EU ne mari za grčke dugove

Novim paketom štednje bi se u Grčkoj u naredne dvije godine trebalo uštediti 11,5 milijardi eura. Posljedice po grčko društvo bit će katastrofalne. Sociolog Panagiotis Sotiris iz Antarsye („Koalicije antikapitalističke ljevice za udar“) razgovarao je s Federicom Matteoni o nužnosti napuštanja Eurozone.



Kakve će posljedice imati nove mjere štednje po grčko društvo?

Novi se paket sastoji od radikalnih rezova, a naročito mirovina i plaća u javnom sektoru. Rezanje mirovina ne pogađa samo starije ljude, već smanjuju i njihovu sposobnost da podupiru mlađe generacije. Ta međugeneracijska solidarnost veoma je važna za Grčku i zbog toga u toj zemlji dosad nije bilo ekstremnih oblika društvene isključenosti. Zatim se srezalo obrazovni i zdravstveni sustav koji su već bili na rubu kolapsa. Ne može se drugačije reći: došli smo do krajnje granice. Sada počinjemo uviđati da se bolnice uistinu zatvaraju, a isto će se uskoro dogoditi sa sveučilištima.


No ne radi se samo o štednji. Predviđene su i strukturne promjene na tržištu rada.

Trojka od početka nije zahtijevala samo fiskalne mjere kako bi Grčka platila svoje dugove. Njezin je cilj bio i ostao promjena socijalnog krajobraza u Grčkoj. Pojam štednje ne može opisati razmjere promjena koje su nametnute grčkom društvu. Radi se o eksperimentu neoliberalnog socijalnog inženjerstva. Minimalna nadnica je već smanjena za 22 posto te se zahtijevaju daljnja smanjenja. Na kraju ćemo imati minimalce od 300 do 400 eura, a nadnice stručne radne snage bit će između 800 i 900 eura. Također se predviđa uvođenje šestodnevnog ili sedmodnevnog radnog tjedna što znači potpunu fleksibilizaciju radnog vremena i ograničavanje vremena za odmor između radnih smjena na jedanaest sati. Isto tako se planira i ukidanja inspektorata rada, dakle posljednje prepreke za despotizam na radnom mjestu. Vizija je to potpuno dereguliranog i jeftinog tržišta rada.


Nedavno ste u jednom tekstu upotrijebili pojam „downsizing“ kako biste opisali dugoročne političke i socijalne transformacije koje Grčka proživljava.

To što se događa u Grčkoj nije samo štednja u neoliberalnom smislu: ne radi se o tome da se tržišta rada učini jeftinijima, da se napravi dobra poduzetnička klima u gospodarstvu ili da se više privatizira. Grčka će na koncu ovog procesa biti drugačija zemlja. Ali i Europa će se promijeniti, nastat će nova podjela rada u Europi između centra i periferije. Grčku će se učiniti zemljom jeftinih nadnica i sve će više konkurirati drugim zemljama jugoistoka Europe. Dat ću samo jedan primjer: trenutno se po prvi put u povijesti ove zemlje uništava visoko obrazovanje. Visokoškolsko obrazovanje je prije krize bilo u dobrom stanju, bilo je više instituta, više mjesta za studente, za akademsko i znanstveno osoblje. Odsad će sve malo-pomalo rasipati što će dovesti do situcaije koju opisujem kao „društvo smanjenih očekivanja“ – društvo u kojem se primarno radi o opstanku. „Downsizing“ je dublji i temeljitiji od šok terapije.

Institucije EU ne mare za grčke dugove, dakle za to da Grčka bude u poziciji da može platiti svoje dugove, već o provođenju europskog ekonomskog upravljanja. Pri tome se radi o strateškom konceptu koji bismo mogli nazvati europskim građenjem nacije. Popratni diskurs ovog procesa, ne samo da je arogantan, već je u određenoj smislu neokolonijalistički: zemlje s europskog Sjevera, a naročito Njemačka, smatraju da su dužne pokazati i diktirati zemljama na Jugu kako bi trebale sanirati svoje gospodarstvo, zaštititi „te ljude“ od samih sebe.


Mislite li da je moguće promijeniti takav razvoj događaja i zadržati Grčku u Eurozoni?

Smatram da je došlo krajnje vrijeme da se jasno kaže: euro kao jedinstvena valuta u gospodarskoj regiji koja je obilježena dubokim razlikama u produktivnosti i konkurentnosti – nije strukturno održiva. Ne pričam samo o monetarnoj politici, već i o aspektu Eurozone o kojemu se ne raspravlja dovoljno na europskoj ljevice – naime, o gubitku suverenosti. Pri tome ne mislim na nacionalizam, već na demokratsku kontrolu nad gospodarskom politikom. EU birokracija će sve više diktirati politiku koja će se odnositi na na rad ljudi.

Izlazak Grčke iz EU, koji podupire moja stranka i ja osobno, nije samo ideološko pitanje, već je i pitanje taktike. Odluka o napuštanju Eurozone ne bi trebala doći iz EU, kao privremena kazna, već kao suverena odluka čiji će nositelj biti širok pokret i koji će se artikulirati nizom radikalnih zahtjeva.

Jer u konačnici je pitanje ipak sasvim jednostavno: Koja je alternativa? Što može biti lošije od pete, šeste, sedme godine recesije zaredom i nezaposlenosti koja će u narednim mjesecima doseći 30 posto?


Na koju ljevicu mislite? Parlamentarna opozicija uvijek iznova naglašava da drahma nije opcija za Grčku.

U Grčkoj postoji veliko proturječje: imamo veoma jaku lijevu stranku, Syrizu, koja predstavlja nade i očekivanja puno ljudi. Vodstvo stranke tvrdoglavo se drži eura i ponavlja kao mantru da su proeuropski te da će spasiti euro. Syriza je u početku zahtijevala da se završi s politikom memoranduma, a sada pričaju o ponovnom pregovaranju.

Ne vidim izlaz iz mjera štednje i dužničke krize bez restrukturiranja proizvodnih kapaciteta grčkog gospodarstva i društva. Čini mi se da to nije izvedivo bez raskida s eurom. Nema to nikakve veze s ideologijom. Za mene je to stvar otpora protiv agresivno neoliberalnog ustroja EU.


Zauzimate se za izlaz iz Eurozone i restrukturiranje grčkog gospodarstva prema socijalističkoj programatici. No kakve bi šanse za preživljavanje Grčka imala u tako izoliranoj poziciji u Europi?

Naravno da bi bilo bolje kada bismo se mogli osloniti na europski pokret koji bi mogao nametnuti radikalno novu politiku. No najbolji oblik internacionalizma danas je raskid s Eurozonom u suverenom, demokratičnom obliku. To će prouzrokovati politički potres u Europi, ali bi istovremeno moglo biti najsnažnija poruka koju bi Grčka mogla poslati europskom radničkom pokretu. Ne govorim o tome da bi Grčka vraćanjem drahme postala konkurentnija u odnosu na druge zemlje-dužnice. Radi se samo o tome da se jedno društvo zaštiti od nasilja kapitala.


Nakon izbora oslabila su masovna mobiliziranja. Je li protest delegiran na opoziciju?
U određenom smislu to je točno. No socijalni prosvjedi nisu izgledni. U narednim mjesecima će biti daljnjih mobilizacija. Situacija je postala mirnija, a to ima veze i s problemima na grčkoj ljevici. Govorim to i samokritično, Antarsya je dio problema. To također ima veze s političkom dinamikom koju sam označio kao postdemokratsku. U protekle dvije godine imali smo vlade koje su provodile takve politike, znajući itekako dobro da će izgubiti sljedeće izbore. Istovremeno imamo masovne prosvjede u kojima je u lipnju 2011. sudjelovalo sveukupno više od 2,5 milijuna ljudi. Koja vlada može izdržati takav pritisak? Mjere su donesene unatoč tome. Socijalne mobilizacije nisu imale ikakvog utjecaja na vladinu politiku. S političkim se uspjehom Syrize dogodila politička promjena koja je bila važna, ali samo kao pretpostavka socijalnih promjena. I to je problematično. Syriza sada čeka na političku moć. Bez snažnog pokreta, bez oblika organiziranja od dolje svejedno ne može biti ikakvih socijalnih promjena. Strategija parlamentarne ljevice ne može biti samo da se čeka na izbornu pobjedu.


Kako grčka ljevica reagira na pokušaje neofašista da artikuliraju bijes i očaj stanovništva?

To je jedan od najvećih izazova. Neofašiste poput Chrysi Avgi ne može se uspoređivati s drugim desnim ekstremističkim skupinama u Europi poput Front national, možda tek s mađarskim fašistima. Organizirani su u kriminalne bande, ubojice su; manifestacija su socijalne i političke krize u Grčkoj, no nisu nastali samo zbog krize. Ne smije se zaboraviti da u Grčkoj do 1974. nije bilo demokracije. Antikomunizam, nacionalizam, rasizam i seksizam duboko su ukorijenjeni u ovom društvu. Podupire ih politički establišment, koji svjesno cilja na rasističku retoriku kako bi se ravnoteža moći pomaknula nadesno.

Ljevica mora dekonstruirati politiku neofašista. Ljudi moraju razumjeti da Chrysi Avgi nije antisistemska stranka. To je mit. Ali opasnost jeste konkretna. Mora se boriti s tim ljudima, ne smije im se uopće ostaviti prostora. Ljevica ne smije dopustiti da neofašisti artikuliraju odgovore na potrebe ljudi. Moramo nanovo osvojiti susjedstva, stvoriti strukture samopomoći i materijalne potpore koje će se temeljiti na solidarnosti, a ne na mržnji i isključivanju.

Razgovor vodila Federica Matteoni
Prevela Marija Ćaćić
Na njemačkom objavljeno u Jungle Worldu

Vezani članci

  • 26. rujna 2022. Djelomično automatizirani platformski kapitalizam Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.
  • 19. rujna 2022. Što je društveno potrebno radno vrijeme? "Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
  • 10. rujna 2022. Populisti ne integriraju mase u političke procese Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
  • 8. rujna 2022. Kapitalistička laž o recikliranju "Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva."
  • 19. kolovoza 2022. Globalni porast broja gladnih; nesigurna opskrba hranom za 2,3 milijarde ljudi "U trenutku objave ovog izvješća aktualni rat u Ukrajini u koji su uključena dva najveća svjetska proizvođača osnovnih žitarica, uljarica i gnojiva, remeti međunarodne opskrbne lance i podiže cijene žitarica, gnojiva, energije, kao i gotove terapeutske hrane za djecu s teškom pothranjenošću. Ova situacija nastupa u trenutku kada su opskrbni lanci već pod nepovoljnim utjecajem sve češćih ekstremnih klimatskih događaja, posebno u zemljama s niskim dohotkom, i ima potencijalno otrežnjujuće implikacije na globalnu sigurnost opskrbe hranom i prehranu."
  • 24. srpnja 2022. Radnički ponos u Sindikatu pomorskih kuhara i stjuarda "Desetljećima prije modernog LGBTQ+ pokreta, mali, ali militantni sindikat pomorskih radnika na Zapadnoj obali s autanim gej članovima i vođama skovao je slogan koji povezuje diskriminaciju gej muškaraca, rasnu diskriminaciju i hajku na ljevičare. Tijekom većeg dijela perioda od dva desetljeća, Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda borio se protiv diskriminacije na brodovima na kojima su radili njegovi članovi i šire u društvu, sve dok ga nisu slomile iste korporativne i vladine snage koje su pokušale uništiti Ujedinjene sindikate energetike SAD-a tijekom Hladnog rata."
  • 19. srpnja 2022. Kako kapitalizam ubija romantiku Kapitalistički uvjeti igraju veliku ulogu u našim ljubavnim, prijateljskim i drugim intimnim vezama. Nekoliko istraživanja u Britaniji pokazalo je kako je glavna sfera oko koje se vrte partnerski problemi – novac. Financijski stres i prekomjerni rad ujedno su i ograničenja zbog kojih mnogi ne mogu napustiti nasilne i neispunjavajuće veze. I dok terapije mogu samo olakšati neke nedaće u vezama, brojne probleme koji stvaraju društveni pritisci nijedna terapija ne rješava. Dok se rješenja ovakvih problema u datom kontekstu svode na „više vremena i više novca“, oslobođenje seksualnosti i održavanje veza mogu svoj potencijal izraziti samo u nekom drugačijem društvu koje je usmjereno na potrebe ljudi.
  • 11. srpnja 2022. Privatizacija distribucije Po razdvajanju južnoafričke elektroprivredne kompanije u javnom vlasništvu Eskom na tri dijela – proizvodni, transmisijski i distribucijski – proces privatizacije usmjerava se u dio prodaje. Ovakvo koncentriranje privatnog kapitala u distribuciju događa se i u javnim željeznicama, gdje se slijeva u sektor prodaje karata, dok se u samu željezničku infrastrukturu ne ulaže. I dok su vodovodne cijevi, sustav kanalizacije, sistemi za pročišćavanje, lokalne ceste i ostala infrastruktura u većini mjesta u raspadu, jedini odgovor vlade Južne Afrike jest da ulaže tamo gdje je unosno za krupni kapital i klasu bogatih, primjerice, u „pametne gradove“.
  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve