Nada Ler Sofronić: Ženska pitanja, odmah i ovdje

Jelena Svirčić intervjuirala je za portal Libela Nadu Ler Sofronić jednu od prvih feminističkih teoretičarki koje su djelovale u bivšoj Jugoslaviji. Razgovor se dotaknuo potencijala socijalističkog feminizma koji uzrok neravnopravnosti žena vidi u njihovoj dvostrukoj opresiranosti od strane kapitalizma i patrijarhata.


Nada Ler Sofronić jedna je od uopće prvih feminističkih teoretičarki koje su djelovale u bivšoj Jugoslaviji i na čiju je ideju 1978. održana Prva međunarodna feministička konferencija u Studentskom kulturnom centru u Beogradu pod nazivom “Drug-ca – Novi pristup?”. Njezina doktorska disertacija smatra se prvom feminističkom tezom obranjenoj u socijalističkoj Jugoslaviji. Više od trideset godina nakon održavanja ove povijesne konferencije, feministički pokret i dalje ne posjeduje jasnu artikulaciju političke promjene. Nove globalne okolnosti traže i nove manifestacije političkog djelovanja, a možda bi upravo (i) iskustvo jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja i feminističkog djelovanja unutar njega moglo feminističkim teoretičarkama s ovih prostora pomoći u pokušaju što šireg sagledavanja “ženskog pitanja” i propitkivanja stanja u kojem je feminizam danas. Potencijal socijalističkog feminizma koji uzrok neravnopravnosti žena vidi u njihovoj dvostrukoj opresiranosti od strane kapitalizma i patrijarhata, često se podcjenjuje i proglašava anakronim dok bi se mnogi(e) složili da je njegov teorijski koncept aktualniji nego ikad.

Trideset i tri godine od održavanja povijesne konferencije jugoslavenskih i stranih feministkinja pod naslovom “Drug-ca žena”, slabo poznatima ostaju okolnosti u kojima se tadašnji feministički pokret razvijao, gradio te koje su mu bile glavne teorijske postavke. Međutim, vaše iskustvo moglo bi biti od ogromne važnosti za današnje feministice čije se borbe odigravaju u kontekstu neoliberalizma i deficita demokracije na globalnoj razini. U kakvim ste, dakle, okolnostima tada djelovale, što ste propitkivale i kako se to može usporediti sa sadašnjim društvenim okolnostima?

Za početak, moram naglasiti da je naš pokret, koji se tada nazivao feminizmom drugog vala, neofeminizmom, bio izrazito antiautoritaran pokret, kako u odnosu na privatnu sferu, dakle patrijarhalizam u porodičnim odnosima, tako i u odnosu na kapitalizam koji je subsumirao patrijahalizam i učinio ga svojim nazamjenjivim strukturnim dijelom. U teorijskom smislu polazio je od toga da je patrijarhalizam totalni fenomen koji je kapitalizam preuzeo iz predgrađanskog društva, pa ga readaptirao preko polne uloge, podjele rada, devalorizacije, dekvalifikacije ženskog rada, zanimanja i profesija te preko hijerahijske podjele u sferi uticaja i političkog odlučivanja. Međutim, bila je velika subverzija ustvrditi da socijalistički sistem baca pod tepih ključna pitanja ženske egzistencije. Kako su, recimo, žene iz prvih redova socijalističke revolucije nakon pobjede vrlo brzo sklonjene na marginu, kako su u radnoj sferi bile izložene feminizaciji potplaćenih zanimanja, kako su manje plaćene od muškaraca, kako teže napreduju u karijeri, kako i socijalistička država zarađuje na neplaćenom radu žena u porodici, itd. Međutim, u sferi društveno organizovanog rada žene su zaista bile zaštićene, imale su socijalno i zdravstveno osiguranje, a prava iz radnog zakonodavstva su poštovana. Imale su pravo na kontrolu vlastitog tijela, pravo na besplatni i asistirani abortus, na primjer. Socijalna država je u tom smislu bila funkcionalna i s tog aspekta svakako je ženama bilo bolje nego što im je danas.


Subverzija pokreta se, dakle, ogledala u “otkrivanju” da socijalističko društvo ipak nije riješilo “žensko pitanje”?

Tadašnji režim je naš pokret smatrao ozbiljnom subverzijom jer se deklarisao kao sistem ravnopravnosti žene i muškarca, odnosno kao sistem koji je riješio “žensko pitanje.” A tadašnji neofeminizam identificirao je elemente patrijarhalizma koje je etatistički socijalizam preuzeo iz prethodnih antagonističkih sistema i njegovao ih u svojim socijalističkim njedrima. Rane sedamdesete i nešto kasnije, u vrijeme kada smo organizovale konferenciju DRUG-CA, bilo je vrijeme uzleta novih liberterskih socijalnih pokreta: ženskog, ekološkog, antinuklearnog, pokreta za razoružanje, mirovnog. Ukratko, bilo je to vrijeme otvaranja novih prostora slobode.
Žene su im bile dobre dok su učestvovale u revolucijama, ali manje dobre kada je trebalo da budu na mjestima odlučivanja.
U teorijskom smislu, to je bilo vrijeme ozbiljnih feminističkih kritika sljepoće za specifična pitanja žena koje su bile upućene, kako dogmatskom marksizmu i konzervativnoj ljevici, tako i rodno neutralnoj teoriji i praksi zapadne demokratije. Naš pokret je proistekao iz burne ’68 i bio je nesumnjivo lijevi, ali je istovremeno bio i kritika androcentrizma “nove ljevice” i njezinog odnosa prema ženskom pokretu i ženskom pitanju uopće. To može biti vrlo poučno za progresivne, antikapitalističke pokrete danas i mjestu žena u njima. Bilo je to vrijeme probuđenih utopijskih energija i dubokog ubjeđenja unutar progresivnih intelektualnih ambijenata da ima nešto zbog čega vrijedi i živjeti i ginuti. Bilo je to vrijeme nade. Danas, međutim, živimo u vremenima globalnog brutalnog nasilja, a umjesto utopijskih energija i pokreta zavladao je intelektualni cinizam. Ne nalazi se ništa zbog čega bi vrijedilo živjeti, a pogotovu zbog čega bi bilo vrijedno umrijeti. Ovo je vrijeme u kome je jedino našim totalitarnim neprijateljima, prije svega militariziranom kapitalu, jasno zbog čega valja ubijati.


U kakvom se svijetu nalazimo trideset godina nakon, koja bi bila agenda nekog novog skupa o ženi?

Nalazimo se u svijetu retrogradnih tendencija, u svijetu njihove galopirajuće desekularizacije, u svijetu u kome sprega vjerskog i tržišnog fundamentalizma ozbiljno prijeti da ugrozi sve demokratske slobode, a prije svega ženu liši i onih prava i sloboda koje je prethodno žestokom borbom već stekla. Ako bih danas kandidovala temu za novi međunarodni skup o ženi, onda bi on sigurno bio posvećen fašizaciji savremenih društva, nemoći postmoderne socijalne teorije da se nosi s tim problemom, te slabosti i nespremnosti ljevice da se uhvati u koštac s populizmom i retradicionalizacijom, a naročito s dramatičnom erozijom ženskih prava u svijetu u kome živimo.


U pokušaju definiranja sadašnjeg stanja ženskog pitanja nužno je razjasniti današnji karakter patrijarhata i način na koji kroz retradicionalizaciju cementira ekonomsku nejednakost žena. Što je u karakteru patrijarhata što ga čini komplementarnim kapitalizmu?

Ključne karakteristike patrijarhata se i danas odnose na funkcioniranje porodice i ženski rad u njoj. Na diskriminaciju, fleksibilizaciju, dekvalifikaciju i eksploataciju žene na tržištu rada i tržištu seksualne industrije, na prezentaciju žene u medijima, na državno i muško nasilje nad ženama, na dominaciju militariziranog kapitala, na nasilje financijskog kapitala nad onih 99% među kojima su žene najranjivija i najpotlačenija kategorija. Kapitalistički procesi se protežu putem patrijarhalizma naširoko izvan sfere društvenog rada. Polna podjela rada i hijerarhijske uloge polova u porodici omogućuju posrednu eksploataciju žena koje nisu uključene u organizovani najamni rad, koje su dakle radna snaga-roba na crnom tržištu rada, a omogućuje nadeksploataciju onih koje to jesu. Patrijarhat dakle nije suptilni kulturološki fenomen, u najboljem slučaju to mu nije osnovna karakteristika danas, nego grubo, nasilno sredstvo potčinjavanja žene vrlo dobro inkorporirano u samu prirodu kapitalizma.Tako sam nešto pisala u ono vrijeme, to bih isto potpisala i danas. Samo možda s još više žara i ubjeđenja.


Poznata socijalistička teoretičarka, Nancy Fraser, tvrdi da je današnje oslabljeno stanje feminizma velikim dijelom uzrokovano činjenicom da ženski pokret nije iskoristio svoj emancipatorski potencijal te da se cijeli drugi val feminizma inkorporirao u neoliberalizam preko prelaska na kulturološku paradigmu i inzistiranju na politikama identiteta? To bi se prije svega odnosilo na “zaborav” materijalne uvjetovanosti rodne nejednakosti i nedostatak promatranja ženskog subjekta kao klasnog subjekta.

Feminizam drugog talasa se teorijski artikulisao unutar postmodernizma. Međutim, danas se pokazuje da mu je taj teorijski okvir ne samo tijesan, nego često i kontraproduktivan. Feminizam i postmodernizam imaju zajednička ključna teorijska polazišta čija je sinergija za društveni progres bila u svoje vrijeme itekako produktivna. To su recimo pitanja višestrukog ženskog identiteta koju čine klasa, rasa, etnicitet, polnost; to su pitanja otpora prema totalitarizmu; to su apeli u odbranu “drugosti” i različitosti; to je kritika autoritarnih institucija moći. I to je svakako pitanje značaja emancipatorskih praksi različitih subjekata, a ne samo radničke klase.

Međutim, kulturni – i svaki drugi relativizam postmodernizma – naročito njegova relativizacija o tome gdje se danas nalaze lokusi moći, njegov skepticizam, njegov pragmatizam i lokalizam, njegova odbojnost prema idejama solidarnosti i disciplinovanoj organizaciji, njegov nedostatak bilo kakve teorije političke akcije, da parafraziram Terryja Eagletona, sve to teško da bi se moglo upotrijebiti kao teorijsko oruđe protiv današnje brutalne vladavine onih jedan posto, protiv vladavine militariziranog kapitala, protiv terora tržišnih i vjerskih fundamentalizama. Naprotiv, postmodernistička prenemaganja u totalitarnim vremenima danas mi se čine krajnje impotentnim i složila bih se s Eagletonom da postmodernizam u našim uslovima više predstavlja dio problema nego njegovog rješenja. Naime, postmoderna misao, kao i svaka druga politička doktrina koja pretenduje da bude progresivna, morala bi danas odgovoriti na dramatičan izazov mogućeg uspostavljanja novih totalitarnih režima, odnosno nove globalne totalitarne kontrole podivljalog kapitala. Postmodernistička mantra o “kraju istorije”, čini mi se sve besmislenijom, naročito danas, kad pred očima imamo upravo nastavak istorije (drugim sredstvima) nasrtaje desnice na globalnoj sceni. Kad je riječ o ženi, i postmoderna socijalna teorija i ljevica danas ostaju zbunjene i nepripremljene, i kao da stidljivo sklanjaju pogled pred opasnim nasrtajima desnih i mizoginih poredaka. Dakle, Nancy Fraser je u pravu, s tim što bih njenu kritiku proširila na situaciju u kojoj se našla ljevica u cjelini.


Rekla bih da je i u sadašnjim emancipatorskim pokretima prisutna tendencija da se žensko pitanje ne promatra kao posebno. Događa se velik zalet zagovaranja direktne demokracije i zahtjeva za oslobađanjem od ekonomske nejednakosti, dok se u isto vrijeme ne prepoznaje da je žena dvostruko opresirana, preko kapitalizma ali i patrijarhalnih odnosa moći prisutnih u privatnoj sferi života. Događa li se opet da ljevica ostavlja žensko pitanje sa strane, da ga ne izdvaja kao pitanje ženske klase unutar same radničke klase?

Upravo je to ključna stvar! Pod cijenu da me proglase paleomarksistkinjom moramo danas ponovo govoriti o klasnom pitanju i što ono zapravo znači za ženski pokret danas. Opet je aktuelna ona naša parola iz 1978.: “Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape?”. Mlade žene nipošto ne smiju pristati na takvu vrstu argumentacije da će se njihovo pitanje riješiti kasnije kada pobijedi klasna revolucija onih 99%. U ovom času, jednom od onih historijskih momenata kad se rađaju novi pokreti u opoziciji prema uništavajućem konzumerizmu, liberalnom kapitalizmu, divljoj privatizaciji, tržišnom i vjerskom fundamentalizmu, žene moraju postaviti svoja specifična ženska pitanja,
Mlade žene nipošto ne smiju pristati na takvu vrstu argumentacije da će se njihovo pitanje riješiti kasnije kada pobijedi klasna revolucija onih 99%. U ovom času […] žene moraju postaviti svoja specifična ženska pitanja, odmah i ovdje.
odmah i ovdje. Historija se ponavlja, manje-više svi socijalni pa i lijevi pokreti su prema specifičnim pitanjima opresije žene imali ambivalentan stav. Žene su im bile dobre dok su učestvovale u revolucijama, ali manje dobre kada je trebalo da budu na mjestima odlučivanja. Postavljanje specifičnih pitanja dvostruke ženske opresije tradicionalnoj ljevici etiketiralo se kao “razjedinjavanje klase”, bile smo proglašavane za buržoaske feministkinje. A etatistički socijalizam nas je etiketirao i kao “trojanskog konja “nove ljevice”. Ne zna se šta je bila gora etiketa. Dakle, vrlo je važno odmah istaći svoju feminističku agendu i program i ne zbunjivati se pričom o prioritetnim “klasnim pravima” ili “prioritetnim subjektima”. I da će se “sekundarna pitanja” kao što je žensko pitanje riješiti kasnije, kad se pobijedi klasni neprijatelj. Tu smo priču i argumentaciju prošle prilično burno i s njom je dosta. Nema prioritetnih prava, nema prioritetnog subjekta. Prioritet imaju svi obespravljeni sa svim svojim specifičnim agendama. Dakle, svih onih 99 posto koji malo po malo preplavljuju trgove i javne prostore koji jesu raznoliki i šaroliki, i možda još nisu do kraja artikulirali svoje političke potrebe i programe. Žene te potrebe i programe moraju u hodu artikulirati i boriti se za autonomiju unutar pokreta i ne dozvoliti marginalizaciju. To je jedno od ključnih iskustava o kome žene u progresivnim pokretima trebaju dobro razmisliti.


Pitanje samoupravljanja odnosno direktne demokracije kao prakse egalitarnog političkog odlučivanja aktualnija je nego ikad. U Jugoslaviji je taj model stavljen na državnu razinu, međutim nije doveo do stvarne rodne jednakosti. Kakvu bi poziciju prema tom pitanju trebao zauzeti neki novi (regionalni) progresivni feministički pokret?

U pokušaju pronalaska odgovarajuće feminističke prakse i otpora vidim dva ključna problema. Žene, a pod tim mislim na progresivni feministički pokret, zasad nemaju formulisan program i cilj kojem teže. S druge strane, imam ozbiljan problem s teoretičarkama koje svoja predavanja počinju s tvrdnjom da postoji više feminizama i da svaki zaslužuje dužno poštovanje. Pri čemu se onaj koji ukazuje na globalni karakter sprege između ekstremnog kapitalizma i patrijarhalizma svrstava u te mnogobrojne feminizme i njegov se značaj relativizira. Onako, baš pravo postmodernistički.


Dovodi li nas to do zaključka da je trenutni doseg feminizma u regiji guranje liberalnih politika koje obično donose promjene samo na reprezentativnoj razini, bez propitkivanja ekonomskih i klasnih odnosa?

Ne bih se htjela staviti u ulogu arbitra i smještati u ideološko-političke okvire sve ono što danas imamo na ženskoj sceni u regionu. Postoje uostalom velike razlike između pojedinih organizacija, a naročito među pojedinim predstavnicama ženske scene danas i ovdje te njihovim fokusima i pogledima na svijet. Paradoksalno je da je danas trenutno lakše progutati ono “ja sam feministkinja” nego na primjer “ja sam socijalistkinja i zalažem se za direktnu demokratiju”. U tome je, između ostalog, novina današnje situacije. Time se vraćamo na tezu o samoupravljanju jer ona zaslužuje pažnju. Netko će odmah reći da je to davno prevaziđeno, ali ja ne bih tako lako odbacivala ideje samo zato što su se u dogmatskim praksama kompromitirale. Utopijske vizije egalitarnog društva, društva socijalne pravde i direktnog učešća ljudi su s današnjeg stanovišta itekako važne jer su osnovne proturječnosti suštinski ostale iste, samo su dobile nove oblike i postale globalna prijetnja našim životima.


I da zaključimo pitanjem budućnosti, koje bi bile strategije osvještavanja ženskog pitanja unutar novih globalnih pokreta i same ljevice?

Prva i najvažnija stvar je da se unutar ovog novog globalnog pokreta žene ne utope u 99 posto muškaraca koji pokretom dominiraju, nego da odmah istaknu svoje zahtjeve i budu svjesne svoje agende. Muškarci s ljevice se moraju suočiti
Radi se o teškim borbama jer najbližeg saveznika moraš ubijediti da imaš specifične potrebe i probleme i da tražiš svoj autonomni prostor.
s pitanjima patrijarhata,
reproduktivnih prava, specifičnog državnog nasilja i nasilja koje trpe žene samo zato što su žene, pitanjima privatne sfere života, itd. I to ne samo na deklarativnoj razini. Potrebno je analizirati, naprimjer, rodnu dimenziju arapskog proljeća. Na Tahriru su urbane mlade žene bile u prvim redovima, međutim, slika je već danas znatno različita. Dakle, radi se o istom registru pitanja koje smo mi sedamdesetih i osamdesetih postavljale našoj ljevici, i staroj i novoj. Radi se o teškim borbama jer najbližeg saveznika moraš ubijediti da imaš specifične potrebe i probleme i da tražiš svoj autonomni prostor.

Tekst u izvorniku objavljen na http://libela.org, 28.11.2011.
Razgovor vodila Jelena Svirčić

Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG

pogledaj sve