Prilog kritici političke ekonomije narkotika

Proizvodnja, distribucija i potrošnja narkotika uklopljena u klasnu strukturu suvremenog američkog društva

Sukobi oko komodifikacije narkotika čine nezanemariv dio kapitalističke povijesti. Prije nego što je danas prevladavajući model utemeljen oko osi prohibicije i kontrole prihvaćen u međunarodnim odnosima, europske kolonijalne sile imale su velikih poteškoća pri pokušaju da odrede vlastitu poziciju u pogledu proizvodnje i trgovine narkoticima. Mogli bismo ugrubo reći kako su nasuprot politike prohibicije koju su uporno zagovarale Sjedinjene Američke Države, europske zemlje, kao i zemlje neposredno uključene u kultivaciju kanabisa, koke, opijuma i njegovih derivata, bile spremne tek na postepenu transformaciju dereguliranog tržišta narkotika u tržište regulirano putem niza međunarodnih ugovora.

Tržište narkotika

Početkom 20. stoljeća prihodi od trgovine narkoticima u kolonijama, zajedno s rastućom farmaceutskom industrijom kontinentalne Europe bili su suviše značajne ekonomske stavke, a da bi se tek tako dozvolilo rastakanje vojno-narkoindustrijskog kompleksa. S druge pak strane, Sjedinjene su Države našle drugačije putove usmjeravanja međunarodnih odnosa, zaobišavši europski kolonijalni model i financijsku ovisnost koja iz njega proizlazi. Američka je politika u slučaju narkotika bila određena unutarpolitičkim pitanjima, odnosno snagom različitih prohibicijskih interesnih grupa koje su u većoj ili manjoj mjeri oblikovale političku agendu. Diskurzivne poveznice između ilegalnih supstancija i sumnjivih društvenih skupina koje Žica neprekidno drži pod povećalom nastojeći pokazati njihovo ekonomsko utemeljenje, zadobile su svoj temeljni oblik u prvim javnim kampanjama protiv zlouporabe narkotika u SAD-u. Manjinske etničke skupine, to jest imigrantski radnici bili su prvi na udaru, zajedno s drugim nekonvencionalnim društvenim skupinama. Historijski gledano, stanje na tržištu narkotika i prevladavajući modaliteti rata protiv droge, s kojima su se David Simon i njegovi suradnici susreli, imaju svoje ishodište u nizu multilaterlanih sastanaka na kojima su SAD i druge vodeće zemlje sudjelovale, ishodišno s konferencijama u Šangaju 1909. i Haagu 1911. godine. Na njima su oblikovani principi koji će kasnije biti institucionalizirani u različitim strategijama, a svode se na razgraničavanje legalne i ilegalne upotrebe narkotika stavljajući tzv. rekreativnu upotrebu narkotika izvan zakona i isticanjem potrebe da se smanjenje prethodno definirane zloupotrebe narkotika treba tražiti na strani ponude, intervencijama prema smanjenju proizvodnog kapaciteta. Usprkos mnogobrojnim koristima koje ekonomsko-politička elita uspjela priskrbiti na temelju prohibicijsko-kontrolnog okvira proizvodnje i potrošnje, ono što je već duže vremena jasno, i što je Žica uspjela prenijeti širokoj publici jest činjenica da spomenuti okvir ustvari ne funkcionira. Kao što je bilo jasno još početkom 20. stoljeća u vrijeme prvog vala prohibicijskih kampanja, različiti stupnjevi kriminalizacije i penalizacije upotrebe narkotika ne uspijevaju u svojoj nominalno primarnoj namjeri. Upravo suprotno, u skladu s ekonomskom logikom, stavljanje određenog tržišnog segmenta izvan zakona ima za posljedicu povećanje troškova i rizika proizvodnje, smanjenu dostupnost proizvoda te posljedično povećanje cijena. Veće cijene za krajnjeg korisnika podrazumijevaju skuplje održavanje svoje ovisnosti, što rezultira potrebom za iznalaženjem novih izvora prihoda. Na taj se način stvara zatvoreni krug prohibicije, kriminalizacije te otežane proizvodnje i potrošnje, koja povlači za sobom daljnju kriminalizaciju i eskalaciju rata protiv droge. No, ova lekcija već je gdjekad usvojena u polju popularne kulture. Naravno, ne u frivolnim serijalima kao što su Njujorški plavci i CSI Miami. Međutim, u dugometražnim filmovima poput Sodeberghovog filma Traffic primjetno je htjenje da se problematika tržišta narkotika obradi uzimanjem u obzir ekonomsko-političkih pravila i smjernica koja su ga postepeno oblikovala i dovela do današnjeg stanja.

Dinamika suvremenog kapitalizma

Trenutak u kojem Žica postaje ozbiljan sugovornik u raspravi o dinamici suvremenog kapitalizma dolazi sa Simonovim ustrajavanjem da proizvodnju, distribuciju i potrošnju narkotika uklopi u klasnu strukturu suvremenog američkog društva.

Trenutak u kojem Žica postaje ozbiljan sugovornik u raspravi o dinamici suvremenog kapitalizma dolazi sa Simonovim ustrajavanjem da proizvodnju, distribuciju i potrošnju narkotika uklopi u klasnu strukturu suvremenog američkog društva. Na taj način Žica dolazi u poziciju frontalnog sukoba s ideologijom rata protiv droge koju je, nakon perioda zatišja, početkom osamdesetih agresivno oživjela administracija Ronalda Reagana. Prisjetimo se, Reaganova je administracija donijela niz novih mjera(Comprehensive crime control act, 1984; Anti-drug abuse act, 1986; Anti-drug abuse amendment act, 1988; Employees drug testing – Executive order 12564) kojima se povećavaju kazne (uključujući smrtnu kaznu) za aktere na tržištu narkotika, osiguravaju veće ovlasti za nadležne federalne agencije te osiguravaju veća financijska sredstva za njihove operacije. Dva su momenta koja Žica podcrtava u pokušaju da se posljedice politike suzbijanja narkotika izrasle iz ofenzive Reaganove administracije uklope u opće tendencije neoliberalnog razdoblja. Prvo,pokazuje se da tržišno natjecanje može opstati usprkos nedostatku formalnih institucija koje ga u razvijenim kapitalističkim privredama ovjeravaju. Ustvari, ilegalno tržište narkotika izrasta kao organska funkcija, odnosno “prirodni” nastavak ovjerenih kapitalističkih odnosa. S jedne strane, to je tržište koje, primjereno procesu deindustrijalizacije, stvara nadomjestak službenom tržištu radne snage. Tako se rezervna armija rada nastala kroz izmještanje proizvodnje i financijalizaciju ekonomskih aktivnosti upošljava u organizacije koje se po svojoj hijerarhijskoj strukturi i usmjerenosti na maksimizaciju dobiti zadržavaju sličnosti sa standardnim poduzećem. Nadalje, akumulirana novčana sredstva ne ostaju u sektoru proizvodnje i distribucije narkotika, nego se veoma brzo alociraju u druge sektore koji nude veće prinose. U mnogobrojnim trenucima Žica pokazuje slabost apsolutnog oslanjanja na razlikovanje između legalnih i ilegalnih aktivnosti kad je posrijedi tržišna igra. Povezane novcem kao univerzalnim sredstvom razmjene te se pravno razdvojene aktivnosti nezaustavljivo prelijevaju jedna u drugu, proizvodeći sistem legalizirane korupcije (koja se ogleda u liku senatora Claya Davisa.

Drugi moment koji također predstavlja nasljeđe uspona neoliberalne politike jest kontinuirana fiskalna kriza na nižim administrativnim razinama – prvenstveno na razini pojedinih saveznih država, okruga i gradova. Bez daljnje analize porijekla tih poteškoća, za političku ekonomiju narkotika bitno je uvidjeti međusobnu isključivost istovremenog sudjelovanja u ratu protiv droge i rezanja financijske osnovice za realizaciju takve “beskompromisne” strategije. Prema tome, čak i ako ostavimo po strani činjenicu da se model prohibicije i kontrole, osobito u posljednja dva desetljeća, pokazao iznimno neuspješnim, rastući troškovi rata (troškovi financiranja različitih agencija, vođenja pravnih postupaka, troškovi održavanja policijskih snaga na državnim i sub-državnim razinama itd.) u odnosu na sve slabiji fiskalni položaj državnih i municipalnih vlasti čini implementaciju tog modela u temelju nemogućom. U zemljama Trećeg svijeta disfunkcionalnost novčanih prihoda od proizvodnje narkotika dobro je utvrđena činjenica. Ta novčana sredstva akumulirana kroz ilegalne operacije nisu podložna oporezivanju, dakle ne vraćaju se u državni budžet zemalja proizvođača, te redovito nisu dostupna za javne investicije koje bi imale pozitivni učinak na opći životni standard.

Kritika liberalnog poimanja korupcije

David Simon je u nekoliko navrata ustvrdio kako je masivno izmještanje radne snage, slabljenje pozicije sindikata te posljedično novi odnos snaga između rada i kapitala središnja tematska nit koja se provlači kroz Žicu. U tom smislu važnost tržišta narkotika ne leži u velikim profitnim maržama, reprodukciji devijantnog ponašanja ili opasnostima koje trgovina narkoticima donosi ostatku društva. Iz ponešto privilegirane pozicije policijskog izvjestitelja, Simon je opazio da se u deindustrijaliziranim gradovima Sjeverne Amerike razvija društvena dinamika koju smo ranije vezivali za siromašne zemlje Trećeg svijeta. Najslabiji dijelovi američke radničke klase ne mogu više naći zaposlenje u opadajućim industrijskim sektorima te se sudjelovanje u proizvodnji i distribuciji narkotika pokazuje kao jednino rješenje za uglavnom ne-bjelački dio radnika. Odnosno, kako objašnjava Simon u nedavnom intervjuu:

U Sjedinjenim je Državama na snazi rat protiv droge. Stvari su uređene na način da nam proizvođačka klasa više nije potrebna budući da je potreba maksimizacije profita za korporacije premjestila tvornice u zemlje kao što su Meksiko, Singapur, Južna Koreja itd. Stoga ni tvornice ni radnici više nisu potrebni, a gradska područja prepuna su ljudi koji više ne mogu naći zaposlenje. Umjesto toga stvorena je podzemna ekonomija utemeljena na prodaji i potrošnji narkotika, ustvari na narkotizaciji sebstva. Ne trebamo vas više za našu ekonomiju, ali ako biste se narkotizirali s ovim heroinom i zaspali, to je ono što vam možemo prodati. I tako možete sudjelovati u vlastitom uništenju, odnosno možete biti uništeni u ratu koji ćemo onda voditi i tako održavati cijenu tog ilegalnog narkotika. Trenutno, trgovina narkoticima je jedina održiva industrija na mjestima kao što su zapadni Baltimore, sjeverna Philadelphia ili istočni dio St. Lousia. Trgovina narkoticima preuzela je mjesto tvornice.

Ovdje nažalost ne možemo detaljnije ulaziti u problematiku industrijskih odnosa u kapitalizmu na koju se Žica nadovezala na način koji se rijetko može naći u suvremenoj filmskoj i televizijskoj proizvodnji. Ako pogledamo istraživanja o dva procesa na koje je Žica usredotočena, uznapredovaloj deindustrijalizaciji u naprednim kapitalističkim formacijama i rastu tržišta narkotika, možemo lako ustvrditi da temeljne pretpostavke koje se odmataju kroz pet sezona drže vodu. Za te međusobno uvjetovane i istovremeno proturječne procese Žica ne nalazi uzvratne odgovore, štoviše vatrogasne mjere i ad hoc rješenja neprestano se smjenjuju dok se narkodolari slijevaju iz ilegalne u legalnu sferu, a podzemna ekonomija daje impetus legalnim investicijama. Žica dakle izbjegava zamku mehaničkog uvođenja normativnog okvira te zauzvrat povezuje konce kružnog toka narkotika i novca, postavljajući osnove za kritiku liberalnog poimanja korupcije.