Reakcija na izjave Zorana Milanovića u emisiji “Hrvatska u Europskoj uniji” 29. lipnja 2013.

Primorani smo reagirati na izjavu premijera Milanovića koja se izravno dotiče problematike javno financiranog visokog obrazovanja i koja svjedoči o neprihvatljivom stavu Vlade u odnosu na Ustavom zajamčena socijalna prava građana i načelo društvene jednakosti za koje se zalažemo.

Naznačujući kako je cilj Vlade nakon ulaska u Europsku uniju da „sto posto javnih investicija bude iz europskih fondova, da time ne opterećujemo proračun“, premijer Milanović konstatirao je kako je krajnji cilj politike Vlade nakon ulaska u Europsku uniju “da se iz proračuna ne financira ono što se ne treba financirati”. Ono što se ne treba financirati odnosi se upravo na to da “ne ulažemo u nepotrebno visoko obrazovanje”, koje bi se trebalo otvoriti utjecaju privatnog sektora, tumačeći s podsmijehom demonstracije od 2009. naovamo briljantnim zaključkom – „znanje je roba“.

Ekonomistička retorika koja se uvodi u prostor donedavno percipiran kao javno dobro – počevši od reforme zdravstva koje postaje sve manje dostupno širem sloju građana, a kojom se suviše lako prelazi preko sustavnog uništavanja životnog standarda– ovdje se koristi ne bi li se opravdalo zanemarivanje visokog obrazovanja kao javnog dobra. Ideja da će novac iz europskih fondova u kombinaciji s privatnim investicijama u potpunosti zamijeniti proračunska sredstva namijenjena visokom obrazovanju kao nečemu što bi trebalo biti temeljno javno dobro ostavlja javna sveučilišta na milost i nemilost tržištu i njegovim nepredvidivim oscilacijama koje ne odgovaraju dugoročnim društvenim potrebama za visokoobrazovanim kadrom najšireg spektra. Možemo pretpostaviti da će se u ovakvoj kalkulaciji humanističke i društvene znanosti – čija dugoročna društvena vrijednost nipošto ne može odgovarati proizvoljnoj tržišnoj vrijednosti – prve naći na meti. Vrijednosti socijalne države predsjednik Vlade – koji dolazi iz tobože socijaldemokratskog političkog zaleđa – smješta, s podsmjehom, tek u daleke i nama nikad dostižne Arkadije Sjeverne Europe. Premijer radije upire pogled u “ove druge države, gdje je sve konkurentnije” i gdje je automatski “obrazovanje bolje” kao model u koji bismo se trebali ugledati, a koji predstavljaju Velika Britanija i SAD.

Ideja da konkurencija sama po sebi donosi kvalitetniji obrazovni sustav odrješava državu nužne odgovornosti – koju prije svega duguje poreznim obveznicima – da se za taj sustav pobrine sama, kako to već čini u “dalekim Arkadijama” u kojima, uostalom, upravo adekvatno obrazovanje omogućava političku kulturu potrebnu da se one koji upravljaju državnim novcem poziva na odgovornost. Osim toga, ideja da je ono što možda funkcionira za druge ujedno i bolje rješenje za nas potpuno je promašena baš u kontekstu usporedbe hrvatskog obrazovnog sustava s obrazovnim sustavom Velike Britanije, ili čak SAD-a, u kojemu studenti dugove za ogromne školarine nerijetko otplaćuju veći dio svoga radnog vijeka, provodeći ga tako u svojevrsnom dužničkom ropstvu bez mogućnosti izbora. Ovaj politički krajnje autističan stav vladajuće garniture kojim se održava kolonijalni mentalitet (čiji je najbolji primjer poziv na „povratak europskoj kući“ kroz vrata za poslugu) opravdava se promašenim argumentima izvedenima iz tobože empirijske korelacije stupnja nezaposlenosti i postotka visokoobrazovanog stanovništva. „Jer vidimo da države kao što su Grčka, Italija, djelomično Španjolska i Portugal imaju najobrazovaniju populaciju ikada. Ti ljudi nemaju posla“, ustanovit će premijer Milanović, sugerirajući valjda kako je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, 60% nezaposlenih mladih (do 24 godine) u Hrvatskoj jamačno posljedica viška visokoobrazovanih ljudi u Hrvata, a ne katastrofalne gospodarske politike. Povećanje društvene nejednakosti na svim razinama perpetuira se usvajanjem ovakvog stava koji će, uz sustavno gaženje radničkih prava, smanjenjem ulaganja u visoko obrazovanje i otvaranjem visokog obrazovanja privatnom sektoru neupitno rezultirati činjenicom da će u budućnosti moći studirati samo manji broj ljudi – privilegirana klasa, stasala u tranzicijskim tržišnim sivim zonama. Sudeći po nedavno potpisanim programskim ugovorima Vlada je na pravom putu da se to i ostvari.

Inzistiramo na tome da se obrazovanje održi kao javno dobro, zajamčeno Ustavom. Nedopustivo je da se znanje valorizira kao i bilo koja druga roba (pa oslovljavalo se ono i kao „najvrednija roba“, što se ne bi dalo zaključiti iz ideje da je se bez razmisljanja prepusti milosti fondova i privatnom sektoru) i da se vrijednost diplome izjednačava s nestabilnom tržišnom vrijednošću koja zanemaruje dugoročne društvene potrebe za koje jamči i mora jamčiti socijalna država. Kratkoročna unovčivost znanja može biti „najvrednijom robom“ jedino po cijenu devastacije socijalne države i prepuštanja svih javnih sektora privatnoj inicijativi. Odbijamo pristati na diktat tržišta koji vodi u gospodarsku podčinjenost i smjera obrazovanje učiniti servisom interesa krupnog kapitala kao prihvatljivu alternativu javno financiranom visokom obrazovanju. Ne želimo da buduće generacije studenata i radnika budu svedene na izvor jeftine radne snage za europsko tržište.

Obrazovanje nije tek još jedna stavka u proračunu, nego vrijedno javno dobro na čijem održavanju treba inzistirati.

Plenum Filozofskog fakulteta
Sindikat znanosti i visokog obrazovanja “Akademska solidarnost”

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ika pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ "Uvođenje demokracije u raspravu o biopolitici, kako to čini Sotiris, svakako je potez u pravom smjeru, osobito u svjetlu činjenice da je Foucault prethodno formulirao neka biopolitička pitanja bez detaljne razrade filozofije biopolitike. To otvara mogućnost daljnjeg istraživanja u tom smjeru, ali istovremeno nas vraća na uvjetno rečeno stara pitanja epistemologije i političke teorije. Mnogi primjeri intelektualnog debakla u doba pandemije COVID-19 ukazuju da nedomišljenost temeljnih pretpostavki u kombinaciji s nedostatkom specifičnih znanja jamči intelektualnu regresiju. Teorijska i politička budućnost demokratske biopolitike u značajnoj mjeri ovisi o izbjegavanju uočenih zamki."
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 20. prosinca 2020. „Budimo odgovorni_e“ Drugi val epidemije COVID-19 vladajuća garnitura u Sloveniji dočekala je uz prepune, neadekvatno opremljene bolnice i domove za starije, te istrage povezane uz indicije o korupciji pri nabavama maski i respiratora. Sve navedeno svjedoči o antisocijalnim politikama vlade i posljedica je višedesetljetne privatizacije zdravstvenog sustava, a nastavlja se kroz nove modele koncesija i privatizacija elemenata javne sfere. Autorica teksta, ujedno radnica visokoobrazovne ustanove, upozorava na licemjerni pristup ministarstva zdravstva, koje devet mjeseci nakon početka pandemije upućuje prosvjetnim radnicima i radnicama notu u kojoj se kroz opća mjesta objašnjava kako stati na kraj tobožnjoj neodgovornosti mladeži kao glavnom faktoru transmisije virusa.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve