Spasimo grčki narod od njegovih spasitelja

U trenutku kada je jedan od dvoje mladih Grka na socijalnoj pomoći, kada 25000 beskućnika tumara ulicama Atine, kada se 30% stanovništva nalazi ispod granice siromaštva, kada je na hiljade porodica primorano da se odrekne svoje dece kako ne bi umrla od gladi i hladnoće, kada se novi sloj siromašnih i izbeglica bori za otpatke iz kontejnera, “spasitelji” Grčke, pod izgovorom da Grci “ne čine dovoljno napora”, nameću novi plan pomoći kojim će se udvostručiti već ubrizgana smrtonosna doza.
Cilj nije “spas” Grčke – u ovom trenutku, svi značajni ekonomisti slažu se sa ovim. Radi se o kupovini vremena za spas kreditora dok se zemlja vodi u siguran bankrot. Radi se o tretiranju Grčke kao laboratorije za socijalni eksperiment koji će se u sledećem koraku primeniti u celoj Evropi. Model koji se testira u Grčkoj je taj u kome više nema javnih službi, gde se škole, bolnice i klinike raspadaju, gde je zdravlje privilegija bogatih, gde je populacija ugroženih žrtva programirane eliminacije, dok su oni koji još uvek imaju posao osuđeni na ekstremne oblike siromaštva i nesigurnosti.
Međutim, kako bi ova ofanziva neoliberalnog kapitalizma uspela do kraja, neophodno je uspostaviti režim koji će ekonomiju pretvoriti u najelementarnije pravo demokratije.* Pod imenom spasitelja vidimo uspostavljanje vladavine tehnokrata širom Evrope koji ne mare za suverenitet naroda. Radi se o ključnom preokretu u parlamentarnim sistemima u kojima “predstavnici naroda” daju odrešene ruke ekspertima i bankarima, abdicirajuci moć odlučivanja koja im je data. Možemo reći da se radi se o parlamentarnom puču, ako hoćete, koji se takođe služi arsenalom represivnih mera protiv pobune naroda. Stoga, kada članovi parlamenta ratifikuju zakone po diktatu Trojke (Evropska Unija, Centralna evropska banka i Međunarodni monetarni fond), oni su u direktnoj suprotnosti mandatu koji im je dat, moć lišena svake legitimnosti koja odlučuje o sudbini zemlje u narednih trideset do četrdeset godina.
U isto vreme, Evropska Unija se priprema da otvori poseban račun na koji će se pomoć Grčkoj direktno uplaćivati, a koji će ona moći da koristi jedino u svrhe otplate dugova. Svi prihodi ove zemlje moraju imati kao “apsolutan prioritet” otplatu kredita, i koji će, ukoliko bude neophodno, biti uplaćivani direktno na racun kojim upravlja Evropska Unija. Sporazum precizira da svaka nova buduća obveznica mora biti izdata prema anglo-saksonskom zakonu koji podrazumeva materijalne garancije, te će se svaki nesporazum rešavati na sudu u Luksemburgu, gde Grčka neće imati nikakvo pravo žalbe protiv kreditora. Da još pojasnimo, privatizacija je poverena fondu kojim upravlja Trojka i koja će raspolagati najbitnijim javnim dobrima. Ukratko, svedoci smo sveopšte pljačke, divne odlike finansijskog kapitalizma, koja ovde dobija institucionalnu zaštitu. Sve dok prodavci i kupci sede na istoj strani stola, nema sumnje da će ovaj poduhvat privatizacije biti prava gozba za kupce.
Sve mere koje su do sada preuzete samo su produbile grčki dug koji je, uz pomoć spasitelja koji pozajmljuju sa bezobraznim kamatama, bukvalno eksplodirao i sada iznosi 170% bruto nacionalnog dohotka, dok je samo 2009. godine iznosio ne više od 120%. Čini se da ovaj plan spasavanja – svaki put predstavljen kao “ultimativni” – nije imao nijednu drugu svrhu do da još više oslabi poziciju Grčke koja je, lišena svake mogućnosti da sama predloži plan restruktuiranja, bila primorana da pristane na pravila koje joj nameću kreditori pod pretnjom “katastrofe ili štednje”.
Svako pogoršanje veštačko prouzrokovanog i nasilničkog problema duga iskorišćeno je kao oružje za vređanje celog jednog naroda. Zbog toga ima smisla ovde koristiti se vojnim terminima: ovde se zaista radi o ratu sprovedenom sredstvima ekonomije, politike i zakona, o klasnom ratu protiv celog jednog društva. I plen kojim klasa finansijera isteruje “neprijatelja”, uz socijalne beneficije i demokratska prava, ali na kraju svega, ovde je reč o suštinskoj mogućnosti opstanka ljudskog bića. Životi onih koji ne proizvode ili ne konzumiraju dovoljno u pravcu maksimizacije profita, moraju biti sačuvani.
Stoga, nemoć jedne zemlje uklještene između finansijskih spekulacija bez granica i razarajućih planova pomoći, zapravo su mala vrata na koja ulazi novi društveni model zasnovan na neoliberalnom fundamentalizmu. Model koji je namenjen čitavoj Evropi, a mozda i šire. U ovome leži suština problema i zbog toga odbrana grčkog naroda ne sme biti svedena na čin solidarnosti ili apstraktne humanosti: u pitanju je sama budućnost demokratije i sudbina evropskih naroda. Svima nama će “neodložna neophodnost” štednje “bolne ali časne” biti predstavljena kao način da izbegnemo sudbinu Grka, dok oni sami nisu učinili ništa pogrešno.
Pred ovim napadom uperenim protiv našeg drustva, pred uništenjem poslednjih ostataka demokratije, pozivamo sugradjane, naše francuske i evropske drugove da podignu glasno svoj glas. Ne smemo dozvoliti monopolizaciju moći govora od strane eksperata i političara. Da li možemo ostati ravnodušni pred činjenicom da je po nalogu nemačkih i francuskih vođa Grčka lišena moći izbora? Zar stigmatizacija i poniženje jednog evropskog naroda ne zaslužuje nikakav odgovor? Zar je moguće ne dići svoj glas protiv insitucionalizovanog ubistva grčkog naroda? I da li možemo ostati nemi pred nadirućom snagom sistema koji smatra nezakonitim i samu ideju društvene solidarnosti?
Brojna tehnička rešenja predložena su za izlaz iz dileme “ili propast društva ili bankrot” (što danas znači “i propast i bankrot”). Moramo izneti sve na sto što može pomoći razmišljanju o stvaranju jedne drugačije Evrope. Ali pre svega toga, moramo javno prijaviti zločin, izneti na svetlo dana situaciju u kojoj se nalazi grčki narod u ime “plana pomoći” koji je skrojen po meri spekulanata i kreditora. U trenutku u kome se rađa pokret podrske širom sveta, kada mreze na internetu postaju zakrčene inicijativama solidarnosti, da li će francuski intelektualci biti poslednji koji će podići svoj glas podrške Grčkoj? Bez daljeg odlaganja, ustostručimo tekstove, medijske intervencije, debate, peticije, proteste. Jer svaka inicijativa je dobrodošla, svaka inicijativa je urgentna.
Sa naše strane, mi predlažemo sledeće: pridružite se odmah komitetu evropskih intelektualaca i umetnika u ime solidarnosti sa grčkim narodom koji pruža otpor. Ako ne mi, onda ko? Ako ne odmah, onda kada?
Vicky Skoumbi, glavna urednica časopisa Alètheia iz Atine, Michel Surya, direktor časopisa Lignes iz Pariza, Dimitris Vergetis, direktor časopisa Alètheia iz Atine.
Kao i: Daniel Alvara, Alain Badiou, Jean-Christophe Bailly, Etienne Balibar, Fernanda Bernardo, Barbara Cassin, Bruno Clément, Danielle Cohen-Levinas, Yannick Courtel, Claire Denis, Georges Didi-Huberman, Roberto Esposito, Francesca Isidori, Pierre-Philippe Jandin, Jérôme Lèbre, Jean-Clet Martin, Jean- Luc Nancy, Jacques Rancière, Judith Revel, Elisabeth Rigal, Jacob Rogozinski, Hugo Santiago, Beppe Sebaste, Michèle Sinapi, Enzo Traverso.