Europska izgubljena generacija: mladi i nadobudni u EU

Viola Caon u članku za Guardian piše o problemu nezaposlenosti među mladima u Europskoj uniji. Fokusirana na tri države: Italiju, Španjolsku i Grčku, iznosi zabrinjavajuće podatke prema kojima je 28%, 51.4% i 43% mladih u dobi između 16 i 24 godine nezaposleno.


Viola Caon napustila je rodnu Italiju u potrazi za zaposlenjem. Sada se vraća kako bi doznala kako stvari stoje s njenim školskim kolegama/icama… U to da ekonomska kriza najteže pogađa upravo mlade diljem EU potvrdili su nam i sugovornici/ce u Ateni i Madridu.

Više od jedne četvrtine (28%) Talijana u dobi između 16 i 24 godine, nezaposleno je. Drugi se bore s neplaćenim stažiranjima ili slabo plaćenim poslovima bez ikakvih prava ili sigurnosti. Kriza se svakim danom sve više produbljuje, sve više ljudi polako ali sigurno gubi vjeru u budućnost. Italija nije jedina država koja se suočava s ovim problememom – u čitavoj Eurozoni stope nezaposlenosti obaraju rekorde. Statistike govore o čak 16.3 milijuna nezaposlenih u 17 zemalja. Priča o izgubljenoj generaciji postaje skandal na razini čitavog kontinenta. U Španjolskoj, gotovo polovica osoba između 16 i 24 godine starosti je nezaposlena (51.4%); u Grčkoj ta brojka iznosi 43%. U jeku krize, odlučila sam se vratiti u svoj rodni grad Civitu Castellanu, smješten 65 km sjeverno od Rima, kako bih se susrela s kolegama/icama iz srednje škole. Michaela, Maria, Elena, Elisa, Michele, Martina i ja zajedno smo maturirali 2005. godine.

Nekada davno, Civita Castellana bio je jedno od vodećih industrijskih središta u regiji. Od kraja Drugog svjetskog rada, oko 90% ljudi bavilo se izradom opreme za kupaonice i lončarijom po kojoj je ovaj grad poznat. Takozvana “kriza” ovdje je stigla ranije nego na druga mjesta – ekonomija je patila zbog rastuće globalizacije i jačanja sve konkurentnijeg kineskog tržišta koje je slične proizvode nudilo po mnogo nižim cijenama. Mnoge tvornice zatvorile su svoja vrata, tisuće su ostale bez posla. Dužnička kriza koja se pojavila 2008. godine sa sobom je donijela rastuću nesigurnost: većina zaposlenih neprestano strahuje od dobivanja otkaza. A tu su, dakako, i mladi. Napredovanje u Italiji nikada nije bilo ni lako ni jednostavno, tim više što je najvažnije poznavati ´prave ljude´. U zemlji u kojoj se trenutno ne nazire kraj krize, budućnost ne izgleda naročito obećavajuće. Moja vlastita odluka da se preselim u London bila je djelomično potaknuta ekonomskim razlozima. A što je mojim kolegama/icama? Kako se oni/e snalaze?

Martina Rossitto (26), studentica humane biologije

“Stažiram u laboratorija za cističnu fibrozu u bolnici u Rimu. Imam sreće jer napokon imam priliku baviti se konkretnim istraživačkim radom. Mjesto sam dobila jer poznajem jednoga od liječnika zaposlenih u laboratoriju. Za svoj rad ne dobivam nikakvu financijsku nadoknadu, no ipak se osjećam povlaštenom budući da moji kolege/ice na faksu rade i po 12 sati dnevno, a nemaju pristup ni najosnovnijim istraživačkim alatima. U Italiji, odluka da se bavite istraživačkim radom ravna je samoubojstvu. Vlada nam neprestano reže sredstva”.

Maria Francesca Zozi (26), studentica umjetnosti

“Ljudi mi neprestano govore da je moj studij posve beskoristan, i da me nitko neće zaposliti. Meni je sasvim nepojmljivo da vlade neprestano šparaju na umjetnosti i obrazovanju, a ulažu u razne druge sektore. To je potpuno suludo! Problem je u tome što je čitav javni sektor (a to obuhvaća i većinu našeg umjetničkog naslijeđa) neučinkovit i korumpiran. Trenutno imam mnogo zamisli i sanjam o odlasku na Umjetničku akademiju u Milanu, no to si nažalost ne mogu priuštiti. Najradije bih preselila u inozemstvo, no moj dečko smatra da moramo ostati ovdje i boriti se za bolju budućnost”.

Elisa Di Pietro Paolo (25), nezaposlena prodavačica

“Moja potraga za poslom započela je prije šest godina, nedugo nakon mature. Dobila sam mjesto kao prodavačica u jednoj rimskoj trgovini, no ugovor je bio na određeno vrijeme i morao se obnavljati svake godine. I onda, jedne godine, moji su poslodavci odlučili da ga više ne žele obnavljati. Otpustili su djevojku koja je radila za njih pet godina samo zato što je morala uzeti bolovanje (dobila sam upalu pluća). Od prošlog sam siječnja nezaposlena – tu i tamo se dočepam kakvog honorarnog poslića poput dijeljenja letaka ili rada u ljetnim kampovima. Problem je u tome što sada kad sam odradila praksu, poslodavci mi moraju ponuditi stalni radni odnos a to im očito ne odgovara”.

Michele Stentella (26), DJ i student političkih znanosti

“Već godinama radim kao DJ; osim gaža u popularnom noćnom klubu u Rimu, polako se ubacujem i u producentske vode. Ako sve bude išlo po planu, mogao bih potpisati ugovor s uspješnom diskografskom kućom. No kriza se osjeća i u glazbenoj industriji. Sve više klubova se zatvara, ljudi su sve manje spremni trošiti na noćne provode, a to svi u klubu itekako osjećaju. U međuvremenu studiram – nadam se da će mi bakalaureat jednoga dana dobro doći”.

Michela Moretti (25), pravnica-pripravnica

“Nedavno sam diplomirala pravo i započela pripravništo u odvjetničkoj tvrtki u blizini mog rodnog grada Viterba. Naravno da za to ne dobivam ništa. Jedine osobe za koje znam da imaju plaćeno pripravništvo su djeca odvjetnika. Njima su osigurana mjesta u uredima i tvrtkama njihovih roditelja, i to im se dobro plaća”.

Elena Cirioni (25), radijska novinarka-pripravnica

“Provela sam dvije godine na praksi na lokalnoj radio postaji koja mi za moj rad nikada nije ponudila financijsku naknadu. Srećom, pružila mi se prilika prijeći na privatnu postaju koja mi pokriva putne troškove i pomaže da dobijem novinarsku dozvolu. Radim oko 15 – 20 sati tjedno za što dobivam 200 eura mjesečno. Moj san je bio postati kazališnom glumicom – tome se još uvijek potajno nadam, no s obzirom na lošu situaciju u kulturi svjesna sam da ni u tome ´nema kruha´”.

Grčka

Ekonomska kriza u Grčkoj najteže je pogodila mlade. U zemlji koja grca u dugovima i bori se s krizom već petu godinu za redom, stope nezaposlenosti ruše sve dosadašnje rekorde: gotovo 44% od 907 953 nezaposlenih su mladi između 15 i 24 godine starosti. Vrlo mala mogućnost zapošljavanja, nedostatak programa za osposobljavanje nadolazeće radne snage, upozorenja da će trebati barem deset godina da se uzdrmala ekonomija oporavi – ovi i slični razlozi potaknuli su brojne mlade na razmišljanje o odlasku u inozemstvo. Rezultat: odljev mozgova koji bi mogao imati pogubne posljedice za budućnost zemlje. Procjenjuje se da je u posljednje dvije godine oko deset tisuća (mahom visokoobrazovanih) mladih Grka/inja preselilo u neku od stranih zemalja.

Christos Xeraxoudis (24), nezaposleni kuhar

“Po struci sam kuhar i već mjesecima bezuspješno tražim posao. Poslao sam životopis hotelima i restoranima diljem Grčke, no na pedesetak odaslanih molbi stigao mi je jedan jedini odgovor. Pokušavao sam i u inozemstvu, u Engleskoj, Njemačkoj i Švicarskoj gdje imam rodbinu, no bez uspjeha. Ipak, i dalje sam optimističan. Grčkoj je potrebna promjena, potrebno ju je iznova izgraditi. Jedno vrijeme nam je dobro išlo, no onda je sve krenulo po zlu; kad shvatite da ste prisiljeni uvoziti limune iz Argentine, znate da je država dotakla dno”.

Evangelia Hadzichristofi (26), nezaposlena dizajnerica interijera

“Već sam godinu dana bez posla i teško se s time nosim. Stažirala sam u muzeju u Ateni i nakon što sam tamo dobila otkaz nikako ne mogu pronaći novo namještenje. Prijavljivala sam se na oglase za tajnicu, recepcionisticu, prodavačicu, no odgovor je uvijek isti: “Ne, hvala!”. Trenutno sam u situaciji da moram paziti na svaki novčić; financijski ovisim o ocu koji je i sam u materijalnim problemima. Odnedavno razmišljam o odlasku u inozemstvo, pa sam počela slati molbe u Englesku i Amsterdam”.

Giorgos Dimas (25), kuhar

“Bio sam nezaposlen tri godine, sve dok prošlog tjedna nisam napokon dobio posao kao kuhar. Vjerujte da mi nije bilo lako: morao sam se dodatno školovati za kuhara, čak sam počeo učiti engleski. No situacija je i dalje kritična: ljudi nemaju novaca, pa većinu vremena živim u strahu da će restoran u kojem radim jednostavno propasti. Iako će trebati nekoliko godina da se nezaposlenost stavi pod kontrolu, mislim da je kriza ipak donijela i nešto dobra: prije ste u Grčkoj mogli naći posao jedino kao državni službenik. To se moralo promijeniti”.

Španjolska

Mladi Španjolci/ke u nezavidnoj su poziciji: najnoviji podatci govore o 51.4% nezaposlenih u dobi od 16 do 24 godine. Ukupan broj nezaposlenih iznosi više od pet milijuna. Ovo je generacija s najvišim stupnjem obrazovanja i kvalifikacija do sada; no to je istodobno i generacija s najmanje nade u bolje sutra. Čak i ako budu imali sreće pa dobiju posao, većinu njih (oko 60%) očekuju male plaće i rad na određeno. Prije desetak godina, pojavio se posprdni naziv za mlade ljude koji zarađuju tisuću eura mjesečno: mileuristas (španj. mil euro, tisuću eura). Danas je situacija toliko loša da se ovaj, nekada podcjenjivački naziv, mnogima doima kao nedostižni ideal.

Eduardo Caña (23), student

“Studiram novinarstvo i ekonomiju, usput obavljam razne slabo plaćene honorarne posliće: točenje piva u kafićima na plaži, rad na baušteli, istovarivanje voća s kamiona, punjenje vrećica kupcima u Ikei. Najveća naknada koju sam dosada dobio iznosila je sedam eura po satu. Neplaćeno stažiranje obavio sam u jednoj novinarskoj kući. U lipnju ću diplomirati i ako do tada ništa ne ozbiljnije ne iskrsne, najvjerojatnije selim u inozemstvo”.

Marita Blázquez (25), studentica

“Shvatila sam da je sasvim nemoguće pronaći posao u mojoj struci. U rodnoj Granadi radila sam u igraonici u trgovačkom centru i to je najbliže što sam došla radu s djecom (a to je bio glavni razlog zbog kojega sam upisala faks). Otkako živim u Madridu našla sam tek dva honorarna posla: jedan u robnoj kući, drugi u butiku gdje nisam bila prijavljena i gdje sam dobivala tri eura po satu. Kad sam zatražila bolje radne uvjete, dobila sam otkaz. Upisala sam fakultet kako bih postala učiteljicom. Sake godine otvori se svega nekoliko novih učiteljskih mjesta, tako da zbilja nema pojma što da radim”.

Adriano Justicia (27), nezaposleni fotograf

“Po struci sam fotograf, a imam i diplomu filmskih studija, no niti u jednome od ovih područja ne mogu naći posao. Radio sam u telemarketingu, prodavao kreditne kartice, čak sam jedno vrijeme volontirao u Crvenom križu. Nedavno sam upisao studij produkcije koji uključuje i obavljanje prakse (neplaćene, zna se!). Ako ni nakon toga ne uspijem pronaći posao, najvjerojatnije ću morati odseliti natrag u Berlin gdje sam proveo nekoliko mjeseci stažirajući u fotografskom studiju. Kako stvari trenutno stoje to mi je najbolja opcija, iako mi nipošto neće biti lako napustiti domovinu”.

María Lázaro (25), nezaposlena agentica za marketing i turizam

“Došla sam u Madrid kako bih radila kao menađerica u muzeju nogometnog kluba Real Madrid. Dvije sam godine provela u muzeju na stadionu Santiago Bernabé, no prije šest mjeseci dobila sam otkaz. Otada ovisim o kratkotrajnim usputnim poslićima: tri do pet dana kao hostesa na sajmovima ili poslovnim konvencijama, uglavnom bez ikakvog ugovora. Moj partner radi kao grafički dizajner i nedavno mu je ponuđeno mjesto u Zaragozi, pa ćemo vjerojatno preseliti tamo. Ja se vraćam na fax – nedavno sam upisala magisterij, pa se nadam da će mi to pomoći u potrazi za poslom”.

Viola Caon
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić za portal Libela
Na engleskom objavljeno na stranici Guardiana

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve