Studentski otpor razaranju uma

Prof. dr. Todor Kuljić među prvima je podržao studentsku borbu u Srbiji, tekstom Studentski otpor razaranju uma u kojem vidi studente kao jedine koji se opiru tobožnjoj bezalternativnosti neoliberalizma i kapitalizma. Na predavanju u sklopu alternativne nastave na Filozofskom fakultetu u Beogradu naglasio je važnost razmišljanja van nacionalnog šablona, u kategorijama klase i o potlačenosti ljudi u društveno-ekonomskom procesu. Tekst prenosimo s bloga Studentske borbe, a snimku predavanja s youtube kanala ffplenumff na kojem možete naći snimke drugih predavanja i događanja na oslobođenom FFBG.




[09:15] Pozivam vas da ustrajete upravo na tome da pokažete ovome društvu da se nešto može misliti i razmišljati van nacionalnog šablona, da postoje neke druge kategorije. Da postoji ona kategorija koja je odavno na ovim prostorima zaboravljena, da je to klasa. Da je to klasna izrabljenost, koja polazi od premise o jednakosti svega onoga što nosi ljudski lik. Koja ne broji krvna zrnca, nego govori o potlačenosti ljudi u jednom društveno-ekonomskom procesu.


„Znanje nije roba“ – jeste mantra koja zadnjih dana kruži. Svi se s njom u načelu slažu, ali studije treba plaćati. Isto tako svi jesu verbalno za ublažavanje nejednakosti i za pluralizam. Ali čim studenti krenu u akciju, saglasnost opada. Demokrate smo samo dok ne počne frka. A onda studente koji blokiraju nastavu nazivaju ekstremistima. Viču im: „Nema više večitih studenata, sve se plaća“. Rektor BU je čak rekao da je to što se ovih dana zbiva cirkus. Komunistički, kaže. Neće biti. Samo se probudila građanska neposlušnost. Šta je razbilo san uspavanog srpskog društva?

Aktuelna gibanja na univerzitetu jesu sigurno odjek masovnog svetskog pokreta „Okupirajmo Volstrit“ protiv finansijskog kapitala. Deo su i opšteg evropskog antibolonjskog studentskog pokreta utemeljenog na studentskom samoorganizovanju i neposlušnosti. Neka su. Beograd je i juna 1968. bio otvoren prema svetu. Bukurešt nije. Danas se studenti bune protiv načina finansiranja visokog obrazovanja i protiv uslova upisa naredne godine. To jeste povod, ali šta je uzrok bunta?

Pre svega studenti nemaju poverenja u forumsku demokratiju. Ne bez razloga. Bune se protiv Bolonjske deklaracije o reformi visokoškolskog obrazovanja koja je potpisana 1999. Tada je uvedeno tržište na nivou Evrope u obrazovanje. Besplatno obrazovanje nije više svima dostupno, univerzitet je podređen tržištu kapitala. Pa ko ima novca, osniva univerzitet i štancuje diplome. Reč je o tržišnom razaranju uma: smanjeno je gradivo, daje se manje znanja, opada nivo opšteg obrazovanja i kulture studenata. Bolonjizirani univerzitet sve manje stvara intelektualce, a sve više pi-ar menadžere. Japijevce. Tranzicijska šok terapija zahvatila je univerzitet. Sve je manje zagarantovanih budžetskih mesta. Elite su zadovoljne, studenti nisu.

Uzalud sociolozi ponavljaju da su kanali pokretljivosti danas zatvoreni za niže slojeve. Neoliberalizam uporno sugerira bezalternativnost: sveopštu privatizaciju, od zdravstva do obrazovanja. Mnoštvo je debata oko nacionalnih prava i oko pravne države, ali nema debate oko postulata (kapitalizma). Može se raspravljati do mile volje samo oko procedure, pa je zato na delu demokratija bez naroda i bez alternative. Kapitalizam je aksiom. Kao da ga samo studenti dovode u pitanje. Zašto su usamljeni? Zato što nema levice koja dovodi u pitanje kapitalizam. Zato i višestranački izbori jesu u osnovi trka sa jednim konjem. A pluralna neoliberalna javnost nije filter uma, nego filter moći.

Iako je sve očevidnija kumulacija rizika, nema kumulacije socijalnog bunta. Raspršena je iluzija o nesmetanom funkcionisanju ekonomije neoliberalizma. Postupno se probija strah od rizika u rizičnom društvu, nad EU se nadvija bauk državnih bankrota i sloma evra. Ima mišljenja da predstoji ekonomski cunami. To što je u neoliberalizmu prisutno široko nezadovoljstvo, gnev, bes i ozlojeđenost globalizacijom i kapitalizmom ne znači da su ovi režimi nestabilni. Rasuti otpori ne stvaraju alternativu kapitalizmu. Nema kritične akumulacije besa jer nezadovoljstvo nije kanalisano, nego se razliva. Udar nezadovoljstva po sistemu je decentriran, pa ga kapitalizam lakše podnosi. Atraktivni su partijski, a marginalizovani su klasni sukobi. Nezadovoljstvo nije zgusnuto u bunt niti je sistematski organizovano u otpor protiv vladajućih, već je difuzno razliveno u mnoštvo koflikata koji ne pogađaju jezgro sistema.

Nestabilnost je neprogresivna zato što se sve debate završavaju u bezalternativnosti (kapitalizma i EU) i zato je od demokratije preostala procedura. Ali bez alternative nema demokratije. Demokratiji su potrebni elementi konfrontativne politike, a ne politikantske napetosti kakve su npr. one između DS i SNS: sporovi se vode oko patriotizma, izdaje Kosova, korupcije, a za obe stranke je kapitalizam kanon. To je parališuća politička bezalternativnost koju cementiraju privatizacija i profitabilnost (svaka partija ima svog kapitalistu – donora). Na delu je TINA princip: there is no alternative. To znači, nema povratka socijalne države. Citoyen napušta javni prostor i ustupa ga posedniku, bourgeois-u. Ustupa mu i monopol na pamet. Svedoci smo nove faze razaranje uma kojoj se samo studenti protive.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve