Izjava FAO-a: Ne diskriminiramo, svi su gotovi!

Prenosimo izjavu Federacije za anarhističko organiziranje (FAO) povodom socijalnih nemira u Sloveniji. Naglašavajući spontani i decentralizirani otpor i ističući jačinu policijskog nasilja koje je sustav koristio u svojoj obrani, FAO poziva ljude da se organiziraju i formiraju skupštine, odnosno plenume, kako bi se na taj način pokret proširio i ojačao.

Zadnjih je dana povijest svom silom udarila i na naša vrata. Ustanak u Mariboru pokrenuo je nešto za što su mnogi mislili da je kod nas nemoguće: ljudi su se samoorganizirali, svog lokalnog šerifa stisnuli su u kut i natjerali u bijeg, dok su istodobno zapalili iskru šire pobune protiv političko-ekonomske elite i kapitalističkog sustava. Nemamo kristalnu kuglu da najavimo što će slijediti, ali znamo da nam romantiziranje i naivnost neće pomoći, ali organiziranost i hrabrost hoće.

Odozdo prema gore i od periferije prema centru


Prosvjed se proširio na sve krajeve i područja i razvio se u sveslovenski ustanak protiv vlasti i postojećeg poretka. Svako područje na svom narječju političarima poručuje da su gotovi. Upravo decentralizacija otpora i činjenica da nije organiziran odozgo, od strane vođa, nego odozdo, od strane ljudi koje nitko ne predstavlja, jedna je od ključnih značajki dosadašnjeg razvoja događaja. Kako bi se očuvala ljudska solidarnost i spriječila uzurpacija ustanka od političke klase, potrebno je tu decentralizaciju promicati, ojačati i braniti!


Policija posvuda, pravda nigdje


Policijska brutalnost na prosvjedima nije iznenađenje. Iznenađuje gajenje iluzija o tome da će nam se policija pridružiti. Istina, policija nije primarna meta ustanka i sukob policije i prosvjednika nije njegov konačni i jedini horizont. Meta tog konflikta su kapitalistička i politička klasa te sistem kao takav. I istina je da policija nije naš saveznik jer zbog svoje uloge u sistemu nigdje i nikad nije saveznik ustanka. Sjetimo se: policija je represivni aparat države, čija je strukturna funkcija obrana postojećeg poretka i interesa vladajuće klase. Pa i neka su pod uniformama iskorišteni pojedinci! Sve dok ispunjavaju zapovijedi šefova, bit će policajci. Kad ih više ne budu ispunjavali, moći će biti dio ustanka. Zbog toga je naivno gajiti nade da su na našoj strani. Zar je njihova intervencija na dosadašnjim prosvjedima stvarno bila uzorna i u interesu ljudi na ulicama, kao što ju neki prikazuju? Zar smo već zaboravili brutalno razbijanje prosvjeda u Mariboru i prijetnje Vinka Gorenaka (ministra unutarnjih poslova) da će pohvatati sve organizatore „ilegalnih“ prosvjeda?

Nažalost, ne iznenađuje ni moraliziranje o „izgrednicima“ i o „nasilju“ koje se proširilo po virtualnim društvenim mrežama. Vlada i mediji bacili su nam kost u koju su neki odmah zagrizli. Što je 10 razbijenih prozora, slomljena vrata gradske vijećnice, razrovana granitna cesta u usporedbi sa strukturnim sistemskim nasiljem države? Besperspektivnost mladih, nezaposlenost, prekarni rad, ukidanje stipendija, obroka, smanjivanje broja odgojitelja u vrtićima, smanjivanje prava koje pokriva zdravstveno osiguranje, sredstava za obrazovanje i istraživački rad, tjeranje ljudi u sve kasnije umirovljenje, snižavanje plaća, mirovina, broja neradnih dana, manjak neprofitnih stanova, život mladih u podstanarskim uvjetima ili s roditeljima do kasne starosti, smanjivanje prava homoseksualaca, migranata, žena, pripadnika manjinskih religija i narodnosti itd. A nismo još ni dotaknuli korupciju, nepotizam i klijentijalizam te kriminalitet vladajuće elite. Tjeraju nas da radimo sve više, a proizvode našeg rada uvijek iznova prisvaja kapitalistička klasa. Naime, sustav se temelji na eksploataciji. Recite nam sad, tko nad kime provodi nasilje? Kako se usuđujemo osuđivati ljude koji su nam ukrali budućnost? Mladi su ljuti i nemaju više što izgubiti. Prema tome, prestanite ih osuđivati; zajedno moramo preusmjeriti pažnju na stvarne probleme.

Još je opasnije pozivanje k samo-represiji i suradnji s policijom. Zar u današnjem društvu nema već dovoljno nadzora, sigurnosnih kamera i represije? Zar ćemo mi biti oni koji policiji pomažu tražiti „izgrednike“, oni koji ih predaju i na taj način brojne mlade ljude isključuju iz ustanka? Suradnja s policijom je pljuvanje u vlastiti tanjur, a osuđivanje mladih koji direktno izražavaju svoja stajališta vodi u blokiranje potencijala prosvjeda. Danas vlast razbijanje stakala označuje kao nasilje, moguće je da ista oznaka uskoro dohvati bilo koju vrstu prosvjeda koji nije prijavljen, ali je pasivan i kao takav potpuno benigan. Za sustav koji nas iz godine u godinu ponižava, pljačka i tlači, smo svi izgrednici.

Zbog toga ovdje još jednom izražavmo potpunu solidarnost sa svim uhićenicima, zahtijevamo njihovo trenutno puštanje na slobodu, kraj sudskog i medijskog proganjanja te brisanje svih dobivenih kazni zbog sudjelovanja na prosvjedima.


Vlast ljudima, ne strankama


Nakon početne spontane energetičnosti ustanka, gdje je do izražaja došla kreativnost ljudske mase, otvorio se i prostor za dodatna strateška promišljanja. Kako bi se ustanak razvio u društveni pokret s konkretnim zahtjevima, ciljevima i vizijama, potrebno je naći načine artikuliranja zahtjeva koji se javljaju unutar ustanka i organizacijski oblik koji će to omogućiti. Inače će se ustanak razvodniti, a stvari će ostati nepromijenjene.

Što se tiče davanja zahtjeva, treba ići postepeno i krenuti sa zahtjevima koji su već izloženi unutar ustanka. Potrebno je očuvati socijalu, javno zdravstvo, školstvo i radnička prava. No to ne znači da se borimo za staru pravdu. Dok ne dozvoljamo ukidanje prava stečenih u stoljetnim borbama, moramo misliti i na dugoročnu perspektivu. Dok postoje država i kapital, uzorci iskorištavanja i zatiranja ponavljat će se unutar javnog školstva, zdravstva i socijale. Zbog toga se i na tim područjima moramo samoorganizirati te prestati pregovarati za sitniš. Prava nam nisu podijeljena, za njih smo se izborili!

Možda će se dio korumpirane političke elite pomiriti s činjenicom da je gotov i da je napustio političku scenu. Ali zamijeniti će ga novi, koji će opet donositi odluke u naše ime, mada im za to nećemo dati legitimnost. Njihovi interesi nisu naši, dokazuju nam to svaki dan brojnim primjerima nepotizma i korupcije te prihvaćanjem reformi i protukriznih zakona koji nas sve više guraju na i kroz rub društva. Zbog toga svi do jednoga moraju otići. Naivno bi bilo vjerovati da negdje postoje čisti, nepokvareni ljudi koji nam žele dobro i koji će nas izvesti iz krize, samo ako im damo svoj glas na izborima. Političko-ekonomski sustav svojom nam autoritarnošću i hijerarhijom onemogućava neotuđeni život, prema našim željama i potrebama. Dok postoji kapitalizam u kojem manjina vlada nad većinom i gura ju prema ekonomskom i socijalnom dnu, naši će životi biti prazni. Ako se ne odupremo i izborimo za alternativu, uvijek će netko nad nama vladati; patrijarsi u domaćinstvima, dekani i studentski službenici na fakultetima, šefovi i političari u vladi. Lažna demokracija koju nam nude na izborima nije jedini mogući oblik organizacije društvenog života.

Organizirajmo se na poslu, na mjestu stanovanja, na studiju


Da bi ustanak i njegovi zahtjevi proizveli stvarnu društvenu moć, potrebno je samoorganizirati se. Kada govorimo o organizaciji ustanka, mislimo na načine koji su drugačiji od društveno-političkog organiziranja kakvog poznajemo. Treba se organizirati odozdo, bez hijerarhije i vođa, svugdje gdje smo potlačeni i iskorišteni, u našim susjedstvima, na radnim mjestima, u obrazovnim ustanovama. Seljaci se moraju povezati u zadruge, zadruge se moraju povezati s urbanom sredinom. Samoorganizacija neka bude spontana i kreativna, neka razvija slobodne odnose i uspostavlja strukture koje omogućuju cjelovitu emancipaciju pojedinaca. Slijedimo principe direktne demokracije, uzajamne solidarnosti, anti-autoritarnosti, antifašizma.

Kao ishodište takve vrste organiziranja predlažemo institut direktno-demokratske skupštine (plenuma), koji ovih godina prakticiraju svi ustanički pokreti diljem svijeta. Možemo se organizirati lokalno, u male grupe i zajedno oblikovati budućnost kroz prepoznavanje naših potreba i time potreba mjesta, sela. Zajedno možemo oblikovati prijedloge i otkrivati naše potencijale kako bi ih u velikoj mjeri i ostvarili. Tako ćemo oblikovati sestrinstvo i bratstvo te jedinstvo gdje je sve za sve, a ništa za one koji žele vladati.

Kao idući korak predlažemo međusobno povezivanje tih skupina i uspostavljanje organa tog raspršenog, razvijajućeg ustanka. Predlažemo ujedinjenje u frontu skupina/organizacija i pojedinaca na podlozi zajedničkih principa. Ta fronta trebala bi biti neograđena i inkluzivna, temeljena na zajedničkim zahtjevima. Organizacija bi trebala biti horizontalna, bez središnjih tijela i funkcionara, utemeljena na autonomiji skupina i pojedinaca te direktno-demokratskom odlučivanju.

Sve pojedince i pojedinke, grupe i organizacije kojima ovo djeluje kao dobra ideja pozivamo da se u lokalnim sredinama udruže u otvorene skupštine koje se kasnije mogu međusobno povezati. Uzmimo svoje živote natrag u svoje ruke!

S ulica i trgova, 6. prosinca 2012.

Alternativa obstaja
Anarhistična Fronta Posavje (AFP)
Anarhistična pobuda Ljubljana (APL)
Avtonomna skupina Koprive
Organizirana skupnost anarhistov Zasavje (OSA)
Tovarišija anarhistk/ov Maribor (TAM)

Sa slovenskog prevela Ivana Brklje
Objavljeno na Internet stranici FAO-a
.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve