Spasimo grčki narod od njegovih spasitelja

Kolektiv francuskih intelektualaca i umjetnika uključujući Alaina Badioua, Jean-Christophea Baillyja, Étiennea Balibara, Claire Denis, Jean-Luca Nancyja, Jacquesa Rancierea i Avital Ronell objavio je izjavu solidarnosti s grčkim narodom.


U trenutku kada je jedan od dvoje mladih Grka na socijalnoj pomoći, kada 25000 beskućnika tumara ulicama Atine, kada se 30% stanovništva nalazi ispod granice siromaštva, kada je na hiljade porodica primorano da se odrekne svoje dece kako ne bi umrla od gladi i hladnoće, kada se novi sloj siromašnih i izbeglica bori za otpatke iz kontejnera, “spasitelji” Grčke, pod izgovorom da Grci “ne čine dovoljno napora”, nameću novi plan pomoći kojim će se udvostručiti već ubrizgana smrtonosna doza.

Cilj nije “spas” Grčke – u ovom trenutku, svi značajni ekonomisti slažu se sa ovim. Radi se o kupovini vremena za spas kreditora dok se zemlja vodi u siguran bankrot. Radi se o tretiranju Grčke kao laboratorije za socijalni eksperiment koji će se u sledećem koraku primeniti u celoj Evropi. Model koji se testira u Grčkoj je taj u kome više nema javnih službi, gde se škole, bolnice i klinike raspadaju, gde je zdravlje privilegija bogatih, gde je populacija ugroženih žrtva programirane eliminacije, dok su oni koji još uvek imaju posao osuđeni na ekstremne oblike siromaštva i nesigurnosti.

Međutim, kako bi ova ofanziva neoliberalnog kapitalizma uspela do kraja, neophodno je uspostaviti režim koji će ekonomiju pretvoriti u najelementarnije pravo demokratije.* Pod imenom spasitelja vidimo uspostavljanje vladavine tehnokrata širom Evrope koji ne mare za suverenitet naroda. Radi se o ključnom preokretu u parlamentarnim sistemima u kojima “predstavnici naroda” daju odrešene ruke ekspertima i bankarima, abdicirajuci moć odlučivanja koja im je data. Možemo reći da se radi se o parlamentarnom puču, ako hoćete, koji se takođe služi arsenalom represivnih mera protiv pobune naroda. Stoga, kada članovi parlamenta ratifikuju zakone po diktatu Trojke (Evropska Unija, Centralna evropska banka i Međunarodni monetarni fond), oni su u direktnoj suprotnosti mandatu koji im je dat, moć lišena svake legitimnosti koja odlučuje o sudbini zemlje u narednih trideset do četrdeset godina.

U isto vreme, Evropska Unija se priprema da otvori poseban račun na koji će se pomoć Grčkoj direktno uplaćivati, a koji će ona moći da koristi jedino u svrhe otplate dugova. Svi prihodi ove zemlje moraju imati kao “apsolutan prioritet” otplatu kredita, i koji će, ukoliko bude neophodno, biti uplaćivani direktno na racun kojim upravlja Evropska Unija. Sporazum precizira da svaka nova buduća obveznica mora biti izdata prema anglo-saksonskom zakonu koji podrazumeva materijalne garancije, te će se svaki nesporazum rešavati na sudu u Luksemburgu, gde Grčka neće imati nikakvo pravo žalbe protiv kreditora. Da još pojasnimo, privatizacija je poverena fondu kojim upravlja Trojka i koja će raspolagati najbitnijim javnim dobrima. Ukratko, svedoci smo sveopšte pljačke, divne odlike finansijskog kapitalizma, koja ovde dobija institucionalnu zaštitu. Sve dok prodavci i kupci sede na istoj strani stola, nema sumnje da će ovaj poduhvat privatizacije biti prava gozba za kupce.

Sve mere koje su do sada preuzete samo su produbile grčki dug koji je, uz pomoć spasitelja koji pozajmljuju sa bezobraznim kamatama, bukvalno eksplodirao i sada iznosi 170% bruto nacionalnog dohotka, dok je samo 2009. godine iznosio ne više od 120%. Čini se da ovaj plan spasavanja – svaki put predstavljen kao “ultimativni” – nije imao nijednu drugu svrhu do da još više oslabi poziciju Grčke koja je, lišena svake mogućnosti da sama predloži plan restruktuiranja, bila primorana da pristane na pravila koje joj nameću kreditori pod pretnjom “katastrofe ili štednje”.

Svako pogoršanje veštačko prouzrokovanog i nasilničkog problema duga iskorišćeno je kao oružje za vređanje celog jednog naroda. Zbog toga ima smisla ovde koristiti se vojnim terminima: ovde se zaista radi o ratu sprovedenom sredstvima ekonomije, politike i zakona, o klasnom ratu protiv celog jednog društva. I plen kojim klasa finansijera isteruje “neprijatelja”, uz socijalne beneficije i demokratska prava, ali na kraju svega, ovde je reč o suštinskoj mogućnosti opstanka ljudskog bića. Životi onih koji ne proizvode ili ne konzumiraju dovoljno u pravcu maksimizacije profita, moraju biti sačuvani.

Stoga, nemoć jedne zemlje uklještene između finansijskih spekulacija bez granica i razarajućih planova pomoći, zapravo su mala vrata na koja ulazi novi društveni model zasnovan na neoliberalnom fundamentalizmu. Model koji je namenjen čitavoj Evropi, a mozda i šire. U ovome leži suština problema i zbog toga odbrana grčkog naroda ne sme biti svedena na čin solidarnosti ili apstraktne humanosti: u pitanju je sama budućnost demokratije i sudbina evropskih naroda. Svima nama će “neodložna neophodnost” štednje “bolne ali časne” biti predstavljena kao način da izbegnemo sudbinu Grka, dok oni sami nisu učinili ništa pogrešno.

Pred ovim napadom uperenim protiv našeg drustva, pred uništenjem poslednjih ostataka demokratije, pozivamo sugradjane, naše francuske i evropske drugove da podignu glasno svoj glas. Ne smemo dozvoliti monopolizaciju moći govora od strane eksperata i političara. Da li možemo ostati ravnodušni pred činjenicom da je po nalogu nemačkih i francuskih vođa Grčka lišena moći izbora? Zar stigmatizacija i poniženje jednog evropskog naroda ne zaslužuje nikakav odgovor? Zar je moguće ne dići svoj glas protiv insitucionalizovanog ubistva grčkog naroda? I da li možemo ostati nemi pred nadirućom snagom sistema koji smatra nezakonitim i samu ideju društvene solidarnosti?

Nalazimo se na tački bez povratka. Hitno moramo povesti borbu brojevima i rat rečima nasuprot ultra-liberalnoj retorici straha i dezinformacije. Neophodno je razmontirati moralne lekcije koje kriju ono što se zaista događa u našem društvu. Postalo je više nego urgentno demistifikovati rasističko insistiranje na “osobenosti Grka” koje navodno tumače nacionalni karakter jednog naroda (lenost i lukavost) korenom uzroka krize globalne realnosti. Ono što je danas bitno nisu specifičnosti, realne ili imaginarne, već ono što je zajedničko: sudbina jednog naroda koja će uticati na sve nas ostale.

Brojna tehnička rešenja predložena su za izlaz iz dileme “ili propast društva ili bankrot” (što danas znači “i propast i bankrot”). Moramo izneti sve na sto što može pomoći razmišljanju o stvaranju jedne drugačije Evrope. Ali pre svega toga, moramo javno prijaviti zločin, izneti na svetlo dana situaciju u kojoj se nalazi grčki narod u ime “plana pomoći” koji je skrojen po meri spekulanata i kreditora. U trenutku u kome se rađa pokret podrske širom sveta, kada mreze na internetu postaju zakrčene inicijativama solidarnosti, da li će francuski intelektualci biti poslednji koji će podići svoj glas podrške Grčkoj? Bez daljeg odlaganja, ustostručimo tekstove, medijske intervencije, debate, peticije, proteste. Jer svaka inicijativa je dobrodošla, svaka inicijativa je urgentna.

Sa naše strane, mi predlažemo sledeće: pridružite se odmah komitetu evropskih intelektualaca i umetnika u ime solidarnosti sa grčkim narodom koji pruža otpor. Ako ne mi, onda ko? Ako ne odmah, onda kada?

Vicky Skoumbi, glavna urednica časopisa Alètheia iz Atine, Michel Surya, direktor časopisa Lignes iz Pariza, Dimitris Vergetis, direktor časopisa Alètheia iz Atine.

Kao i: Daniel Alvara, Alain Badiou, Jean-Christophe Bailly, Etienne Balibar, Fernanda Bernardo, Barbara Cassin, Bruno Clément, Danielle Cohen-Levinas, Yannick Courtel, Claire Denis, Georges Didi-Huberman, Roberto Esposito, Francesca Isidori, Pierre-Philippe Jandin, Jérôme Lèbre, Jean-Clet Martin, Jean- Luc Nancy, Jacques Rancière, Judith Revel, Elisabeth Rigal, Jacob Rogozinski, Hugo Santiago, Beppe Sebaste, Michèle Sinapi, Enzo Traverso.

Prevela Vesna Madzoski
Preneseno s egs.edu

* Op. ur. misli se na misli se na to da se uspjeh ofanzive temelji na trgovini najelementarnijim demokratskim pravima.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve