Snimke predavanjâ Tariqa Alija: The Arab Revolts: Results, Prospects, Lessons & The London Riots

SkriptaTV s ovogodišnje Zelene Akademije donosi snimke predavanjâ Tariqa Alija od 23. kolovoza 2011. na kojima je u razgovoru sa Srećkom Horvatom i publikom govorio o arapskom proljeću, londonskim nemirima ali i globalnom kapitalizmu, politici i prosvjedima. Prilažemo i osvrte na predavanjâ koje je za Kulturpunkt.hr pripremio Ante Jerić.




Arapsko ljeto


U podnevnom predavanju Tariq Ali projurio je kroz ovogodišnju pobunu u arapskom svijetu.

Panoramski pregled pobuna masa ponudio je Tariq Ali u dvije jučerašnje sesije. Podnevna je bila posvećena emancipacijskim pokretima u arapskom svijetu, dok je u večernjoj naglasak stavljen na kontekstualizaciju recentnih nemira na Otoku. Unatoč prostornom i vremenskom disparitetu između ovih pojava, pokazalo se da je moguće naći žilu koja povezuje ove erupcije bijesa i zahtjeve koje je izrodila. Tariq Ali je prati od dana kad se očajnik Mohamed Bouazizi polio benzinom i zapalio jer mu je policija zabranila prodaju voća i povrća na ulici dok je tako pokušavao prehraniti sebe i svoju obitelj. Jedna tragična sudbina poslužila je kao povlačenje kapisle, nakon čega je eksplodirala granata bijesa čiji su se šrapneli zabili u sve institucije društva. Bio je to događaj u pravom smislu riječi nakon kojeg se povijest morala početi ponovno ispisivati tako da izgleda kao neizbježan. Arapi su se od življa tradicionalno nezainteresiranog za demokraciju pretvorili u njene nove pionire.

Tražeći povijesni pandan revoluciji u arapskom svijetu, Ali se odlučio za 1848. godinu na europskom kontinentu. Nesretna i neprecizna usporedba nije ga spriječila da, promatrajući ekonomsku i političku situaciju u zemljama Magreba, događaje smjesti u nešto prikladniji teorijski okvir. Tunis je zemlja uništene agrikulture čija se privreda temeljila na uslužnim djelatnostima i turizmu pretvarajući se tako postupno u igralište za bogataše. Nepovoljnu ekonomsku klimu koju u posljednjim godinama obilježavaju nezaposlenost, divljajuće cijene i nedostatak živežnih namirnica, dodatno su otezale korupcija, represija i tortura pod režimom Bena Alija. Medijskim prostorom širile su se konzumerističke fantazije koje su dodatno produbljivale jaz između mnogobrojne većine i malobrojne elite. Dogodila se uspješna pobuna koju nitko nije očekivao, a val trijumfa se posredstvom Al Jazeere širio dalje. Na redu je bio Egipat. Ali naglašava da je situacija postala opasna za Ameriku budući da je Egipat pod Mubarakom već dugo jamac njenih geostrateških interesa. Ali o Americi često razmišlja kao o carstvu. Lako je napadati tu tezu, ali – makar samo za ovu prigodu – treba biti pošten i reći da i Amerikanci često razmišljaju o sebi kao o carstvu. Pogledajmo samo što čuveni Zbignew Brzezinski kaže u Velikoj šahovskoj ploči: “Američka globalna premoć u stanovitom pogledu podsjeća na nekadašnja carstva, unatoč njihovu suženijem regionalnom dosegu. Ta su carstva temeljila svoju moć na hijerarhiji vazala, zemalja koje su plaćale danak, protektorata i kolonija, pri čemu su se one na vanjskom rubu smatrale barbarskima. U određenoj mjeri, ta anakrona terminologija nije posve neprikladna za pojedine države koje su trenutačno u američkoj orbiti.” Egipatski diktator je našao svoje mjesto unutar ove slike. Tijekom svoje duge karijere u kojoj su mu tepali da je državnik, postao je jedan od velikih američkih prijatelja kojeg su Clintoni smatrali, kako napominje Ali, “gotovo članom obitelji”. Obamina administracija je potporu posljednjem faraonu prestala pružati tek na samom kraju kad je postalo očito da nema nikakvog načina da ga se održi na tronu. Diplomatska aktivnost je premještena na pokušaj dogovora s Muslimanskim bratstvom kao najmoćnijom političkom snagom u zemlji. Na predstojećim parlamentarnim izborima oni će, prema Alijevim procjenama, dobiti od 35 do 40 % glasova. Muslimanska braća su više puta naglasili svoju umjereni karakter uspoređujući se s europskim demokršćanima što, barem u pogledu američkih interesa, rasplet raspodjele političke moći u smjeru “sve se mora promijeniti da bi ostalo isto” čini sasvim izglednim. Ako su zbivanja u Tunisu i Egiptu bila događaj par excellence, Libija je značila normalizaciju stanja. Brutalnost libijskog čelnika oslabila je otpor ulasku NATO-a u naftom bogatu Libiju pa se još jednom pragmatična realpolitika uprizorila kao humanitarna intervencija. Gadafi je do prije koji dan govorio o želji imperijalista da ga sruše i preuzmu kontrolu nad naftnim poljima. Ne trebamo gajiti nikakve simpatije prema njemu, kaže Ali, da bismo priznali kako je bio u pravu. Nakon intervencije Libija će biti zemlja s uništenom infrastrukturom na čijem će ćelu vjerojatno biti prozapadna vlada kojom će predsjedati lokalna verzija Karzaija.

Zemlje Arapskog poluotoka, uključujući Siriju, Ali je bez dlake na jeziku nazvao klijentelističkim despocijama, degeneriranim nacionalističkim diktaturama i imperijalnim pumpnim stanicama. U Siriji se vlada Bashara al-Assada održava zahvaljujući podršci biznismena kojima režim jamči stabilnost i kontrolu nad vojskom koja se u proteklim mjesecima iskazala krvavim gušenjem narodnih ustanaka. Jemenska vlada guši opoziciju uz svesrdnu američku pomoć legitimirajući ubojstva navodnim suzbijanjem Al-Qaide. Ustanak u Bahreinu je ugušen u krvi uz pomoć Saudijaca bez gotovo ikakvih medijskih reprezentacija. Saudijska Arabija, omiljena meta Alijevih filipika, kao najveći svjetski izvoznik nafte koji uredno posluje sa zapadnim vladama može kršiti ljudska i međunarodna prava bez najmanjeg straha od bilo kakvih reperkusija. Nema nikakvih garancija kakva će biti sudbina bilo koje zemlje arapskog svijeta. Ali nevoljko daje prognoze. Unatoč oduševljenju gibanjima u arapskom svijetu i sklonosti hiperbolama, zaključak mu je izuzetno trezven; mobilizacija nigdje, osim u Tunisu, nije značajnije uzdrmala društvene, političke i religiozne strukture dužeg trajanja uslijed čega je teško očekivati da ćemo svjedočiti formiranju alternativnih modela društvene organizacije tipičnih za južnoamerički prostor. Završilo je Arapsko proljeće. Počelo je Arapsko ljeto.

Ante Jerić, preuzeto s Kulturpunkt.hr



Tko sije bijedu, žanje gnjev


Dok se u podnevnom predavanju bavio pobunom u arapskom svijetu, Tariq Ali je večernje predavanje posvetio nedavnim nemirima u Londonu.

Nedavno ubojstvo Marka Duggana pokrenulo je nemire u sjevernom Londonu koji su zapalili Englesku. Represivni državni aparat nije bio od velike pomoći dok ih nakon par dana nije ugasila – kiša. Što je bio uzrok nasilja na mjestu koje u perifernim mitopoetskim konstrukcijama izgleda kao centar stabilnosti i demokracije? Tariq Ali je, pokušavajući u većem dijelu svog večernjeg predavanja dati odgovor na to pitanje, podsjetio je na kontekst recentnih nemira. Pojedinačne događaje poput nedavnih u Londonu uvijek odlikuje multifaktorijalna uzročnost, ali rekonstrukcija njihova konteksta pomoću determinante – nužnog, ali ne dovoljnog uvjeta – predstavlja dobar početak za Alijevo objašnjenje. Obilježje britanske politike u posljednja tri desetljeća je neoliberalna ekonomska politika koju su dosljedno provodili konzervativci i njihovi laburistički nasljednici. Niz godina koje je obilježio gospodarski rast imale su, zahvaljujući njoj, zanimljiv efekt. Nejednakost dohotka među članovima društva je konstantno rasla. Društvena mobilnost u Engleskoj danas je, prema posljednjim podacima OECD-a, nevjerojatno niska. Uslijed velike gospodarske krize iz koje europske zemlje još nisu izašle socijalni antagonizmi su se, zahvaljujući ponajprije trenutno vladajućem britanskom kabinetu, dodatno zaoštrili. Politika rezanja ulaganja u javni sektor imala je brojne posljedice u zadnjih nekoliko mjeseci. Gledali smo mnogobrojne studentske prosvjede i okupacije sveučilišta, čitali smo o štrajkovima i slušali pola milijuna članova sindikata na ulici. Reakcija britanske vlade na pad životnog standarda bila je nastavljanje s politikom štednje nad svojim manje sretnim građanima dok je istodobno, uz gotovo nikakvo parlamentarno trenje, dozvoljavala bailoutove korporacijskim divovima koji su bili preveliki da propadnu. I to je otprilike ono što je Ali, puno ekonomičnije i slikovitije, nazvao socijalizmom za bogataše. Njegova apsurdna fraza lako ulazi u uho, ali stvarnost je još apsurdnija. Warren Buffet ovih dana moli svoju vladu da u ovim teškim vremenima podigne porez njegovoj klasi.

Na supstratu koji institucionalizira siromaštvo i bijedu svakodnevnog života klasne i rasne napetosti dobro uspijevaju. Pojedini kvartovi u Londonu obilježeni su kapitalističkom kugom; iznimnim siromaštvom i visokom stopom nezaposlenosti. Mladi nezaposleni ili na određeno vrijeme zaposleni crnci u Tottenhamu, Hackneyju i Brixtonu, kako upozorava Ali, na svojoj koži svakodnevno osjećaju društvenu isključenost, odnosno činjenicu da je sustav postavljen protiv njih. Policijsko ubojstvo Marka Duggana za koje se – kako izgleda – ne može naći nikakvo opravdanje, izazvalo je u istom trenutku reakciju na sistemsko i konkretno nasilje. Daljnji karakter prosvjeda je teško objašnjiv. Pljačke su se dogovarale blackberryjima. Sveopćem kaosu priključili su se siromašni i bogati. Teško je na temelju snimaka razlučiti o rasnoj i klasnoj kompoziciji onih koji su se prepustili destruktivnom valu obijajući izloge, razbijajući ili paleći, ali to je – iz Alijeve perspektive – manje bitno. Režimska reakcija njemu je bila puno važnija. Napad na privatno vlasništvo doveo je u pitanje trodiobu vlasti budući da su, želeći poslati jasnu i nedvosmislenu poruku svom pučanstvu, vlasti savjetovale sudovima izdavanje drakonskih kazni. Neki suci su naputke, sudeći prema nizu bizarnih primjera, dosljedno proveli u djelo. Nakon par dana prizora koji su izgledali kao inscenacija par kvadrata iz Mooreovog remek-djela V for Vendetta i njihovog raspleta, nije teško dijeliti Alijevu zabrinutost da će Europa krenuti u smjeru stvaranja autoritarnih kapitalističkih država. Strategije otpora postojećem stanju su brojne. Mnogobrojni pritisci odozdo gdje su studenti i radnici zahtijevali prava koja su jednom imali i postupno izgubili artikulirajući na taj način – između ostalog – nezadovoljstvo predstavničkom demokracijom, dosad nisu polučili gotovo nikakve rezultate. Ali to priznaje upozoravajući pritom da takvi porazi nikad nisu uzaludni. Tariq Ali sa svojim drugovima radi na organiziranju marša čiji bi sudionici stajali iza konkretnih zahtjeva, popisanih na listi, za društvenom reformom. Tužna alternative takvih nastojanja, kako su događaji u Londonu pokazali, može biti bijeg u pretpolitičko stanje. Tada se javljaju primitivni buntovnici; ljudi koji, kako kaže Eric Hobsbawm, “još nisu pronašli specifičan jezik kojim bi izrazili svoje aspiracije prema svijetu”.

Na početku podnevnog predavanja Ali je rekao da uvjeti koje su doveli do pobune u arapskom svijetu postoje diljem Europe. Iako nije posebno razradio tu misao, do kraja večernjeg predavanja moglo se naslutiti da je pritom mislio na nejednakost; globalnu nejednakost među svim pojedincima na svijetu, međunarodnu nejednakost koja otkriva nevjerojatne razlike u prosječnom dohotku po glavi stanovnika. Najvažnija od svih nejednakosti je ipak nejednakost unutar samih pojedinih zemalja gdje se bogatstvo koncentrira kod malog broja ljudi, a većina ostaje praznih ruku dok im društvo istodobno u tijela pomoću masovnih medija upisuje želje kojima ne može udovoljiti. Ako stanje ostane takvo, recesije u krizama će nam ciklički nametati teme o kojima je Ali pričao. Jedna iskra uvijek može zapaliti preriju; jučer smo je nazvali Mohamed Bouazizi, danas Mark Duggan, a sutra… tko zna.

Ili, ako hoćete jasno i parolaški, kako to voli Tariq Ali: Tko sije bijedu, žanje gnjev!

Ante Jerić, preuzeto s Kulturpunkt.hr

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve