13 crtica o neizbježnim makro perspektivama direktne demokracije

Pojam direktne demokracije vratio se u javnu sferu zadnjih nekoliko godina u mnogim zemljama svijeta, najviše zahvaljujući raznim, velikim dijelom horizontalno organiziranim pobunama protiv trenutnog ekonomsko-političkog poretka. Problem koji koči daljnji razvoj velikog dijela ovih društvenih snaga nastao je idealizacijom takvih formi organizacije.
Mada su pokreti ustali protiv centralnih točaka današnjeg kapitalističkog parlamentarizma, neki od ključnih analitičkih koraka za sagledavanje mogućnosti sistemskih promjena su zasad preskočeni.
Kako ova tema zahtijeva detaljan i sistematski tretman, ovo su početne natuknice u kojima se samo u osnovnim linijama naznačuje o čemu se mora voditi računa kada se govori o direktnoj demokraciji, pogotovo da bi se izbjegla fetišizacija nekih pojava.
Države su upravljački sistemi teritorija nad čijim se društvom i resursima upravlja. Sve koji u državi žive ili duže prebivaju zvat ćemo stanovnici.
I. Ako pod direktnom demokracijom podrazumijevamo potpuno ukidanje ili krajnju minimalizaciju predstavničkog sistema te maksimalizaciju opozivog delegiranja i izravnog učestvovanja stanovnika u upravi društvom, iz toga proizlazi da je nužno postojanje određenih jednakih materijalnih uvjeta i ukidanje bilo kakve diskriminacije za sve stanovnike.
II. Procesi koji stanovnike čine materijalno nejednakima su ekonomske prirode. Stoga slijedi da su za povećanje direktne demokracije nužne sistemske promjene u ekonomiji.
III. Ekonomske procese usmjerava i oblikuje država. Osim što garantira dominaciju privatnog vlasništva, privatnih političkih agendi kroz stranke, predstavničku vlast i privatne medije (McChesney 1999) te uspostavlja i održava radnu snagu kao robu koja nema prava niti na suodlučivanje niti na rezultate kolektivnog rada, ona uspostavlja ogroman dijapazon ključnih društvenih elemenata: propisuje zakone i osigurava njihovu provedbu, skuplja poreze, subvencionira proizvodnju, direktno investira u ogromne sisteme koje stanovništvu pruža kao usluge (infrastruktura, transport, obrazovanje, zdravstvo, mirovine, sigurnost), kupuje znatan dio svih roba i usluga, redistribuira bogatstvo, suvlasnik je znatnih dijelova bitnih sektora gospodarstva, najveći je ulagač u istraživanja, razvija i koristi fizičku prisilu kroz kaznene ustanove, policiju i vojsku (Barker 1990, 2009).
IV. Država oblikuje djelovanje i ponašanje stanovnika (Migdal 2001), dok ekonomske procese i tržišta stvara i regulira (Barker 1990, 2009; Hilgers 2012; Robison 2006; Wacquant 2012).
V. Internacionalni aspekt ekonomije i međudržavne interakcije ima različite učinke, ovisno o razvoju državnih institucija, navikama poštivanja istih od strane stanovnika te snazi utjecaja države i njezine ekonomije na druge države i ekonomske i političke aktere (poput asocijacija država) u svijetu. Slabije i tehnološki i institucionalno manje razvijenije države doživljavaju internacionalnu kompetitivnost kao pritisak kapitala na smanjenje troškova radne snage, što znači manje nadnice i lošije uvjete rada u državi (Hrvatska i Grčka danas).
VI. Financijsko oružje – izvori mogućeg zaduživanja država u pravilu su kontrolirani ili makar pod snažnim utjecajem od strane velikih i moćnih država čija se težnja za dominacijom i kontrolom manjih i slabijih danas često ispunjava prisilom implementacije privatizacija, strateškim korištenjem kamata (Varoufakis 2011), nametanjem međunarodnih sporazuma koji pogoduju jačima te financijalizacijom lokalnih ekonomskih aktera i kućanstava (Žitko 2011).
VII. Vladavina eksperata kao kadrovska politika neoliberalizma – ono što je omogućilo dominaciju takvih ekonomskih znanja koja su propisivala ispravnost ekonomskih recepta propagiranih od strane dominantnih država je bila vladavina procesima proizvodnje znanja i kadrovskom selekcijom, tj. filtriranje kadrova po principu tko u takva znanja vjeruje a priori. U akademskom području, peer review i cijeli proces objavljivanja radova kakav se danas prakticira u većini visoko rangiranih stručnih časopisa u društvenim disciplinama je prvenstveno ideološka i karijeristička barijera. Umjesto konkurencije i borbe oko pristupa istini imamo velikim dijelom borbu za prolaz do dobro plaćenih poslova i prestižnih uloga državnih, međunarodnih i korporacijskih savjetnika. Urednici prestižnih časopisa tako često nisu koordinatori znanstvenog rada, već čuvari kapija (gatekeepers) prema relativno malom broju elitnih radnih mjesta. Nigdje to nije tako dobro vidljivo kao u ekonomici gdje se desetljećima provodila čistka svih koji razmišljaju drugačije od neoklasičara. Zatvoreni procesi suradnje i pristupa znanju kadrovska su politika reprodukcije vladajućih elita – kako kroz daljnju prošlosti, tako i u neoliberalizmu.
VIII. Klasni aspekti: dugo radno vrijeme, potreba za brigu o djeci i starijima, ogroman strah od gubitka posla u slučaju aktivističkog ili sindikalnog angažmana na radnom mjestu – sve su to elementi ekonomskog pritiska i klasne diferencijacije koji onemogućavaju veliku većinu ljudi da se uključe ozbiljnije u mogući radikalniji sindikat na radnom mjestu. Također im sputavaju regularno trošenje vremena na rad u političkim organizacijama. Zbog toga je nužno političko organiziranje koje bi istima omogućilo praćenje razvoja političkog rada i sudjelovanje u radu i u odlučivanju organizacije sa što manje potrošenog vremena – danas je to moguće korištenjem modernih sredstava za komunikaciju i suradnju (e-mail, sms, e-glasanje).
IX. Samoupravni radni kolektivi i egalitarna raspodjela nisu dovoljni – samoupravne ekonomske jedinice nisu dovoljne (Lebowitz 2010), kao ni podjednaka raspodjela među radnicima. Nužno je prepoznati da je društveni aspekt centralan u svakoj tehnološki naprednoj proizvodnji te se stoga višak vrijednosti mora raspodjeljivati po potrebama i principu solidarnosti koji uvijek moraju ostati predmet rasprave o mogućoj drugačijoj realokaciji (Bensaid 2009). Stoga je i neki oblik planiranja, koji nikako ne mora isključivati tržišta za veliki dio potrošačkih roba, nužan (Jeong 2007).
X. Ne postoje unaprijed zadane formule direktne demokracije koje se mogu preuzeti i kroz koje se može provesti politička borba koja bi imala šanse rezultirati sistemskom promjenom uvođenja direktne demokracije u cijelom društvu.
Ako se ne sagledaju gornje makro perspektive, lako se događa da se labavo povezane skupine stanovnika koje zajedno raspravljaju i odlučuju (plenumi, e-mail liste, radne grupe) idealiziraju kao moguće rješenje za postizanje direktno demokratskog društva. Kada se sagledaju, dobivamo zadnje točke ovog kratkog pregleda:
XI. Samo država ima mehanizme s kojima može uvesti direktnu demokraciju na svim nivoima u društvu gdje je to moguće. Mada je i ona snažno limitirana internacionalnim parametrima.
XII. Društveni pokreti i radničke pobune – država gotovo nikada nije radila u korist radnika samoga. U pravilu su velikim promjenama prethodili periodi organiziranih pobuna.
XIII. Mikro i makro perspektive su nerazdvojive za temeljito i plauzibilno sagledavanje bilo kojeg društvenog problema i za iznalaženje adekvatnih teoretskih postavki i strategija.
Literatura
Barker, Colin. 1990. Beyond Exchange : The Force of Value. Retrieved (http://docs.google.com/fileview?id=0Bz3wUg3e6r_4OTVkOThlYWEtZGRlZi00M2MwLTk0NTktMzY5OTJjY2QyNmIz&hl=en).
Barker, Colin. 2009. Value, force, many states and other problems. London Retrieved (https://docs.google.com/viewer?a=v&pid=explorer&chrome=true&srcid=0Bz3wUg3e6r_4YmNiZWViN2QtY2E2YS00MmQ2LWFmOTUtNTFmMDlkZjQxNTY3&hl=en_US).
Bensaid, Daniel. 2009. “Class Struggle is no Game (Marx contra Game Theory and Theories of Justice).” Pp. 122-162 in Marx for Our Time: Adventures and Misadventures of a Critique. Verso.
Hilgers, Mathieu. 2012. “The historicity of the neoliberal state.” Social Anthropology 20(1):80-94. Retrieved February 24, 2012.
Jeong, Seongjin. 2007. Models of Participatory Planning for Socialism in the 21st Century. Gyeongsang National University.
Lebowitz, Michael. 2010. “Sedam teških pitanja.” Slobodni Filozofski. Retrieved (http://www.slobodnifilozofski.com/2010/07/michael-lebowitz-7-teskih-pitanja.html).
McChesney, Robert W. 1999. Rich Media, Poor Democracy: Communication Politics in Dubious Times. New ed. The New Press.
Migdal, Joel S. 2001. State in Society: Studying How States and Societies Transform and Constitute One Another. Cambridge University Press.
Robison, Professor Richard, ed. 2006. The Neoliberal Revolution: Forging the Market State. Palgrave Macmillan.
Varoufakis, Yanis. 2011. The Global Minotaur: America, The True Origins of the Financial Crisis and the Future of the World Economy – Economic Controversies. Zed Books Ltd.
Wacquant, Loïc. 2012. “Three steps to a historical anthropology of actually existing neoliberalism.” Social Anthropology 20(1):66-79. Retrieved February 1, 2012.
Žitko, Mislav. 2011. “Politična ekonomija gospodinjstva: financijalizacija in reprodukcija delovne sile.” Borec LXIII(681-684):128-159.