Ukrudbene povjesnice

Prijedlog pisanja historije koja se ne odriče “općosti univerzuma diskursa” kao temelja struke

“Mladi Aleksandar osvojio je Indiju.

On sâm?

Cezar je potukao Gale.

Nije li s njim bio bar jedan kuhar?

Filip Španjolski plakao je kad mu je flota

Potonula. Nitko drugi nije plakao?

Fridrih Drugi pobijedio je u sedmogodišnjem ratu.

Tko je

Pobijedio osim njega?

Na svakoj stranici po jedna pobjeda.

Tko je kuhao večeru za gozbu pobjednika?

Svakih deset godina po jedna velika ličnost.

Tko je platio račun za nju?

Toliko izvješća.

Toliko pitanja.”

— Bertolt Brecht, Pitanja radnika-čitača

“Sjećamo li se naših starih kraljeva

knezova

banova i

sabora?”

— Mirko Fodor, Volim Hrvatsku

Historijsko polje u posljednjih je nekoliko desetaka godina doživjelo goleme preobrazbe. To što je povijest u međuvremenu “umrla”, bivši, kažu, sahranjena u istu raku s ideologijom i velikim pričama, svakako nije najneznatnije; a vuče nas i temeljnome pitanju: kako misliti i prakticirati historiju danas, u dobu nikad veće historizacije s nikad manje smisla, kada je jedan ideološki makro-narativ postao toliko naravan da je i taktike otpora teško poimati izvan njegovih kodova, rastrzanih i nekoherentnih pobuna koje svršavaju krađom najk-patika kao vidom ritualnog konzumerističkog obraćenja. Ili, alternativno, zavjereničkim narativima i rastućom fašizacijom. Prema Stuartu Hallu, “tri su dekade neoliberalizma prodrle u ljudsku svijest, inficirajući načine otpora mladih spram siromaštva, kao što su neutralizirale i oblike političkog izražavanja”.

Historija – u smislu struke, zanata, znanosti ili institucionalno verificirane prakse proizvođenja povijesnih naracija – može tu intervenirati na nekoliko načina. Nulta točka jest ona njezine inherentne političnosti. Prema Perryju Andersonu, dvije su glavne funkcije historijskog istraživanja: eksplanatorna i razumijevajuća. Eksplanatorni pol je panoramski, strukturalan, totalan, on stremi mapiranju sistemskih kontradikcija i dominantnih tendencija određenog povijesnog trenutka kao dinamičnog procesa, vodeći se setom prethodno utvrđenih kauzalnih faktora i teleskopskim principom. Razumijevajući je pol pak osjetilni, mentalan, psihološki, zašiven nadama, navikama, intencijama i sjećanjima povijesnih subjekata; pokušaj je to zahvaćanja i prevođenja mentalnih horizonata više ili
manje dalekog mrtvog vremena, npr. onoga srednjovjekovnog seljaštva i pučke kulture, ali i onoga mladosovjetskih “ljudi od mramora”.

Ugrubo, radi se o makro-mikro/struktura-agens dihotomiji, s različitim srastanjima u dijakronijskome hodu historijskog polja. Francuski analisti, ti prvi revolucionari struke koji su se dvadesetih godina odmakli od državotvornih narativa i događajne historije – onoga što kanonski i dalje reproducira naš školski sistem – nastojali su u totalitetu zahvatiti mentalne strukture i materijalnu
praksu prošle stvarnosti, vješto kombinirajući socijalnu psihologiju i antropologiju s historijskim materijalizmom. Braudelove narativne montaže, remek-djelo analističke tradicije, ostaju tako slijepe za političku akciju i dramu “površinske prašine”. Primjerice: “[O]ko 1588., zahvaljujući Walteru Raleighu, krumpir [je] stigao u Englesku, iste godine kad se proslavila Nepobjediva armada. Mogli bismo se zakleti da je taj prozaičan događaj imao veće posljedice nego susret neprijateljskih flota u vodama La Manchea i Sjevernog mora!” Spasonosna biljka siromašnim Europljanima, dojmljiv repertoar boleština i kolonizatorskih dodataka Ameroindijancima: takav je skor dubinske materijalne razmjene. Problem je međutim s ovakvim inventivnim konceptualizacijama jedne epohe njihova
analitička neadekvatnost u drugoj, budući da za “doba ekstrema”, masovne politizacije, globalne kapitalističke ekspanzije i tehnoloških eksplozija teško vrijedi deviza pretežno agrarnih, nepokretnih i maltuzijanskih uvjeta: klima je supstrat društva, a biljka supstrat civilizacije. Jest, danas je doista grijeh ne misliti o stablima, parafraziramo li Brechtovu maksimu, ali ne u smislu todtnauberških šetnji ili klimatskog determinizma, već upravo obratno, u smislu ekspanzivnih tendencija inherentnih načinu proizvodnje u kojemu živimo. Sfera političke borbe i kontra-hegemonijske
akcije tu zadobiva primat, dok fetiš rasta ustupa mjesto nuždi raspodjele. Kad smo kod analističkih slijepih pjega, spomenimo i Marca Blocha, Braudelova predšasnika. Ovaj majstor priče o feudalizmu nenadmašno je ugodio njezinu materijalističku i mentalitetnu dimenziju, kazat će Perry Anderson, ali u bistrenju vlastite stvarnosti zarobio ga je psihologicistički redukcionizam. Niti u ratu 1914. niti u onome 1939., a u potonjem će i herojski stradati, Bloch nije prepoznao imperijalističku logiku: “Njemački trijumf [1940.] esencijalno je trijumf intelekta”.

Na valu “gigantske kulturne revolucije” brodelovska “anonimna historija, koja djeluje u dubini i najčešće potiho”, ustupa sredinom sedamdesetih mjesto jednoj novoj tendenciji, ograničenoj isključivo na sitne, anomalične slučajeve kao transformativni korektiv normativnih zadatosti. Paradigmatski primjer ovakvog impulsa koji u epohi opće fragmentacije prerasta u dominantu jest Ginzburgov Menocchio, friulski mlinar. Kao stvaralac vlastitog mikrokozmosa nastanka svemira kroz proces sirenja, Menocchio je zbog heretične politizacije šire lokalne zajednice svršio na inkvizicijskim sudovima, čiji su parnički spisi ujedno i jedini preostali trag ove devijantne minijature.

Proklizavanje historijske scene prema dolje jedan je od važnih iskoraka britanske marksističke historiografije. Imamo li u vidu da se devetnaeststoljetna rankeovska historija kao službeno ovjerovljena niska naracijâ s državotvorno-legitimirajućom funkcijom bavila uglavnom generalima, poglavarima i ponekim dovoljno trudbenim ađutantom – potvrđujući ponovno aktualnu tezu o izvrsnosti
kao ur-manevru osvajanja buržoaskih cirokumulusa – onda je pripuštanje glasova iz podruma u centar historijskog istraživanja važan povratni zalog širem trendu demokratizacije poratnoga “zlatnog doba”. Važno je naglasiti, izborene demokratizacije. Naime, u ovo naše takozvano post-ideološko doba dominira teza o naravnosti seta socijalnih i građanskih prava kao blagodarju progresivnog marša liberalno-buržoaske civilizacije. A ako je nešto bogomdano, može biti i bogomuzeto, pogotovo u kriznim situacijama. Ne bi li bilo ekspresno vraćeno, uz šarenu reklamu i prikladnu novčanu naknadu. Takvu ideološku operaciju normalizacije socijalnih borbi i društvene dinamike mora se presjeći na polju pamćenja, borbom za pamćenje. Pamćenje mogućnosti preobrazbe postojećih klasnih odnosa, pamćenje momenata društvene akcije, pamćenje revolucije. Takvo pamćenje nije sakralizacija, ono nije nostalgija, ono je aktivan stvaralački čin; takvo je pamćenje “vjernost Događaju” u badjuovskom smislu, ono je održanje iskre konstitutivne naspram konstituirane moći u negrijevskom arsenalu praksi. Revolucionarno pamćenje kao kontinuum diskontinuiteta i svijest o kumulativnom društvenom karakteru stečenih prava neizostavna je dimenzija kontra-hegemonijske političke borbe. Ono je rastakanje ukrudbenih povjesnica jednoga razlivenog vremena. Riječima Johna Tosha: “Historija je
političko borilište. Sankciju prošlosti traže i oni koji drže vlast i oni koji je nastoje podriti, a obojima je osigurano mnoštvo streljiva”.

Uzmimo 1989. kao simptomatičnu točku. Slaveći dvjestogodišnjicu Francuske revolucije revizionistički su se prvaci, na čelu s Françoisom Furetom, obračunali s ovim ishodišnim mjestom modernoga radikalizma. Lozinka ljudskopravaškog historijskog apsoluta pritom je glasila: revolucionarni teror jednako klasna borba jednako gulag. Infekcija radikalizma, činilo se u zenitu neoliberalne
konjunkture, konačno je sanirana. Hladnoratovski takmac, opet i zbog mnogih sebi svojstvenih krivih srastanja, oboren je na koljena, dok je teren za rastakanje socijalne stečevine modernoga doba potpuno raskriljen. Ljudskopravaška revizionistička rabota svela se tako na isključivo jedan zadatak: prebrajanje krvavih glava. Naravno, ne onih prvobitnih akumulacija i kapitalističke penetracije u djevičanske predjele drugoga i trećeg svijeta ili još nezahvaćene sektore vlastitoga kozmosa. Protivnik je pao, valjalo je iskasapiti tu crvenu lešinu.

Crne knjige novih historija ostale su uskogrudne i za društveni kontekst i za mentalne strukture i za transformativne potencijale povijesnih epizoda, eksperimenata i subjekata koje razvlače po svojim bijelim stranicama. Klasna borba izgnana je iz novogovora, a kapitalizam kao sistem koji svakodnevnu ekspanziju vrši na temelju nikad veće eksploatacije i socijalnih nejednakosti postao je konceptualno nepojmljiv. To da je sadašnji standard izboren na borbi i kroz borbu, to da su elite zapadnih zemalja ustupke radništvu davale bojeći se prelijevanja revolucije (pogotovu u situaciji poratno iznimno jake KP Italije i nešto manje jake KP Francuske), sve je to zaboravljeno.

Jedinom postojanom točkom ostala je pritom ljudskopravaška/slobodnotržišna moralistička ofenziva. Ahistorijska misao nikad nije bila jača. Istom brzinom kojom su iz memorijskog kanona izbrisani tegobni momenti prvobitne akumulacije atlantskoga bazena, uz čudovišni intenzitet njihove destruktivnosti, uvijek iznova utiskivane su u taj kanon žrtve socijalističke izgradnje. Što je značila situacija opće gladi, jednog rata, pa drugog rata, rastrojene agrarne privrede, kontinuiranog opkoljavanja, privredne blokade i onda, pod tim uvjetima, sabijanja dvjestogodišnje zapadne industrijalizacije u sovjetske dvije pjatiljetke, ne bi li se uz milijune žrtava porazio nacizam, jednom televizičnom poznomodernom idealistu, imenjaku onog famoznog amero-japanskog Kojèveljeva čitača? Ta ništa, dokle god je “ljudske prirode” kao ishodišne instance. Ljudska priroda poznaje samo dobre i zle, poduzetne i lijene. S time da su poduzetni komunisti također zli. Iskustvo sovjetske
prvobitne akumulacije jedno je od najiznimnijih modernih iskustava, u istu ruku čudovišno i zadivljujuće, i ne može ga se svesti tek na pučkoškolske povjesnice, taj nemušti poduhvat proricanja unatrag; kao “proizvod naše snage, ali još više naše slabosti, naše sposobnosti da naudimo samima sebi” realni socijalizam zaslužuje daleko širu i razrađeniju konceptualizaciju, pogotovo među onima koji vjeruju u mogućnost preobrazbe postojećih društvenih odnosa. On je naša baština i naš uteg, njemu se valja vraćati, ali tek da bismo krenuli iznova, drugačije i bolje.

U postsocijalističkom limbu domaćih predjela, tom prezent-perfektu kako ga naziva Ozren Pupovac, uspješno su uhvaćeni svi impulsi revizionističkog radara, doduše u provincijalnoj izvedenici i od nižeg ešalona Furetovih epigona, ali eto, takav je strukturalni okvir; barem je prvobitna akumulacija kapitala izvedena nepogrešivo. Narodnooslobodilačka borba, ako već nije dignuta u zrak, reducirana je pritom isključivo na domovinsko obranaštvo. Dimenzija socijalističke revolucije, dimenzija izgradnje jednoga novog, egalitarnijeg društva i tome pripadajuća socijalna stečevina, sve je to izbrisano, ili pak kooptirano u rascviljene jugonostalgičarske narative, prikladno sterilizirane za konzumaciju bez rizika. Drugi pol čega su subnorovske epopeje bez zrna refleksije. Jugoslavenski socijalistički projekt sveden je tek na cirkularnu eksploataciju pripovijesti o Titu, Titovim ženama, mačkama i kuharima, dva-tri dokumentarca te jalove polemike na listovima vodećih dnevnih novina. Bavljenje Nesvrstanima, samoupravljanjem, jugoslavenskim potrošačkim društvom i jugoslavenskim modernizmom, prakse kružoka, temata i konferencija, sve frekventnije u zadnje vrijeme, ipak pokazuju jednu nužnu kontra-hegemonijsku tendenciju i put obrani onoga što od socijalističke baštine još nije nagriženo. Ne bi li se stvorili preduvjeti za radikalniji iskorak i širenje lanca ekvivalencije.

Domaća historija u međuvremenu je ponovno otkrila tisućljetne kontinuitete, postavši legitimacijskom jezgrom stasajuće države, a začarani krug “ideoloških rasprava” zatvorio se desno od političkog centra. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu ukinuta je Katedra za socijalnu i ekonomsku povijest, struka se samoizolirala i umrtvila, reproducirajući istodobno nikad veći broj poluproizvedenih
historičara na nikad većem broju studija u državi. Jedna od poraznih činjenica jest da je Mirjana Gross – doajenka hrvatske historiografije, umrla ovoga ljeta u devedesetprvoj godini – do zadnjeg ostala među intelektualno najvitalnijim i najproduktivnijim predstavnicima struke. Intenzitet recepcije njezina metodološkog i tematskog iskoraka, od socijalne i intelektualne historije do historije žena i svakodnevice, minimalan je; da ne govorim o smislenijoj refleksiji ili nekim nastavljačkim tendencijama. Imajući takvo stanje struke u vidu, ne začuđuje kakve sve narativne montaže kolaju javnim prostorom, mnoge od njih i službeno verificirane, a bez intenzivnije kontrarefleksije. Primjer: snatrenje o pariškom Zagrebu ili zagrebačkom Parizu ljepše polovice para Mirković-Kuljiš. Dijagnoza: ekstremno filistarstvo. Simpatična činjenica jest da se radi o rivajvlu Zagreba uoči i nakon Velike depresije, uslijed, naravno, nove velike krize. O zagrebačkoj periferiji, trnjanskim
kolibama, bijednom proletarijatu, ovcama na Jelačić-placu: muk. Mitski narativ poznaje samo “šminkerski, građanski Zagreb”, Zagreb pucica odjevenih “po posljednjoj modi, u kratkim haljinama, s drsko kratkom frizurom, samouvjerenih i koketnih”, bez radnica, čistačica i služavki, taj “najbolji Zagreb svih vremena”, koji je, na koncu, bio i “ispred Pariza”. Malograđanske fantazije ovdje su u službi tipičnog izumijevanja tradicije, traganja za zlatnim žilama jedne kompradorske elite, sa Zagorom, a ne Trnjem ili Trešnjevkom, kao naravnim kontrapunktom. Jer, lijepo će to kazati Nada Mirković, u Esplanadi se plesao čarlston, dok bi “oni Bićanićevi i Raosovi pobožni i praznovjerni Hrvati iz zaleđa” slavnu Josephine Baker, “onako tamnu i seksi [zasigurno] proglasili čistom silom nečistom”.

I sa crncima, ali s proleterima, seljacima i Hercegovcima nikako; deviza je to konzumiranja međuratne utopije. Rekonstruirajmo njezinu putanju u posljednjih godinu dana: (1) sladostrasni manifest Nade Mirković, (2) performativno uživljavanje: epehaovske balkankanalije u hotelu Esplanade, (3) familijarni izvještaji s performativnog uživljavanja: povampirena revija Svijet, (4) faza demokratizacije: filmske priče o Lei i Dariji te Montevideu, bog ga video, (5) teren čiste materijalizacije: novobeogradske Stare Terazije, izgrađene u svibnju 2012., mjesto gdje svatko može kupiti svojih deset minuta međuratne slave. Smrad krize definitivno je uklonjen.

Pokvarit ću inducirani ugođaj fragmentom jednog Krležina eseja, u kojemu su – uza sve specifičnosti književne obrade stvarnosne sirovine, s pripadajućim formalnim karakteristikama, narativnim konvencijama i eksploatiranim orijentalističkim motivima – zbijene temeljne kontradikcije onoga vremena, s nezanemarivim politizirajućim potencijalom za naše doba i današnjeg čitatelja.

Strategija ratovanja kontranarativima, kakvu su izvlačenjem “bijedne stvarnosti” i “ljudi odozdo” u centar historijskoga istraživanja razvili E. P. Thompson i Raphael Samuel, a prekrasno primio Howard Zinn, nije međutim dovoljna. Plebejski romantizam potrebno je nadograditi sistemskom analizom, razumijevajućem polu prišiti eksplanatorni, osjetilnoj dimenziji onu misaonu. U epohi rastrzanih historizacija sitnoga dometa, u toj općoj maniji pabirčarskih tendencija, kada se bilježi sve, a ne bilježi ništa, kada neprohodna skladišta zakopanih ljudskih glasova bujaju iz dana u dan, a kult se oslobođenog individuuma razlijeva otajmlajnčenim Facebookom; u toj situaciji razornih kognitivnih nagnječenja i zaglušujućih vrzmanja čovjeka poznog moderniteta potrebno je razvijati kohezivnu žicu i panoramsko mišljenje. Nekanalizirani gnjev odvest će nas tek u pravcu zavjereničkih narativa, tih samoobjašnjivih totaliteta u kojima je sve jasno, racionalno i kauzalno posloženo; zavjerenički narativi ne barataju s pukotinama i kontradikcijama, njihov je sistem statičan i zatvoren: “naše” društvo pasivna je žrtva “onostranih” grabežljivaca i/ili infiltriranih elemenata. Učitavanja slobodna. S druge strane, isključivo kontingentna, sitničava i anomalična historija odvući će nas od ikakvog pokušaja da mapiramo određeni povijesni trenutak s čitavošću njegovih međusobnih odnosa i mogućnošću promjene.

Prijedlog pisanja historije koja se ne odriče “općosti univerzuma diskursa” kao temelja struke, prijedlog pisanja historije koja nastoji što šire zahvatiti temeljne kontradikcije i dinamiku sistema u kojemu živimo, zajedno s njegovim kontingentnim izvorišnim točkama, prijedlog pisanja historije koja u svoje naracije montira glasove potlačenih i pritom ne bježi u zamke singularnih identitetskih politika, prijedlog pisanja historije koja zadržava otvorenost spram anomalije kao transformativnog korektiva normativnih zadatosti, ostavio je nedavno preminuli Eric Hobsbawm. Historija je to koja izvlači najbolje i iz eksplanatorne i iz razumijevajuće dimenzije i koja nam itekako može poslužiti kao orijentir u ovim razbacanim vremenima. Snažno refleksivna i dojmljivo široka, ta je historija uvijek otvorena promjeni, vodeći se onom Gramscijevom o pesimizmu intelekta i optimizmu volje: “Uostalom, ne odlažimo oružje, [jer] svijet neće postati bolji sam od sebe.”

Stefan Treskanica

Objavljeno u Zarezu XIV/346, 22. studenog 2012. u sklopu temata “Dekonstrukcija kulturnog polja” (pdf)

(pripremio Martin Beroš, Kolektiv za medijsku edukaciju KOME)