Toni Prug: 13 crtica o neizbježnim makro perspektivama direktne demokracije

Prenosimo tekst Tonija Pruga objavljenog u Zarezu br. 329 u sklopu temata o Ekonomskoj demokraciji. Ističući problem fetišiziranja horizontalnih metoda organizacije u pobunama protiv trenutnog ekonomsko-političkog poretka, autor skicira natuknice za raspravu o demokratizaciji ekonomije i ulozi države u tom procesu.

Pojam direktne demokracije vratio se u javnu sferu zadnjih nekoliko godina u mnogim zemljama svijeta, najviše zahvaljujući raznim, velikim dijelom horizontalno organiziranim pobunama protiv trenutnog ekonomsko-političkog poretka. Problem koji koči daljnji razvoj velikog dijela ovih društvenih snaga nastao je idealizacijom takvih formi organizacije.

Mada su pokreti ustali protiv centralnih točaka današnjeg kapitalističkog parlamentarizma, neki od ključnih analitičkih koraka za sagledavanje mogućnosti sistemskih promjena su zasad preskočeni.

Kako ova tema zahtijeva detaljan i sistematski tretman, ovo su početne natuknice u kojima se samo u osnovnim linijama naznačuje o čemu se mora voditi računa kada se govori o direktnoj demokraciji, pogotovo da bi se izbjegla fetišizacija nekih pojava.

Države su upravljački sistemi teritorija nad čijim se društvom i resursima upravlja. Sve koji u državi žive ili duže prebivaju zvat ćemo stanovnici.

I. Ako pod direktnom demokracijom podrazumijevamo potpuno ukidanje ili krajnju minimalizaciju predstavničkog sistema te maksimalizaciju opozivog delegiranja i izravnog učestvovanja stanovnika u upravi društvom, iz toga proizlazi da je nužno postojanje određenih jednakih materijalnih uvjeta i ukidanje bilo kakve diskriminacije za sve stanovnike.

II. Procesi koji stanovnike čine materijalno nejednakima su ekonomske prirode. Stoga slijedi da su za povećanje direktne demokracije nužne sistemske promjene u ekonomiji.

III. Ekonomske procese usmjerava i oblikuje država. Osim što garantira dominaciju privatnog vlasništva, privatnih političkih agendi kroz stranke, predstavničku vlast i privatne medije (McChesney 1999) te uspostavlja i održava radnu snagu kao robu koja nema prava niti na suodlučivanje niti na rezultate kolektivnog rada, ona uspostavlja ogroman dijapazon ključnih društvenih elemenata: propisuje zakone i osigurava njihovu provedbu, skuplja poreze, subvencionira proizvodnju, direktno investira u ogromne sisteme koje stanovništvu pruža kao usluge (infrastruktura, transport, obrazovanje, zdravstvo, mirovine, sigurnost), kupuje znatan dio svih roba i usluga, redistribuira bogatstvo, suvlasnik je znatnih dijelova bitnih sektora gospodarstva, najveći je ulagač u istraživanja, razvija i koristi fizičku prisilu kroz kaznene ustanove, policiju i vojsku (Barker 1990, 2009).

IV. Država oblikuje djelovanje i ponašanje stanovnika (Migdal 2001), dok ekonomske procese i tržišta stvara i regulira (Barker 1990, 2009; Hilgers 2012; Robison 2006; Wacquant 2012).

V. Internacionalni aspekt ekonomije i međudržavne interakcije ima različite učinke, ovisno o razvoju državnih institucija, navikama poštivanja istih od strane stanovnika te snazi utjecaja države i njezine ekonomije na druge države i ekonomske i političke aktere (poput asocijacija država) u svijetu. Slabije i tehnološki i institucionalno manje razvijenije države doživljavaju internacionalnu kompetitivnost kao pritisak kapitala na smanjenje troškova radne snage, što znači manje nadnice i lošije uvjete rada u državi (Hrvatska i Grčka danas).

VI. Financijsko oružje – izvori mogućeg zaduživanja država u pravilu su kontrolirani ili makar pod snažnim utjecajem od strane velikih i moćnih država čija se težnja za dominacijom i kontrolom manjih i slabijih danas često ispunjava prisilom implementacije privatizacija, strateškim korištenjem kamata (Varoufakis 2011), nametanjem međunarodnih sporazuma koji pogoduju jačima te financijalizacijom lokalnih ekonomskih aktera i kućanstava (Žitko 2011).

VII. Vladavina eksperata kao kadrovska politika neoliberalizma – ono što je omogućilo dominaciju takvih ekonomskih znanja koja su propisivala ispravnost ekonomskih recepta propagiranih od strane dominantnih država je bila vladavina procesima proizvodnje znanja i kadrovskom selekcijom, tj. filtriranje kadrova po principu tko u takva znanja vjeruje a priori. U akademskom području, peer review i cijeli proces objavljivanja radova kakav se danas prakticira u većini visoko rangiranih stručnih časopisa u društvenim disciplinama je prvenstveno ideološka i karijeristička barijera. Umjesto konkurencije i borbe oko pristupa istini imamo velikim dijelom borbu za prolaz do dobro plaćenih poslova i prestižnih uloga državnih, međunarodnih i korporacijskih savjetnika. Urednici prestižnih časopisa tako često nisu koordinatori znanstvenog rada, već čuvari kapija (gatekeepers) prema relativno malom broju elitnih radnih mjesta. Nigdje to nije tako dobro vidljivo kao u ekonomici gdje se desetljećima provodila čistka svih koji razmišljaju drugačije od neoklasičara. Zatvoreni procesi suradnje i pristupa znanju kadrovska su politika reprodukcije vladajućih elita – kako kroz daljnju prošlosti, tako i u neoliberalizmu.

VIII. Klasni aspekti: dugo radno vrijeme, potreba za brigu o djeci i starijima, ogroman strah od gubitka posla u slučaju aktivističkog ili sindikalnog angažmana na radnom mjestu – sve su to elementi ekonomskog pritiska i klasne diferencijacije koji onemogućavaju veliku većinu ljudi da se uključe ozbiljnije u mogući radikalniji sindikat na radnom mjestu. Također im sputavaju regularno trošenje vremena na rad u političkim organizacijama. Zbog toga je nužno političko organiziranje koje bi istima omogućilo praćenje razvoja političkog rada i sudjelovanje u radu i u odlučivanju organizacije sa što manje potrošenog vremena – danas je to moguće korištenjem modernih sredstava za komunikaciju i suradnju (e-mail, sms, e-glasanje).

IX. Samoupravni radni kolektivi i egalitarna raspodjela nisu dovoljni – samoupravne ekonomske jedinice nisu dovoljne (Lebowitz 2010), kao ni podjednaka raspodjela među radnicima. Nužno je prepoznati da je društveni aspekt centralan u svakoj tehnološki naprednoj proizvodnji te se stoga višak vrijednosti mora raspodjeljivati po potrebama i principu solidarnosti koji uvijek moraju ostati predmet rasprave o mogućoj drugačijoj realokaciji (Bensaid 2009). Stoga je i neki oblik planiranja, koji nikako ne mora isključivati tržišta za veliki dio potrošačkih roba, nužan (Jeong 2007).

X. Ne postoje unaprijed zadane formule direktne demokracije koje se mogu preuzeti i kroz koje se može provesti politička borba koja bi imala šanse rezultirati sistemskom promjenom uvođenja direktne demokracije u cijelom društvu.

Ako se ne sagledaju gornje makro perspektive, lako se događa da se labavo povezane skupine stanovnika koje zajedno raspravljaju i odlučuju (plenumi, e-mail liste, radne grupe) idealiziraju kao moguće rješenje za postizanje direktno demokratskog društva. Kada se sagledaju, dobivamo zadnje točke ovog kratkog pregleda:

XI. Samo država ima mehanizme s kojima može uvesti direktnu demokraciju na svim nivoima u društvu gdje je to moguće. Mada je i ona snažno limitirana internacionalnim parametrima.

XII. Društveni pokreti i radničke pobune – država gotovo nikada nije radila u korist radnika samoga. U pravilu su velikim promjenama prethodili periodi organiziranih pobuna.

XIII. Mikro i makro perspektive su nerazdvojive za temeljito i plauzibilno sagledavanje bilo kojeg društvenog problema i za iznalaženje adekvatnih teoretskih postavki i strategija.

Toni Prug
Objavljeno u Zarezu br. 329 u sklopu temata Ekonomska demokracija

Literatura

Barker, Colin. 1990. Beyond Exchange : The Force of Value. Retrieved (http://docs.google.com/fileview?id=0Bz3wUg3e6r_4OTVkOThlYWEtZGRlZi00M2MwLTk0NTktMzY5OTJjY2QyNmIz&hl=en).
Barker, Colin. 2009. Value, force, many states and other problems. London Retrieved (https://docs.google.com/viewer?a=v&pid=explorer&chrome=true&srcid=0Bz3wUg3e6r_4YmNiZWViN2QtY2E2YS00MmQ2LWFmOTUtNTFmMDlkZjQxNTY3&hl=en_US).
Bensaid, Daniel. 2009. “Class Struggle is no Game (Marx contra Game Theory and Theories of Justice).” Pp. 122-162 in Marx for Our Time: Adventures and Misadventures of a Critique. Verso.
Hilgers, Mathieu. 2012. “The historicity of the neoliberal state.” Social Anthropology 20(1):80-94. Retrieved February 24, 2012.
Jeong, Seongjin. 2007. Models of Participatory Planning for Socialism in the 21st Century. Gyeongsang National University.
Lebowitz, Michael. 2010. “Sedam teških pitanja.” Slobodni Filozofski. Retrieved (http://www.slobodnifilozofski.com/2010/07/michael-lebowitz-7-teskih-pitanja.html).
McChesney, Robert W. 1999. Rich Media, Poor Democracy: Communication Politics in Dubious Times. New ed. The New Press.
Migdal, Joel S. 2001. State in Society: Studying How States and Societies Transform and Constitute One Another. Cambridge University Press.
Robison, Professor Richard, ed. 2006. The Neoliberal Revolution: Forging the Market State. Palgrave Macmillan.
Varoufakis, Yanis. 2011. The Global Minotaur: America, The True Origins of the Financial Crisis and the Future of the World Economy – Economic Controversies. Zed Books Ltd.
Wacquant, Loïc. 2012. “Three steps to a historical anthropology of actually existing neoliberalism.” Social Anthropology 20(1):66-79. Retrieved February 1, 2012.
Žitko, Mislav. 2011. “Politična ekonomija gospodinjstva: financijalizacija in reprodukcija delovne sile.” Borec LXIII(681-684):128-159.

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve