Prilog kritici političke ekonomije narkotika

Iz temata Žica o američkoj seriji The Wire objavljenog u Zarezu XIII/321 10. studenog 2011. prenosimo tekst Mislava Žitka u kojem autor analizira na koji je način proizvodnja, distribucija i potrošnja narkotika u seriji uklopljena u klasnu strukturu američkog društva čime “Žica postaje ozbiljan sugovornik u raspravi o dinamici suvremenog kapitalizma”.


Proizvodnja, distribucija i potrošnja narkotika uklopljena u klasnu strukturu suvremenog američkog društva

Sukobi oko komodifikacije narkotika čine nezanemariv dio kapitalističke povijesti. Prije nego što je danas prevladavajući model utemeljen oko osi prohibicije i kontrole prihvaćen u međunarodnim odnosima, europske kolonijalne sile imale su velikih poteškoća pri pokušaju da odrede vlastitu poziciju u pogledu proizvodnje i trgovine narkoticima. Mogli bismo ugrubo reći kako su nasuprot politike prohibicije koju su uporno zagovarale Sjedinjene Američke Države, europske zemlje, kao i zemlje neposredno uključene u kultivaciju kanabisa, koke, opijuma i njegovih derivata, bile spremne tek na postepenu transformaciju dereguliranog tržišta narkotika u tržište regulirano putem niza međunarodnih ugovora.


Tržište narkotika


Početkom 20. stoljeća prihodi od trgovine narkoticima u kolonijama, zajedno s rastućom farmaceutskom industrijom kontinentalne Europe bili su suviše značajne ekonomske stavke, a da bi se tek tako dozvolilo rastakanje vojno-narkoindustrijskog kompleksa. S druge pak strane, Sjedinjene su Države našle drugačije putove usmjeravanja međunarodnih odnosa, zaobišavši europski kolonijalni model i financijsku ovisnost koja iz njega proizlazi. Američka je politika u slučaju narkotika bila određena unutarpolitičkim pitanjima, odnosno snagom različitih prohibicijskih interesnih grupa koje su u većoj ili manjoj mjeri oblikovale političku agendu. Diskurzivne poveznice između ilegalnih supstancija i sumnjivih društvenih skupina koje Žica neprekidno drži pod povećalom nastojeći pokazati njihovo ekonomsko utemeljenje, zadobile su svoj temeljni oblik u prvim javnim kampanjama protiv zlouporabe narkotika u SAD-u. Manjinske etničke skupine, to jest imigrantski radnici bili su prvi na udaru, zajedno s drugim nekonvencionalnim društvenim skupinama. Historijski gledano, stanje na tržištu narkotika i prevladavajući modaliteti rata protiv droge, s kojima su se David Simon i njegovi suradnici susreli, imaju svoje ishodište u nizu multilaterlanih sastanaka na kojima su SAD i druge vodeće zemlje sudjelovale, ishodišno s konferencijama u Šangaju 1909. i Haagu 1911. godine. Na njima su oblikovani principi koji će kasnije biti institucionalizirani u različitim strategijama, a svode se na razgraničavanje legalne i ilegalne upotrebe narkotika stavljajući tzv. rekreativnu upotrebu narkotika izvan zakona i isticanjem potrebe da se smanjenje prethodno definirane zloupotrebe narkotika treba tražiti na strani ponude, intervencijama prema smanjenju proizvodnog kapaciteta. Usprkos mnogobrojnim koristima koje ekonomsko-politička elita uspjela priskrbiti na temelju prohibicijsko-kontrolnog okvira proizvodnje i potrošnje, ono što je već duže vremena jasno, i što je Žica uspjela prenijeti širokoj publici jest činjenica da spomenuti okvir ustvari ne funkcionira. Kao što je bilo jasno još početkom 20. stoljeća u vrijeme prvog vala prohibicijskih kampanja, različiti stupnjevi kriminalizacije i penalizacije upotrebe narkotika ne uspijevaju u svojoj nominalno primarnoj namjeri. Upravo suprotno, u skladu s ekonomskom logikom, stavljanje određenog tržišnog segmenta izvan zakona ima za posljedicu povećanje troškova i rizika proizvodnje, smanjenu dostupnost proizvoda te posljedično povećanje cijena. Veće cijene za krajnjeg korisnika podrazumijevaju skuplje održavanje svoje ovisnosti, što rezultira potrebom za iznalaženjem novih izvora prihoda. Na taj se način stvara zatvoreni krug prohibicije, kriminalizacije te otežane proizvodnje i potrošnje, koja povlači za sobom daljnju kriminalizaciju i eskalaciju rata protiv droge. No, ova lekcija već je gdjekad usvojena u polju popularne kulture. Naravno, ne u frivolnim serijalima kao što su Njujorški plavci i CSI Miami. Međutim, u dugometražnim filmovima poput Sodeberghovog filma Traffic primjetno je htjenje da se problematika tržišta narkotika obradi uzimanjem u obzir ekonomsko-političkih pravila i smjernica koja su ga postepeno oblikovala i dovela do današnjeg stanja.


Dinamika suvremenog kapitalizma



Trenutak u kojem Žica postaje ozbiljan sugovornik u raspravi o dinamici suvremenog kapitalizma dolazi sa Simonovim ustrajavanjem da proizvodnju, distribuciju i potrošnju narkotika uklopi u klasnu strukturu suvremenog američkog društva.
Trenutak u kojem Žica postaje ozbiljan sugovornik u raspravi o dinamici suvremenog kapitalizma dolazi sa Simonovim ustrajavanjem da proizvodnju, distribuciju i potrošnju narkotika uklopi u klasnu strukturu suvremenog američkog društva. Na taj način Žica dolazi u poziciju frontalnog sukoba s ideologijom rata protiv droge koju je, nakon perioda zatišja, početkom osamdesetih agresivno oživjela administracija Ronalda Reagana. Prisjetimo se, Reaganova je administracija donijela niz novih mjera(Comprehensive crime control act, 1984; Anti-drug abuse act, 1986; Anti-drug abuse amendment act, 1988; Employees drug testing – Executive order 12564) kojima se povećavaju kazne (uključujući smrtnu kaznu) za aktere na tržištu narkotika, osiguravaju veće ovlasti za nadležne federalne agencije te osiguravaju veća financijska sredstva za njihove operacije. Dva su momenta koja Žica podcrtava u pokušaju da se posljedice politike suzbijanja narkotika izrasle iz ofenzive Reaganove administracije uklope u opće tendencije neoliberalnog razdoblja. Prvo,pokazuje se da tržišno natjecanje može opstati usprkos nedostatku formalnih institucija koje ga u razvijenim kapitalističkim privredama ovjeravaju. Ustvari, ilegalno tržište narkotika izrasta kao organska funkcija, odnosno “prirodni” nastavak ovjerenih kapitalističkih odnosa. S jedne strane, to je tržište koje, primjereno procesu deindustrijalizacije, stvara nadomjestak službenom tržištu radne snage. Tako se rezervna armija rada nastala kroz izmještanje proizvodnje i financijalizaciju ekonomskih aktivnosti upošljava u organizacije koje se po svojoj hijerarhijskoj strukturi i usmjerenosti na maksimizaciju dobiti zadržavaju sličnosti sa standardnim poduzećem. Nadalje, akumulirana novčana sredstva ne ostaju u sektoru proizvodnje i distribucije narkotika, nego se veoma brzo alociraju u druge sektore koji nude veće prinose. U mnogobrojnim trenucima Žica pokazuje slabost apsolutnog oslanjanja na razlikovanje između legalnih i ilegalnih aktivnosti kad je posrijedi tržišna igra. Povezane novcem kao univerzalnim sredstvom razmjene te se pravno razdvojene aktivnosti nezaustavljivo prelijevaju jedna u drugu, proizvodeći sistem legalizirane korupcije (koja se ogleda u liku senatora Claya Davisa.

Drugi moment koji također predstavlja nasljeđe uspona neoliberalne politike jest kontinuirana fiskalna kriza na nižim administrativnim razinama – prvenstveno na razini pojedinih saveznih država, okruga i gradova. Bez daljnje analize porijekla tih poteškoća, za političku ekonomiju narkotika bitno je uvidjeti međusobnu isključivost istovremenog sudjelovanja u ratu protiv droge i rezanja financijske osnovice za realizaciju takve “beskompromisne” strategije. Prema tome, čak i ako ostavimo po strani činjenicu da se model prohibicije i kontrole, osobito u posljednja dva desetljeća, pokazao iznimno neuspješnim, rastući troškovi rata (troškovi financiranja različitih agencija, vođenja pravnih postupaka, troškovi održavanja policijskih snaga na državnim i sub-državnim razinama itd.) u odnosu na sve slabiji fiskalni položaj državnih i municipalnih vlasti čini implementaciju tog modela u temelju nemogućom. U zemljama Trećeg svijeta disfunkcionalnost novčanih prihoda od proizvodnje narkotika dobro je utvrđena činjenica. Ta novčana sredstva akumulirana kroz ilegalne operacije nisu podložna oporezivanju, dakle ne vraćaju se u državni budžet zemalja proizvođača, te redovito nisu dostupna za javne investicije koje bi imale pozitivni učinak na opći životni standard.


Kritika liberalnog poimanja korupcije


David Simon je u nekoliko navrata ustvrdio kako je masivno izmještanje radne snage, slabljenje pozicije sindikata te posljedično novi odnos snaga između rada i kapitala središnja tematska nit koja se provlači kroz Žicu. U tom smislu važnost tržišta narkotika ne leži u velikim profitnim maržama, reprodukciji devijantnog ponašanja ili opasnostima koje trgovina narkoticima donosi ostatku društva. Iz ponešto privilegirane pozicije policijskog izvjestitelja, Simon je opazio da se u deindustrijaliziranim gradovima Sjeverne Amerike razvija društvena dinamika koju smo ranije vezivali za siromašne zemlje Trećeg svijeta. Najslabiji dijelovi američke radničke klase ne mogu više naći zaposlenje u opadajućim industrijskim sektorima te se sudjelovanje u proizvodnji i distribuciji narkotika pokazuje kao jednino rješenje za uglavnom ne-bjelački dio radnika. Odnosno, kako objašnjava Simon u nedavnom intervjuu:
U Sjedinjenim je Državama na snazi rat protiv droge. Stvari su uređene na način da nam proizvođačka klasa više nije potrebna budući da je potreba maksimizacije profita za korporacije premjestila tvornice u zemlje kao što su Meksiko, Singapur, Južna Koreja itd. Stoga ni tvornice ni radnici više nisu potrebni, a gradska područja prepuna su ljudi koji više ne mogu naći zaposlenje. Umjesto toga stvorena je podzemna ekonomija utemeljena na prodaji i potrošnji narkotika, ustvari na narkotizaciji sebstva. Ne trebamo vas više za našu ekonomiju, ali ako biste se narkotizirali s ovim heroinom i zaspali, to je ono što vam možemo prodati. I tako možete sudjelovati u vlastitom uništenju, odnosno možete biti uništeni u ratu koji ćemo onda voditi i tako održavati cijenu tog ilegalnog narkotika. Trenutno, trgovina narkoticima je jedina održiva industrija na mjestima kao što su zapadni Baltimore, sjeverna Philadelphia ili istočni dio St. Lousia. Trgovina narkoticima preuzela je mjesto tvornice.

Ovdje nažalost ne možemo detaljnije ulaziti u problematiku industrijskih odnosa u kapitalizmu na koju se Žica nadovezala na način koji se rijetko može naći u suvremenoj filmskoj i televizijskoj proizvodnji. Ako pogledamo istraživanja o dva procesa na koje je Žica usredotočena, uznapredovaloj deindustrijalizaciji u naprednim kapitalističkim formacijama i rastu tržišta narkotika, možemo lako ustvrditi da temeljne pretpostavke koje se odmataju kroz pet sezona drže vodu. Za te međusobno uvjetovane i istovremeno proturječne procese Žica ne nalazi uzvratne odgovore, štoviše vatrogasne mjere i ad hoc rješenja neprestano se smjenjuju dok se narkodolari slijevaju iz ilegalne u legalnu sferu, a podzemna ekonomija daje impetus legalnim investicijama. Žica dakle izbjegava zamku mehaničkog uvođenja normativnog okvira te zauzvrat povezuje konce kružnog toka narkotika i novca, postavljajući osnove za kritiku liberalnog poimanja korupcije.

Mislav Žitko
Objavljeno u Zarezu XIII/321 10. studenog 2011.

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve