“Okupiraj Wall Street” ima moć utjecati na promjenu

Pokreti Okupiraj u SAD-u prošlog su tjedna prešli u napad, nekoliko dana nakon što je policija nasilno ispraznila šatore u gradovima od New Yorka do Oaklanda. Suočeni s nasilnim zastrašivanjem, uz zadržavanje svojih položaja počeli su ometati „business as usual“.

Ako pokret uspije pretvoriti svoj polemički slogan u političko stajalište, niti jedna vlast neće se moći oduprijeti koordiniranoj akciji

Pokreti Okupiraj u SAD-u prošlog su tjedna prešli u napad, nekoliko dana nakon što je policija nasilno ispraznila šatore u gradovima od New Yorka do Oaklanda. Suočeni s nasilnim zastrašivanjem, uz zadržavanje svojih položaja počeli su ometati „bussines as usual“. Odbacujući logiku koja prisiljava siromašne da spašavaju bogate, ograničili su pristup njujorškoj burzi, marširali mostovima i stanicama podzemne željeznice, okomili se na banke i korporacije, preplavili sveučilišne kampuse. U međuvremenu, u inat naredbi za izbacivanje, Okupiraj London izvršio je „građansko preuzimanje“ napuštenih uredskih zgrada i započeo njihovu konverziju u „banke ideja“; u prvih nekoliko dana, ova nova varijanta javnog sveučilišta već je složila pun raspored sastanaka i razgovora o privatizaciji, poreznim rajevima, globalizaciji, direktnoj demokraciji, Tobinovom porezu, fotografiji i suvremenoj fikciji. Snažniji prosvjedi protiv neoliberalnih mjera štednje i ostalih oblika tiranije u međuvremenu su se nastavili na Trgu Tahrir i u gradovima diljem Europe i Bliskog Istoka.

U akciji za akcijom Okupiraj je već odaslao udarne valove kroz ustanovljene centre moći diljem svijeta. Ako se daljne akcije nastave i prošire uskoro bi mogle početi osujećivati mehanizme prisile koji su osmišljeni kako bi ih se držalo pod kontrolom.

Nakon Obaminih proračunskih kompromisa, nakon represije u Egiptu i Bahreinu, nakon nedavnih uzurpacija vlasti u Grčkoj i Italiji, sve je očitije da sada jedino direktna akcija masovnog opsega nudi priliku za alternative lokalnim varijantama tržišno nametnute plutokracije. Male pobjede katkad mogu popločati put za mnogo veće mobilizacije. Od poziva na generalni štrajk u Oaklandu 3. studenog do stvarne implementacije takvog štrajka u Ujedinjenom Kraljevstvu 30. studenog, ovaj će se mjesec jednoga dana možda pamtiti kao oznaka još jednoj kvalitativnog praga u revolucionarnoj godini 2011.

Milijuni nas, koji se na jedan ili drugi način bore da bi se taj prag prešao, prevladat će ako uspijemo u dvama povezanim stvarima. Trebat ćemo, najprije, pretvoriti polemičku jasnoću novog slogana – „mi smo 99%“ – u dominantno političko stajalište, koje osuđuje suprotstavljeno stajalište na marginalnu poziciju koju zaslužuje. Kao što ističe Anindya Bhattacharyya, „slogan ne opisuje toliko stanje stvari, koliko propisuje tijek akcije“ – tijek koji bi na kraju mogao ujediniti narod protiv naših neprijatelja. Trebamo u obzir uzeti činjenicu da smo primorani živjeti i raditi u sustavu koji je osmišljen kako bi donosio korist nekolicini koja se isključuje iz našega „mi“.

Karl Marx je bio u pravu kada je tvrdio da će logika kapitalističke eksploatacije kroz vrijeme, neravnomjerno ali neumoljivo, naginjati k polarizaciji čovječanstva u dvije i samo dvije klase: eksploatatore i eksploatirane. Kompeticija između eksploatatora naginjat će ka koncentraciji njihovog broja prema izolaciji (i stoga ranjivosti) 1%; u isto vrijeme, agresivna erozija razlike između eksploatiranih i nezaposlenih ili isključenih tendirat će ujediniti, polako ali sigurno, „ogromnu većinu ljudi“. Kao što je s osobitom jasnoćom u osvit ruske revolucije prepoznao György Lukács, Marx je bio u pravu i kada je tvrdio da će eksploatirana većina steći moć koja je potrebna za promjenu sustava tek kada budemo spremni svjesno i namjerno stvoriti i uzeti tu moć, potpuno svjesni onoga što to implicira.

Naš je drugi zadatak, stoga, razviti oblike kolektivnog djelovanje koji će prevladati represivne mehanizme koji su postavljeni kako bi ga obuzdali. Skupovi, prosvjedi i okupacije simboličkih prostora mogu promijeniti ravnotežu moći, no ne iscrpljuju raspon naših strateških opcija. Prije devet mjeseci ljudi koji su izvojevali bitku za obranu Trga Tahrir pokazali su opseg i vrstu akcije koja je potrebna kako bi se javni prostor obranio od izravnog napada, no dok okupacija ili prosvjed ostaju dovoljno mali da bi ih se okružilo, dok su političari spremni izdati naredbe za izbacivanje (i dok ih je njihova policija spremna izvršiti), ograničenja tih akcija su jasna. Zahtjevi koji počinju izvirati iz globalnih Okupiraj pokreta – zahtjevi koji će pomoći zaustaviti uzorke eksploatacije i započeti obrtanje posljedica neoliberalnog napada – prevladat će samo ako su postavljeni kroz oblike kolektivne akcije koja ne može biti okružena ili odstranjena. Ako žele izdržati, okupacije se moraju širiti i eskalirati te moraju biti dopunjene drugim oblicima akcije.

Naša će borba nadvladati jednom kada počnemo ne samo žaliti ili osuđivati, već i ometati mehanizme koji eksploatiraju rad i resurse ogromne većine. Kada radnici uskrate svoj rad ili preuzmu svoje radno mjesto, kada nezaposleni odbiju isključivanje na koje su osuđeni, kada studenti odbiju platiti svoje školarine i dugove, kada se imigranti pobune protiv diskriminacije, kada kućevlasnici obrane svoje domove pred ovrhom – kada građanska neposlušnost i nesuradnja steknu dubinu i razmjer koje niti jedna policijska operacija neće moći slomiti – tada će fundamentalna izolacija tendencijalnih 1% biti otkrivena pred svima.

Uz primjer iz sjeverne Afrike ranije ove godine, u ovom se trenutku dobro prisjetiti nekih od taktika razvijenih na drugoj strani tog kontinenta u ranijem dokazivanju „moći naroda“: spoj štrajkova, blokada, sit-inova, bojkota i izostanaka s posla koje je 1980ih organizirao južnoafrički UDF2 i druge grassroots organizacije kao dio borbe kako bi se pokazalo da je njihova zemlja „neupravljiva“. Situacije se razlikuju, ali kolektivna odlučnost za ometanje rada ili nastave, za blokadu institucije ili sveučilišta, za neplaćanje renta ili dugova, može poprimiti raznovrsne oblike na različitim mjestima. Izostanci s posla mogu biti koncentrirani oko određene lokacije ili se kroz oponašanje mogu raširiti do stupnja masovnog štrajka. Logističkih ograničenja za sudjelovanje u izostanku s posla je malo, i kako sudionici iznalaze oblike organizacije potrebne da bi ih se poduprlo, njihovo trajanje može varirati od simbolične obustave rada ili nastave do bojkota neodređenog trajanja, napuštanja radnog mjesta ili potpune obustave rada.

U svakom slučaju, sve više britanskih, američkih i europskih studenata uskoro bi moglo početi u stopu pratiti svoje čileanske kolege i početi osporavati obrazovni sustav koji većini njih ne nudi mnogo više od neizvjesne mogućnosti otplate doživotnog duga. U isto vrijeme, dosad neviđenom brzinom i razinom integracije, milijuni nezaposlenih i neizvjesno zaposlenih diljem svijeta smišljaju vlastite načine na koje će poručiti „u ovome smo svi zajedno“ – i tako se i ponašaju .

Koliko god naglašena bila njena pristranost prema elitama ili „mandat tržišta“, niti jedna se vlada ne može oduprijeti koordiniranoj kombinaciji okupacija i sit-inova s jedne strane, i masovnih štrajkova i izostanaka s posla s druge strane. Kada postoji politička volja, postoji i politički način. Za 99%, moć je naša da je stvorimo i uzmemo.