Immanuel Wallerstein: Svjetska ljevica nakon 2011.

Prenosimo prijevod teksta Immanuela Wallersteina objavljen u Zarezu 2. veljače 2012. Wallerstein analizirajući anti-kapitalističke pokrete iz 2011. pokreće raspravu oko ujedinjavanja ljevice i prevladavanja prepreke parlamentarne borbe.


Godina 2011. je po svim mjerilima bila dobra godina za svjetsku ljevicu – koliko god uže ili šire određujemo što to svjetska ljevica jest. Osnovni uzrok tomu negativni su ekonomski uvjeti od kojih je patila većina ljudi u svijetu. Nezaposlenost je bila visoka i sve više raste. Većina vlada bila je suočena s visokim razinama duga i smanjenim prihodima. Njihovi odgovori pokušaji su nametanja mjera štednje svojim građanima, paralelno s nastojanjima da zaštite svoje banke.

Podjela oko izbora


Rezultat toga je svjetski otpor onih koje pokreti Occupy Wall Street (OWS) nazivaju“99%”. Pobuna je usmjerena protiv prekomjerne polarizacije bogatstva, korumpiranih vlasti i njihove u biti nedemokratske prirode, neovisno o tome radi li se o višestranačkim sustavima ili ne.

Nije riječ o tome da su OWS, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali. Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda i dekolonizacija. Prvi put nakon dugo vremena, obični ljudi raspravljaju o samoj prirodi sustava u kojem žive; ne uzimajući ga više zdravo za gotovo.

Pitanje koje trenutno stoji pred svjetskom ljevicom je kako krenuti naprijed i prevesti ovaj inicijalni diskurzivni uspjeh u političku transformaciju. Problem se može postaviti vrlo jednostavno. Čak i ako, u ekonomskim terminima, postoji jasan i rastući raskorak između vrlo male skupine (1%) i vrlo velike skupine (99%),iz toga ne slijedi ista politička podjela. Diljem svijeta, snage desno od centra i dalje drže u vlasti više od pola svjetske populacije, ili barem polovinu onih koji su politički aktivni na neki način.

Stoga, kako bi preobrazila svijet, svjetska ljevica treba postići stupanj političkog zajedništva kakav još ne posjeduje. Štoviše, postoje duboka neslaganja kako oko dugoročnih ciljeva, tako i oko kratkoročnih taktika. Ne radi se o tome da nema rasprave o tim pitanjima. Upravo suprotno, o njima se vatreno raspravlja, ali u nadilaženju podjela malo napreduje.

Ove podjele nisu nedavne. Ali ih zbog toga nije lakše prevladati. Dvije su glavne
podjele. Prva ima veze s izborima. Postoje ne dva, nego tri stajališta po pitanju izbora. Jedna skupina je duboko sumnjičava naspram izbora, tvrdeći da je sudjelovanje u njima ne samo politički neučinkovito, nego i da ojačava legitimitet postojećeg svjetskog sustava.

Drugi misle da je sudjelovanje u izbornom procesu ključno. No, ova skupina dijeli se na dva dijela. S jedne strane stoje oni koji za sebe tvrde da su pragmatični. Žele raditi iznutra – unutar glavne stranke lijevo od centra kad postoji višestranački sustav koji funkcionira, ili unutar de facto jedine stranke kada parlamentarne alternative nisu dopuštene.

A naravno, ima i onih koji omalovažavaju ovakvu politiku izbora tzv. manjeg zla. Oni inzistiraju na tome da ne postoji značajnih razlika između glavnih stranačkih alternativa i podržavaju glasanje za neku stranku koja je “istinski” na ljevici.

Dugoročni ciljevi i kratkoročne taktike


Svi smo upoznati s ovom raspravom, i naslušali smo se argumenata, iznova i iznova. Međutim, jasno je, barem meni, ako ne dođe do nekog zbližavanja ove tri skupine po pitanju izborne taktike, svjetska ljevica nema previše šansi za prevlast, bilo kratkoročno, bilo na dugi rok.

Vjerujem da postoji način kako bi se mogle pomiriti. Trebalo bi naznačiti razliku između kratkoročnih taktika i dugoročnih strategija. U velikoj se mjeri slažem s onima koji tvrde kako je zauzimanje državne vlasti irelevantno po mogućnost dugoročne
preobrazbe svjetskog sustava, a predstavlja i potencijalnu prijetnju ozbiljenju te mogućnosti. Kao transformacijska strategija, oprobano je u više navrata i doživjelo je neuspjeh.

Iz ovoga ne proizlazi da je sudjelovanje u izborima u kratkoročnoj perspektivi gubitak vremena. Činjenica je da je ogroman dio 99% kratkoročno izložen teškoj patnji. I da je ta kratkoročna patnja njihova primarna briga. Oni pokušavaju preživjeti, i pomoći svojim obiteljima i prijateljima da prežive. Ako o državnim vlastima ne razmišljamo kao potencijalnim agentima društvene promjene, nego kao strukturama koje mogu utjecati na kratkoročnu patnju svojim trenutnim političkim odlukama, onda je svjetska ljevica dužna učiniti ono što može kako bi od njih ishodovala odluke koje će smanjiti tu patnju.

Rad na umanjenju patnje zahtijeva sudjelovanje u izborima. A što s raspravom između zagovornika manjeg zla i zagovornika podržavanja istinski lijevih stranaka? To postaje pitanje lokalne taktike, koja uvelike varira ovisno o mnogim faktorima: veličini zemlje, formalnoj političkoj strukturi, demografiji zemlje, geopolitičkom položaju, političkoj povijesti. Ne postoji standardni odgovor niti može postojati. Niti će odgovor za 2012. godinu nužno vrijediti 2014. ili 2016. Ne radi se, barem za mene, o načelnoj raspravi, nego raspravi o razvoju taktičke situacije u pojedinoj zemlji.

Developmentalizam vs. civilizacijska promjena


Druga osnovna rasprava koja iscrpljuje svjetsku ljevicu je između onog što nazivam “developmentalizmom”, i onog što se može nazvati prioritetom civilizacijske promjene. Možemo promatrati kako se ova rasprava odvija u mnogim dijelovima svijeta. Vidimo je u Latinskoj Americi, gdje traju poprilično usijane debate između lijevih vlada i pokreta autohtonih naroda – na primjer, u Boliviji, u Ekvadoru, u Venezueli. Može se na nju naići u Sjevernoj Americi i Europi u debatama između boraca za zaštitu
okoliša/Zelenih i sindikata koji stavljaju naglasak na očuvanju i povećanju broja
radnih mjesta.

S jedne strane, “developmentalistička” opcija,bilo da je guraju ljevičarske vlade ili sindikati, drži da bez takvog gospodarskog rasta nema načina da se isprave ekonomske neravnoteže u današnjem svijetu, bilo da je riječ o polarizaciji unutar zemalja ili polarizaciji između zemalja. Ova skupina optužuje svoje protivnike za podupiranje, u najmanju ruku objektivno, a možda i subjektivno, interesa snaga na desnici.

Oni koji zagovaraju anti-developmentalističku opciju kažu da je koncentriranje na prioritet gospodarskog rasta pogrešno po dvije osnove. Takva politika samo perpetuira najgore značajke kapitalističkog sustava. Nadalje, to je politika koja uzrokuje štetu koja je nepopravljiva – ekološku i društvenu štetu.

Ova podjela još je strastvenija, ako je to moguće, od one koja se tiče sudjelovanja u izborima. Jedino rješenje su kompromisi, od slučaja do slučaja. No kako bi to bilo moguće, obje strane moraju pokazati dobru vjeru u prihvaćanju međusobnih ljevičarskih
akreditacija. To neće biti lako.

Mogu li se ove podjele na ljevici prevladati u narednih pet do deset godina? Nisam siguran. Ali ako ih se ne prevlada, ne vjerujem da svjetska ljevica može izvojevati pobjedu u bitci koja će se tijekom sljedećih dvadeset do četrdeset godina voditi oko pitanja kakav će sistem uslijediti kada se kapitalistički sistem konačno uruši.

Immanuel Wallerstein
S engleskog preveo Martin Beroš
Prijevod preuzet iz Zareza, xiv/327, 2. veljače 2012.
Izvorno objavljeno na Internet stranici Immanuela Wallersteina, 1. siječnja 2012.


Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve