Asbjørn Wahl: Imati vlast, ali nemati moć: lijeve stranke u procijepu između ljudskih očekivanja i nepovoljne ravnoteže moći

Analizirajući motive i postignuća europskih lijevih stranaka koje su ušle u koalicijske vlade, norveški sindikalist Asbjorn Wahl, čiju smo analizu europskog radništva već objavili na našim stranicama, definira četiri minimalna uvjeta čije je zadovoljenje nužno da bi lijeva stranka ušla u takvu vladu. Ta četiri uvjeta su: protivljenje privatizaciji, dugoročna socijalistička strategija, prepoznavanje i priznavanje uloge vanparlamentarnih pokreta i rješavanje problema običnih ljudi. Važno je napomenuti da tradicionalne socijaldemokratske i laburističke stranke ne smatra dijelom ljevice. Analizu uvelike temelji na iskustvima lijevih stranaka iz Francuske, Italije i Norveške.


Iskustva s lijevim političkim strankama u europskim vladama u eri neoliberalizma nisu bila, blago rečeno, naročito uzbudljiva. Nedavna iskustva s takvim vladama u Francuskoj, Italiji i – do određenog stupnja – Norveškoj kreću se od negativnog do katastrofalnog. U sve tri zemlje najveće su pobjednice desne političke stranke, koje su osvojile rastuću podršku čak i u radničkoj klasi te pojačale utjecaj na područjima kao što je imigracijska politika. Ovo se mora istaknuti jer je jedan od argumenata stranaka ljevice za ulazak u koalicijsku vladu lijevog centra bilo obuzdavanje i izolacija radikalne desnice.

Analizirajući opisana iskustva, moramo uzeti u razmatranje kako vanjske tako i unutarnje faktore. Ravnoteža moći između rada i kapitala je odlučujući vanjski faktor. U neoliberalnoj eri koja počinje oko 1980., odnos moći se značajno promijenio u korist kapitala.

Karakter stranke je najvažniji unutarnji faktor – njezini društveni korijeni, analize aktualne situacije, strategije, veze sa sindikatima i društvenim pokretima, kao i ciljevi i perspektive. Ideološka i politička kriza ljevice mora se preispitati i u ovom smislu.

Detaljna analiza bi se trebala zadubiti u konkretnu situaciju svake zemlje, njezinu povijest i tradicije, klasne formacije te društvene i političke snage. U ovom članku odlučio sam se na općenitiji pristup, fokusirajući se na početne uvjete nužne da bi lijeve stranke ušle u šire koalicijske vlade. Pokušat ću na temelju najnovijih iskustava, barem u vidu početne točke za daljnju raspravu, razviti minimalne uvjete za sudjelovanje stranaka ljevice u vladi.

Neka pojašnjenja


Prije nego uđem u daljnju argumentaciju, htio bih iznijeti par pojašnjenja za koja mislim da su važna za kasniju analizu. Prvo: tradicionalne socijaldemokratske i laburističke stranke ne smatram dijelom ljevice, čak i ako se neke od njih nazivaju socijalističkim. Postoje važne razlike, u smislu povijesti, tradicije i korijena u radničkoj klasi, između ovih stranaka i stranaka desnice ili centra, što za ljevicu stvara posebne izazove. Politički su, međutim, ove stranke od 1980-ih slijedile manje ili više meke verzije neoliberalizma čime su kroz liberalizaciju, privatizaciju i potkopavanje regulative tržišta rada doprinijele pomaku ravnoteže u društvu s rada na kapital.

Drugo, u Europi se nije radilo o stvaranju većinske ljevičarske vlade kao što je slučaj u nekim zemljama Latinske Amerike. U neoliberalnoj eri se radilo o pridruživanju koalicijskim vladama lijevog centra u vidu manjinskog partnera – najčešće u koaliciji s dominantnom socijaldemokratskom strankom i nekim zelenim i/ili lijevoliberalnim strankama. Uvijek se radilo o vrsti kompromisa koju je lijeva stranka spremna prihvatiti i gdje su postavljeni, ako ih uopće ima, minimalni uvjeti u različitim političkim područjima. Politički kompromisi iz manjinske pozicije bili su svakodnevna praksa ovih stranaka.

Ravnoteža moći


Neoliberalna ofenziva, koja traje od 1980., dovela je do značajnog pomaka ravnoteže moći u društvu. Moć i odlučivanje su kroz deregulaciju i privatizaciju pomaknuti s demokratski izabranih tijela na tržište. Javne institucije su kroz novo javno upravljanje izmještene od dohvata političara te podređene kvazitržišnim pravilima i regulativama – s povećanom moći menadžmenta i tržišta. Kroz međunarodne ugovore i institucije kao što su WTO i EU, neoliberalna politika nametnuta je na međunarodnom/regionalnom nivou, doprinijevši ograničavanju političkog prostora na nacionalnoj razini.

Slobodno kretanje kapitala, pravo kapitala da se smjesti gdje god hoće te slobodan prekogranični pristup tržištima samo su najvažniji primjeri kako su političari kroz deregulaciju i reregulaciju snažno ograničili vlastitu mogućnost provođenja alternativne politike u vlastitim zemljama.
Manevarski je prostor za lijeve političke stranke koje su odlučile ući u vlade lijevog centra postao vrlo sužen. Iako mnoge vlade i političari pretjeruju kad govore o ograničenosti političkog prostora, ipak nema sumnje da je u mnogim područjima taj prostor ograničen. Slobodno kretanje kapitala, pravo kapitala da se smjesti gdje god hoće te slobodan prekogranični pristup tržištima samo su najvažniji primjeri kako su političari kroz deregulaciju i reregulaciju snažno ograničili vlastitu mogućnost provođenja alternativne politike u vlastitim zemljama.

Ukratko, dogodio se ne samo ogroman pomak ravnoteže moći u društvu, nego i sveobuhvatna institucionalizacija novih odnosa moći – nešto što je svaku progresivnu politiku ljevice učinilo ilegalnom i u sukobu s međunarodnim ugovorima. Ovo naravno predstavlja ozbiljan izazov za sve političke stranke ljevice, koje ga u slučaju sudjelovanja u vladi lijevog centra moraju uzeti u obzir. Postoji izreka koja odlično opisuje navedenu situaciju: imati vlast, ali nemati moć. Opasnost da se postane taocem neoliberalne politike je velika.

Veze s društvenim snagama i pokretima


Svakoj vladi koja namjerava, pod navedenim okolnostima, provoditi radikalnu socijalnu politiku trebat će snažni vanparlamentarni društveni pokreti ako želi parirati narasloj strukturalnoj moći kapitala.
Vlade su, čak i kad bi to htjele, izgubile političku moć regulacije ekonomije i ograničavanja moći kapitala. Svakoj vladi koja namjerava, pod navedenim okolnostima, provoditi radikalnu socijalnu politiku trebat će snažni vanparlamentarni društveni pokreti ako želi parirati narasloj strukturalnoj moći kapitala. U većini europskih zemalja zadnjih 20 ili 30 godina to nije bio slučaj. U mnogim zemljama nije nedostajalo društvenih pokreta i sindikalnih borbi, ali snažan, dugovječan pokret s dobro razvijenom klasnom sviješću i dugotrajnim izgledima nije se pojavio. Drugi problem koji stranke imaju jest da žele jednom nogom biti u vladi, a drugom izvan nje, kao što je proglasila francuska komunistička partija kada se pridružila takozvanoj pluralno lijevoj vladi Lionela Jospina 1997. U svakom slučaju, ovu strategiju dualne moći je očito lakše proglasiti nego implementirati, pa stvarni rezultati za francusku ljevicu nisu bili naročito ohrabrujući.

Potreba za takvim vanparlamentarnim pokretom u kontekstu današnje Norveške nije čak niti dijelom vidokruga i strategije Socijalističke lijeve partije, koja je trenutno u širokoj koalicijskoj vladi lijevog centra. Upravo suprotno, službeni predstavnici stranke su pokretima priopćili da ostanu mirni i strpljivi i da daju vladi više vremena, a ne da joj stvaraju probleme kritikom ili mobilizacijom za radikalnija rješenja.

Da bi se u današnjem društvu proguralo progresivnu socijalnu agendu, nužna je ogromna mobilizacija društvene moći. Nužna je kombinacija snažnih i visoko mobiliziranih društvenih snaga s postojanjem političke stranke koja je duboko ukorijenjena u narodne i radničke pokrete – i sa sposobnošću predstavljanja ovih pokreta bilo unutar ili izvan vlade. Bez postojanja snažnih društvenih pokreta, najvjerojatnije je nemoguće razviti lijevu političku stranku sposobnu za vođenje emancipacijske borbe.

Klasna svijest


Politička/ideološka situacija unutar radničke klase također je od velike važnosti, a ona je u Europi nakon Drugog svjetskog rata pod snažnim utjecajem razvoja temeljenog na ideologiji klasnog kompromisa i socijalnog partnerstva.

Učinci ovog razvoja su dvostruki. U jednu ruku, europski socijalni model ili država blagostanja dovela je do ogromnog poboljšanja radnih i životnih uvjeta velike većine ljudi. U drugu ruku, poboljšanje koje se dogodilo u kontekstu društvenog kompromisa rezultiralo je depolitizacijom i deradikalizacijom radničke klase. Daljnji učinak je snažna integracija radničke klase u kapitalistički poredak. Iako je klasni kompromis slomljen ili se lomi još od ekonomske krize 1970-ih i kasnije neoliberalne ofenzive, europski radnički pokret još je uvijek pod snažnim utjecajem ideologije socijalnog partnerstva – uključujući i mnoštvo političkih stranaka ljevice. Drugim riječima, ideološko naslijeđe socijalnog pakta još je uvijek živo u najvećem dijelu radničkog pokreta. Neki čak ciljaju na ponovnu uspostavu širokog socijalnog kompromisa ili – kako ga zovu u SAD-u – New Deala; pod utjecajem opasnosti od klimatske promjene, neki ciljaju na Green New Deal. Ove politike su međutim potpuno odsječene od svake procjene društvenih odnosa moći jer ne uzimaju u obzir ogroman pomak u ravnoteži moći koja je stajala iza klasnog kompromisa dominantnog u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Stoga su pozivi političke ljevice za novim socijalnim paktom u aktualnoj situaciji iluzorni i doprinose jedino otupljivanju oštrice borbe.

Natjecanje s radikalnom desnicom


Potkopavanje i slabljenje europskog socijalnog modela i države blagostanja te opća ofenziva kapitalističkih snaga doveli su do rasta nezadovoljstva, nesigurnosti i bespomoćnosti kako među radnicima tako i među ljudima općenito. Drugim riječima, socijalna i ekonomska baza nezadovoljstva među ljudima duboko je uklopljena u neoliberalnu ekonomiju – u neregulirani kapitalizam koji pojačava eksploataciju radnika, smanjuje njihov utjecaj na radnom mjestu, otuđuje ih kako od radnog procesa tako i od društva općenito te im živote čini socijalno i ekonomski nesigurnijim.

Navedeni razvoj je vjerojatno glavni uzrok rastućeg nezadovoljstva. Međutim, ljevica ove probleme nije naročito dobro politički artikulirala, što je snažno doprinijelo rastu radikalne desnice – ekstremno desnih populističkih stranaka koje su cinično i uspješno koristile situaciju. Njihov uspjeh bio je moguć upravo zbog izostanka političkih stranaka ljevice koje bi razumjele situaciju, uzele narodno nezadovoljstvo ozbiljno i bile ga u stanju politizirati i kanalizirati u organiziranu borbu protiv otuđenja, eksploatacije i isključenja – za socijalno i pravedno društvo temeljeno na solidarnosti.

Suočavamo se s paradoksalnom situacijom da lijeve stranke koje su ušle u široke koalicije lijevog centra s ciljem obuzdavanja i izoliranja radikalne desnice u krajnjoj konzekvenci postižu upravo suprotno – jačanje ekstremno desnih populističkih stranaka.
Problem postaje još ozbiljniji kada je lijeva stranka u koaliciji lijevog centra kojom dominiraju socijaldemokrati, jer je stranka onda umočena u brojne kompromise, a na ljevici ne postoji opozicija koja bi preuzela i politizirala poruke nezadovoljstva. Dakle, sudjelovanje u širokoj koalicijskoj vladi lijevog centra i svim kompromisima koje ona nosi iznutra ograničava sposobnost ljevice da zastupa i brani interese radnika i običnih ljudi. Desni populisti postaju jedini antiestablišment, alternativa koja kritizira sistem, dok vlada lijevog centra uglavnom administrira i brani postojeći poredak. Suočavamo se s paradoksalnom situacijom da lijeve stranke koje su ušle u široke koalicije lijevog centra s ciljem obuzdavanja i izoliranja radikalne desnice u krajnjoj konzekvenci postižu upravo suprotno – jačanje ekstremno desnih populističkih stranaka.

Novi odnosi moći koji su se razvili kroz proteklih 25 – 30 godina nastavit će stvarati nemoć i nezadovoljstvo među radnicima. Stvari se mogu preokrenuti samo ako ljevica bude u stanju stvoriti situaciju u kojoj će radnici, zapravo ljudi općenito, osjetiti da su dio stvarne emancipacijske borbe kakvu nedavne vlade lijevog centra diljem Europe nisu uspjele pokrenuti.

Karakter stranke


Rasprava o iskustvima lijevih stranaka na vlasti treba uzeti u obzir ne samo vanjske nego i unutarnje faktore. Posjeduje li stranka smislenu analizu situacije? Ima li strategije i poglede nužne za mobilizaciju društvene snage koja bi dovela do promjene? Ako nema, njezina politička praksa se ne može smatrati samo pogrešnom ili učinkom vanjskih faktora, nego treba zaključiti da to nije stranka koja bi mogla povesti borbu za emancipaciju radničke klase i zbacivanje kapitalizma – ako nam je to još uvijek cilj.

Većina političkih stranaka ljevice je nekako zbunjena, pod utjecajem ideološke i političke krize radničkog pokreta nakon sloma sovjetskog modela u Istočnoj Europi i kraja socijalnog partnerstva između rada i kapitala u Zapadnoj. Karakter različitih stranaka ljevice proizvod je mnogih faktora. Prvi je izostanak jakih društvenih pokreta koji mogu utjecati na stranku, radikalizirati je i dovesti nove aktiviste iskusne u društvenim borbama. Sljedeći je sklonost, naročito među stranačkim liderima, izlasku iz političke izolacije i društvenom statusu. Treći faktor je karijerizam pojedinaca bliskih stranci ili u stranačkom vodstvu koji vide mogućnost da postanu dijelom vladajućeg aparata, itd. Svi navedeni faktori vode stranku prema umjerenijim i pragmatičnijim pozicijama. Na temelju dosadašnjeg iskustva s lijevim strankama koje su sudjelovale u vladama širokog lijevog centra u Europi, može se reći da su ove stranke bile suviše nestrpljive da postanu partnerima u vladi, a da pritom nisu razvile političke strategije i taktike korištenja vladajuće pozicije. Čini se također da su stranke podcijenile razinu do koje današnja nepovoljna ravnoteža moći, skupa s raznolikošću vladajućih koalicija, ograničava politički manevarski prostor za manjinskog koalicijskog partnera s ljevice. Konačno, čini se da nedostaje razumijevanja trenutne političke konjunkture u radničkoj klasi i kako se nositi s raširenim nezadovoljstvom među radnicima uslijed neoliberalne ofenzive, izmijenjenih odnosa moći, a sada još i financijske i ekonomske krize. Stranke ekstremne desnice učinkovito koriste navedenu situaciju. Dok stranke ljevice obećavaju novu politiku, a birači očekuju reforme koje bi zadovoljile njihove potrebe, rezultati su se pokazali vrlo oskudnima. Dakle, lijeve stranke su se našle u procijepu između očekivanja naroda/radnika s jedne strane i ograničenog prostora za manevar u širokim koalicijskim vladam s druge, što je dovelo do pada povjerenja i podrške ljevici. Rezultat je slabljenje ljevice i jačanje radikalne desnice – upravo suprotno od planiranog cilja.

Minimalni uvjeti


Naravno, socijalističke lijeve stranke bi trebale tražiti saveze s drugim strankama, pa i u vladi ako to može doprinijeti pomaku ravnoteže moći u društvu. Međutim, za stvaranje takvih koalicijskih vlada nužno je postaviti određene preduvjete koji ih čine opravdanima. Samo konkretni pregovori s drugim strankama u konačnici mogu otkriti jesu li politički preduvjeti zadovoljavajući; općenita rješenja treba uzimati s velikim oprezom. Unatoč tome, na temelju iskustva Socijalističke lijeve stranke u norveškom parlamentu kao i iskustava lijevih stranaka u koalicijskim vladama lijevog centra u Europi kroz proteklih 20 – 30 godina, želio bih predložiti minimalne uvjete kao temelj za raspravu:

    1. Socijalistička lijeva stranka ne bi trebala ući u koalicijsku vladu ako se ta vlada ne protivi politici privatizacije – kako na nacionalnom tako i na međunarodnom nivou. Vlada bi trebala braniti, a ne napadati sindikate i radnička prava i ne bi trebala sudjelovati u imperijalističkim ratovima.
    2. Stranka svoje sudjelovanje u vladi mora temeljiti na dugoročnim socijalističkim vizijama i strategijama. Mora biti u stanju neprestano procjenjivati služi li njeno sudjelovanje ovim dugoročnim ciljevima i biti u stanju izaći ako to nije slučaj.
    3. U uvjetima aktualne ravnoteže moći nemoguće je iz pozicije vlasti provoditi dosljednu antineoliberalnu politiku bez postojanja snažnih narodnih vanparlamentarnih pokreta, uključujući i sindikate. Stoga lijeva stranka mora shvatiti nužnost takvih pokreta i biti im se sposobna pridružiti.
    4. Politička platforma i djelovanje takve vlade mora postaviti pitanje problema, nesigurnosti, briga i strahova običnih ljudi. Njihovo nezadovoljstvo aktualnim razvojem mora se uzeti ozbiljno. To uključuje i program koji dovodi u pitanje postojeće strukture moći, ograničava moć kapitala, redistribuira bogatstvo i širi područje demokracije. Ikakvu priliku da obuzda desni populizam može imati samo ona vlada koja je sposobna kroz konkretne ekonomske i socijalne reforme mobilizirati radnike i obične ljude. Dosadašnje iskustvo naznačuje da ljevica u vladi uspijeva samo u situaciji u kojoj radnici i ljudi općenito osjete da pripadaju stvarnoj emancipacijskoj borbi.


Ova četiri uvjeta nije ispunila niti jedna vlada lijevog centra u Europi kroz posljednjih 20 godina. Zaključak moje analize jest da se sudjelovanju u vladi treba pristupiti puno pažljivije no što je to činila europska ljevica u neoliberalnoj eri. Uzimajući u obzir aktualnu nepovoljnu ravnotežu snaga, sa slabim i fluktuirajućim društvenim pokretima, glavni zadaci lijevih političkih stranaka trebali bi biti organizacija, politizacija i podizanje svijesti, kao i mobilizacija otpora odozdo u društvu. Jedino se tako može stvoriti temelj mogućeg budućeg sudjelovanja u vlasti.

Taktičke napomene


U aktualnim odnosima moći, za lijevu je stranku podrška vladi lijevog centra kao «boljem izboru između dvije alternative» bolja solucija od ulaska u vladu. Daje puno više prostora za manevar i mogućnost provođenja osnovnih pozicija kao i radikalnijih prijedloga od mlakog kompromiserstva svojstvenog vladi.

Međutim, od političkih stranaka ljevice često se čuje argument da „birači i najradikalniji dijelovi radničke klase ne bi razumjeli ili prihvatili nesudjelovanje u koalicijskoj vladi“. Mogući negativni učinak ostanka izvan vlade bi prema navedenom argumentu bio gubitak podrške među radnicima i ljudima općenito.

Najmanje dvije stvari mogu se suprotstaviti ovom argumentu. Prvo, iskustvo je pokazalo da stranke koje sudjeluju u vladi izgube najveći dio podrške i povjerenja – vjerojatno puno više no što bi izgubile da su se pozicionirale kao dio vladine parlamentarne baze, ali izvan vlade.

Drugo, učinak ostanka izvan vlade bi vjerojatno ovisio o načinu na koji je politički manevar poduzet. Svaka lijeva stranka mora načelno biti za sudjelovanje u vladi, ali politički uvjeti predstavljaju važan faktor. Ako lijeva stranka pokupi neke od najvažnijih zahtjeva sindikata i društvenih pokreta i postavi ih u koalicijske pregovore kao minimalne uvjete, to bi trebalo predstavljati dobru poziciju za obranu vlastitog stava u slučaju da pregovori propadnu. Problem je dosad bio da bi lijeve stranke već u početnim pregovorima otišle suviše daleko u kompromitiranju vlastite politike.

Asbjorn Wahl
S engleskog preveo Jovica Lončar
Na engleskom objavljeno na stranici Fundacije Rosa Luxemburg

Vezani članci

  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve