EU ne mari za grčke dugove

Novim paketom štednje bi se u Grčkoj u naredne dvije godine trebalo uštediti 11,5 milijardi eura. Posljedice po grčko društvo bit će katastrofalne. Sociolog Panagiotis Sotiris iz Antarsye („Koalicije antikapitalističke ljevice za udar“) razgovarao je s Federicom Matteoni o nužnosti napuštanja Eurozone.



Kakve će posljedice imati nove mjere štednje po grčko društvo?

Novi se paket sastoji od radikalnih rezova, a naročito mirovina i plaća u javnom sektoru. Rezanje mirovina ne pogađa samo starije ljude, već smanjuju i njihovu sposobnost da podupiru mlađe generacije. Ta međugeneracijska solidarnost veoma je važna za Grčku i zbog toga u toj zemlji dosad nije bilo ekstremnih oblika društvene isključenosti. Zatim se srezalo obrazovni i zdravstveni sustav koji su već bili na rubu kolapsa. Ne može se drugačije reći: došli smo do krajnje granice. Sada počinjemo uviđati da se bolnice uistinu zatvaraju, a isto će se uskoro dogoditi sa sveučilištima.


No ne radi se samo o štednji. Predviđene su i strukturne promjene na tržištu rada.

Trojka od početka nije zahtijevala samo fiskalne mjere kako bi Grčka platila svoje dugove. Njezin je cilj bio i ostao promjena socijalnog krajobraza u Grčkoj. Pojam štednje ne može opisati razmjere promjena koje su nametnute grčkom društvu. Radi se o eksperimentu neoliberalnog socijalnog inženjerstva. Minimalna nadnica je već smanjena za 22 posto te se zahtijevaju daljnja smanjenja. Na kraju ćemo imati minimalce od 300 do 400 eura, a nadnice stručne radne snage bit će između 800 i 900 eura. Također se predviđa uvođenje šestodnevnog ili sedmodnevnog radnog tjedna što znači potpunu fleksibilizaciju radnog vremena i ograničavanje vremena za odmor između radnih smjena na jedanaest sati. Isto tako se planira i ukidanja inspektorata rada, dakle posljednje prepreke za despotizam na radnom mjestu. Vizija je to potpuno dereguliranog i jeftinog tržišta rada.


Nedavno ste u jednom tekstu upotrijebili pojam „downsizing“ kako biste opisali dugoročne političke i socijalne transformacije koje Grčka proživljava.

To što se događa u Grčkoj nije samo štednja u neoliberalnom smislu: ne radi se o tome da se tržišta rada učini jeftinijima, da se napravi dobra poduzetnička klima u gospodarstvu ili da se više privatizira. Grčka će na koncu ovog procesa biti drugačija zemlja. Ali i Europa će se promijeniti, nastat će nova podjela rada u Europi između centra i periferije. Grčku će se učiniti zemljom jeftinih nadnica i sve će više konkurirati drugim zemljama jugoistoka Europe. Dat ću samo jedan primjer: trenutno se po prvi put u povijesti ove zemlje uništava visoko obrazovanje. Visokoškolsko obrazovanje je prije krize bilo u dobrom stanju, bilo je više instituta, više mjesta za studente, za akademsko i znanstveno osoblje. Odsad će sve malo-pomalo rasipati što će dovesti do situcaije koju opisujem kao „društvo smanjenih očekivanja“ – društvo u kojem se primarno radi o opstanku. „Downsizing“ je dublji i temeljitiji od šok terapije.

Institucije EU ne mare za grčke dugove, dakle za to da Grčka bude u poziciji da može platiti svoje dugove, već o provođenju europskog ekonomskog upravljanja. Pri tome se radi o strateškom konceptu koji bismo mogli nazvati europskim građenjem nacije. Popratni diskurs ovog procesa, ne samo da je arogantan, već je u određenoj smislu neokolonijalistički: zemlje s europskog Sjevera, a naročito Njemačka, smatraju da su dužne pokazati i diktirati zemljama na Jugu kako bi trebale sanirati svoje gospodarstvo, zaštititi „te ljude“ od samih sebe.


Mislite li da je moguće promijeniti takav razvoj događaja i zadržati Grčku u Eurozoni?

Smatram da je došlo krajnje vrijeme da se jasno kaže: euro kao jedinstvena valuta u gospodarskoj regiji koja je obilježena dubokim razlikama u produktivnosti i konkurentnosti – nije strukturno održiva. Ne pričam samo o monetarnoj politici, već i o aspektu Eurozone o kojemu se ne raspravlja dovoljno na europskoj ljevice – naime, o gubitku suverenosti. Pri tome ne mislim na nacionalizam, već na demokratsku kontrolu nad gospodarskom politikom. EU birokracija će sve više diktirati politiku koja će se odnositi na na rad ljudi.

Izlazak Grčke iz EU, koji podupire moja stranka i ja osobno, nije samo ideološko pitanje, već je i pitanje taktike. Odluka o napuštanju Eurozone ne bi trebala doći iz EU, kao privremena kazna, već kao suverena odluka čiji će nositelj biti širok pokret i koji će se artikulirati nizom radikalnih zahtjeva.

Jer u konačnici je pitanje ipak sasvim jednostavno: Koja je alternativa? Što može biti lošije od pete, šeste, sedme godine recesije zaredom i nezaposlenosti koja će u narednim mjesecima doseći 30 posto?


Na koju ljevicu mislite? Parlamentarna opozicija uvijek iznova naglašava da drahma nije opcija za Grčku.

U Grčkoj postoji veliko proturječje: imamo veoma jaku lijevu stranku, Syrizu, koja predstavlja nade i očekivanja puno ljudi. Vodstvo stranke tvrdoglavo se drži eura i ponavlja kao mantru da su proeuropski te da će spasiti euro. Syriza je u početku zahtijevala da se završi s politikom memoranduma, a sada pričaju o ponovnom pregovaranju.

Ne vidim izlaz iz mjera štednje i dužničke krize bez restrukturiranja proizvodnih kapaciteta grčkog gospodarstva i društva. Čini mi se da to nije izvedivo bez raskida s eurom. Nema to nikakve veze s ideologijom. Za mene je to stvar otpora protiv agresivno neoliberalnog ustroja EU.


Zauzimate se za izlaz iz Eurozone i restrukturiranje grčkog gospodarstva prema socijalističkoj programatici. No kakve bi šanse za preživljavanje Grčka imala u tako izoliranoj poziciji u Europi?

Naravno da bi bilo bolje kada bismo se mogli osloniti na europski pokret koji bi mogao nametnuti radikalno novu politiku. No najbolji oblik internacionalizma danas je raskid s Eurozonom u suverenom, demokratičnom obliku. To će prouzrokovati politički potres u Europi, ali bi istovremeno moglo biti najsnažnija poruka koju bi Grčka mogla poslati europskom radničkom pokretu. Ne govorim o tome da bi Grčka vraćanjem drahme postala konkurentnija u odnosu na druge zemlje-dužnice. Radi se samo o tome da se jedno društvo zaštiti od nasilja kapitala.


Nakon izbora oslabila su masovna mobiliziranja. Je li protest delegiran na opoziciju?
U određenom smislu to je točno. No socijalni prosvjedi nisu izgledni. U narednim mjesecima će biti daljnjih mobilizacija. Situacija je postala mirnija, a to ima veze i s problemima na grčkoj ljevici. Govorim to i samokritično, Antarsya je dio problema. To također ima veze s političkom dinamikom koju sam označio kao postdemokratsku. U protekle dvije godine imali smo vlade koje su provodile takve politike, znajući itekako dobro da će izgubiti sljedeće izbore. Istovremeno imamo masovne prosvjede u kojima je u lipnju 2011. sudjelovalo sveukupno više od 2,5 milijuna ljudi. Koja vlada može izdržati takav pritisak? Mjere su donesene unatoč tome. Socijalne mobilizacije nisu imale ikakvog utjecaja na vladinu politiku. S političkim se uspjehom Syrize dogodila politička promjena koja je bila važna, ali samo kao pretpostavka socijalnih promjena. I to je problematično. Syriza sada čeka na političku moć. Bez snažnog pokreta, bez oblika organiziranja od dolje svejedno ne može biti ikakvih socijalnih promjena. Strategija parlamentarne ljevice ne može biti samo da se čeka na izbornu pobjedu.


Kako grčka ljevica reagira na pokušaje neofašista da artikuliraju bijes i očaj stanovništva?

To je jedan od najvećih izazova. Neofašiste poput Chrysi Avgi ne može se uspoređivati s drugim desnim ekstremističkim skupinama u Europi poput Front national, možda tek s mađarskim fašistima. Organizirani su u kriminalne bande, ubojice su; manifestacija su socijalne i političke krize u Grčkoj, no nisu nastali samo zbog krize. Ne smije se zaboraviti da u Grčkoj do 1974. nije bilo demokracije. Antikomunizam, nacionalizam, rasizam i seksizam duboko su ukorijenjeni u ovom društvu. Podupire ih politički establišment, koji svjesno cilja na rasističku retoriku kako bi se ravnoteža moći pomaknula nadesno.

Ljevica mora dekonstruirati politiku neofašista. Ljudi moraju razumjeti da Chrysi Avgi nije antisistemska stranka. To je mit. Ali opasnost jeste konkretna. Mora se boriti s tim ljudima, ne smije im se uopće ostaviti prostora. Ljevica ne smije dopustiti da neofašisti artikuliraju odgovore na potrebe ljudi. Moramo nanovo osvojiti susjedstva, stvoriti strukture samopomoći i materijalne potpore koje će se temeljiti na solidarnosti, a ne na mržnji i isključivanju.

Razgovor vodila Federica Matteoni
Prevela Marija Ćaćić
Na njemačkom objavljeno u Jungle Worldu

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve