Grčka kriza – Papandreou se previše kocka s referendumom

Costas Lapavitsas, profesor ekonomije na SOAS u Londonu piše za Guardian od 1. studenog o ovogodišnjim zbivanjima u Grčkoj, najavljenom referendumu te mogućnostima razvoja situacije s posljedicama po eurozonu.


Malo je vjerojatno da bi grčki narod u otvorenoj raspravi odabrao ostanak u eurozoni – to je jasno naglašeno tijekom rujanskih prosvjeda.

Referendum koji je u ponedjeljak najavio grčki premijer George Papandreou vjerojatno je posljednje zvono za uzbunu prije nego što Grčka objavi da ne može plaćati dugove i izađe iz eurozone. Pod pretpostavkom da ga se ne povuče usred političkih previranja u vladajućoj stranci, glasanje se planira obaviti u siječnju, a pretpostavka je da će predmet glasanja biti posljednji bailout. No pravo pitanje će biti: „Euro ili drahma?“

Grčka vladajuća elita savršeno razumije dilemu, otud i negativne reakcije političkih stranaka i medija na Papandreouovu inicijativu te šest visokih dužnosnika njegove vlastite stranke koji traže da podnese ostavku. Ako bi se glasovanje okrenulo protiv eura, grčka tridesetogodišnja ekonomska, politička i diplomatska strategija bila bi duboko uzdrmana. Posljedice bi bile nesagledive, kako za Grčku, tako i za Europu.

Papandreouva odluka nije donesena olako, iako sa sobom nosi dašak nepredvidivosti članova njegove obitelji kao političara. Glavni razlog je to što je Grčkom postalo nemoguće upravljati uzastopnim paketima „pomoći“ Europske unije.

Užurbani rasap domaće političke moći započeo je ljetos masovnim skupovima diljem glavnih grčkih urbanih središta. Najveći su bili na trgu Syntagma u Ateni, gdje su Aganaktismenoi („Ogorčeni“) odbacili politički sustav i zahtijevali „pravu demokraciju“. Ogromne demonstracije održane su u lipnju, Vlada je bila uzdrmana, a Papandreou je čak i podnio ostavku na nekoliko sati, pokušavajući uspostaviti koalicijsku vladu s oporbom. No, nedostatak političkog fokusa „Ogorčenih“ omogućio je vladi da se spasi.

U rujnu su se narodni nemiri vratili s još više odlučnosti, predvođeni sindikatima koji su prekinuli veze s vladajućom strankom. Zaposlenici lokalnih vlasti pustili su da se smeće nakuplja u gradovima. Radnici u elektroprivredi izjavili su kako neće surađivati s državnim planom ubiranja poreza na imovinu preko računa za struju. Državni službenici počeli su zauzimati ministarstva i druge institucije, znatno slabeći kapacitete grčke države da ubire poreze i smanji izdatke.

Trenutak eskalacije vjerojatno se dogodio 28. listopada, na obljetnicu grčkog ulaska u Drugi svjetski rat. Tradicija je da se tada održavaju studentske i vojne parade u središtima gradova, a najveća je u Solunu. U činu bez presedana nazočno mnoštvo prekinulo je parade po cijeloj zemlji, uključujući i onu u Solunu. Predstavnici vlasti protjerani su kao psi, a predsjednik je prozvan izdajicom. Mehanizmi simboličke i ideološke moći grčke države su popustili.

Reakcija mase signalizirala je razvoj događaja koji je već dugo bio na vidiku. Nametanjem nemilosrdnih mjera štednje, privatizacije i liberalizacije, Europska unija je s vremenom uspjela usijati nacionalističke sentimente Grka. Odbijanje posljednjeg bailouta poprimilo je nacionalistički karakter i često je bilo usmjereno protiv percipirane njemačke dominacije.

Da se ne bi shvatilo pogrešno, još uvijek se ne radi o žestokom nacionalizmu. Više se radi o reakciji na gubitak nacionalne suverenosti i neovisnosti do kojeg bi došlo permanentnim nadziranjem grčkih financija od strane europskih birokrata i planom prodaje širokog raspona javne imovine kako bi se vratio dug.

To je također reakcija na opipljivo slabljenje demokratskog procesa u tijeku krize. Papandreou je potpuno svjestan rizika da ga se, pravedno ili nepravedno, proglasi izdajicom. Također je svjestan predstojećeg raspada njegove vlade. Ali nije sklon tomu da održi nove izbore jer zna da bi mu to uništilo stranku. Zato se odlučio na očajničko kockanje s referendumom u nadi da može kupiti vrijeme, kao i uplašiti ljude pitanjem „euro ili drahma“.

Ostaje za vidjeti hoće li biti referenduma. Vlada ovaj tjedan u parlamentu mora dobiti glasove povjerenja, što je daleko od toga da bude sigurno. Isto tako, vrlo brzo bi moglo doći do političke promjene koja bi vodila prema izborima.

Međutim, važnost Papandreouovog poteza je ta da stavlja pravu dilemu ove krize pred grčki narod. Ako bi se o njoj slobodno raspravljalo, nema jamstava da bi se Grci odlučili za euro. A ako odluče otići iz eurozone, moguće je da će se cijela monetarna unija početi raspadati.

Grčko odustajanje od eura vlastitom odlukom vjerojatno bi iznenadilo tvorce politika u EU. Oni nikada nisu stvarno planirali izbaciti Grčku jer bi rizik za banke bio ogroman. Zavedeni krotkim stavom grčke vlade, nametnuli su još surovije mjere, umišljajući kako time čine Grcima uslugu. Netko unutar mjehura u Bruxellesu trebao je priopćiti donositeljima odluka što se točno događa na terenu u Grčkoj.

Pravi rizik je od početka bio taj da će Grčka iz oskudice biti prisiljena osloboditi se eura i to je trenutno vjerojatnije nego ikada.

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve