Snimke predavanja Alberta Toscana: Against Equality: From Right to Left i panela Transformations of Equality, 26.8.2011.

SkriptaTV s ovogodišnje Zelene Akademije donosi snimku uvodnog predavanja Alberta Toscana od 26. kolovoza 2011. pod nazivom Against Equality: From Right to Left. Nakon predavanja, na panelu Transformations of Equality su uz Toscana govorili Karin Doolan i Mislav Žitko, a moderirao je Ozren Pupovac. Osvrte Ante Jerića na predavanje i Lede Sutlović na panel prenosimo s Kulturpunkt.hr.




Aberacije jednakosti


Alberto Toscano, filozof i predavač na londonskom sveučilištu Goldsmiths, u zaključnom predavanju ovogodišnje Zelene akademije, pratio je razvoj ideje jednakosti u posljednja dva stoljeća.


Jednakost je bojno polje. Govoriti o “jednakosti šansi” je razumno, dok je govoriti o “jednakosti inteligencija” suludo. Očigledno je, ako upotrijebimo zdrav razum, kako nijedna od sintagmi ne korespondira s našom stvarnošću. Iz nekog razloga jednakost šansi je pretpostavka društvenog režima koja se širi u svim raspoloživim formatima, a jednakost inteligencija suluda zamisao getoizirana u par knjiga ostarjelih pariških profesora. Predavanje Alberta Toscana naslovljeno Against Equality: From Right to Left počelo je razmatranjem nepripitomljene jednakosti koja je isključena iz poretka zdravog razuma. Geneaološku liniju ideje koja smatra da bi bi se društvo utemeljeno na jednakosti urušilo pod teretom vlastitih obećanja pratili smo s Toscanom u luku od zadnja dva stoljeća. Patologiziranje ideje jednakosti u tom vremenskom okviru kreće od Burkeovih Razmišljanja o Francuskoj revoluciji koja su, s jednostavnom tezom i pripadajućim arsenalom kontrarevolucionarne retorike, postala opće mjesto konzervativne ideologije. Dva su aspekta njegove kritike aktivna do današnjih dana: jednakost kao apstrakcija i jednakost kao suprotnost ljudskoj prirodi.

Jednakost je Burkeu apstrakcija političke teorije čije projiciranje na međuljudske odnose može imati katastrofalne posljedice. Jakobince predstavlja kao moderne fanatike, izlomljenu sliku vlastitog postanka, koji žučljivo napadaju religiju u maniri najvjernijih redovnika. Njihov revolucionarni pothvat Burke vidi kao svođenje kompleksnih međuljudskih odnosa na metafizičku apstrakciju. Revolucionarne ideologe optužuje za uprizorenje monstruozne fikcije u kojoj se međuljudski odnosi tretiraju kao da su matematički teoremi ili geometrijski likovi što, na kraju posljednjeg čina, završava prizorom giljotine. To je najčešći prigovor hvaljenju egalitarističnih tendencija do današnjih dana. Kao dobar primjer, kojeg Toscano navodi na drugom mjestu[1], može poslužiti nekoliko rečenica iz recenzije Badiouove knjige Čega je Sarkozy ime, objavljene u britanskom Observeru: “Dakle, kad s odobravanjem citira Maoa i oklijeva u osudi zla koje je pratilo Kulturnu revoluciju, teško je ne biti ponosan na praktični anglosaksonski empirizam koji nas je cijepio protiv tiranije čiste političke apstrakcije.” Jednakost kao suprotnost ljudskoj prirodi, misao prisutna u Burkea, najpoznatiji je suvremeni izraz dobila u djelu Kraj povijesti i posljednji čovjek. Koristeći se Platonovim konceptom thymosa, psihološkim fenomenom nesvodljivim ni na nagon niti na razum, Francis Fukuyama želju za priznanjem koja potiče ljude da se nameću jedni drugima vidi kao konstitutivno načelo svih političkih poredaka. Oni nastaju kao rezultanta vektora megalothymia i isothymia ili, ako hoćete, kao kompromis između dviju čovjekovih želja; prve da bude priznat kao superioran drugim ljudima i druge da bude priznat jednakim drugim ljudima. Fukuyamina knjiga, pisana kao evanđelje liberalne demokracije, ima jasnu ideju o ljudskoj naravi i političkom poretku koji mu najbolje odgovara. Toscanu je, sasvim razumljivo, na stranicama Kraja povijesti i posljednjeg čovjeka najzanimljivija opaska kako će najveću prijetnju demokraciji u budućnosti vjerojatno predstavljati razuzdana isothymia. Emancipacijski projekti utemeljeni na fanatičkoj želji za ukidanjem svakog očitovanja nejednakosti morat će prestati, prije ili kasnije, suočivši se s granicama koje je nametnula sama priroda. Transcendentalni označitelj uvjet je ovog podtipa antiegalitarističkog diskursa.

Kritika jednakosti kao apstrakcije nije, kako sugerira sam naslov predavanja, prerogativ desnice. Kad se rasprava o jednakosti preseli na ljevicu, nužno je pogledati pokušaje preciznijeg određenja pojma. U Kritici Gotskog programa Marx je, razmišljajući o aktivaciji pojma pravednosti unutar polja političke ekonomije, napao socijaldemokratski ideal po kojem jednakost označava poštenu raspodjelu viška vrijednosti. Poimanje jednakosti koje implicira naglašavanje distribucionističkog aspekta komunizma još je uvijek natopljeno apstrakcijama koje dominiraju buržoaskim društvom. Jednakost je vezana za rad, a rad je – zbog niza različitih prirodnih i kulturnih uvjeta koji određuju proizvodni proces – izvor nejednakosti. Ulog u akademskoj igri na ljevici je puno veći nego što se u prvi mah čini: jednakost se poima kao načelo koje se ne smije prometnuti u perpetuiranje nejednakosti pri čemu je razmjenska vrijednost kao osnova međuljudskih odnosa potpuno diskreditirana. To je, prema Toscanu, polazišna točka filozofa poput Alaina Badioua ili Jacquesa Rancièrea koji pokušavaju promišljati jednakost bez oslanjanja na sumjerljivost rada čija je reprezentacija novac. Badiou, čijem je radu u ovom izlaganju Toscano posvetio razmjerno malo vremena, kritizira kapitalizam kao skup uvjeta percepcije mogućeg svijeta: “Ono što je, iznad svega, presudno jeste održati istorijsku hipotezu sveta oslobođenog od zakona profita i privatnih interesa. Sve dok se nalazimo u poretku intelektualnih reprezentacija podređenih ubeđenju da se s time ne može prekinuti, da je u pitanju zakon sveta, nikakva politika emancipacije nije moguća. To je ono što sam predložio da nazovemo hipotezom komunizma. Ona je, zapravo, suštinski negativna, jer je izvesnije i važnije reći da svet kakav jeste nije nužan, nego reći ‘na prazno’ da je drugačiji svet moguć. To je pitanje modalne logike: ona koja se, politički gledano, namaće, kreće se od ne-nužnosti prema mogućnosti. I to iz vrlo jednostavnog razloga, ukoliko prihvatimo neophodnost razularene kapitalističke ekonomije i parlamentarne politike koja je podržava, naprosto ne možemo da vidimo druge mogućnosti u situaciji.”[2] Jednakost za Badioua nije telos – cilj koji društvo treba dosegnuti – nego aksiom ili, u Rancièreovim terminima, pretpostavka djelovanja.

Nakon uvođenja ideje o jednakosti kao načelu djelovanja, Toscanu je bilo posebno stalo da prisutnima približi, koliko je to bilo moguće u kratkom vremenu koje je imao na raspolaganju, razloge Rancièreove duboke sumnjičavosti prema društvenim znanostima. Njegov specifični intelektualni put počeo je izlaskom iz Althusserove sjene. Teorija Rancièreova učitelja nije predviđala, najjednostavnije rečeno, emancipaciju potlačenih koji prethodno ne bi bili upoznati s mehanikom moći kojom su uvjetovani. Sporno mjesto nije samo mogućnost ustanka onih potlačenih koji nemaju razvijenu klasnu svijest, onih koji ne znaju, već nešto mnogo važnije: ako je temeljna pretpostavka nejednakost, onda je analiza uzroka nemoći – bez obzira na plemenite namjere – u funkciji osiguravanja nejednakosti. To posebno do izražaja dolazi u Rancièreovoj kritici Bourdieuove analize socijalne imobilnosti na primjeru obrazovanja.[3] Deterministička teza sociologa jest da obrazovne institucije isključuju ljude uvjeravajući ih da obrazovni sistem ne isključuje. Na taj način isključeni prihvaćaju svoje stanje bez otpora. Kad bi samo znali da je njihova marginalizacija sistemski efekt mogli bi se pobuniti protiv samog sistema. Rancière napada performativnost Bourdieuove analize koja je tek razvijena fotografija negativa analiziranog stanja. Jednakost koja nije odredište puta bez kraja, već njegovo ishodište – mjesto s kojeg treba krenuti već danas – Rancière je opisao u knjigama Noć proletera i Učitelj neznalica: pet lekcija iz intelektualne emancipacije.

Toscano je uputio na potonju koja opisuje čudni slučaj Josepha Jacotota, lektora francuske književnosti sveučilištu u Louvainu, aberacije koja je postala puno više od zaboravljene crtice u povijesti obrazovanja. Isplati se na ovom mjestu citirati početne retke Učitelja neznalice da bismo vidjeli kako je za Rancièrea moment jednakosti potpuno kontingentan: “Joseph Jacotot je poznavao zakone gostoprimstva te je računao na mirne dane u Louvainu. Slučaj će odlučiti drugačije. Predavanja skromnog lektora studenti su zapravo brzo zavoljeli. Među onima koji su od njega htjeli izvući veću korist, dobar dio nije znao francuski. Joseph Jacotot pak uopće nije poznavao nizozemski. Nije dakle postojao jezik na kojemu bi ih on mogao poučavati onome što su od njega tražili. A ipak je htio udovoljiti želji studenata. Da bi to učinio, trebalo je između njih i njega uspostaviti minimalnu vezu neke zajedničke stvari. U to je doba u Bruxellesu objavljeno dvojezično izdanje Telemaha. Studentima je podijelio knjigu i uz pomoć tumača od njih zatražio da nauče francuski tekst pomažući se prijevodom. Kad su došli do polovice knjige, rekao im je da neprestano ponavljaju ono što su naučili te da ostatak knjige samo pročitaju kako bi ga isto mogli pročitati. To je bilo sretno rješenje, ali istodobno i u manjoj mjeri filozofski eksperiment nalik onima koji su u stoljeću prosvjetiteljstva bili posebno omiljeni. A Joseph Jacotot je 1818. godine još uvijek bio čovjek prošlog stoljeća.”[4] Diskurs znanja koji uspostavlja razliku između onih koji znaju i onih koji ne znaju sasvim je slučajno doveden u pitanje. Posljedice su bile zapanjujuće. Upravo je kontingencija jednakosti, odnosno prijeloma u kojem se svaka legitimnost suočava s očitom odsutnošću konačne legitimnosti, prijeporni moment u kojem su ulozi veliki. Može se puno dobiti ili izgubiti. Unatoč divljenju, Toscano nije bezrezervno oduševljen Badiouovom čistom politikom ili Rancièreovom antisociologijom. Biti njihov dosljedan učenik značilo bi u ime kontingentne jednakosti napustiti ideju ostvarivanja društva koje se oblikuje unutar postojećeg društva, napustiti ideju da političke pokrete određuju artikulacija problema i načini njihova rješavanja, a možda napustiti i ideju komunizma.

[1] Toscano, Alberto: The Politics of Abstraction: Communism and Philosophy. // The Idea of Communism / uredili Costas Douzinas & Slavoj Žižek; London: Verso, 2010. Str. 195 – 204.
[2] Pelletier, Caroline: Emancipation, Equality and Education: Ranciere’s Critique of Bourdieu and the Question Of Performativity; URL: http://eprints.ioe.ac.uk/3196/ (2011 – 09 – 5)
[3] Badiou, Alain: 4. maja 1968: tekst iz “Komunističke hipoteze”; Beograd: Biblioteka Sveske [Edicija Jugoslavije], 2009.
[4] Rancière, Jacques: Učitelj neznalica: Pet lekcija iz intelektualne emancipacije; Zagreb: Multimedijalni institut, 2010.; intervju s Rancièreom koji je za Kulturpunkt vodio Jerko Bakotin možete pročitati ovdje.

Ante Jerić, preuzeto s Kulturpunkt.hr



Jednakiji uvjeti za sve


U svjetlu naziva ovogodišnje Zelene Akademije – Kriza političke imaginacije, posljednja dva panela su, vrlo znakovito, tematizirala utjecaj tranzicije na ekonomiju kao i na obrazovne politike. Mi smo bili na potonjem.

U panelu Transformation of Equality, koji je moderirao Ozren Pupovac, sudjelovali su Karin Doolan iz Instituta za društvena istraživanja, član Akademske solidarnosti Mislav Žitko te Alberto Toscano, predavač na Odsjeku sociologije londonskog sveučilišta Goldsmiths.

Ključno izlaganje održala je Karin Doolan koja je izložila svoje istraživanje pod nazivom Inequality in Education – A Marginal Political Concern u kojem se bavila proučavanjem načina na koje se društvene nejednakosti reproduciraju u kontekstu hrvatskog visokoškolskog obrazovnog sistema. Kao ilustraciju aktualnosti teme navela je slučajeve nemira u Čileu i Londonu proizašlih iz dubokih društvenih podjela koje se smatraju direktnim rezultatom obrazovnih politika. Okvir izlaganja činili su empirijski podaci o socijalnoj nejednakosti u obrazovanju, objašnjenja podataka iz perspektive sociologije obrazovanja te pružanje alternativnog diskursa neoliberalnoj agendi u obrazovanju. Važno je naglasiti kako je svega nekoliko evropskih zemalja socijalno inkluzivno – Irska, Švicarska, Nizozemska, Finska -dok Hrvatska spada u grupu socijalno isključivih zemalja.

Istraživanje provedeno među studentima i studenticama prve godine studija na razini Sveučilišta u Zagrebu, nimalo iznenađujuće, otkrilo je vezu između socio-ekonomskog podrijetla, odluke za nastavkom obrazovanja i načina ulaska u sveučilište. Naime, studenti čiji su roditelji fakultetski obrazovani svoj nastavak studija objašnjavaju riječju prirodno, dakle takvo što nije racionalan izbor već logičan nastavak gimnazije. S druge strane, studenti čiji roditelji nisu fakultetski obrazovani i koji su pohađali strukovne škole, morali su prekinuti s obiteljskom obrazovnom prošlošću te uz podršku roditelja i profesora svladati gimnazijski program na kojem se temelji prijemni ispit (istraživanje je rađeno prije uvođenja državne mature). Ovi studenti morali su raditi protiv sistema kako bi uspjeli upisati fakultet, a također su skloniji izražavanju financijskih poteškoća od studenata prve skupine. Zaključak je kako je sistem slijep na spomenute nejednakosti te kako su nužne kompleksne obrazovne politike kako bi se uključilo studente/ice nepovoljnog društvenog položaja.

Današnje obrazovne politike idu uz bok dominantnim neoliberalnim narativima – vladine subvencije se reduciraju, studenti sami plaćaju školarine, ističe se cijena znanja, dok se uloga privatnog sektora unutar sveučilišta povećava. Također, sveučilišta su rekonstruirana kao pružatelji dobara dok su studenti svedeni na konzumente tih dobara pri čemu njihov faktor cijene regulira mjesto na kojem se nalaze na svjetskoj ljestvici kvalitete sveučilišta. Izgleda kako ni sama sveučilišta ne nastoje prikriti svoju novonastalu ulogu, pa tako University of Massachusets na svojoj web stranici ima kupovna kolica koja, prilikom upisivanja novog semestra, pokazuju koliko kolegija namjeravate kupiti. Bolonjska reforma sveučilišta u središte procesa stavlja studenta na kojem je potpuna odgovornost (ne)uspjeha studiranja. Drugim riječima, bolonjski proces u potpunosti počiva na meritokraciji gdje se neuspjeh tretira kao rezultat (ne)sposobnosti osobe pri čemu ostale strukturne ili političke zapreke ne igraju nikakvu ulogu u obrazovnom procesu. Doolan navodi kako je u 2011. godini 60% studenata plaćalo školarine pri čemu se u obzir uzimaju samo akademski, no ne i socijalni kriteriji. Ovakav sustav koji podržava plaćanja školarina od strane onih koji slabije napreduju zanemaruje čitav niz činjenica, poput dostupnosti materijala za rad, radnog vremena knjižnice, vremena konzultacija, broja studenata na broj profesora, studenata koji imaju djecu ili koji rade, itd. Faktori utjecaja na (ne)uspješnost studija moraju se staviti na političku agendu kako bi se djelomično skinuo teret sa pojedinca. Kapitalistička maksima kako su siromašni samo oni koji nisu dovoljno radili, postavlja u središte pojedinca kao racionalnog, sebičnog aktera koji jedino želi povećati svoj kapital.

Kao alternativu neoliberalizmu u obrazovanju navodi Marthu Nussbaum, odnosno njezinu knjigu Not for profit: Why Democracy Needs the Humanities u kojoj razlikuje dvije vrste obrazovanja: obrazovanje za profit, što je neoliberalna agenda, i obrazovanje za inkluzivno građanstvo koje podrazumijeva kritičko razmišljanje i kreativnost, znanje kao vrijednost po sebi i kao javno dobro, suradnju naspram kompeticije, itd. Za kraj izlaganja, ali i kao zaključak cijelog tjedna Doolan je naglasila da je potrebno transformirati ne samo obrazovanje, već društvo kao cjelinu. Osvrnula se i na studentske proteste te istaknula kako je to prva inicijativa u Hrvatskoj koja je išla iznad partikularnih interesa. Obrazovanje smatra još jednom od neoliberalnih žrtava koje je prekompleksno da bi se njegov ne/uspjeh ostavio na odgovornost isključivo pojedincu.

Mislav Žitko je govorio o potencijalnim implikacijama studentskih protesta na društvo u cjelini. U početku promatrano kao vježba Rancièreove “spontane pobune” te okarakterizirano kao “autentičan politički događaj” od strane Rastka Močnika, studentski protesti u kratkom su vremenu došli do razine na kojoj ih je trebalo priznati kao novu političku snagu. Takvo je priznanje tražilo artikulaciju i formulaciju argumenata o razlozima same blokade, o tome zašto je ona legitimna te ekonomski i politički bitna. Žitko je također spomenuo poziciju lijeve političke opcije u Hrvatskoj koja je tranzicijskim procesima većinom završila unutar sveučilišta pritom ostavivši sferu politike i ekonomije drugima. Upravo u tome vidi značaj blokade i djelovanja plenuma koji su pružili nove modele, odnosno pokazali načine preuzimanja drugih institucija pored sveučilišta i njihove rekonstrukcije, što bi cijelu borbu učinilo politički još efikasnijom. Ostaje pitanje koliko će lijeva politička opcija ovakva iskustva znati prepoznati i iskoristiti.

Alberto Toscano je podržao ovakvu liniju razmišljanja istaknuvši kako načini okupacije sveučilišta pokazuju načine reformiranja društva prema istom modelu – sudjelovanje studenata u odlukama sveučilišta dalo bi se preslikati na sudjelovanje radnika u odlukama menadžmenta, no ipak, teško je očekivati poziciju u kojoj će se moći kontrolirati budžetska sredstva. Usporedivši prošlogodišnje studentske prosvjede u Britaniji s onima u Hrvatskoj, rekao je kako u Hrvatskoj takvo što ima subverzivniji potencijal budući da ovdje sveučilišta spadaju pod nadležnost države te se njihovom okupacijom istovremeno okupira i dio državnog teritorija dok se u Britaniji takvim činom okupira mali privatni teritorij. Također smatra pozitivnim što su studenti tijekom blokade govorili o repolitizaciji radničkih tema. U kontekstu sveučilišta kao reproduktora postojećeg društvenog poretka problematičnim nalazi smanjenje financiranja humanističkih disciplina. Postojećoj situaciji u kojoj se studenti tretiraju kao konzumenti, a predavači kao natjecatelji teško je naći alternativu. Smatra da sveučilište, iako reproduktor socijalnih nejednakosti, posjeduje taktičku ulogu u društvu budući da ono ostaje posljednjom oazom liberalnog humanizma.

Panel je identificirao problematične točke visokoobrazovnog sustava u Hrvatskoj te ponudio s jedne strane konkretna, a s druge pomalo utopijska rješenja trenutne situacije. Uzme li se u obzir činjenica kako je bolonjska reforma konstruirana po uzoru na anglosaksonski obrazovni sistem iz razloga konkurencije istom, posljedice takvog ujednačavanja politika bile su vidljive na samom početku procesa. Ipak, istraživanja poput predstavljenog ulijevaju nadu u mogućnost stvaranja dijaloga oko toga kakav obrazovni sustav želimo, odnosno kakvo društvo želimo da takav sustav inducira. Svakako je pozitivno da se o navedenoj problematici promišlja, ostaje samo za nadati se kako će mjerodavni rezultate takvog rada uzeti u obzir prilikom izrade javnih politika te time proizvesti jednakije uvjete za sve.

Leda Sutlović, preuzeto s Kulturpunkt.hr

Vezani članci

  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."
  • 7. veljače 2021. Treba zauzdati milijardere poput Elona Muska "Prema jednoj procjeni, Elon Musk posjeduje više od četvrtine svih aktivnih satelita koji orbitiraju Zemljom. Iako se njegova fantazija o bivanju carem Marsa vjerojatno neće ostvariti, moramo obuzdati nekontroliranu moć pomahnitalih tipova poput Muska koji sve više nalikuju zlikovcima iz filmova o Jamesu Bondu, prije negoli se prometne sa Zemlje u nebesa."
  • 7. veljače 2021. Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani Imenovanje Crne Afrikanke na čelo Svjetske trgovinske organizacije samo po sebi ne donosi previše. Ngozi Okonjo-Iweala je kao bivša ministrica financija i ministrica vanjskih poslova dobro poznata nigerijskom narodu, a njezina dugotrajna karijera u Svjetskoj banci i politike koje ne odstupaju od ekonomske ortodoksije naklonjene slobodnoj trgovini ne ostavljaju previše prostora optimizmu da bi njezina nova pozicija mogla pogodovati interesima afričkog radništva i seljaštva. Za periferne ekonomije neophodno je napuštanje dominantne, krajnje devastirajuće neoliberalne paradigme i zaokret prema osnaživanju industrijskih politika i prioriteta regionalnog razvoja – puka identitetska reprezentacija neće biti dovoljna.
  • 7. veljače 2021. Sikhi strahuju od nasilnih napada zbog seljačkih prosvjeda u Indiji Ekstremno desna vlada Narendre Modija nastoji nasilno ugušiti prosvjede desetaka tisuća seljakinja i seljaka u Indiji: preko stotinu ih je nestalo, ograđeni su žicom, uskraćena im je voda, hrana i internet, dok su aktivisti i aktivistkinje te kritički orijentirani novinari i novinarke ocrnjeni kao politički pobunjenici. Međutim, ne radi se samo o otporu reformama koje dereguliraju agrarni sektor, već i o vjerskom sukobu koji ima svoje duboke povijesne korijene. Veliki postotak prosvjednika_ca čine Sikhi, demonizirana vjerska zajednica koja je kontinuirano izložena pogromaškim napadima. Ako se rastući autoritarijanizam ne zaustavi, strategije vlade će nastavljati podupirati preobražaj Indije u hinduističku teokraciju.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. siječnja 2021. O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije "Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
  • 24. siječnja 2021. Dvanaest značajnih posljedica globalnih klimatskih promjena u 2020. godini Radna verzija izvještaja o globalnoj klimi za 2020. godinu koji objavljuje Svjetska meteorološka organizacija upozorava na kontinuiranu prijetnju klimatskih promjena, bilježeći porast stakleničkih plinova i globalnih temperatura, podizanje morske razine, zagrijavanje oceana uz jake morske toplinske valove, nastavak smanjivanja površine ledenog pokrova, jake kiše i poplave, najveći broj sjevernoatlantskih oluja te žestoke udare drugih tropskih oluja i teške suše, što je sve dodatno potaknulo ogromne migracije i otežalo postojeće.
  • 22. siječnja 2021. Prema taksonomiji trolova "„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."
  • 22. siječnja 2021. Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka "Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena. Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu. Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve