Reakcija na izjave Zorana Milanovića u emisiji “Hrvatska u Europskoj uniji” 29. lipnja 2013.

Primorani smo reagirati na izjavu premijera Milanovića koja se izravno dotiče problematike javno financiranog visokog obrazovanja i koja svjedoči o neprihvatljivom stavu Vlade u odnosu na Ustavom zajamčena socijalna prava građana i načelo društvene jednakosti za koje se zalažemo.

Naznačujući kako je cilj Vlade nakon ulaska u Europsku uniju da „sto posto javnih investicija bude iz europskih fondova, da time ne opterećujemo proračun“, premijer Milanović konstatirao je kako je krajnji cilj politike Vlade nakon ulaska u Europsku uniju “da se iz proračuna ne financira ono što se ne treba financirati”. Ono što se ne treba financirati odnosi se upravo na to da “ne ulažemo u nepotrebno visoko obrazovanje”, koje bi se trebalo otvoriti utjecaju privatnog sektora, tumačeći s podsmijehom demonstracije od 2009. naovamo briljantnim zaključkom – „znanje je roba“.

Ekonomistička retorika koja se uvodi u prostor donedavno percipiran kao javno dobro – počevši od reforme zdravstva koje postaje sve manje dostupno širem sloju građana, a kojom se suviše lako prelazi preko sustavnog uništavanja životnog standarda– ovdje se koristi ne bi li se opravdalo zanemarivanje visokog obrazovanja kao javnog dobra. Ideja da će novac iz europskih fondova u kombinaciji s privatnim investicijama u potpunosti zamijeniti proračunska sredstva namijenjena visokom obrazovanju kao nečemu što bi trebalo biti temeljno javno dobro ostavlja javna sveučilišta na milost i nemilost tržištu i njegovim nepredvidivim oscilacijama koje ne odgovaraju dugoročnim društvenim potrebama za visokoobrazovanim kadrom najšireg spektra. Možemo pretpostaviti da će se u ovakvoj kalkulaciji humanističke i društvene znanosti – čija dugoročna društvena vrijednost nipošto ne može odgovarati proizvoljnoj tržišnoj vrijednosti – prve naći na meti. Vrijednosti socijalne države predsjednik Vlade – koji dolazi iz tobože socijaldemokratskog političkog zaleđa – smješta, s podsmjehom, tek u daleke i nama nikad dostižne Arkadije Sjeverne Europe. Premijer radije upire pogled u “ove druge države, gdje je sve konkurentnije” i gdje je automatski “obrazovanje bolje” kao model u koji bismo se trebali ugledati, a koji predstavljaju Velika Britanija i SAD.

Ideja da konkurencija sama po sebi donosi kvalitetniji obrazovni sustav odrješava državu nužne odgovornosti – koju prije svega duguje poreznim obveznicima – da se za taj sustav pobrine sama, kako to već čini u “dalekim Arkadijama” u kojima, uostalom, upravo adekvatno obrazovanje omogućava političku kulturu potrebnu da se one koji upravljaju državnim novcem poziva na odgovornost. Osim toga, ideja da je ono što možda funkcionira za druge ujedno i bolje rješenje za nas potpuno je promašena baš u kontekstu usporedbe hrvatskog obrazovnog sustava s obrazovnim sustavom Velike Britanije, ili čak SAD-a, u kojemu studenti dugove za ogromne školarine nerijetko otplaćuju veći dio svoga radnog vijeka, provodeći ga tako u svojevrsnom dužničkom ropstvu bez mogućnosti izbora. Ovaj politički krajnje autističan stav vladajuće garniture kojim se održava kolonijalni mentalitet (čiji je najbolji primjer poziv na „povratak europskoj kući“ kroz vrata za poslugu) opravdava se promašenim argumentima izvedenima iz tobože empirijske korelacije stupnja nezaposlenosti i postotka visokoobrazovanog stanovništva. „Jer vidimo da države kao što su Grčka, Italija, djelomično Španjolska i Portugal imaju najobrazovaniju populaciju ikada. Ti ljudi nemaju posla“, ustanovit će premijer Milanović, sugerirajući valjda kako je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, 60% nezaposlenih mladih (do 24 godine) u Hrvatskoj jamačno posljedica viška visokoobrazovanih ljudi u Hrvata, a ne katastrofalne gospodarske politike. Povećanje društvene nejednakosti na svim razinama perpetuira se usvajanjem ovakvog stava koji će, uz sustavno gaženje radničkih prava, smanjenjem ulaganja u visoko obrazovanje i otvaranjem visokog obrazovanja privatnom sektoru neupitno rezultirati činjenicom da će u budućnosti moći studirati samo manji broj ljudi – privilegirana klasa, stasala u tranzicijskim tržišnim sivim zonama. Sudeći po nedavno potpisanim programskim ugovorima Vlada je na pravom putu da se to i ostvari.

Inzistiramo na tome da se obrazovanje održi kao javno dobro, zajamčeno Ustavom. Nedopustivo je da se znanje valorizira kao i bilo koja druga roba (pa oslovljavalo se ono i kao „najvrednija roba“, što se ne bi dalo zaključiti iz ideje da je se bez razmisljanja prepusti milosti fondova i privatnom sektoru) i da se vrijednost diplome izjednačava s nestabilnom tržišnom vrijednošću koja zanemaruje dugoročne društvene potrebe za koje jamči i mora jamčiti socijalna država. Kratkoročna unovčivost znanja može biti „najvrednijom robom“ jedino po cijenu devastacije socijalne države i prepuštanja svih javnih sektora privatnoj inicijativi. Odbijamo pristati na diktat tržišta koji vodi u gospodarsku podčinjenost i smjera obrazovanje učiniti servisom interesa krupnog kapitala kao prihvatljivu alternativu javno financiranom visokom obrazovanju. Ne želimo da buduće generacije studenata i radnika budu svedene na izvor jeftine radne snage za europsko tržište.

Obrazovanje nije tek još jedna stavka u proračunu, nego vrijedno javno dobro na čijem održavanju treba inzistirati.

Plenum Filozofskog fakulteta
Sindikat znanosti i visokog obrazovanja “Akademska solidarnost”

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanja prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve