Grčka kriza – Papandreou se previše kocka s referendumom

Costas Lapavitsas, profesor ekonomije na SOAS u Londonu piše za Guardian od 1. studenog o ovogodišnjim zbivanjima u Grčkoj, najavljenom referendumu te mogućnostima razvoja situacije s posljedicama po eurozonu.

Malo je vjerojatno da bi grčki narod u otvorenoj raspravi odabrao ostanak u eurozoni – to je jasno naglašeno tijekom rujanskih prosvjeda.

Referendum koji je u ponedjeljak najavio grčki premijer George Papandreou vjerojatno je posljednje zvono za uzbunu prije nego što Grčka objavi da ne može plaćati dugove i izađe iz eurozone. Pod pretpostavkom da ga se ne povuče usred političkih previranja u vladajućoj stranci, glasanje se planira obaviti u siječnju, a pretpostavka je da će predmet glasanja biti posljednji bailout. No pravo pitanje će biti: „Euro ili drahma?“

Grčka vladajuća elita savršeno razumije dilemu, otud i negativne reakcije političkih stranaka i medija na Papandreouovu inicijativu te šest visokih dužnosnika njegove vlastite stranke koji traže da podnese ostavku. Ako bi se glasovanje okrenulo protiv eura, grčka tridesetogodišnja ekonomska, politička i diplomatska strategija bila bi duboko uzdrmana. Posljedice bi bile nesagledive, kako za Grčku, tako i za Europu.

Papandreouva odluka nije donesena olako, iako sa sobom nosi dašak nepredvidivosti članova njegove obitelji kao političara. Glavni razlog je to što je Grčkom postalo nemoguće upravljati uzastopnim paketima „pomoći“ Europske unije.

Užurbani rasap domaće političke moći započeo je ljetos masovnim skupovima diljem glavnih grčkih urbanih središta. Najveći su bili na trgu Syntagma u Ateni, gdje su Aganaktismenoi („Ogorčeni“) odbacili politički sustav i zahtijevali „pravu demokraciju“. Ogromne demonstracije održane su u lipnju, Vlada je bila uzdrmana, a Papandreou je čak i podnio ostavku na nekoliko sati, pokušavajući uspostaviti koalicijsku vladu s oporbom. No, nedostatak političkog fokusa „Ogorčenih“ omogućio je vladi da se spasi.

U rujnu su se narodni nemiri vratili s još više odlučnosti, predvođeni sindikatima koji su prekinuli veze s vladajućom strankom. Zaposlenici lokalnih vlasti pustili su da se smeće nakuplja u gradovima. Radnici u elektroprivredi izjavili su kako neće surađivati s državnim planom ubiranja poreza na imovinu preko računa za struju. Državni službenici počeli su zauzimati ministarstva i druge institucije, znatno slabeći kapacitete grčke države da ubire poreze i smanji izdatke.

Trenutak eskalacije vjerojatno se dogodio 28. listopada, na obljetnicu grčkog ulaska u Drugi svjetski rat. Tradicija je da se tada održavaju studentske i vojne parade u središtima gradova, a najveća je u Solunu. U činu bez presedana nazočno mnoštvo prekinulo je parade po cijeloj zemlji, uključujući i onu u Solunu. Predstavnici vlasti protjerani su kao psi, a predsjednik je prozvan izdajicom. Mehanizmi simboličke i ideološke moći grčke države su popustili.

Reakcija mase signalizirala je razvoj događaja koji je već dugo bio na vidiku. Nametanjem nemilosrdnih mjera štednje, privatizacije i liberalizacije, Europska unija je s vremenom uspjela usijati nacionalističke sentimente Grka. Odbijanje posljednjeg bailouta poprimilo je nacionalistički karakter i često je bilo usmjereno protiv percipirane njemačke dominacije.

Da se ne bi shvatilo pogrešno, još uvijek se ne radi o žestokom nacionalizmu. Više se radi o reakciji na gubitak nacionalne suverenosti i neovisnosti do kojeg bi došlo permanentnim nadziranjem grčkih financija od strane europskih birokrata i planom prodaje širokog raspona javne imovine kako bi se vratio dug.

To je također reakcija na opipljivo slabljenje demokratskog procesa u tijeku krize. Papandreou je potpuno svjestan rizika da ga se, pravedno ili nepravedno, proglasi izdajicom. Također je svjestan predstojećeg raspada njegove vlade. Ali nije sklon tomu da održi nove izbore jer zna da bi mu to uništilo stranku. Zato se odlučio na očajničko kockanje s referendumom u nadi da može kupiti vrijeme, kao i uplašiti ljude pitanjem „euro ili drahma“.

Ostaje za vidjeti hoće li biti referenduma. Vlada ovaj tjedan u parlamentu mora dobiti glasove povjerenja, što je daleko od toga da bude sigurno. Isto tako, vrlo brzo bi moglo doći do političke promjene koja bi vodila prema izborima.

Međutim, važnost Papandreouovog poteza je ta da stavlja pravu dilemu ove krize pred grčki narod. Ako bi se o njoj slobodno raspravljalo, nema jamstava da bi se Grci odlučili za euro. A ako odluče otići iz eurozone, moguće je da će se cijela monetarna unija početi raspadati.

Grčko odustajanje od eura vlastitom odlukom vjerojatno bi iznenadilo tvorce politika u EU. Oni nikada nisu stvarno planirali izbaciti Grčku jer bi rizik za banke bio ogroman. Zavedeni krotkim stavom grčke vlade, nametnuli su još surovije mjere, umišljajući kako time čine Grcima uslugu. Netko unutar mjehura u Bruxellesu trebao je priopćiti donositeljima odluka što se točno događa na terenu u Grčkoj.

Pravi rizik je od početka bio taj da će Grčka iz oskudice biti prisiljena osloboditi se eura i to je trenutno vjerojatnije nego ikada.