William Clare Roberts: Čemu nas Quebec može poučiti? Preliminarna analiza sveučilišta kao poprišta borbe

William Clare Roberts piše o prosvjedima kvebečkih studenata iz marksističke perspektive nastojeći predočiti poziciju sveučilišta u kapitalističkoj ekonomiji te o ograničenjima samog prosvjeda i mogućnosti prenošenja tih iskustava drugamo.


Iako se o glavnom tijeku događaja u Quebecu tijekom proteklih nekoliko mjeseci naširoko izvještavalo, želim se dotaknuti dva pitanja koja bi mogla biti zanimljiva onima koji se drugdje bore na sveučilištu.

Prvo, želim razmotriti kako kvebečki studentski štrajk artikulira, s jedne strane, konflikt i međusobno djelovanje socijalističkih aspiracija te korporativističkih realnosti javnog sveučilišnog sustava, a s druge, pritiske koje na taj sustav vrše snovi uprave o dolarima koji lebde njihovim glavama te vladinog „štedljivog“ stezanja remena. To nisu jednostavne realnosti; sveučilišni upravitelji koji se nadaju širom otvoriti vrata dolarima školarina i donacija u kontingentnom su savezništvu s vladinim ministrima koji su strahom uvjereni da je fiskalna štednja jedini put prema naprijed. Vjerujem da će marksistička analiza pozicije sveučilišta u kapitalističkoj ekonomiji pojasniti úloge studentske borbe protiv tog savezništva nade i straha unutar upraviteljskog aparata.

Drugo, želim sasvim kratko postaviti pitanje ima li ta analiza odjeka izvan Quebeca. Koje su okolnosti proizvele tih sto dana sve raširenijeg i sve ambicioznijeg protesta? Mogu li drugi te okolnosti preslikati drugamo?

Analiza sveučilišta mora otpočeti priznanjem da studenti kao takvi nisu izravno eksploatirani najamni radnici. Analogija studenti-kao-radnici – insinuirana prije svega od strane samog studentskog štrajka – još uvijek je samo analogija[1]. Međutim, to nam priznanje ne onemogućuje da prepoznamo da studenti mogu korisno biti pojmljeni kao neplaćeni radnici: (a) izvodeći afektivan i intelektualan rad unutar sveučilišta te (b) proizvodeći svoju vlastitu radnu snagu.

Još ne postoji iscrpna obrada afektivnog i intelektualnog rada koji izvode studenti. Čini mi se da bi seciranje tog dijela pitanja zahtijevalo pažljivo istraživanje „imaginarne supsumpcije“ obrazovanja pod robni oblik i kapital; cijene su prišivane stvarima koje ipak nemaju nikakvu realnu vrijednost, kao u Marxovoj raspravi o „imaginarnoj cijeni“ koja se može odrediti časti ili savjesti[2]. Valja primijetiti da, unatoč retorici o kapitaliziranju i komodifikaciji obrazovanja, sveučilište još uvijek nije formalno supsumirano kapitalističko poduzeće te još uvijek ne proizvodi standardne robe (dobra i usluge koje se mogu uživati nakon kupovine). Kupovanje diplome ili plaćanje istraživanja – na način na koji bi se moglo kupiti kuću ili platiti masažu – bilo bi primjer korupcije, a ne normalne prakse. Čak i šačica izravno profitno orijentiranih sveučilišta u SAD-u naoko funkcionira isključivo pomoću i za privlačenje federalno zajamčenog novca za studentske kredite, upijajući neizravne subvencije bez kojih nitko ne bi bio spreman „kupiti“ njihov „proizvod“. Čini se da nitko nije dokučio kako redovito i pouzdano proizvoditi obrazovne usluge na profitabilan način i na otvorenom tržištu.

Ipak, mnogo toga što sveučilište čini sve je češće mišljeno u analogiji s kapitalističkom proizvodnjom robâ. I mnogo toga što sveučilište čini također je sve češće organizirano i provedeno kao da se radi o proizvodnji robâ . To je čudesna činjenica postojećeg svijeta, da imaginarna supsumpcija izravno vodi u realnu supsumpciju, čak i u odsutnosti formalne supsumpcije. Kapitalisti ne moraju kontrolirati granu ljudske aktivnosti kako bi oni koji ju zaista kontroliraju pokušavali racionalizirati proizvodnju na način koji se smatra kapitalističkim. Čini se da je ovo tendencija u sveučilištu: [sveučilišni – op. prev.] menadžeri su odgovorni donatorima i zakonodavcima, a ne investitorima, ali svejedno svi nastoje uvesti kapitalističke metode upravljanja i organizacijske prakse. Motiv profita nije učinkovit, ali svi se trebaju ponašati kao da on to jest. Mislim da to do neke mjere objašnjava kako sveprisutnost kritičke mantre neoliberalizma tako i povremeno prizvanu protutvrdnju da ono što pogađa sveučilišta više nalikuje tržišnom socijalizmu. Upravitelji svjesno primjenjuju tržišni model, no bez ikakve stvarne robne razmjene.

Neposredniji se napredak može postići u vezi drugog aspekta pitanja, tj. sveučilišta kao poprišta produkcije i reprodukcije radne snage. Sa stajališta kapitalističke tvrtke, visoko obrazovanje ispunjava funkciju izobrazbe te sistematiziranja kvalifikacija. Sveučilišta obučavaju radnike općim vještinama, za što pojedinačne tvrtke same nemaju motiva, jer bi inače njihovu pažljivo i skupo obučenu radnu snagu otela njihova konkurencija. Titule i kvalifikacije ovjerene prijepisima i diplomama također sortiraju radnu snagu u standardizirane skupine koje smanjuju asimetrije u informacijama pri zapošljavanju. Koje posljedice ova funkcionalna radnja ima za studente?

Sa stajališta studenta, ukoliko tim stajalištem dominiraju ekonomski motivi, mjesto u sveučilišnoj učionici potencijalno pruža pristup višim nadnicama koje dolaze s izobrazbom i kvalifikacijama, dok se ulaže što je manje truda moguće. Mnogi proponenti povišenja školarina u Quebecu to stajalište uzimaju zdravo za gotovo te stoga sveučilišna mjesta poimaju kao robu koju je najbolje alocirati tržištem slobodnim od kontrole cijena. No time se zanemaruje razlika između mjesta na sveučilištu i ishoda koji bi navodno trebao biti na korist studenta. Plaćati školarine i imati mjesto u učionici ne donosi ništa od ekonomske vrijednosti. Student može uistinu steći izobrazbu i kvalifikacije koje bi mogle voditi do viših nadnica jedino izvršavajući zadatke koje mu postavljaju nastavnici. Ekonomski troškovi koje snose studenti trebali bi uključivati ne samo školarine, nego i sve protraćene nadnice kojih se student odriče odlukom da pohađa sveučilište te, što je najvažnije, vrijeme i trud koji je potreban za uspjeh na studiju kako bi se dospjelo do koristi koje pružaju kvalifikacije. To pokazuje do koje se mjere imaginarna supsumpcija odvija u visokom obrazovanju. Čini se da školarine moraju biti cijena neke robe. No ispada da je vrlo teško odrediti što bi točno ta roba bila, budući da školarine zapravo ne finaliziraju određenu transakciju[3].

Štoviše, time što od studenata zahtijeva da plate unaprijed za korist koju će tek kasnije dobiti, ako uopće, u obliku budućih viših nadnica, sveučilište ih pretvara u spekulante svojom vlastitom radnom snagom. Što će biti vjerojatni budući dobici na sadašnja ulaganja u moju radnu snagu? Je li trenutno nakupljeni/nagomilani dug dobra investicija ili budalasto kockanje? Poimamo li školarine kao ulaganja u ljudski kapital, tada se time uvode motivi oko kojih je studentski pokret veoma oprezan. Kao što je rekao jedan od glasnogovornika studentskog saveza CLASSE, Gabriel Nadeau-Dubois[4]: „naslijedit ćemo vrlo velike probleme u sljedećem desetljeću: ekonomske, političke i ekološke. Moramo biti u mogućnosti učiti slobodno, bez pritiska zaduženosti. To je razlog zašto se borimo.“

Crveni kvadrat, simbol studentskog pokreta, preuzet je 2005. jer studenti smatraju da su „duboko u crvenom“[5]. Iako kvebečki studenti u prosjeku snose manje duga nego njihovi kolege u SAD-u, čini se da je dug među njima jednako raširena pojava. U Quebecu, kao i u SAD-u, dvije trećine studenata diplomira sa studentskim dugovima[6], no u Quebecu prosječni dug iznosi oko 15 000$[7], dok je prosjek u SAD-u 25 000$[8]. Dug je svakako način discipliniranja radništva, a istovremeno i način otupljivanja socijalnih antagonizama. Slogan ScotiaBanke – jedne od najvećih kanadskih banaka – glasi: „bogatiji ste nego što mislite“, a čini se da socijalni mir trenutno počiva na uvjeravanju ljudi da je taj slogan zaista istinit. Studenti i dalje nisu u to uvjereni.

Stoga, dok studenti općenito problem ocrtavaju u okvirima dostupnosti obrazovanja – kao da se radi samo o kvantitativnom pitanju manje ili više dostupnih sveučilišta – meni se čini da bi borbu bilo bolje promatrati iz rakursa uvjeta i oblika dostupnosti. Povišenje školarina popraćeno snažnim programom nadoknada, potpora i kreditnih jamstava čak bi moglo povećati dostupnost, mjeri li se ona brojem diplomiranih. No to bi također učvrstilo imaginarnu supsumpciju visokog obrazovanja te ohrabrilo model prema kojem su školarine investicija u potencijalnu buduću zaradu. Odbijanje tog modela ne mora implicirati romantiziranu sliku obrazovanja kao „humaniziranja“ ili nečeg tomu sličnog. Budimo iskreni: većina toga što se događa na sveučilištu nije dostojno nikakvog romantiziranja. Ne radi se o tome da je povećanjem školarina i studentskog duga umanjeno inherentno dostojanstvo obrazovanja. Radi se o tome da visoke školarine i visoki dug služe tome da zamute stvarnu funkciju sveučilišta unutar kapitalističke ekonomije te da umanje sklonost pobuni među njegovim studentima. Imaginarna supsumpcija obrazovanja, poduprta višim školarinama i povećanim oslanjanjem na financiranje putem studentskih zaduženja, jednostavno postiže to da studenti misle da stvarno trebaju dobiti nešto za svoj novac.

Uzme li se to u obzir, kakvi su izgledi da se trenutni studentski nemiri u Quebecu prošire? Neporecivo je da su ovdašnji prosvjedi duboko ukorijenjeni u specifičnosti kvebečke povijesti. Te su aspekte pronicljivo raspravili drugi[9], različitih[10] političkih opredjeljenja. Ja ću jedino spomenuti da je međusobna povezanost studentskog pokreta i kvebečkog nacionalizma neporeciva. Kvebečki patriotes i souverainistes postali su vidljiviji dio prosvjeda naročito nakon masovnog marša 22. ožujka, a pozivanje na posebni kvebečki sustav socijalne zaštite i na kvebečki interes u održavanju posebne kulture bile su učestale teme komentatora. Taj je nacionalizam osnažujuće ograničenje samog pokreta, u smisla da uvjerenje da je Quebec drugačiji od ostatka Kanade istovremeno potpaljuje prosvjede i čvrsto ih zadržava na lokalnoj razini. Studentski pokret koji ne bi bio opterećen tim nacionalizmom ne bi mogao steći zamah i energiju trenutačnog pokreta, bilo ovdje, bilo drugdje. Ali nacionalistički elementi imaju nedvojbeno gadnu stranu te ograničavaju aspiracije pokreta na dobrobit određene skupine i smanjuju njegov potencijal da se proširi na druge dijelove Kanade.

Također vrijedi napomenuti da je studentski pokret na neprocjenjiv način održan na životu glupošću i pretencioznošću Charestove vlade koja je, reagirajući na najmračnije dane pokreta kada se nasilje uzburkavalo a popularnost pokreta opadala, donijela „poseban zakon“ – Bill 78 – ograničavajući pravo na prosvjedovanje i prijeteći ogromnim globama studentskim organizacijama i pojedincima koji su poticali daljnje nemire. Bill 78 oživio je pokret, učinio ga naširoko privlačnim te mu dao svježu snagu koja je dinamiku pokreta transformirala preko noći. Dakako, jedan pokret ne može računati na glupost svojih protivnika.

Ipak, središnji problemi same studentske borbe – dug i discipliniranje radništva – teško da su svojstveni isključivo Quebecu. Snaga tamošnjeg pokreta temelji se na organizacijskom radu na terenu te na participatornom aktivizmu studentskih udruga i saveza. Jedan od studentskih organizatora s McGilla napisao je važan tekst, sažimajući neke od pouka štrajka[11] iz perspektive organizacije. Možda najvažniji podsjetnik sadržan u tome tekstu je ovaj: „ono što je važno je da su [studentski] pokreti kako interno demokratski, tako i posvećeni proširenju na sve šire i šire slojeve društva. To traje i ne događa se automatski, i nećete dobiti nikakvu pomoć od medija ili policije. Ne računajte da ćete ju dobiti.“

William Clare Roberts
S engleskog preveo Alen Sućeska
Lektura i redaktura: Sanda Čerkez
Izvorno objavljeno na viewpointmag.com

[1] http://libcom.org/library/glass-floor-theorie-communiste
[2] Pojam „imaginarne supsumpcije“ preuzimam iz dvodijelnog eseja Patricka Murraya o „Marxovoj ‘uistinu socijalnoj’ radnoj teoriji vrijednosti“, u Historical Materialism, svesci 6 i 7 (2000). Marxova rasprava o imaginarnim cijenama nalazi se na 197. stranici Fowkesovog prijevoda Kapitala (poglavlje 3.1).
[3] U ovom slučaju, čini se da je novac sporadična cijena same transakcije; poput šetnje do trgovine, on vam ne donosi ništa drugo do same prilike da poslujete oko stvari do koje vam je zapravo stalo.
[4] http://www.bbc.co.uk/news/world-us-canada-18164796
[5] http://www.globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=31023 (engleski idiom ovdje glasi „squarely in red“, što izravno objašnjava simbol kvadrata crvene boje, no u hrvatskom to nije moguće zadržati, pa je „duboko u crvenom“ odabrano kao semantički i simbolički najbliža solucija – op. prev.)
[6] http://1625canepassepas.ca/wp-content/uploads/2011/09/Recherche_Endettement.pdf
[7] http://www.iris-recherche.qc.ca/wp-content/uploads/2011/09/Brochure-English-web.pdf
[8] http://projectonstudentdebt.org/pub_view.php?idx=791
[9] http://www.dissentmagazine.org/online.php?id=608
[10] http://jacobtlevy.blogspot.com/2012/05/tuition-and-language-politics.html
[11] https://www.facebook.com/notes/jamie-burnett/updated-five-thoughts-from-quebec-on-organizing-student-strikes/10151087120332039

Vezani članci

  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve