Čemu nas Quebec može poučiti? Preliminarna analiza sveučilišta kao poprišta borbe

William Clare Roberts piše o prosvjedima kvebečkih studenata iz marksističke perspektive nastojeći predočiti poziciju sveučilišta u kapitalističkoj ekonomiji te o ograničenjima samog prosvjeda i mogućnosti prenošenja tih iskustava drugamo.


Iako se o glavnom tijeku događaja u Quebecu tijekom proteklih nekoliko mjeseci naširoko izvještavalo, želim se dotaknuti dva pitanja koja bi mogla biti zanimljiva onima koji se drugdje bore na sveučilištu.

Prvo, želim razmotriti kako kvebečki studentski štrajk artikulira, s jedne strane, konflikt i međusobno djelovanje socijalističkih aspiracija te korporativističkih realnosti javnog sveučilišnog sustava, a s druge, pritiske koje na taj sustav vrše snovi uprave o dolarima koji lebde njihovim glavama te vladinog „štedljivog“ stezanja remena. To nisu jednostavne realnosti; sveučilišni upravitelji koji se nadaju širom otvoriti vrata dolarima školarina i donacija u kontingentnom su savezništvu s vladinim ministrima koji su strahom uvjereni da je fiskalna štednja jedini put prema naprijed. Vjerujem da će marksistička analiza pozicije sveučilišta u kapitalističkoj ekonomiji pojasniti úloge studentske borbe protiv tog savezništva nade i straha unutar upraviteljskog aparata.

Drugo, želim sasvim kratko postaviti pitanje ima li ta analiza odjeka izvan Quebeca. Koje su okolnosti proizvele tih sto dana sve raširenijeg i sve ambicioznijeg protesta? Mogu li drugi te okolnosti preslikati drugamo?

Analiza sveučilišta mora otpočeti priznanjem da studenti kao takvi nisu izravno eksploatirani najamni radnici. Analogija studenti-kao-radnici – insinuirana prije svega od strane samog studentskog štrajka – još uvijek je samo analogija[1]. Međutim, to nam priznanje ne onemogućuje da prepoznamo da studenti mogu korisno biti pojmljeni kao neplaćeni radnici: (a) izvodeći afektivan i intelektualan rad unutar sveučilišta te (b) proizvodeći svoju vlastitu radnu snagu.

Još ne postoji iscrpna obrada afektivnog i intelektualnog rada koji izvode studenti. Čini mi se da bi seciranje tog dijela pitanja zahtijevalo pažljivo istraživanje „imaginarne supsumpcije“ obrazovanja pod robni oblik i kapital; cijene su prišivane stvarima koje ipak nemaju nikakvu realnu vrijednost, kao u Marxovoj raspravi o „imaginarnoj cijeni“ koja se može odrediti časti ili savjesti[2]. Valja primijetiti da, unatoč retorici o kapitaliziranju i komodifikaciji obrazovanja, sveučilište još uvijek nije formalno supsumirano kapitalističko poduzeće te još uvijek ne proizvodi standardne robe (dobra i usluge koje se mogu uživati nakon kupovine). Kupovanje diplome ili plaćanje istraživanja – na način na koji bi se moglo kupiti kuću ili platiti masažu – bilo bi primjer korupcije, a ne normalne prakse. Čak i šačica izravno profitno orijentiranih sveučilišta u SAD-u naoko funkcionira isključivo pomoću i za privlačenje federalno zajamčenog novca za studentske kredite, upijajući neizravne subvencije bez kojih nitko ne bi bio spreman „kupiti“ njihov „proizvod“. Čini se da nitko nije dokučio kako redovito i pouzdano proizvoditi obrazovne usluge na profitabilan način i na otvorenom tržištu.

Ipak, mnogo toga što sveučilište čini sve je češće mišljeno u analogiji s kapitalističkom proizvodnjom robâ. I mnogo toga što sveučilište čini također je sve češće organizirano i provedeno kao da se radi o proizvodnji robâ . To je čudesna činjenica postojećeg svijeta, da imaginarna supsumpcija izravno vodi u realnu supsumpciju, čak i u odsutnosti formalne supsumpcije. Kapitalisti ne moraju kontrolirati granu ljudske aktivnosti kako bi oni koji ju zaista kontroliraju pokušavali racionalizirati proizvodnju na način koji se smatra kapitalističkim. Čini se da je ovo tendencija u sveučilištu: [sveučilišni – op. prev.] menadžeri su odgovorni donatorima i zakonodavcima, a ne investitorima, ali svejedno svi nastoje uvesti kapitalističke metode upravljanja i organizacijske prakse. Motiv profita nije učinkovit, ali svi se trebaju ponašati kao da on to jest. Mislim da to do neke mjere objašnjava kako sveprisutnost kritičke mantre neoliberalizma tako i povremeno prizvanu protutvrdnju da ono što pogađa sveučilišta više nalikuje tržišnom socijalizmu. Upravitelji svjesno primjenjuju tržišni model, no bez ikakve stvarne robne razmjene.

Neposredniji se napredak može postići u vezi drugog aspekta pitanja, tj. sveučilišta kao poprišta produkcije i reprodukcije radne snage. Sa stajališta kapitalističke tvrtke, visoko obrazovanje ispunjava funkciju izobrazbe te sistematiziranja kvalifikacija. Sveučilišta obučavaju radnike općim vještinama, za što pojedinačne tvrtke same nemaju motiva, jer bi inače njihovu pažljivo i skupo obučenu radnu snagu otela njihova konkurencija. Titule i kvalifikacije ovjerene prijepisima i diplomama također sortiraju radnu snagu u standardizirane skupine koje smanjuju asimetrije u informacijama pri zapošljavanju. Koje posljedice ova funkcionalna radnja ima za studente?

Sa stajališta studenta, ukoliko tim stajalištem dominiraju ekonomski motivi, mjesto u sveučilišnoj učionici potencijalno pruža pristup višim nadnicama koje dolaze s izobrazbom i kvalifikacijama, dok se ulaže što je manje truda moguće. Mnogi proponenti povišenja školarina u Quebecu to stajalište uzimaju zdravo za gotovo te stoga sveučilišna mjesta poimaju kao robu koju je najbolje alocirati tržištem slobodnim od kontrole cijena. No time se zanemaruje razlika između mjesta na sveučilištu i ishoda koji bi navodno trebao biti na korist studenta. Plaćati školarine i imati mjesto u učionici ne donosi ništa od ekonomske vrijednosti. Student može uistinu steći izobrazbu i kvalifikacije koje bi mogle voditi do viših nadnica jedino izvršavajući zadatke koje mu postavljaju nastavnici. Ekonomski troškovi koje snose studenti trebali bi uključivati ne samo školarine, nego i sve protraćene nadnice kojih se student odriče odlukom da pohađa sveučilište te, što je najvažnije, vrijeme i trud koji je potreban za uspjeh na studiju kako bi se dospjelo do koristi koje pružaju kvalifikacije. To pokazuje do koje se mjere imaginarna supsumpcija odvija u visokom obrazovanju. Čini se da školarine moraju biti cijena neke robe. No ispada da je vrlo teško odrediti što bi točno ta roba bila, budući da školarine zapravo ne finaliziraju određenu transakciju[3].

Štoviše, time što od studenata zahtijeva da plate unaprijed za korist koju će tek kasnije dobiti, ako uopće, u obliku budućih viših nadnica, sveučilište ih pretvara u spekulante svojom vlastitom radnom snagom. Što će biti vjerojatni budući dobici na sadašnja ulaganja u moju radnu snagu? Je li trenutno nakupljeni/nagomilani dug dobra investicija ili budalasto kockanje? Poimamo li školarine kao ulaganja u ljudski kapital, tada se time uvode motivi oko kojih je studentski pokret veoma oprezan. Kao što je rekao jedan od glasnogovornika studentskog saveza CLASSE, Gabriel Nadeau-Dubois[4]: „naslijedit ćemo vrlo velike probleme u sljedećem desetljeću: ekonomske, političke i ekološke. Moramo biti u mogućnosti učiti slobodno, bez pritiska zaduženosti. To je razlog zašto se borimo.“

Crveni kvadrat, simbol studentskog pokreta, preuzet je 2005. jer studenti smatraju da su „duboko u crvenom“[5]. Iako kvebečki studenti u prosjeku snose manje duga nego njihovi kolege u SAD-u, čini se da je dug među njima jednako raširena pojava. U Quebecu, kao i u SAD-u, dvije trećine studenata diplomira sa studentskim dugovima[6], no u Quebecu prosječni dug iznosi oko 15 000$[7], dok je prosjek u SAD-u 25 000$[8]. Dug je svakako način discipliniranja radništva, a istovremeno i način otupljivanja socijalnih antagonizama. Slogan ScotiaBanke – jedne od najvećih kanadskih banaka – glasi: „bogatiji ste nego što mislite“, a čini se da socijalni mir trenutno počiva na uvjeravanju ljudi da je taj slogan zaista istinit. Studenti i dalje nisu u to uvjereni.

Stoga, dok studenti općenito problem ocrtavaju u okvirima dostupnosti obrazovanja – kao da se radi samo o kvantitativnom pitanju manje ili više dostupnih sveučilišta – meni se čini da bi borbu bilo bolje promatrati iz rakursa uvjeta i oblika dostupnosti. Povišenje školarina popraćeno snažnim programom nadoknada, potpora i kreditnih jamstava čak bi moglo povećati dostupnost, mjeri li se ona brojem diplomiranih. No to bi također učvrstilo imaginarnu supsumpciju visokog obrazovanja te ohrabrilo model prema kojem su školarine investicija u potencijalnu buduću zaradu. Odbijanje tog modela ne mora implicirati romantiziranu sliku obrazovanja kao „humaniziranja“ ili nečeg tomu sličnog. Budimo iskreni: većina toga što se događa na sveučilištu nije dostojno nikakvog romantiziranja. Ne radi se o tome da je povećanjem školarina i studentskog duga umanjeno inherentno dostojanstvo obrazovanja. Radi se o tome da visoke školarine i visoki dug služe tome da zamute stvarnu funkciju sveučilišta unutar kapitalističke ekonomije te da umanje sklonost pobuni među njegovim studentima. Imaginarna supsumpcija obrazovanja, poduprta višim školarinama i povećanim oslanjanjem na financiranje putem studentskih zaduženja, jednostavno postiže to da studenti misle da stvarno trebaju dobiti nešto za svoj novac.

Uzme li se to u obzir, kakvi su izgledi da se trenutni studentski nemiri u Quebecu prošire? Neporecivo je da su ovdašnji prosvjedi duboko ukorijenjeni u specifičnosti kvebečke povijesti. Te su aspekte pronicljivo raspravili drugi[9], različitih[10] političkih opredjeljenja. Ja ću jedino spomenuti da je međusobna povezanost studentskog pokreta i kvebečkog nacionalizma neporeciva. Kvebečki patriotes i souverainistes postali su vidljiviji dio prosvjeda naročito nakon masovnog marša 22. ožujka, a pozivanje na posebni kvebečki sustav socijalne zaštite i na kvebečki interes u održavanju posebne kulture bile su učestale teme komentatora. Taj je nacionalizam osnažujuće ograničenje samog pokreta, u smisla da uvjerenje da je Quebec drugačiji od ostatka Kanade istovremeno potpaljuje prosvjede i čvrsto ih zadržava na lokalnoj razini. Studentski pokret koji ne bi bio opterećen tim nacionalizmom ne bi mogao steći zamah i energiju trenutačnog pokreta, bilo ovdje, bilo drugdje. Ali nacionalistički elementi imaju nedvojbeno gadnu stranu te ograničavaju aspiracije pokreta na dobrobit određene skupine i smanjuju njegov potencijal da se proširi na druge dijelove Kanade.

Također vrijedi napomenuti da je studentski pokret na neprocjenjiv način održan na životu glupošću i pretencioznošću Charestove vlade koja je, reagirajući na najmračnije dane pokreta kada se nasilje uzburkavalo a popularnost pokreta opadala, donijela „poseban zakon“ – Bill 78 – ograničavajući pravo na prosvjedovanje i prijeteći ogromnim globama studentskim organizacijama i pojedincima koji su poticali daljnje nemire. Bill 78 oživio je pokret, učinio ga naširoko privlačnim te mu dao svježu snagu koja je dinamiku pokreta transformirala preko noći. Dakako, jedan pokret ne može računati na glupost svojih protivnika.

Ipak, središnji problemi same studentske borbe – dug i discipliniranje radništva – teško da su svojstveni isključivo Quebecu. Snaga tamošnjeg pokreta temelji se na organizacijskom radu na terenu te na participatornom aktivizmu studentskih udruga i saveza. Jedan od studentskih organizatora s McGilla napisao je važan tekst, sažimajući neke od pouka štrajka[11] iz perspektive organizacije. Možda najvažniji podsjetnik sadržan u tome tekstu je ovaj: „ono što je važno je da su [studentski] pokreti kako interno demokratski, tako i posvećeni proširenju na sve šire i šire slojeve društva. To traje i ne događa se automatski, i nećete dobiti nikakvu pomoć od medija ili policije. Ne računajte da ćete ju dobiti.“

William Clare Roberts
S engleskog preveo Alen Sućeska
Lektura i redaktura: Sanda Čerkez
Izvorno objavljeno na viewpointmag.com

[1] http://libcom.org/library/glass-floor-theorie-communiste
[2] Pojam „imaginarne supsumpcije“ preuzimam iz dvodijelnog eseja Patricka Murraya o „Marxovoj ‘uistinu socijalnoj’ radnoj teoriji vrijednosti“, u Historical Materialism, svesci 6 i 7 (2000). Marxova rasprava o imaginarnim cijenama nalazi se na 197. stranici Fowkesovog prijevoda Kapitala (poglavlje 3.1).
[3] U ovom slučaju, čini se da je novac sporadična cijena same transakcije; poput šetnje do trgovine, on vam ne donosi ništa drugo do same prilike da poslujete oko stvari do koje vam je zapravo stalo.
[4] http://www.bbc.co.uk/news/world-us-canada-18164796
[5] http://www.globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=31023 (engleski idiom ovdje glasi „squarely in red“, što izravno objašnjava simbol kvadrata crvene boje, no u hrvatskom to nije moguće zadržati, pa je „duboko u crvenom“ odabrano kao semantički i simbolički najbliža solucija – op. prev.)
[6] http://1625canepassepas.ca/wp-content/uploads/2011/09/Recherche_Endettement.pdf
[7] http://www.iris-recherche.qc.ca/wp-content/uploads/2011/09/Brochure-English-web.pdf
[8] http://projectonstudentdebt.org/pub_view.php?idx=791
[9] http://www.dissentmagazine.org/online.php?id=608
[10] http://jacobtlevy.blogspot.com/2012/05/tuition-and-language-politics.html
[11] https://www.facebook.com/notes/jamie-burnett/updated-five-thoughts-from-quebec-on-organizing-student-strikes/10151087120332039

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve