Grčka lekcija iz fašizma

Prenosimo analizu situacije u Grčkoj Crvene akcije: borbe naroda protiv mjera štednje koje mu nameće vladajuća klasa, kao i izbor metoda koje sustav koristi kako bi se odupro promjeni postavljaju nam pitanje: socijalizam ili barbarstvo.


Drugi svjetski rat završio je prije šezdeset i šest godina, a zločini Holokausta gotovo su univerzalno osuđeni u mainstream politici. Te činjenice su do te mjere opće prihvaćene da je dan kapitulacije nacističke Njemačke proglašen Danom Europe. No, iako je antifašizam tetošen kao “civilizacijska tekovina”, danas se više nego ikad postavlja pitanje što je od antifašizma u Europi ostalo. Svođenje fašizma na njegove najzvjerskije politike kao što je Holokaust, zločin bez presedana, ostaje i danas najveća prepreka potpunom razumijevanju fenomena fašizma i njegove uloge u kapitalizmu. A ta uloga, kao što nam pokazuje razvoj događaja u Grčkoj, nipošto nije povijesno potrošena.

Već tri godine traju gotovo neprestani prosvjedi na grčkim ulicama. Situacija je eskalirala u prosincu 2008. nakon policijskog ubojstva dječaka, ali taj događaj bio je samo iskra koja je zapalila šumski požar. Uskoro je postalo bolno jasno kako masovno nezadovoljstvo stanovništva nije toliko vezano uz slučajeve policijske brutalnosti koliko uz stalno srožavajuću socijalnu poziciju prije svega mladih ljudi. Problemi u grčkoj ekonomiji u dobroj mjeri se poklapaju s grčkim ulaskom u eurozonu. Naime Grčka je kao zemlja europske periferije, dakle zavisne ekonomije, svoju poziciju donekle popravljala nastupajući kao izvoznik kapitala u pojedine balkanske tranzicijske zemlje. Nakon ulaska u eurozonu, taj položaj je ozbiljno ugrožen konkurencijom “jačeg” financijskog kapitala iz zemalja kao što su Njemačka i Francuska. U procesu nastupanja grčke “dužničke krize” raspala se iluzija o Grčkoj kao snažnoj europskoj zemlji, a mediji zemalja “vjerovnika” pokrenuli su agresivnu rasističku kampanju protiv Grka. Ključno u toj kampanji bilo je proglasiti odnose među zamljama u svjetskom ekonomskom sistemu potpuno nebitnim. Tako su Grci proglašeni naprosto lijenima, “mediteranskim tipovima” koji su svoje ekonomske probleme sami prouzročili, unatoč činjenici da prosječni grčki radnik tjedno odradi više sati od njemačkog.

Umjesto neravnomjernih ekonomskih odnosa između velikih i malih zemalja eurozone, problemom je proglašena upravo grčka ekonomska i socijalna politika koja velikim deficitom ugrožava stabilnost eura kao valute. Službeno pod izgovorom “pomoći Grčkoj” i “spašavanja Europe”, zemlje europskog centra počele su vršiti intenzivan pritisak na Grčku da smanji “javnu potrošnju” i time deficit u proračunu. Dakako, zapadnoeuropske financijske institucije i vlade pod smanjenjem javne potrošnje podrazumijevaju isključivo rezanje socijalnih i radnih prava grčkih radnika. Plaćeni godišnji, zdravstvena zaštita i ukratko sve za što su se radnici kroz desetljeća teških borbi izborili, proglašeno je luksuzom koji radnici nisu zaradili. Istodobno, nikome nije pretjerano problematičan vojni sektor “javne potrošnje” i činjenica da Grčka, kao relativno mala zemlja, spada u sam svjetski vrh prema ulaganjima u vojsku. Grčka je osma zemlja u svijetu u vojnoj potrošnji po glavi stanovnika. Zemlje vjerovnici ne samo da ne rade pritisak da se smanji ulaganje u vojsku, nego svoju “pomoć” uvjetuju nastavkom grčke kupovine zapadnoeuropskog oružja. Ta industrija ne može trpiti, ali grčki radnik mora “štediti”.

Dakako, grčki radnici koju su rušili vojnu huntu sedamdesetih i koji su dobro naučeni na socijalnu borbu i industrijske akcije nisu mogli lako pristati na tako nepravedno “stezanje remena” grčkim radnicima za interese zapadnoeuropskog financijskog kapitala. Njihov otpor već je doslovno godinama u medijima prezentiran naprosto kao niz “nereda u Grčkoj”, a zapravo predstavlja jednu od najdugotrajnijih i najkonzistentnijih otpora antinarodnoj politici vladajućih klasa u Europi. No, ni svi generalni štrajkovi, ni masovni i nasilni prosvjedi ni sve druge akcije nisu natjerale vladu ni na kakav ustupak od “mjera štednje”. Pri tome je i vladi i prosvjednicima potpuno jasno da se mjere provode protivno volji velike većine stanovništva. Od strane vladajuće klase to je bilo otvoreno istupanje protiv demokracije, kasnije se pokazalo, tek prvo u nizu.

Protiv grčkog naroda korištena je sva silina policijske represije, od premlaćivanja do trovanja plinovima. Represija nije mogla ugušiti narodne prosvjede, ali ni oni unatoč svim naporima nisu uspjeli ugroziti sve više otvoreno antidemokratsku vladu. Osnovni razlog za to je nedostatak organiziranog i teorijski suvislo utemeljenog revolucionarnog pokreta. Reći kako ne postoji ljevica u Grčkoj na prvi pogled zvuči pomalo nevjerojatno. Od 300 zastupnika u Grčkom parlamentu njih 33 pripada opcijama koje se deklariraju kao antikapitalističke, što je jedan od najvećih postotaka u Europi. Ta ljevica ipak ostala je uglavnom izvan pokreta narodnog nezadovoljstva ili mu se čak suprotstavljala. Zbog svoje duboke uključenosti u sistem, bilo kroz parlament, bilo kroz sindikate, ova ljevica i pogotovo njeno vodstvo, nema ni volje ni interesa za promjenom sistema, već se njihova cjelokupna strategija svodi na kalkuliranje oko eventulanog povećanja utjecaja unutar sistema.

Budući da narod nije mogao prijeći u ofenzivu, to je učinio režim prelaskom na još višu razinu antidemokratičnosti. Izravnom intervencijom njemačke i francuske vlade smijenjen je premijer i postavljena “tehnička vlada”, zapravo vlada koalicije dvaju najvećih stranaka koje imaju istu politiku i treće stranke koja je izravno povezana s uličnim fašistima. Fašističke grupe su od samih početaka izravno uključene u gušenje narodnih prosvjeda, ali ovo je prvi put da režim otvoreno proglašava svoju ovisnost o sudjelovanju fašista, i sve to na inzistiranje vlada Njemačke i Francuske, te Europske srednišnje banke koje su u bizarnom ceremonijalu “potvrđivale” novu grčku vladu. Nametnuta grčka vlada tako se sad sastoji od premijera koji je izravni predstavnik Europske središnje banke, dvaju najvećih stranaka koje su međusobnom koalicijom de facto ukinule parlamentarizam i otvoreno fašističkog pokreta. Sadašnja grčka vlada je otvorena diktatura najreakcionarnijih elemenata financijskog kapitala. Ovo ukidanje formalne buržujske demokracije ima istu ulogu kakvu je imao i nastup fašista u Italiji i nacista u Njemačkoj – ulogu posljednjeg sredstva obrane režima ukidanjem svake mogućnosti za narodno sudjelovanje u političkom odlučivanju kako bi se otvorenom diktaturom provodila volja vladajuće klase. Iako donekle prikriveniji, ovo je prvi europski puč u latinoameričkom stilu, samo ovdje ulogu sile ne igraju SAD, nego zapadnoeuropske zemlje, a ulogu polukolonije istočnoeuropska zemlja, ali svrha je ista – pod svaku cijenu održati podložnost i zavisnost zemalja periferije.

Pri tome Grčka nikako ne može biti izolirani slučaj, već prije primjer i ilustracija budućeg razvoja događaja s obzirom na razvoj krize kapitalizma. U tim događajima dilema nije i ne može između “kaosa” i “reda”, između fašizma i “europejstva”. Dilema je uvijek bila diktatura kapitala u svim svojim formama ili demokracija i ravnopravni odnosi među narodima. Drugim riječima, dilema je socijalizam, ili barbarstvo.

Objavljeno na stranici Crvene akcije 9. prosinca 2011.

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve