Izjava FAO-a: Ne diskriminiramo, svi su gotovi!

Prenosimo izjavu Federacije za anarhističko organiziranje (FAO) povodom socijalnih nemira u Sloveniji. Naglašavajući spontani i decentralizirani otpor i ističući jačinu policijskog nasilja koje je sustav koristio u svojoj obrani, FAO poziva ljude da se organiziraju i formiraju skupštine, odnosno plenume, kako bi se na taj način pokret proširio i ojačao.


Zadnjih je dana povijest svom silom udarila i na naša vrata. Ustanak u Mariboru pokrenuo je nešto za što su mnogi mislili da je kod nas nemoguće: ljudi su se samoorganizirali, svog lokalnog šerifa stisnuli su u kut i natjerali u bijeg, dok su istodobno zapalili iskru šire pobune protiv političko-ekonomske elite i kapitalističkog sustava. Nemamo kristalnu kuglu da najavimo što će slijediti, ali znamo da nam romantiziranje i naivnost neće pomoći, ali organiziranost i hrabrost hoće.

Odozdo prema gore i od periferije prema centru

Prosvjed se proširio na sve krajeve i područja i razvio se u sveslovenski ustanak protiv vlasti i postojećeg poretka. Svako područje na svom narječju političarima poručuje da su gotovi. Upravo decentralizacija otpora i činjenica da nije organiziran odozgo, od strane vođa, nego odozdo, od strane ljudi koje nitko ne predstavlja, jedna je od ključnih značajki dosadašnjeg razvoja događaja. Kako bi se očuvala ljudska solidarnost i spriječila uzurpacija ustanka od političke klase, potrebno je tu decentralizaciju promicati, ojačati i braniti!

Policija posvuda, pravda nigdje

Policijska brutalnost na prosvjedima nije iznenađenje. Iznenađuje gajenje iluzija o tome da će nam se policija pridružiti. Istina, policija nije primarna meta ustanka i sukob policije i prosvjednika nije njegov konačni i jedini horizont. Meta tog konflikta su kapitalistička i politička klasa te sistem kao takav. I istina je da policija nije naš saveznik jer zbog svoje uloge u sistemu nigdje i nikad nije saveznik ustanka. Sjetimo se: policija je represivni aparat države, čija je strukturna funkcija obrana postojećeg poretka i interesa vladajuće klase. Pa i neka su pod uniformama iskorišteni pojedinci! Sve dok ispunjavaju zapovijedi šefova, bit će policajci. Kad ih više ne budu ispunjavali, moći će biti dio ustanka. Zbog toga je naivno gajiti nade da su na našoj strani. Zar je njihova intervencija na dosadašnjim prosvjedima stvarno bila uzorna i u interesu ljudi na ulicama, kao što ju neki prikazuju? Zar smo već zaboravili brutalno razbijanje prosvjeda u Mariboru i prijetnje Vinka Gorenaka (ministra unutarnjih poslova) da će pohvatati sve organizatore „ilegalnih“ prosvjeda?

Nažalost, ne iznenađuje ni moraliziranje o „izgrednicima“ i o „nasilju“ koje se proširilo po virtualnim društvenim mrežama. Vlada i mediji bacili su nam kost u koju su neki odmah zagrizli. Što je 10 razbijenih prozora, slomljena vrata gradske vijećnice, razrovana granitna cesta u usporedbi sa strukturnim sistemskim nasiljem države? Besperspektivnost mladih, nezaposlenost, prekarni rad, ukidanje stipendija, obroka, smanjivanje broja odgojitelja u vrtićima, smanjivanje prava koje pokriva zdravstveno osiguranje, sredstava za obrazovanje i istraživački rad, tjeranje ljudi u sve kasnije umirovljenje, snižavanje plaća, mirovina, broja neradnih dana, manjak neprofitnih stanova, život mladih u podstanarskim uvjetima ili s roditeljima do kasne starosti, smanjivanje prava homoseksualaca, migranata, žena, pripadnika manjinskih religija i narodnosti itd. A nismo još ni dotaknuli korupciju, nepotizam i klijentijalizam te kriminalitet vladajuće elite. Tjeraju nas da radimo sve više, a proizvode našeg rada uvijek iznova prisvaja kapitalistička klasa. Naime, sustav se temelji na eksploataciji. Recite nam sad, tko nad kime provodi nasilje? Kako se usuđujemo osuđivati ljude koji su nam ukrali budućnost? Mladi su ljuti i nemaju više što izgubiti. Prema tome, prestanite ih osuđivati; zajedno moramo preusmjeriti pažnju na stvarne probleme.

Još je opasnije pozivanje k samo-represiji i suradnji s policijom. Zar u današnjem društvu nema već dovoljno nadzora, sigurnosnih kamera i represije? Zar ćemo mi biti oni koji policiji pomažu tražiti „izgrednike“, oni koji ih predaju i na taj način brojne mlade ljude isključuju iz ustanka? Suradnja s policijom je pljuvanje u vlastiti tanjur, a osuđivanje mladih koji direktno izražavaju svoja stajališta vodi u blokiranje potencijala prosvjeda. Danas vlast razbijanje stakala označuje kao nasilje, moguće je da ista oznaka uskoro dohvati bilo koju vrstu prosvjeda koji nije prijavljen, ali je pasivan i kao takav potpuno benigan. Za sustav koji nas iz godine u godinu ponižava, pljačka i tlači, smo svi izgrednici.

Zbog toga ovdje još jednom izražavmo potpunu solidarnost sa svim uhićenicima, zahtijevamo njihovo trenutno puštanje na slobodu, kraj sudskog i medijskog proganjanja te brisanje svih dobivenih kazni zbog sudjelovanja na prosvjedima.

Vlast ljudima, ne strankama

Nakon početne spontane energetičnosti ustanka, gdje je do izražaja došla kreativnost ljudske mase, otvorio se i prostor za dodatna strateška promišljanja. Kako bi se ustanak razvio u društveni pokret s konkretnim zahtjevima, ciljevima i vizijama, potrebno je naći načine artikuliranja zahtjeva koji se javljaju unutar ustanka i organizacijski oblik koji će to omogućiti. Inače će se ustanak razvodniti, a stvari će ostati nepromijenjene.

Što se tiče davanja zahtjeva, treba ići postepeno i krenuti sa zahtjevima koji su već izloženi unutar ustanka. Potrebno je očuvati socijalu, javno zdravstvo, školstvo i radnička prava. No to ne znači da se borimo za staru pravdu. Dok ne dozvoljamo ukidanje prava stečenih u stoljetnim borbama, moramo misliti i na dugoročnu perspektivu. Dok postoje država i kapital, uzorci iskorištavanja i zatiranja ponavljat će se unutar javnog školstva, zdravstva i socijale. Zbog toga se i na tim područjima moramo samoorganizirati te prestati pregovarati za sitniš. Prava nam nisu podijeljena, za njih smo se izborili!

Možda će se dio korumpirane političke elite pomiriti s činjenicom da je gotov i da je napustio političku scenu. Ali zamijeniti će ga novi, koji će opet donositi odluke u naše ime, mada im za to nećemo dati legitimnost. Njihovi interesi nisu naši, dokazuju nam to svaki dan brojnim primjerima nepotizma i korupcije te prihvaćanjem reformi i protukriznih zakona koji nas sve više guraju na i kroz rub društva. Zbog toga svi do jednoga moraju otići. Naivno bi bilo vjerovati da negdje postoje čisti, nepokvareni ljudi koji nam žele dobro i koji će nas izvesti iz krize, samo ako im damo svoj glas na izborima. Političko-ekonomski sustav svojom nam autoritarnošću i hijerarhijom onemogućava neotuđeni život, prema našim željama i potrebama. Dok postoji kapitalizam u kojem manjina vlada nad većinom i gura ju prema ekonomskom i socijalnom dnu, naši će životi biti prazni. Ako se ne odupremo i izborimo za alternativu, uvijek će netko nad nama vladati; patrijarsi u domaćinstvima, dekani i studentski službenici na fakultetima, šefovi i političari u vladi. Lažna demokracija koju nam nude na izborima nije jedini mogući oblik organizacije društvenog života.

Organizirajmo se na poslu, na mjestu stanovanja, na studiju

Da bi ustanak i njegovi zahtjevi proizveli stvarnu društvenu moć, potrebno je samoorganizirati se. Kada govorimo o organizaciji ustanka, mislimo na načine koji su drugačiji od društveno-političkog organiziranja kakvog poznajemo. Treba se organizirati odozdo, bez hijerarhije i vođa, svugdje gdje smo potlačeni i iskorišteni, u našim susjedstvima, na radnim mjestima, u obrazovnim ustanovama. Seljaci se moraju povezati u zadruge, zadruge se moraju povezati s urbanom sredinom. Samoorganizacija neka bude spontana i kreativna, neka razvija slobodne odnose i uspostavlja strukture koje omogućuju cjelovitu emancipaciju pojedinaca. Slijedimo principe direktne demokracije, uzajamne solidarnosti, anti-autoritarnosti, antifašizma.

Kao ishodište takve vrste organiziranja predlažemo institut direktno-demokratske skupštine (plenuma), koji ovih godina prakticiraju svi ustanički pokreti diljem svijeta. Možemo se organizirati lokalno, u male grupe i zajedno oblikovati budućnost kroz prepoznavanje naših potreba i time potreba mjesta, sela. Zajedno možemo oblikovati prijedloge i otkrivati naše potencijale kako bi ih u velikoj mjeri i ostvarili. Tako ćemo oblikovati sestrinstvo i bratstvo te jedinstvo gdje je sve za sve, a ništa za one koji žele vladati.

Kao idući korak predlažemo međusobno povezivanje tih skupina i uspostavljanje organa tog raspršenog, razvijajućeg ustanka. Predlažemo ujedinjenje u frontu skupina/organizacija i pojedinaca na podlozi zajedničkih principa. Ta fronta trebala bi biti neograđena i inkluzivna, temeljena na zajedničkim zahtjevima. Organizacija bi trebala biti horizontalna, bez središnjih tijela i funkcionara, utemeljena na autonomiji skupina i pojedinaca te direktno-demokratskom odlučivanju.

Sve pojedince i pojedinke, grupe i organizacije kojima ovo djeluje kao dobra ideja pozivamo da se u lokalnim sredinama udruže u otvorene skupštine koje se kasnije mogu međusobno povezati. Uzmimo svoje živote natrag u svoje ruke!

S ulica i trgova, 6. prosinca 2012.

Alternativa obstaja
Anarhistična Fronta Posavje (AFP)
Anarhistična pobuda Ljubljana (APL)
Avtonomna skupina Koprive
Organizirana skupnost anarhistov Zasavje (OSA)
Tovarišija anarhistk/ov Maribor (TAM)

Sa slovenskog prevela Ivana Brklje
Objavljeno na Internet stranici FAO-a

.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve