štrajkbreherstva bili su sporadični, a solidarnost na štrajkaškim linijama 95 posto. Uslijedio je niz značajnih obustava rada, uključujući i onu u General Motorsu, 1998. godine izgubljeno je 5,1 milijuna radnih dana kao rezultat štrajkaških akcija u SAD-u: malo u usporedbi s povijesnim standardima, ali početak oporavka. Sposobnost države da vrši nadzor nad neistomišljenicima sve se više dovodi u pitanje. Antikapitalistički prosvjednici u Seattleu uspješno su opstruirali razgovore Svjetske trgovinske organizacije usmjerene ka daljnjoj institucionalizaciji neoliberalnih politika preko saveza kapitalističkih država. U međuvremenu, umorstvo devetnaestogodišnjeg crnca Timothyja Thomasa u Cincinnatiju dovelo je do najvećih nemira još od onih u Los Angelesu 1992. godine. Javno mnijenje o čitavom nizu pitanja počelo se kretati prema ljevici.

Reaganovci u vodstvu Republikanske stranke sve su teže mogli mobilizirati samoodrživu bazu u narodu za ostvarenje svoje agende te su bili primorani zakriti talon “milosrdnim konzervatizmom”, i pokrasti izbore 2000. godine. No, to je novu administraciju ostavilo s vrlo malo legitimiteta, usred propadajućeg mjehura Clintonove ere, suočenu s preporodom globalnih anti-sistemskih pokreta, i potencijalom za nesklonost elita ka bilo kakvom avanturističkom projektu. Napadi 11. rujna raščistili su mnoge od ovih zapreka nizom velikih buktinja.

NEOKONZERVATIVNI TRENUTAK

Važno je specificirati o čemu točno govorimo kada kažemo da je Bushova administracija tumačila i osiguravala interese vladajuće klase. Nijedna vladajuća klasa nije kohezivan, jedinstveni entitet. Njezinim frakcijama zajednički su neki interesi, ali su podijeljene oko drugih, a nijedna pojedina strategija neće sama po sebi udovoljiti svim interesima. Ova činjenica potkopava svaki instrumentalistički pogled po kojemu je država tek “alat” za ostvarivanje određenog interesa vladajuće klase: prije se može reći da su država, i stranke koje se natječu za kontrolu izvršne vlasti, polja ideoloških antagonizama. Političari i intelektualci moraju raspravljati unutar klase uz koju su organski vezani oko toga kojoj će strategiji dati prednost.

Upitno je je li Bush ikada potpuno osvojio većinu američke vladajuće klase. No, unutar republikanskog vodstva zbijene su frakcije kapitala — ponajprije, energije, financija, vojne industrije i građevinarstva — od kojih su mnoge profitirale na politikama koje je Bush uspio implementirati, ako ne već zbog rata protiv terorizma. A administraciju je činio i određeni broj političara i intelektualaca koji su kružili između privatnog sektora, državnog aparata i desničarskih think-tankova te otprilike slično razumijevali historijsku misiju američkog kapitalizma i osebujne zadatke koje je ona zahtijevala.

Bilo je i disidenata — ministar financija Paul O’Neill, na primjer. No, odmah nakon 11. rujna, oni su jasno marginalizirani. Jezgra neokonzervativnih i desničarskih nacionalističkih ideologa (od kojih su neki djelovali unutar Projekta za novo američko stoljeće) preuzela je uzde u nastojanju da odredi moralni i intelektualni smjer američkog kapitalizma, usredotočena na uporabu vojnih projekcija kako bi disciplinirala saveznike i prisilila protivnike na suradnju. Bez 11. rujna malo je vjerojatno da bi mogli provesti ovaj projekt. Naglasak bi, najvjerojatnije, ostao na neoliberalnoj “globalizaciji” — daljnjem otvaranju i liberalizaciji prekomorskih tržišta kroz mehanizme kreditiranja MMF-a i obećanje pristupa tržištima SAD-a, uz vojnu moć kao sporedno pribježište pored čitavog polja prinudnih praksi dostupnih imperijalističkom hegemonu.

“Neokonzervativni trenutak”, međutim, smjestio je vojni sukob u središte novog seta ideoloških artikulacija, s uporištem u obrani “zapadne civilizacije” protiv njezinih “totalitarnih” ili “islamofašističkih” neprijatelja. SAD, kako se tvrdilo, treba voditi blok liberalnih kapitalističkih država u defanzivnom, čistilačkom pokretu protiv “al-Qaide” i onih koji su inkriminirani vezama s njom. “Zapad” bi, predstavljajući vrhunac ljudskih nastojanja, napredovao tako da prigrli svoj prosvijećeni interes u održavanju liberalnog svjetskog poretka i pobijedi neprijatelje.

Argument nije bio posve nov. Osnovne teme iskričavo je naznačio Tony Blair u svom govoru u Chicagu 1999. i, shodno tome, postao blizak saveznik Busha. No, učestalost kojom su se takve ideje reproducirale, i njihov neočekivan odjek, svakako su bili novi. Prije svega, strategija je nastojala reproducirati aspekte hladnoratovskog hegemonijskog diskursa u kojem se izražena lojalnost i kooperacija potencijalno suprotstavljenih snaga zahtijevala kao uvjet izbjegavanja optužbi za izdaju.

Os oko koje se vrtjela politika Bushove administracije bila je vanjska politika, međutim ona je također pomogla organizirati i domaći klasni teren. Izgradila je temelj za obnovu izbornih izgleda Republikanske stranke; omogućila povećanje ovlasti u područjima nadzora i represije, postavljajući državu u bolji položaj za obračun s neistomišljenicima; osigurala prikladnu izliku za suzbijanje radničke militantnosti; i, slabeći protivnike, dopustila administraciji da bez opozicije nastavi s politikama koje prenose bogatstvo u ruke vrlo bogatih.

RAZORUŽANA LJEVICA

Najveća neposredna korist koju su imperijalističke države izvukle iz napada 11. rujna bila je nadmoć nad protivnicima u javnosti. Ovo se zbilo ne samo zbog nabujalog patriotizma i, kod američkih glavnih saveznika, solidarnosti s “ljudima poput nas” koju je Gilbert Achcar nazvao “narcisističkim suosjećanjem”. Bilo je to i zato što je “terorizam” odjednom počeo predstavljati opipljivu javnu prijetnju na koju su se tražili podjednako tehnokratski, kao i ideološki odgovori. Ljevica je zadržala postojeću liniju analize (nepravedne politike SAD-a djelomično su odgovorne za motivaciju za napade) i ponudila razborito rješenje (treba izbjegavati bilo koji smjer djelovanja koji bi potpomogao nepravdu i učinio mogućnost takvih napada vjerojatnijom). Snažne intervencije Noama Chomskog učinile su najviše kako bi naoružale ljevicu ovakvom vrstom analize, onom koja je glasno odjekivala u rastućim segmentima svjetskog mnijenja, čak i ako je uspijevala uvjeriti tek manjinu u samom SAD-u.

Međutim, diskurs o “antiterorizmu” opasan je teren za ljevicu, teren na kojem država, sa svojim ogromnim resursima, ima odlučnu prednost. “Antiterorizam” je sklon izopačiti se u borbu protiv pobune, uz opasne posljedice za pokrete na ljevici. A kao kontrapunkt opreznom, pragmatičnom odgovoru ljevice, desnica je ponudila “vizionarski”, moralistički odgovor na događaje 11. rujna. Braneći moralnu superiornost “zapadne civilizacije”, desnica je tvrdila — s određenom površnom plauzibilnošću — da je ono što je u pitanju samoobrana slobodnih i demokratskih zemalja protiv nasilnih, “totalitarnih” pokreta. Desničari su također uživali pozicije u vlasti i značajan prostor u simpatizerskim medijima kako bi iznijeli svoj stav. Pokretačka je dinamika tako bila uz desnicu, koja je uspješno mobilizirala javni pristanak za svoje ciljeve. Anti-ratni pokreti, kao odgovor na invaziju Afganistana, inicijalno su bili slabi, lako marginalizirani i podložni kritici po pitanju svoje lojalnosti.

Iako intenziviranje domaćeg nadzora i represije nakon 11. rujna nije predstavljalo temeljni odmak od prijašnjih normi, radilo se o njihovom pospješenju — USA PATRIOT Act (akronim za “uniting and strengthening America by providing appropriate tools required to intercept and obstruct terrorism” — “ujedinjenje i osnaživanje Amerike osiguravanjem odgovarajućih oruđa potrebnih za presretanje i sprečavanje terorizma”, tzv. Domovinski zakon), npr. legalizirao je oblike nadzora koji su se već provodili. Standard dokaznog postupka obvezujući za istragu domaćih skupina snižen je, FBI je puno lakše mogao doći do naloga za pretres, a definicija “terorizma” toliko je izmijenjena da su svakoga tko je prekršio zakon kako bi utjecao na politiku ili promjenu javnog mnijenja mogli istraživati ili pravno goniti kao terorista. Budući da postoji dugačka povijest federalnih istraga nad radikalnim ili anti-ratnim skupinama — od razbijanja socijalističkih i radničkih pokreta 1919. od strane tadašnjeg Biroa za istragu, do ilegalnih nadzornih i istražnih postupaka usmjerenih prema srednjoameričkoj grupi za solidarnost CISPES u 80-ima—oni koji su proglasili zakon znali su da time autoriziraju pojačanu političku represiju. Tako se i pokazalo, FBI-jevim opetovanim uznemiravanjem anti-ratnih skupina.

Sindikati su također brzo pometeni novim državnim sigurnosnim stanjem. Na primjer, vlada je blokirala štrajk mehaničara United Airlinesa u prosincu 2001. uz obrazloženje da može ugroziti zrakoplovnu industriju. Slično tome, u siječnju 2002., zazivala je proglašavanje nacionalnog izvanrednog stanja kad su lučki radnici sa zapadne obale krenuli u štrajk i, po Taft-Hartleyjevom zakonu, ishodovala zabranu koja je natjerala radnike da okončaju obustavu rada. Općenito gledajući, vlada je bila izrazito anti-radnička, i unazadila je radnička prava na više fronti — sigurnost na radu, prekovremeni sati i sindikalna prava za državne zaposlenike. Nije nanijela štetu radničkom pokretu u mjeri u kojoj je to učinio Reagan, no opala je zbijenost sindikata, a kombinacija recesije i Bushovih oštrih mjera koje su uslijedile poslije 11. rujna dovela je do zastoja i obrnula učinke kratkog oporavka radništva iz kasnih 1990-ih. Kao rezultat toga, realni rast plaća u narednom desetljeću bio je niži nego tijekom Velike depresije.

I ne samo to, vlada je između 2001. i 2003. premjestila porezni teret s bogataša na kućanstva radničke klase. Prije 11. rujna, Bush je morao djelovati protiv neprijateljskog Kongresa i baviti se skupom PR kampanjom koja je uključivala skupove po gradskim vijećnicama kako bi se stvorila javna potpora poreznim olakšicama na prihode i nekretnine. Nakon 11. rujna, i s obzirom da su republikanci 2002. dobili natpolovičnu većinu u Kongresu, njegov je položaj bio dovoljno siguran da nastavi s rezanjem poreza na viša i srednja primanja, investicije, kapitalne dobiti i dividende, čak i da smijeni Paula O’Neilla kada se ovaj pridružio skupini od 450 ekonomista koji su se protivili rezovima.

KRIZA I PAD

Gledajući globalno, rat protiv terorizma predstavljao je veliku prepreku anti-sistemskim pokretima koji se razvijaju od kasnih 90-ih. Trenutno je uništen zamah rastućih prosvjeda. Kad su razgovori o svjetskoj trgovini u Dohi propali u studenom 2001., bilo je to prije zbog trajnih podjela između SAD i EU, negoli antikapitalističke militantnosti. Ipak, svjetska mobilizacija protiv invazije Iraka bila je najveći takav pokret u povijesti, koji je crpio svoju snagu iz, u najmanju ruku latentnog — a počesto i eksplicitnog odbijanja dominacije SAD-a, kao npr. u pobuni Zapatista, bolivijskim ratovima za vodu i protestima protiv WTO-a.

Dana 15. veljače 2003., samo u New Yorku protiv rata je marširalo 400 000 aktivista. Na isti dan, barem 150 000 demonstriralo je u San Franciscu, a na desetke tisuća u Hollywoodu, Colorado Springsu i Seattleu; u konačnici, 50 milijuna ljudi je prosvjedovalo širom svijeta. Sam opseg onoga što se pripremalo za Irak gotovo je izbrisao ideološku prednost koju je uživala američka vlada.

No, čak i opozicija ovakvog razmjera mogla se obuzdati da se invazija i okupacija Iraka uspjela izvesti po “lako ćemo” scenariju oglašavanom u službenoj propagandi. I doista, prosvjedi su zamrli po početku invazije i, u prvim mjesecima okupacije, administracija je privremeno bila osnažena. Bush je na predsjedničkim izborima 2004. pobijedio nenadahnjujućeg pristalicu rata, demokrata Johna Kerryja većinom glasova registriranih birača, uključujući i većinu bijelih radnika koji izlaze na birališta. Ovo se dogodilo unatoč nizu kriza proizašlih iz okupacije, poput otkrića mučenja u Abu Ghraibu, i unatoč masovnom protivljenju iskazanom protestom čak 800 000 ljudi na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji. Upravo je ta izborna potvrda Bushu dala samopouzdanje potrebno da se upusti u novi napad na radničku klasu — pokušaj privatizacije socijalnog osiguranja. No, već su i tada bili očiti počeci krize.

Otpor je klijao među fragmentiranim nacionalističkim i islamističkim skupinama u Iraku od početka okupacije, sa zamahom nakon 2004., i razornom eskalacijom do 2006. godine. Između 2004. i 2006., broj napada na koalicijske snage i njihove saveznike povećao se s manje od 400 na preko 800 tjedno. Uskraćujući okupatorima kontrolu nad Irakom, otpor je doveo do ozbiljne političke krize Bushove administracije. Do sredine 2005., u SAD-u je pala javna potpora ratu, s jasnim stavom većine da sukob nije trebalo niti započinjati. Podjele koje su se iznenada rasplamsale u antiratnom pokretu u tom strateški ključnom trenutku možda su i mogle izvući Busha, no reputacija administracije bila je uništena odgovorom na uragan Katrina, koji je udario Louisianu u ljeto 2005. godine. Nepostojanje pripremnih mjera spašavanja, neviđeno uskraćivanje pomoći, i konačno, nametanje vojnog rješenja katastrofe dovelo je do duboke ideološke krize za republikansku desnicu. Pozornost je potom usmjerena na ugnjetavanje Afroamerikanaca, kao i na dosad zanemareno pitanje klase — a kod oba pitanja, republikanci su bili u nepovoljnom položaju. Vlada je nastavila služiti uskoj sferi kapitalističkih klasnih interesa s kojom je bila združena, no više nije mogla prizvati masovnu podršku.

Usred svega, društveni pokreti počeli su doživljavati blagi oporavak. Radnički sindikati uspješno su lobirali za opstrukciju Bushova pokušaja privatizacije socijalnog osiguranja i administracija je, uz izravno protivljenje Demokratske oporbe i nešto republikanske nelagode, morala odustati od plana. Renesansa društvenih pokreta manifestirala se u velikim marševima za imigrantska prava u svibnju 2006. godine. Oni su, po svojem učinku, zapravo bili visoko politizirani generalni štrajkovi najugroženijih radnika u SAD-u, i zaustavili su cijele industrije, otkrivajući područja u kojima radnici potencijalno imaju moć. Kasnije iste godine, demokrati su preuzeli kontrolu nad Kongresom, a über-hawk Rumsfeld bio je prisiljen podnijeti ostavku, ostavljajući slomljenu vladu da šepa do konačnog poraza 2008. godine.

NACIJA OBAMA

Kako je Bushova administracija ušla u svoju konačnu krizu, kapital je svoje resurse odlučno skrenuo prema demokratima, posebice Baracku Obami. Obamine najveće pojedinačne donacije došle su s Wall Streeta, a njegove usluge financijskom sektoru u osiguravanju niza bailouta mamutskih banaka svakako nadilaze bilo koju od bijednih reformi koje je ponudio svojoj široj bazi. Obama, međutim, ne bi mogao pobijediti na predsjedničkim izborima 2008. (s gotovo 70 milijuna glasova) da nije kanalizirao neke od širih društvenih zahtjeva. Način djelovanja demokrata možda bi se mogao okarakterizirati gramscijevskim terminima kao “transformizam” — to jest, oni apsorbiraju društvene težnje, neutraliziraju njihov izrazito opozicijski ili klasno-antagonistički sadržaj, i ponovno ih artikuliraju kroz politiku pro-kapitalističkog centra. Radnicima je Obama obećao podršku sindikalnim pravima kroz Employee Free Choice Act (Zakon o zaposleničkoj slobodi izbora, op. prev.), kraj rata u Iraku i reformu zdravstva uz uvođenje sustava državnog osiguranja koji bi kroz natjecanje s privatnim ponuđačima zdravstvenih usluga snizio cijene. Vladajućoj klasi je obećao potporu bankama, obuzdavanje ekonomske krize, dostojanstveno povlačenje iz Iraka, ostanak u Afganistanu i obnovu globalne moći SAD-a. Posljedično, ovo je 2008. proizvelo dvostruku mobilizaciju za Obamu, a najviše glasova dobio je među vrlo bogatima i radničkom klasom.

STRANKA ČAJA = ISLAMOFOBNE I NACIONALISTIČKE IDEOLOGIJE

Rat protiv terorizma je, kao što sam rekao, završio porazom republikanaca 2008. godine. No, političke snage koje je oslobodio omogućile su stvaranje elemenata za vrlo tradicionalan kontra-subverzivni Desni pokret u obliku Stranke Čaja (Tea Party). Kao i njihove preteče nakon Prvog svjetskog rata i tijekom Hladnog rata, ovaj pokret je bjelački, muški i u prosjeku bogatiji od većine populacije. Uživa nešto potpore kapitala i izražava svoj anti-socijalizam u nativističkom i rasističkom idiomu. Od svojih prethodnika razlikuje se po tome što mu nedostaje potpora države — ono što je klasični anti-komunizam učinilo tako smrtonosnim za njegove protivnike — i što mu je globalni narativ usredotočen na Obamin navodni kolonijalni identitet (onaj Kenijca, ili potajnog muslimana) čemu nedostaje površinske plauzibilnosti hladnoratovske histerije oko komunističke prijetnje.

A opet, Stranka Čaja se snažno oslanja na islamofobne i nacionalističke ideologije kultivirane tijekom rata protiv terorizma — i, osobito, tijekom sramotne republikanske predsjedničke kampanje 2008. — što joj omogućava da svoje protivljenje reformi zdravstva i drugim ograničenjima prava na privatno vlasništvo predstavi kao komponentu autentičnog amerikanizma koji radi na tome da cijepi SAD protiv kulturne degeneracije i nazadovanja. To je pomoglo čajankašima da mobiliziraju značajnu manjinu populacije iza tvrdo-desničarske agende — to je mobilizacija koja je, u kombinaciji s demoraliziranjem Obaminih glasača, bila dovoljna da pruži republikancima izbornu prednost.

TOKSIČNI POLITIČKI UČINCI

Doista, porast islamofobije i nacionalizma zamjetan je u svih država koje su ušle u savez s SAD-om u ratu protiv terorizma, uz toksične političke učinke. Ako je anti-ratni sentiment bio potencijalno radikalizirajuća snaga, islamofobni rasizam je odvukao mnogo radnika na desnicu — što je dobro ilustrirano pomrčinom radikalne ljevice širom Europe u drugoj polovici prošlog desetljeća, krizom antikapitalističkih pokreta i konkurentnim usponom ekstremne desnice.

Ipak, 2011. pomaljaju se nove mogućnosti. Pojava militantnog, otvorenog klasnog rata protiv guvernera Wisconsina, Scotta Walkera — apostola Stranke Čaja — koincidirala je s elektrizirajućim revolucijama u Sjevernoj Africi i valovima prosvjeda diljem Bliskog istoka. Ako ovi potonji ugroze američku kontrolu u regiji, ovaj prvi bi se mogao replicirati širom Sjedinjenih Država, i možda upaliti iskru odgovora ljevice na agendu mjera štednje koja se trenutno protura kroz Washington DC i glavne gradove saveznih država. A to je problem za neokonzervativce, palinite (pristaše Sarah Palin, op. prev.) i čajankaše. Oni jedva čekaju obuhvatan rat protiv neprijatelja Amerike kako bi osnažili svoju bazu i koordinirali odgovor desnice na duboku, organsku krizu kapitalizma. No iako se ratovi nastavljaju — pritom mislim na Obaminu kontinuiranu agresiju u Afganistanu i prigušenu intervenciju u Libiji — ništa slično ratu protiv terorizma danas se ne može ponoviti.

S engleskoga za Zarez br. 317 od 15. rujna 2011. preveo Martin Beroš.

Richard Seymour je socijalistički pisac sa sjedištem u Londonu, gdje radi na svom doktoratu. Autor je The Liberal Defence of Murder, The Meaning of David Cameron i American Insurgents (u tisku).

Tekst je u izvorniku objavljen u časopisu Overland br. 204. a dostupan je na: http://
web.overland.org.au/previous-issues/issue-204/feature-richard-seymour/

Vezani članci

  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve