Europska izgubljena generacija: mladi i nadobudni u EU

Viola Caon u članku za Guardian piše o problemu nezaposlenosti među mladima u Europskoj uniji. Fokusirana na tri države: Italiju, Španjolsku i Grčku, iznosi zabrinjavajuće podatke prema kojima je 28%, 51.4% i 43% mladih u dobi između 16 i 24 godine nezaposleno.

Viola Caon napustila je rodnu Italiju u potrazi za zaposlenjem. Sada se vraća kako bi doznala kako stvari stoje s njenim školskim kolegama/icama… U to da ekonomska kriza najteže pogađa upravo mlade diljem EU potvrdili su nam i sugovornici/ce u Ateni i Madridu.

Više od jedne četvrtine (28%) Talijana u dobi između 16 i 24 godine, nezaposleno je. Drugi se bore s neplaćenim stažiranjima ili slabo plaćenim poslovima bez ikakvih prava ili sigurnosti. Kriza se svakim danom sve više produbljuje, sve više ljudi polako ali sigurno gubi vjeru u budućnost. Italija nije jedina država koja se suočava s ovim problememom – u čitavoj Eurozoni stope nezaposlenosti obaraju rekorde. Statistike govore o čak 16.3 milijuna nezaposlenih u 17 zemalja. Priča o izgubljenoj generaciji postaje skandal na razini čitavog kontinenta. U Španjolskoj, gotovo polovica osoba između 16 i 24 godine starosti je nezaposlena (51.4%); u Grčkoj ta brojka iznosi 43%. U jeku krize, odlučila sam se vratiti u svoj rodni grad Civitu Castellanu, smješten 65 km sjeverno od Rima, kako bih se susrela s kolegama/icama iz srednje škole. Michaela, Maria, Elena, Elisa, Michele, Martina i ja zajedno smo maturirali 2005. godine.

Nekada davno, Civita Castellana bio je jedno od vodećih industrijskih središta u regiji. Od kraja Drugog svjetskog rada, oko 90% ljudi bavilo se izradom opreme za kupaonice i lončarijom po kojoj je ovaj grad poznat. Takozvana “kriza” ovdje je stigla ranije nego na druga mjesta – ekonomija je patila zbog rastuće globalizacije i jačanja sve konkurentnijeg kineskog tržišta koje je slične proizvode nudilo po mnogo nižim cijenama. Mnoge tvornice zatvorile su svoja vrata, tisuće su ostale bez posla. Dužnička kriza koja se pojavila 2008. godine sa sobom je donijela rastuću nesigurnost: većina zaposlenih neprestano strahuje od dobivanja otkaza. A tu su, dakako, i mladi. Napredovanje u Italiji nikada nije bilo ni lako ni jednostavno, tim više što je najvažnije poznavati ´prave ljude´. U zemlji u kojoj se trenutno ne nazire kraj krize, budućnost ne izgleda naročito obećavajuće. Moja vlastita odluka da se preselim u London bila je djelomično potaknuta ekonomskim razlozima. A što je mojim kolegama/icama? Kako se oni/e snalaze?

Martina Rossitto (26), studentica humane biologije

“Stažiram u laboratorija za cističnu fibrozu u bolnici u Rimu. Imam sreće jer napokon imam priliku baviti se konkretnim istraživačkim radom. Mjesto sam dobila jer poznajem jednoga od liječnika zaposlenih u laboratoriju. Za svoj rad ne dobivam nikakvu financijsku nadoknadu, no ipak se osjećam povlaštenom budući da moji kolege/ice na faksu rade i po 12 sati dnevno, a nemaju pristup ni najosnovnijim istraživačkim alatima. U Italiji, odluka da se bavite istraživačkim radom ravna je samoubojstvu. Vlada nam neprestano reže sredstva”.

Maria Francesca Zozi (26), studentica umjetnosti

“Ljudi mi neprestano govore da je moj studij posve beskoristan, i da me nitko neće zaposliti. Meni je sasvim nepojmljivo da vlade neprestano šparaju na umjetnosti i obrazovanju, a ulažu u razne druge sektore. To je potpuno suludo! Problem je u tome što je čitav javni sektor (a to obuhvaća i većinu našeg umjetničkog naslijeđa) neučinkovit i korumpiran. Trenutno imam mnogo zamisli i sanjam o odlasku na Umjetničku akademiju u Milanu, no to si nažalost ne mogu priuštiti. Najradije bih preselila u inozemstvo, no moj dečko smatra da moramo ostati ovdje i boriti se za bolju budućnost”.

Elisa Di Pietro Paolo (25), nezaposlena prodavačica

“Moja potraga za poslom započela je prije šest godina, nedugo nakon mature. Dobila sam mjesto kao prodavačica u jednoj rimskoj trgovini, no ugovor je bio na određeno vrijeme i morao se obnavljati svake godine. I onda, jedne godine, moji su poslodavci odlučili da ga više ne žele obnavljati. Otpustili su djevojku koja je radila za njih pet godina samo zato što je morala uzeti bolovanje (dobila sam upalu pluća). Od prošlog sam siječnja nezaposlena – tu i tamo se dočepam kakvog honorarnog poslića poput dijeljenja letaka ili rada u ljetnim kampovima. Problem je u tome što sada kad sam odradila praksu, poslodavci mi moraju ponuditi stalni radni odnos a to im očito ne odgovara”.

Michele Stentella (26), DJ i student političkih znanosti

“Već godinama radim kao DJ; osim gaža u popularnom noćnom klubu u Rimu, polako se ubacujem i u producentske vode. Ako sve bude išlo po planu, mogao bih potpisati ugovor s uspješnom diskografskom kućom. No kriza se osjeća i u glazbenoj industriji. Sve više klubova se zatvara, ljudi su sve manje spremni trošiti na noćne provode, a to svi u klubu itekako osjećaju. U međuvremenu studiram – nadam se da će mi bakalaureat jednoga dana dobro doći”.

Michela Moretti (25), pravnica-pripravnica

“Nedavno sam diplomirala pravo i započela pripravništo u odvjetničkoj tvrtki u blizini mog rodnog grada Viterba. Naravno da za to ne dobivam ništa. Jedine osobe za koje znam da imaju plaćeno pripravništvo su djeca odvjetnika. Njima su osigurana mjesta u uredima i tvrtkama njihovih roditelja, i to im se dobro plaća”.

Elena Cirioni (25), radijska novinarka-pripravnica

“Provela sam dvije godine na praksi na lokalnoj radio postaji koja mi za moj rad nikada nije ponudila financijsku naknadu. Srećom, pružila mi se prilika prijeći na privatnu postaju koja mi pokriva putne troškove i pomaže da dobijem novinarsku dozvolu. Radim oko 15 – 20 sati tjedno za što dobivam 200 eura mjesečno. Moj san je bio postati kazališnom glumicom – tome se još uvijek potajno nadam, no s obzirom na lošu situaciju u kulturi svjesna sam da ni u tome ´nema kruha´”.

Grčka

Ekonomska kriza u Grčkoj najteže je pogodila mlade. U zemlji koja grca u dugovima i bori se s krizom već petu godinu za redom, stope nezaposlenosti ruše sve dosadašnje rekorde: gotovo 44% od 907 953 nezaposlenih su mladi između 15 i 24 godine starosti. Vrlo mala mogućnost zapošljavanja, nedostatak programa za osposobljavanje nadolazeće radne snage, upozorenja da će trebati barem deset godina da se uzdrmala ekonomija oporavi – ovi i slični razlozi potaknuli su brojne mlade na razmišljanje o odlasku u inozemstvo. Rezultat: odljev mozgova koji bi mogao imati pogubne posljedice za budućnost zemlje. Procjenjuje se da je u posljednje dvije godine oko deset tisuća (mahom visokoobrazovanih) mladih Grka/inja preselilo u neku od stranih zemalja.

Christos Xeraxoudis (24), nezaposleni kuhar

“Po struci sam kuhar i već mjesecima bezuspješno tražim posao. Poslao sam životopis hotelima i restoranima diljem Grčke, no na pedesetak odaslanih molbi stigao mi je jedan jedini odgovor. Pokušavao sam i u inozemstvu, u Engleskoj, Njemačkoj i Švicarskoj gdje imam rodbinu, no bez uspjeha. Ipak, i dalje sam optimističan. Grčkoj je potrebna promjena, potrebno ju je iznova izgraditi. Jedno vrijeme nam je dobro išlo, no onda je sve krenulo po zlu; kad shvatite da ste prisiljeni uvoziti limune iz Argentine, znate da je država dotakla dno”.

Evangelia Hadzichristofi (26), nezaposlena dizajnerica interijera

“Već sam godinu dana bez posla i teško se s time nosim. Stažirala sam u muzeju u Ateni i nakon što sam tamo dobila otkaz nikako ne mogu pronaći novo namještenje. Prijavljivala sam se na oglase za tajnicu, recepcionisticu, prodavačicu, no odgovor je uvijek isti: “Ne, hvala!”. Trenutno sam u situaciji da moram paziti na svaki novčić; financijski ovisim o ocu koji je i sam u materijalnim problemima. Odnedavno razmišljam o odlasku u inozemstvo, pa sam počela slati molbe u Englesku i Amsterdam”.

Giorgos Dimas (25), kuhar

“Bio sam nezaposlen tri godine, sve dok prošlog tjedna nisam napokon dobio posao kao kuhar. Vjerujte da mi nije bilo lako: morao sam se dodatno školovati za kuhara, čak sam počeo učiti engleski. No situacija je i dalje kritična: ljudi nemaju novaca, pa većinu vremena živim u strahu da će restoran u kojem radim jednostavno propasti. Iako će trebati nekoliko godina da se nezaposlenost stavi pod kontrolu, mislim da je kriza ipak donijela i nešto dobra: prije ste u Grčkoj mogli naći posao jedino kao državni službenik. To se moralo promijeniti”.

Španjolska

Mladi Španjolci/ke u nezavidnoj su poziciji: najnoviji podatci govore o 51.4% nezaposlenih u dobi od 16 do 24 godine. Ukupan broj nezaposlenih iznosi više od pet milijuna. Ovo je generacija s najvišim stupnjem obrazovanja i kvalifikacija do sada; no to je istodobno i generacija s najmanje nade u bolje sutra. Čak i ako budu imali sreće pa dobiju posao, većinu njih (oko 60%) očekuju male plaće i rad na određeno. Prije desetak godina, pojavio se posprdni naziv za mlade ljude koji zarađuju tisuću eura mjesečno: mileuristas (španj. mil euro, tisuću eura). Danas je situacija toliko loša da se ovaj, nekada podcjenjivački naziv, mnogima doima kao nedostižni ideal.

Eduardo Caña (23), student

“Studiram novinarstvo i ekonomiju, usput obavljam razne slabo plaćene honorarne posliće: točenje piva u kafićima na plaži, rad na baušteli, istovarivanje voća s kamiona, punjenje vrećica kupcima u Ikei. Najveća naknada koju sam dosada dobio iznosila je sedam eura po satu. Neplaćeno stažiranje obavio sam u jednoj novinarskoj kući. U lipnju ću diplomirati i ako do tada ništa ne ozbiljnije ne iskrsne, najvjerojatnije selim u inozemstvo”.

Marita Blázquez (25), studentica

“Shvatila sam da je sasvim nemoguće pronaći posao u mojoj struci. U rodnoj Granadi radila sam u igraonici u trgovačkom centru i to je najbliže što sam došla radu s djecom (a to je bio glavni razlog zbog kojega sam upisala faks). Otkako živim u Madridu našla sam tek dva honorarna posla: jedan u robnoj kući, drugi u butiku gdje nisam bila prijavljena i gdje sam dobivala tri eura po satu. Kad sam zatražila bolje radne uvjete, dobila sam otkaz. Upisala sam fakultet kako bih postala učiteljicom. Sake godine otvori se svega nekoliko novih učiteljskih mjesta, tako da zbilja nema pojma što da radim”.

Adriano Justicia (27), nezaposleni fotograf

“Po struci sam fotograf, a imam i diplomu filmskih studija, no niti u jednome od ovih područja ne mogu naći posao. Radio sam u telemarketingu, prodavao kreditne kartice, čak sam jedno vrijeme volontirao u Crvenom križu. Nedavno sam upisao studij produkcije koji uključuje i obavljanje prakse (neplaćene, zna se!). Ako ni nakon toga ne uspijem pronaći posao, najvjerojatnije ću morati odseliti natrag u Berlin gdje sam proveo nekoliko mjeseci stažirajući u fotografskom studiju. Kako stvari trenutno stoje to mi je najbolja opcija, iako mi nipošto neće biti lako napustiti domovinu”.

María Lázaro (25), nezaposlena agentica za marketing i turizam

“Došla sam u Madrid kako bih radila kao menađerica u muzeju nogometnog kluba Real Madrid. Dvije sam godine provela u muzeju na stadionu Santiago Bernabé, no prije šest mjeseci dobila sam otkaz. Otada ovisim o kratkotrajnim usputnim poslićima: tri do pet dana kao hostesa na sajmovima ili poslovnim konvencijama, uglavnom bez ikakvog ugovora. Moj partner radi kao grafički dizajner i nedavno mu je ponuđeno mjesto u Zaragozi, pa ćemo vjerojatno preseliti tamo. Ja se vraćam na fax – nedavno sam upisala magisterij, pa se nadam da će mi to pomoći u potrazi za poslom”.