Immanuel Wallerstein: Svjetska ljevica nakon 2011.

Prenosimo prijevod teksta Immanuela Wallersteina objavljen u Zarezu 2. veljače 2012. Wallerstein analizirajući anti-kapitalističke pokrete iz 2011. pokreće raspravu oko ujedinjavanja ljevice i prevladavanja prepreke parlamentarne borbe.


Godina 2011. je po svim mjerilima bila dobra godina za svjetsku ljevicu – koliko god uže ili šire određujemo što to svjetska ljevica jest. Osnovni uzrok tomu negativni su ekonomski uvjeti od kojih je patila većina ljudi u svijetu. Nezaposlenost je bila visoka i sve više raste. Većina vlada bila je suočena s visokim razinama duga i smanjenim prihodima. Njihovi odgovori pokušaji su nametanja mjera štednje svojim građanima, paralelno s nastojanjima da zaštite svoje banke.

Podjela oko izbora


Rezultat toga je svjetski otpor onih koje pokreti Occupy Wall Street (OWS) nazivaju“99%”. Pobuna je usmjerena protiv prekomjerne polarizacije bogatstva, korumpiranih vlasti i njihove u biti nedemokratske prirode, neovisno o tome radi li se o višestranačkim sustavima ili ne.

Nije riječ o tome da su OWS, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali. Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda i dekolonizacija. Prvi put nakon dugo vremena, obični ljudi raspravljaju o samoj prirodi sustava u kojem žive; ne uzimajući ga više zdravo za gotovo.

Pitanje koje trenutno stoji pred svjetskom ljevicom je kako krenuti naprijed i prevesti ovaj inicijalni diskurzivni uspjeh u političku transformaciju. Problem se može postaviti vrlo jednostavno. Čak i ako, u ekonomskim terminima, postoji jasan i rastući raskorak između vrlo male skupine (1%) i vrlo velike skupine (99%),iz toga ne slijedi ista politička podjela. Diljem svijeta, snage desno od centra i dalje drže u vlasti više od pola svjetske populacije, ili barem polovinu onih koji su politički aktivni na neki način.

Stoga, kako bi preobrazila svijet, svjetska ljevica treba postići stupanj političkog zajedništva kakav još ne posjeduje. Štoviše, postoje duboka neslaganja kako oko dugoročnih ciljeva, tako i oko kratkoročnih taktika. Ne radi se o tome da nema rasprave o tim pitanjima. Upravo suprotno, o njima se vatreno raspravlja, ali u nadilaženju podjela malo napreduje.

Ove podjele nisu nedavne. Ali ih zbog toga nije lakše prevladati. Dvije su glavne
podjele. Prva ima veze s izborima. Postoje ne dva, nego tri stajališta po pitanju izbora. Jedna skupina je duboko sumnjičava naspram izbora, tvrdeći da je sudjelovanje u njima ne samo politički neučinkovito, nego i da ojačava legitimitet postojećeg svjetskog sustava.

Drugi misle da je sudjelovanje u izbornom procesu ključno. No, ova skupina dijeli se na dva dijela. S jedne strane stoje oni koji za sebe tvrde da su pragmatični. Žele raditi iznutra – unutar glavne stranke lijevo od centra kad postoji višestranački sustav koji funkcionira, ili unutar de facto jedine stranke kada parlamentarne alternative nisu dopuštene.

A naravno, ima i onih koji omalovažavaju ovakvu politiku izbora tzv. manjeg zla. Oni inzistiraju na tome da ne postoji značajnih razlika između glavnih stranačkih alternativa i podržavaju glasanje za neku stranku koja je “istinski” na ljevici.

Dugoročni ciljevi i kratkoročne taktike


Svi smo upoznati s ovom raspravom, i naslušali smo se argumenata, iznova i iznova. Međutim, jasno je, barem meni, ako ne dođe do nekog zbližavanja ove tri skupine po pitanju izborne taktike, svjetska ljevica nema previše šansi za prevlast, bilo kratkoročno, bilo na dugi rok.

Vjerujem da postoji način kako bi se mogle pomiriti. Trebalo bi naznačiti razliku između kratkoročnih taktika i dugoročnih strategija. U velikoj se mjeri slažem s onima koji tvrde kako je zauzimanje državne vlasti irelevantno po mogućnost dugoročne
preobrazbe svjetskog sustava, a predstavlja i potencijalnu prijetnju ozbiljenju te mogućnosti. Kao transformacijska strategija, oprobano je u više navrata i doživjelo je neuspjeh.

Iz ovoga ne proizlazi da je sudjelovanje u izborima u kratkoročnoj perspektivi gubitak vremena. Činjenica je da je ogroman dio 99% kratkoročno izložen teškoj patnji. I da je ta kratkoročna patnja njihova primarna briga. Oni pokušavaju preživjeti, i pomoći svojim obiteljima i prijateljima da prežive. Ako o državnim vlastima ne razmišljamo kao potencijalnim agentima društvene promjene, nego kao strukturama koje mogu utjecati na kratkoročnu patnju svojim trenutnim političkim odlukama, onda je svjetska ljevica dužna učiniti ono što može kako bi od njih ishodovala odluke koje će smanjiti tu patnju.

Rad na umanjenju patnje zahtijeva sudjelovanje u izborima. A što s raspravom između zagovornika manjeg zla i zagovornika podržavanja istinski lijevih stranaka? To postaje pitanje lokalne taktike, koja uvelike varira ovisno o mnogim faktorima: veličini zemlje, formalnoj političkoj strukturi, demografiji zemlje, geopolitičkom položaju, političkoj povijesti. Ne postoji standardni odgovor niti može postojati. Niti će odgovor za 2012. godinu nužno vrijediti 2014. ili 2016. Ne radi se, barem za mene, o načelnoj raspravi, nego raspravi o razvoju taktičke situacije u pojedinoj zemlji.

Developmentalizam vs. civilizacijska promjena


Druga osnovna rasprava koja iscrpljuje svjetsku ljevicu je između onog što nazivam “developmentalizmom”, i onog što se može nazvati prioritetom civilizacijske promjene. Možemo promatrati kako se ova rasprava odvija u mnogim dijelovima svijeta. Vidimo je u Latinskoj Americi, gdje traju poprilično usijane debate između lijevih vlada i pokreta autohtonih naroda – na primjer, u Boliviji, u Ekvadoru, u Venezueli. Može se na nju naići u Sjevernoj Americi i Europi u debatama između boraca za zaštitu
okoliša/Zelenih i sindikata koji stavljaju naglasak na očuvanju i povećanju broja
radnih mjesta.

S jedne strane, “developmentalistička” opcija,bilo da je guraju ljevičarske vlade ili sindikati, drži da bez takvog gospodarskog rasta nema načina da se isprave ekonomske neravnoteže u današnjem svijetu, bilo da je riječ o polarizaciji unutar zemalja ili polarizaciji između zemalja. Ova skupina optužuje svoje protivnike za podupiranje, u najmanju ruku objektivno, a možda i subjektivno, interesa snaga na desnici.

Oni koji zagovaraju anti-developmentalističku opciju kažu da je koncentriranje na prioritet gospodarskog rasta pogrešno po dvije osnove. Takva politika samo perpetuira najgore značajke kapitalističkog sustava. Nadalje, to je politika koja uzrokuje štetu koja je nepopravljiva – ekološku i društvenu štetu.

Ova podjela još je strastvenija, ako je to moguće, od one koja se tiče sudjelovanja u izborima. Jedino rješenje su kompromisi, od slučaja do slučaja. No kako bi to bilo moguće, obje strane moraju pokazati dobru vjeru u prihvaćanju međusobnih ljevičarskih
akreditacija. To neće biti lako.

Mogu li se ove podjele na ljevici prevladati u narednih pet do deset godina? Nisam siguran. Ali ako ih se ne prevlada, ne vjerujem da svjetska ljevica može izvojevati pobjedu u bitci koja će se tijekom sljedećih dvadeset do četrdeset godina voditi oko pitanja kakav će sistem uslijediti kada se kapitalistički sistem konačno uruši.

Immanuel Wallerstein
S engleskog preveo Martin Beroš
Prijevod preuzet iz Zareza, xiv/327, 2. veljače 2012.
Izvorno objavljeno na Internet stranici Immanuela Wallersteina, 1. siječnja 2012.


Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 2. travnja 2017. Zgrada Hrvatskih studija (izvor:  Facebook stranica Studentski sabor Hrvatskih studija) Izvještaj s 216. plenuma FFZG-a Studenti Hrvatskih studija se od 20. ožujka do danas okupljaju na Studentskom saboru kako bi pokušali obraniti vlastiti studij i suprotstaviti se još jednom potezu koji dolazi sa Sveučilišta, a povezan je s pokušajem osiguravanja povoljnije pozicije za konzervativne struje u društvu. Kako bi pružili podršku kolegama s Hrvatskih studija, studenti s nekoliko fakulteta Sveučilišta okupili su se na prvom zajedničkom plenumu Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija kako bi raspravili o trenutnoj situaciji i razmotrili moguće korake u zajedničkoj borbi. U ponedjeljak 3. travnja na FFZG-u sastaje se radna grupa za pripremu blokade na kojoj će se raspravljati o Zakonu o HKO-u i degradaciji stručnih studija te sudjelovanju u organizaciji Marša za znanost 22. travnja.
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve