“Okupiraj Wall Street” ima moć utjecati na promjenu

Pokreti Okupiraj u SAD-u prošlog su tjedna prešli u napad, nekoliko dana nakon što je policija nasilno ispraznila šatore u gradovima od New Yorka do Oaklanda. Suočeni s nasilnim zastrašivanjem, uz zadržavanje svojih položaja počeli su ometati „business as usual“.


Ako pokret uspije pretvoriti svoj polemički slogan u političko stajalište, niti jedna vlast neće se moći oduprijeti koordiniranoj akciji

Pokreti Okupiraj u SAD-u prošlog su tjedna prešli u napad, nekoliko dana nakon što je policija nasilno ispraznila šatore u gradovima od New Yorka do Oaklanda. Suočeni s nasilnim zastrašivanjem, uz zadržavanje svojih položaja počeli su ometati „bussines as usual“. Odbacujući logiku koja prisiljava siromašne da spašavaju bogate, ograničili su pristup njujorškoj burzi, marširali mostovima i stanicama podzemne željeznice, okomili se na banke i korporacije, preplavili sveučilišne kampuse. U međuvremenu, u inat naredbi za izbacivanje, Okupiraj London izvršio je „građansko preuzimanje“ napuštenih uredskih zgrada i započeo njihovu konverziju u „banke ideja“; u prvih nekoliko dana, ova nova varijanta javnog sveučilišta već je složila pun raspored sastanaka i razgovora o privatizaciji, poreznim rajevima, globalizaciji, direktnoj demokraciji, Tobinovom porezu, fotografiji i suvremenoj fikciji. Snažniji prosvjedi protiv neoliberalnih mjera štednje i ostalih oblika tiranije u međuvremenu su se nastavili na Trgu Tahrir i u gradovima diljem Europe i Bliskog Istoka.

U akciji za akcijom Okupiraj je već odaslao udarne valove kroz ustanovljene centre moći diljem svijeta. Ako se daljne akcije nastave i prošire uskoro bi mogle početi osujećivati mehanizme prisile koji su osmišljeni kako bi ih se držalo pod kontrolom.

Nakon Obaminih proračunskih kompromisa, nakon represije u Egiptu i Bahreinu, nakon nedavnih uzurpacija vlasti u Grčkoj i Italiji, sve je očitije da sada jedino direktna akcija masovnog opsega nudi priliku za alternative lokalnim varijantama tržišno nametnute plutokracije. Male pobjede katkad mogu popločati put za mnogo veće mobilizacije. Od poziva na generalni štrajk u Oaklandu 3. studenog do stvarne implementacije takvog štrajka u Ujedinjenom Kraljevstvu 30. studenog, ovaj će se mjesec jednoga dana možda pamtiti kao oznaka još jednoj kvalitativnog praga u revolucionarnoj godini 2011.

Milijuni nas, koji se na jedan ili drugi način bore da bi se taj prag prešao, prevladat će ako uspijemo u dvama povezanim stvarima. Trebat ćemo, najprije, pretvoriti polemičku jasnoću novog slogana – „mi smo 99%“ – u dominantno političko stajalište, koje osuđuje suprotstavljeno stajalište na marginalnu poziciju koju zaslužuje. Kao što ističe Anindya Bhattacharyya, „slogan ne opisuje toliko stanje stvari, koliko propisuje tijek akcije“ – tijek koji bi na kraju mogao ujediniti narod protiv naših neprijatelja. Trebamo u obzir uzeti činjenicu da smo primorani živjeti i raditi u sustavu koji je osmišljen kako bi donosio korist nekolicini koja se isključuje iz našega „mi“.

Karl Marx je bio u pravu kada je tvrdio da će logika kapitalističke eksploatacije kroz vrijeme, neravnomjerno ali neumoljivo, naginjati k polarizaciji čovječanstva u dvije i samo dvije klase: eksploatatore i eksploatirane. Kompeticija između eksploatatora naginjat će ka koncentraciji njihovog broja prema izolaciji (i stoga ranjivosti) 1%; u isto vrijeme, agresivna erozija razlike između eksploatiranih i nezaposlenih ili isključenih tendirat će ujediniti, polako ali sigurno, „ogromnu većinu ljudi“. Kao što je s osobitom jasnoćom u osvit ruske revolucije prepoznao György Lukács, Marx je bio u pravu i kada je tvrdio da će eksploatirana većina steći moć koja je potrebna za promjenu sustava tek kada budemo spremni svjesno i namjerno stvoriti i uzeti tu moć, potpuno svjesni onoga što to implicira.

Naš je drugi zadatak, stoga, razviti oblike kolektivnog djelovanje koji će prevladati represivne mehanizme koji su postavljeni kako bi ga obuzdali. Skupovi, prosvjedi i okupacije simboličkih prostora mogu promijeniti ravnotežu moći, no ne iscrpljuju raspon naših strateških opcija. Prije devet mjeseci ljudi koji su izvojevali bitku za obranu Trga Tahrir pokazali su opseg i vrstu akcije koja je potrebna kako bi se javni prostor obranio od izravnog napada, no dok okupacija ili prosvjed ostaju dovoljno mali da bi ih se okružilo, dok su političari spremni izdati naredbe za izbacivanje (i dok ih je njihova policija spremna izvršiti), ograničenja tih akcija su jasna. Zahtjevi koji počinju izvirati iz globalnih Okupiraj pokreta – zahtjevi koji će pomoći zaustaviti uzorke eksploatacije i započeti obrtanje posljedica neoliberalnog napada – prevladat će samo ako su postavljeni kroz oblike kolektivne akcije koja ne može biti okružena ili odstranjena. Ako žele izdržati, okupacije se moraju širiti i eskalirati te moraju biti dopunjene drugim oblicima akcije.

Naša će borba nadvladati jednom kada počnemo ne samo žaliti ili osuđivati, već i ometati mehanizme koji eksploatiraju rad i resurse ogromne većine. Kada radnici uskrate svoj rad ili preuzmu svoje radno mjesto, kada nezaposleni odbiju isključivanje na koje su osuđeni, kada studenti odbiju platiti svoje školarine i dugove, kada se imigranti pobune protiv diskriminacije, kada kućevlasnici obrane svoje domove pred ovrhom – kada građanska neposlušnost i nesuradnja steknu dubinu i razmjer koje niti jedna policijska operacija neće moći slomiti – tada će fundamentalna izolacija tendencijalnih 1% biti otkrivena pred svima.

Uz primjer iz sjeverne Afrike ranije ove godine, u ovom se trenutku dobro prisjetiti nekih od taktika razvijenih na drugoj strani tog kontinenta u ranijem dokazivanju „moći naroda“: spoj štrajkova, blokada, sit-inova, bojkota i izostanaka s posla koje je 1980ih organizirao južnoafrički UDF2 i druge grassroots organizacije kao dio borbe kako bi se pokazalo da je njihova zemlja „neupravljiva“. Situacije se razlikuju, ali kolektivna odlučnost za ometanje rada ili nastave, za blokadu institucije ili sveučilišta, za neplaćanje renta ili dugova, može poprimiti raznovrsne oblike na različitim mjestima. Izostanci s posla mogu biti koncentrirani oko određene lokacije ili se kroz oponašanje mogu raširiti do stupnja masovnog štrajka. Logističkih ograničenja za sudjelovanje u izostanku s posla je malo, i kako sudionici iznalaze oblike organizacije potrebne da bi ih se poduprlo, njihovo trajanje može varirati od simbolične obustave rada ili nastave do bojkota neodređenog trajanja, napuštanja radnog mjesta ili potpune obustave rada.

U svakom slučaju, sve više britanskih, američkih i europskih studenata uskoro bi moglo početi u stopu pratiti svoje čileanske kolege i početi osporavati obrazovni sustav koji većini njih ne nudi mnogo više od neizvjesne mogućnosti otplate doživotnog duga. U isto vrijeme, dosad neviđenom brzinom i razinom integracije, milijuni nezaposlenih i neizvjesno zaposlenih diljem svijeta smišljaju vlastite načine na koje će poručiti „u ovome smo svi zajedno“ – i tako se i ponašaju .

Koliko god naglašena bila njena pristranost prema elitama ili „mandat tržišta“, niti jedna se vlada ne može oduprijeti koordiniranoj kombinaciji okupacija i sit-inova s jedne strane, i masovnih štrajkova i izostanaka s posla s druge strane. Kada postoji politička volja, postoji i politički način. Za 99%, moć je naša da je stvorimo i uzmemo.

Peter Hallward
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
Tekst u izvorniku objavljen na http://www.guardian.co.uk/, 22. 11. 2011.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve