Predavanja G. M. Tamása u Zagrebu (14-15. ožujka, 2013.)

Centar za radničke studije u suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga/WHW organizira gostovanje G. M. Tamása, koji će u Zagrebu održati dva predavanja. Danas, 14. ožujka u 20 sati u net.kulturnom klubu mama (Preradovićeva 18) tema će biti “Dvostruki mit o srednjoj klasi”, dok će “Još jednom o postfašizmu” govoriti sutradan, 15. ožujka od 19h u Galeriji Nova (Teslina 7). Sažetke oba predavanja pročitajte u nastavku, a kao dodatnu najavu pogledajte kratki intervju koji su s Tamásem tijekom prošlogodišnjeg Subversive festivala napravile SkriptaTV i KOME.




DVOSTRUKI MIT O SREDNJOJ KLASI

net.kulturni klub mama, Preradovićeva 18, Zagreb, četvrtak 14.03., 20h

Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost “demokracije” (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U nekim istočnoevropskim zemljama možete naći čak i otvoren i začudno staromodan kult buržoazije.

Ta poimanja vuku davno porijeklo iz starih rasprava iz 1960-ih i 1970-ih o ulozi intelektualaca u “realnom socijalizmu”. Teoretičari planskog državnog kapitalizma, egalitarnog konzumerizma i represivne socijalne države zvane “realni socijalizam” uočili su zastarjelost starog industrijskog proletarijata i cijelog fordističkog režima proizvodnje i raspodjele. Bujanje neproizvodnih zanimanja, razvoj raznih državnih socijalnih sistema (zdravstvo, obrazovanje, znanstvena istraživanja, menadžment, komunikacije i tako dalje) i “uslužnog sektora” činilo im se (kao i nekim njihovim kritičarima) kao uspon “intelektualaca” koji implicira probleme “kulture” i “ideologije” (što su tradicionalna simbolička obilježja inteligencije). Činilo se da su studenti, i tada i sada, nosioci neovisnosti i pobune, koje su u službenoj konformističkoj imaginaciji povezane sa životom u dokolici, udaljenim od “stvarnog života”. Moralistička podređenost inteligencije devetnaestostoljetnom ruskom principu “služenja narodu” značila je, naravno, njezinu dobrovoljnu poslušnost partijskoj državi. Cijena koju je Partija plaćala za to bila je golem ugled i povlaštena egzistencija intelektualne elite, i politička religija obrazovanja, umjetnosti, znanosti i filozofije. Stil tog aranžmana bio je visoki modernizam.

Kad se otkrilo da milijuni pripadnika srednje klase nisu ni po najrastezljivijoj mogućoj ideološkoj definiciji “intelektualci” u drajfusovskom i ruskorevolucionarnom smislu (porijeklo riječi “intelektualac”), nego tek neproizvodni radnici u potrazi za višim životnim standardom, slobodom od političkog djelovanja i slobodom od puritanskih ideala tradicionalnog radničkog pokreta, Partija je sve to objasnila pozivajući se na modernu tehnologiju i na sve egalitarniju društvenu strukturu u kojoj manualni rad prestaje biti najvažniji i sve ukazuje na novu sintezu u kojoj će se emancipacijska kultura stopiti s industrijskom proizvodnjom. Dakle, nasljednik “revolucionarnog subjekta” trebao je biti novi intelektualac, racionalni “masovni radnik” koji svladava ograničenja otuđenog režima rada. “[Real]-socijalistička” srednja klasa bila je državna buržoazija bez osobnog vlasništva (i bez kapitala, jer je kapital posjedovao ideeller Gesamtkapitalist, država sama), vrlo slično staroj istočnoevropskoj buržoaziji, politički ovisnoj o plemstvu i vojnoj kasti. To objašnjava njezinu ambivalenciju prema prijelazu u tržišni kapitalizam i prividnu dominaciju poduzetništva.

Budući da je domaći kapital krajnje osjetljiv, a neproizvodna zanimanja su bila odmah pogođena velikom nezaposlenošću (a proizvodnja, trgovina, infrastruktura, građevina i poljoprivreda na velikim površinama su kolabirale), u interesu srednje klase bila je rekonstrukcija jake države, ali ovaj put bez jasnog egalitarnog plana. Naprotiv, državu se shvaćalo kao bedem koji čuva srednju klasu od suparnika (radnika, korisnika socijalne pomoći, nezaposlenih, studenata, umirovljenika, nekih vrsta državnih službenika, imigranata, stranaca, međunarodnih i evropskih tijela itd.). Odatle jaki autoritarizam i nacionalizam u samoobrani srednje klase. Ali naravno, država ju je iznevjerila. Da je udovoljila težnjama srednje klase (niski porezi i visok status), ne bi mogla održavati zaštitnu funkciju koja joj se pripisuje i ne bi mogla umiriti svoje zapadne mecene koji strogo zahtijevaju liberalizaciju trgovine, financijalizaciju i monetarizaciju cijele globalne ekonomije, smanjivanje carina i otvaranje domaćeg (uglavnom potrošačkog) tržišta. Porezi su morali ostati visoki jer međunarodne financije održavaju tokove izvan nadzora, posebno izvan nadzora nacionalne države. Te poreze morao je plaćati salarijat.

Rezultat je čisto ludilo koje susrećemo na poluperiferiji. U trenutku kad su državni resursi na najnižoj točki otkad se pamti, jagma za njima postaje bezobzirna. “Ekonomija” kao takva (u Istočnoj Evropi ne postoji ekonomija u tradicionalnom smislu) ne može pomoći, i borba za državne resurse koji su smanjeni do neprepoznatljivosti (a to je i objašnjenje očito mitskog sjećanja na fiktivna bogatstva “realsocijalističke” epohe) jedini je preostali smjer djelovanja za srednju klasu. Tu borbu pogrešno se naziva “korupcijom”. Ona je jedini način.

Kombinacija takozvane korupcije i moralističkog i biopolitičkog antiegalitarizma znak je vremena. Srednja klasa sanja o državi. Ali i država sanja. Sanjala je o predanoj, revolucionarnoj klasi intelektualnih radnika koja bi bila stvarna većina u tržišnom “socijalističkom” društvu budućnosti, a danas sanja srednjoj klasi kao stabilnoj, konzervativnoj, patriotskoj i konformističkoj buržoaziji bez kapitala koja bi mogla osiguravati disciplinu potrebnu društvu koje ne može prehranjivati svoje građane. Kao što se Partija razočarala u svojim očekivanjima, tako će se i suvremena kapitalistička država na periferiji ili poluperiferiji razočarati u svojim snovima o dobrom poretku.

Program Centra za radničke studije podržava i financira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

* * *

JOŠ JEDNOM O POSTFAŠIZMU

Galerija Nova, Teslina 7, Zagreb, Petak 15.03., 19h

Najvažniji aspekt postfašizma je to što mu – u usporedbi s “klasičnim” fašizmom i nacionalsocijalizmom (i njegovim varijantama: željeznom gardom, strelastim križevima i ustašama) nedostaje nekoliko ključnih obilježja:

• to nije pokret ratnih veterana, a općenito ni vojnika s iskustvom na bojnom polju i u građanskim ratovima; njegovi ciljevi nisu vojni;

• nije usmjeren prije svega protiv masovnih marksističkih partija jer takve ne postoje;

• iako je antiliberalan i antidemokratski, nije totalitaran, ne zastupa nužno jednopartijsku diktaturu i ne predvode ga “karizmatični” vođe.

Postfašizam nije neofašizam sa zastrašujućim, iako zapravo smiješnim jurišnicima u kićenim uniformama i s tetoviranim Hitlerom, premda je potonji dio prvoga.

Postfašizam može preuzeti građansku demokraciju a da ne promijeni “parlamentarni” sistem, “predstavničku vladu”, “vladavinu prava” – barem ne znatno.

Postfašizam je u biti radikalan oblik prisilne nejednakosti u kojem se legitimnost nejednakosti definira biološki (a ne samo rasno!) i u moralizirajućem smislu. On je izraz smrti socijalne države, nakon koje se traži razloge za isključivanje raznih grupa – “manje vrijednih” rasa i kultura, žena, gejeva, starih, mentalno bolesnih, “les classes dangereuses”, imigranata, intelektualaca i svakojakih buntovnika (“neprilagođenih”), nezaposlenih, beskućnika itd., itd. – i za mobiliziranje dijela “subalternog” stanovništva protiv onih korisnika državnih resursa koji se iz bilo kojeg razloga odbijaju prilagoditi i biti poslušni.

Proleteri i lumpenproletarijat koji 1920-ih i 1930-ih napadaju radnički pokret nisu se toliko razlikovali od današnjih siromaha koji iskazuju vatrenu podršku demontiranju socijalne pomoći, potpore za nezaposlene, besplatnog obrazovanja i besplatne zdravstvene skrbi. Razorna strast usmjerena protiv jednakosti bit je fašizma, i tada i sada.

Takozvani konzervativni argument protiv ljevičarskih elita – “kulturalnih marksista”, kako ih je, tj. nas, prikladno nazvao ubojica Anders Behrens Breivik u svom vrlo zanimljivom manifestu – glasi da oni njeguju ono što je Nietzsche shvaćao kao ropski mentalitet i ogorčenost slabih, tako da jednakost više nije pitanje mnogih nego manjine, i on je srž postfašizma. Jer postfašizam – vjeran svojim davnim liberalnim korijenima – uopće ne vjeruje da postoji narod. Svaka afirmacija pravnog dostojanstva i jednakosti u bogatstvu (što su prvotno bile liberalne ideje koje su u međuvremenu migrirale na ljevicu) za postfašista znači ili urotu ili utopiju.

Na predavanju ćemo govoriti o tim urotama i utopijama.


Predavanje se održava u sklopu projekta pod nazivom Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), koji Što, kako i za koga/WHW provodi u suradnji s Tensta Konsthallom iz Stockholma i Grazer Kunstvereinom iz Graza.


Program predavanja WHW-a su podržali:


Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport / Ministarstvo kulture RH / Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva / Program Europske Unije Kultura 2007-2013 / Zaklada Kultura nova

* * *


G. M. Tamás, mađarski filozof i plodan pisac eseja, rođen je u Kolozsváru / Cluju (Transilvanija, Rumunjska). Nakon što je kraće vrijeme bio pomoćnik urednika književnog tjednika na mađarskom jeziku, objavljivanje mu je zabranjeno i trpio je maltretiranje tajne policije Ceauşescuovog režima. Bio je prisiljen 1978. emigrirati u Mađarsku, gdje je dvije godine predavao na Budimpeštanskom sveučilištu (ELTE), a zatim je otpušten zbog toga što je u samizdatu objavljivao (i neskriveno potpisivao) ilegalne traktate. Od 1986. do danas često je gostujući predavač (na Columbiji, Oxfordu, Wilson Centeru, u Chicagu, u Wissenschaftskolleg zu Berlin, na Georgetownu,Yaleu, New School itd.). Godine 1990. izabran je za zastupnika Liberalne stranke u mađarskom Parlamentu, a 1991. izabran je za direktora Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti. 1994. i 1995. odstupio je s tih dužnosti. Njegovi pogledi na političku filozofiju i političku teoriju postupno su se pomicali ulijevo. Govori se da zajedno sa Žižekom, Badiouom, Kurzom, Negrijem i drugima pripada društvu heretičkih evropskih marksista i postmarksista. Djela profesora Tamása prevedena su na četrnaest jezika, npr. L’Oeil el la main (1985), Les Idoles de la tribu (1989), Telling the Truth about Class (Socialist Register 2006). Ima četvero djece i živi uglavnom u Budimpešti. (Izvor)

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve