EU ne mari za grčke dugove

Novim paketom štednje bi se u Grčkoj u naredne dvije godine trebalo uštediti 11,5 milijardi eura. Posljedice po grčko društvo bit će katastrofalne. Sociolog Panagiotis Sotiris iz Antarsye („Koalicije antikapitalističke ljevice za udar“) razgovarao je s Federicom Matteoni o nužnosti napuštanja Eurozone.



Kakve će posljedice imati nove mjere štednje po grčko društvo?

Novi se paket sastoji od radikalnih rezova, a naročito mirovina i plaća u javnom sektoru. Rezanje mirovina ne pogađa samo starije ljude, već smanjuju i njihovu sposobnost da podupiru mlađe generacije. Ta međugeneracijska solidarnost veoma je važna za Grčku i zbog toga u toj zemlji dosad nije bilo ekstremnih oblika društvene isključenosti. Zatim se srezalo obrazovni i zdravstveni sustav koji su već bili na rubu kolapsa. Ne može se drugačije reći: došli smo do krajnje granice. Sada počinjemo uviđati da se bolnice uistinu zatvaraju, a isto će se uskoro dogoditi sa sveučilištima.


No ne radi se samo o štednji. Predviđene su i strukturne promjene na tržištu rada.

Trojka od početka nije zahtijevala samo fiskalne mjere kako bi Grčka platila svoje dugove. Njezin je cilj bio i ostao promjena socijalnog krajobraza u Grčkoj. Pojam štednje ne može opisati razmjere promjena koje su nametnute grčkom društvu. Radi se o eksperimentu neoliberalnog socijalnog inženjerstva. Minimalna nadnica je već smanjena za 22 posto te se zahtijevaju daljnja smanjenja. Na kraju ćemo imati minimalce od 300 do 400 eura, a nadnice stručne radne snage bit će između 800 i 900 eura. Također se predviđa uvođenje šestodnevnog ili sedmodnevnog radnog tjedna što znači potpunu fleksibilizaciju radnog vremena i ograničavanje vremena za odmor između radnih smjena na jedanaest sati. Isto tako se planira i ukidanja inspektorata rada, dakle posljednje prepreke za despotizam na radnom mjestu. Vizija je to potpuno dereguliranog i jeftinog tržišta rada.


Nedavno ste u jednom tekstu upotrijebili pojam „downsizing“ kako biste opisali dugoročne političke i socijalne transformacije koje Grčka proživljava.

To što se događa u Grčkoj nije samo štednja u neoliberalnom smislu: ne radi se o tome da se tržišta rada učini jeftinijima, da se napravi dobra poduzetnička klima u gospodarstvu ili da se više privatizira. Grčka će na koncu ovog procesa biti drugačija zemlja. Ali i Europa će se promijeniti, nastat će nova podjela rada u Europi između centra i periferije. Grčku će se učiniti zemljom jeftinih nadnica i sve će više konkurirati drugim zemljama jugoistoka Europe. Dat ću samo jedan primjer: trenutno se po prvi put u povijesti ove zemlje uništava visoko obrazovanje. Visokoškolsko obrazovanje je prije krize bilo u dobrom stanju, bilo je više instituta, više mjesta za studente, za akademsko i znanstveno osoblje. Odsad će sve malo-pomalo rasipati što će dovesti do situcaije koju opisujem kao „društvo smanjenih očekivanja“ – društvo u kojem se primarno radi o opstanku. „Downsizing“ je dublji i temeljitiji od šok terapije.

Institucije EU ne mare za grčke dugove, dakle za to da Grčka bude u poziciji da može platiti svoje dugove, već o provođenju europskog ekonomskog upravljanja. Pri tome se radi o strateškom konceptu koji bismo mogli nazvati europskim građenjem nacije. Popratni diskurs ovog procesa, ne samo da je arogantan, već je u određenoj smislu neokolonijalistički: zemlje s europskog Sjevera, a naročito Njemačka, smatraju da su dužne pokazati i diktirati zemljama na Jugu kako bi trebale sanirati svoje gospodarstvo, zaštititi „te ljude“ od samih sebe.


Mislite li da je moguće promijeniti takav razvoj događaja i zadržati Grčku u Eurozoni?

Smatram da je došlo krajnje vrijeme da se jasno kaže: euro kao jedinstvena valuta u gospodarskoj regiji koja je obilježena dubokim razlikama u produktivnosti i konkurentnosti – nije strukturno održiva. Ne pričam samo o monetarnoj politici, već i o aspektu Eurozone o kojemu se ne raspravlja dovoljno na europskoj ljevice – naime, o gubitku suverenosti. Pri tome ne mislim na nacionalizam, već na demokratsku kontrolu nad gospodarskom politikom. EU birokracija će sve više diktirati politiku koja će se odnositi na na rad ljudi.

Izlazak Grčke iz EU, koji podupire moja stranka i ja osobno, nije samo ideološko pitanje, već je i pitanje taktike. Odluka o napuštanju Eurozone ne bi trebala doći iz EU, kao privremena kazna, već kao suverena odluka čiji će nositelj biti širok pokret i koji će se artikulirati nizom radikalnih zahtjeva.

Jer u konačnici je pitanje ipak sasvim jednostavno: Koja je alternativa? Što može biti lošije od pete, šeste, sedme godine recesije zaredom i nezaposlenosti koja će u narednim mjesecima doseći 30 posto?


Na koju ljevicu mislite? Parlamentarna opozicija uvijek iznova naglašava da drahma nije opcija za Grčku.

U Grčkoj postoji veliko proturječje: imamo veoma jaku lijevu stranku, Syrizu, koja predstavlja nade i očekivanja puno ljudi. Vodstvo stranke tvrdoglavo se drži eura i ponavlja kao mantru da su proeuropski te da će spasiti euro. Syriza je u početku zahtijevala da se završi s politikom memoranduma, a sada pričaju o ponovnom pregovaranju.

Ne vidim izlaz iz mjera štednje i dužničke krize bez restrukturiranja proizvodnih kapaciteta grčkog gospodarstva i društva. Čini mi se da to nije izvedivo bez raskida s eurom. Nema to nikakve veze s ideologijom. Za mene je to stvar otpora protiv agresivno neoliberalnog ustroja EU.


Zauzimate se za izlaz iz Eurozone i restrukturiranje grčkog gospodarstva prema socijalističkoj programatici. No kakve bi šanse za preživljavanje Grčka imala u tako izoliranoj poziciji u Europi?

Naravno da bi bilo bolje kada bismo se mogli osloniti na europski pokret koji bi mogao nametnuti radikalno novu politiku. No najbolji oblik internacionalizma danas je raskid s Eurozonom u suverenom, demokratičnom obliku. To će prouzrokovati politički potres u Europi, ali bi istovremeno moglo biti najsnažnija poruka koju bi Grčka mogla poslati europskom radničkom pokretu. Ne govorim o tome da bi Grčka vraćanjem drahme postala konkurentnija u odnosu na druge zemlje-dužnice. Radi se samo o tome da se jedno društvo zaštiti od nasilja kapitala.


Nakon izbora oslabila su masovna mobiliziranja. Je li protest delegiran na opoziciju?
U određenom smislu to je točno. No socijalni prosvjedi nisu izgledni. U narednim mjesecima će biti daljnjih mobilizacija. Situacija je postala mirnija, a to ima veze i s problemima na grčkoj ljevici. Govorim to i samokritično, Antarsya je dio problema. To također ima veze s političkom dinamikom koju sam označio kao postdemokratsku. U protekle dvije godine imali smo vlade koje su provodile takve politike, znajući itekako dobro da će izgubiti sljedeće izbore. Istovremeno imamo masovne prosvjede u kojima je u lipnju 2011. sudjelovalo sveukupno više od 2,5 milijuna ljudi. Koja vlada može izdržati takav pritisak? Mjere su donesene unatoč tome. Socijalne mobilizacije nisu imale ikakvog utjecaja na vladinu politiku. S političkim se uspjehom Syrize dogodila politička promjena koja je bila važna, ali samo kao pretpostavka socijalnih promjena. I to je problematično. Syriza sada čeka na političku moć. Bez snažnog pokreta, bez oblika organiziranja od dolje svejedno ne može biti ikakvih socijalnih promjena. Strategija parlamentarne ljevice ne može biti samo da se čeka na izbornu pobjedu.


Kako grčka ljevica reagira na pokušaje neofašista da artikuliraju bijes i očaj stanovništva?

To je jedan od najvećih izazova. Neofašiste poput Chrysi Avgi ne može se uspoređivati s drugim desnim ekstremističkim skupinama u Europi poput Front national, možda tek s mađarskim fašistima. Organizirani su u kriminalne bande, ubojice su; manifestacija su socijalne i političke krize u Grčkoj, no nisu nastali samo zbog krize. Ne smije se zaboraviti da u Grčkoj do 1974. nije bilo demokracije. Antikomunizam, nacionalizam, rasizam i seksizam duboko su ukorijenjeni u ovom društvu. Podupire ih politički establišment, koji svjesno cilja na rasističku retoriku kako bi se ravnoteža moći pomaknula nadesno.

Ljevica mora dekonstruirati politiku neofašista. Ljudi moraju razumjeti da Chrysi Avgi nije antisistemska stranka. To je mit. Ali opasnost jeste konkretna. Mora se boriti s tim ljudima, ne smije im se uopće ostaviti prostora. Ljevica ne smije dopustiti da neofašisti artikuliraju odgovore na potrebe ljudi. Moramo nanovo osvojiti susjedstva, stvoriti strukture samopomoći i materijalne potpore koje će se temeljiti na solidarnosti, a ne na mržnji i isključivanju.

Razgovor vodila Federica Matteoni
Prevela Marija Ćaćić
Na njemačkom objavljeno u Jungle Worldu

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam "U situaciji degradiranja osnovnih materijalnih preduvjeta za uspostavu održivog i pravednog postkapitalističkog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos s prirodom i neljudskim životinjama, te u skladu s time i količinu, ali i sadržaj potrošnje. Istovremeno treba imati u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih – radničkih, ekoloških, antiimperijalističkih, feminističkih, queer, antirasnih, antispecističkih – borbi otvorio politički prostor za osmišljavanje komunističke alternative kao jedinog pravog i održivog rješenja trenutne ekološke krize."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve