Reakcija na izjave Zorana Milanovića u emisiji “Hrvatska u Europskoj uniji” 29. lipnja 2013.

Primorani smo reagirati na izjavu premijera Milanovića koja se izravno dotiče problematike javno financiranog visokog obrazovanja i koja svjedoči o neprihvatljivom stavu Vlade u odnosu na Ustavom zajamčena socijalna prava građana i načelo društvene jednakosti za koje se zalažemo.

Naznačujući kako je cilj Vlade nakon ulaska u Europsku uniju da „sto posto javnih investicija bude iz europskih fondova, da time ne opterećujemo proračun“, premijer Milanović konstatirao je kako je krajnji cilj politike Vlade nakon ulaska u Europsku uniju “da se iz proračuna ne financira ono što se ne treba financirati”. Ono što se ne treba financirati odnosi se upravo na to da “ne ulažemo u nepotrebno visoko obrazovanje”, koje bi se trebalo otvoriti utjecaju privatnog sektora, tumačeći s podsmijehom demonstracije od 2009. naovamo briljantnim zaključkom – „znanje je roba“.

Ekonomistička retorika koja se uvodi u prostor donedavno percipiran kao javno dobro – počevši od reforme zdravstva koje postaje sve manje dostupno širem sloju građana, a kojom se suviše lako prelazi preko sustavnog uništavanja životnog standarda– ovdje se koristi ne bi li se opravdalo zanemarivanje visokog obrazovanja kao javnog dobra. Ideja da će novac iz europskih fondova u kombinaciji s privatnim investicijama u potpunosti zamijeniti proračunska sredstva namijenjena visokom obrazovanju kao nečemu što bi trebalo biti temeljno javno dobro ostavlja javna sveučilišta na milost i nemilost tržištu i njegovim nepredvidivim oscilacijama koje ne odgovaraju dugoročnim društvenim potrebama za visokoobrazovanim kadrom najšireg spektra. Možemo pretpostaviti da će se u ovakvoj kalkulaciji humanističke i društvene znanosti – čija dugoročna društvena vrijednost nipošto ne može odgovarati proizvoljnoj tržišnoj vrijednosti – prve naći na meti. Vrijednosti socijalne države predsjednik Vlade – koji dolazi iz tobože socijaldemokratskog političkog zaleđa – smješta, s podsmjehom, tek u daleke i nama nikad dostižne Arkadije Sjeverne Europe. Premijer radije upire pogled u “ove druge države, gdje je sve konkurentnije” i gdje je automatski “obrazovanje bolje” kao model u koji bismo se trebali ugledati, a koji predstavljaju Velika Britanija i SAD.

Ideja da konkurencija sama po sebi donosi kvalitetniji obrazovni sustav odrješava državu nužne odgovornosti – koju prije svega duguje poreznim obveznicima – da se za taj sustav pobrine sama, kako to već čini u “dalekim Arkadijama” u kojima, uostalom, upravo adekvatno obrazovanje omogućava političku kulturu potrebnu da se one koji upravljaju državnim novcem poziva na odgovornost. Osim toga, ideja da je ono što možda funkcionira za druge ujedno i bolje rješenje za nas potpuno je promašena baš u kontekstu usporedbe hrvatskog obrazovnog sustava s obrazovnim sustavom Velike Britanije, ili čak SAD-a, u kojemu studenti dugove za ogromne školarine nerijetko otplaćuju veći dio svoga radnog vijeka, provodeći ga tako u svojevrsnom dužničkom ropstvu bez mogućnosti izbora. Ovaj politički krajnje autističan stav vladajuće garniture kojim se održava kolonijalni mentalitet (čiji je najbolji primjer poziv na „povratak europskoj kući“ kroz vrata za poslugu) opravdava se promašenim argumentima izvedenima iz tobože empirijske korelacije stupnja nezaposlenosti i postotka visokoobrazovanog stanovništva. „Jer vidimo da države kao što su Grčka, Italija, djelomično Španjolska i Portugal imaju najobrazovaniju populaciju ikada. Ti ljudi nemaju posla“, ustanovit će premijer Milanović, sugerirajući valjda kako je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, 60% nezaposlenih mladih (do 24 godine) u Hrvatskoj jamačno posljedica viška visokoobrazovanih ljudi u Hrvata, a ne katastrofalne gospodarske politike. Povećanje društvene nejednakosti na svim razinama perpetuira se usvajanjem ovakvog stava koji će, uz sustavno gaženje radničkih prava, smanjenjem ulaganja u visoko obrazovanje i otvaranjem visokog obrazovanja privatnom sektoru neupitno rezultirati činjenicom da će u budućnosti moći studirati samo manji broj ljudi – privilegirana klasa, stasala u tranzicijskim tržišnim sivim zonama. Sudeći po nedavno potpisanim programskim ugovorima Vlada je na pravom putu da se to i ostvari.

Inzistiramo na tome da se obrazovanje održi kao javno dobro, zajamčeno Ustavom. Nedopustivo je da se znanje valorizira kao i bilo koja druga roba (pa oslovljavalo se ono i kao „najvrednija roba“, što se ne bi dalo zaključiti iz ideje da je se bez razmisljanja prepusti milosti fondova i privatnom sektoru) i da se vrijednost diplome izjednačava s nestabilnom tržišnom vrijednošću koja zanemaruje dugoročne društvene potrebe za koje jamči i mora jamčiti socijalna država. Kratkoročna unovčivost znanja može biti „najvrednijom robom“ jedino po cijenu devastacije socijalne države i prepuštanja svih javnih sektora privatnoj inicijativi. Odbijamo pristati na diktat tržišta koji vodi u gospodarsku podčinjenost i smjera obrazovanje učiniti servisom interesa krupnog kapitala kao prihvatljivu alternativu javno financiranom visokom obrazovanju. Ne želimo da buduće generacije studenata i radnika budu svedene na izvor jeftine radne snage za europsko tržište.

Obrazovanje nije tek još jedna stavka u proračunu, nego vrijedno javno dobro na čijem održavanju treba inzistirati.

Plenum Filozofskog fakulteta
Sindikat znanosti i visokog obrazovanja “Akademska solidarnost”

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve