CRS: Konferencija “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”, 17-19. 10.2013.

Centar za radničke studije organizirao je konferenciju “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive” uz podršku Rosa Luxemburg Stiftung koja će se održati od 17-19. listopada 2013. u Goethe-institutu i na FFZG-u. U nastavku možete pogledati najavu i program konferencije, kao i biografije izlagača i sažetke izlaganja. Snimke s prošlogodišnje konferencije pogledajte ovdje.



Program konferencije


Četvrtak, 17.10.

Goethe-Institut (Ulica Grada Vukovara 64)
    18.00 – 19.30

    Keynote predavanje

  • Benjamin Opratko, Hegemonija i autoritarni neoliberalizam

  • Moderator: Stipe Ćurković



Petak, 18.10.

Goethe-Institut (Ulica Grada Vukovara 64)
    10.00-11.30

    1. panel

  • Tomislav Medak: Civilno društvo i politički rad – nekoliko osvrta na strukturna ograničenja
  • Danijela Dolenec: Zajednička dobra kao princip socijalističkog guvernmentaliteta

  • Moderator: Mislav Žitko

    12.00-13.30

    2. panel

  • Luka Bogdanić: Kako izgubiti klasnu borbu: metamorfoza Komunističke partije Italije
  • Anej Korsika, Dijalektika pokreta i partije

  • Moderator: Stipe Ćurković

    16.30-18.00

    3. panel

  • Dora Levačić: Feminizam između plaćenog i neplaćenog rada: političke implikacije
  • Iva Marčetić: Prvo uzimamo kuću

  • Moderator: Marko Kostanić

    18.15-19.45

    Keynote predavanje

  • Mario Candeias: Molekularna organizacija i strateške dileme: društvena mobilizacija u krizi

  • Moderator: Mislav Žitko


Subota, 19.10.

Filozofski fakultet (Ivana Lučića 3, Dvorana I)
    10.00-11.30

    4. panel

  • Ágnes Gagyi: Mađarska politika u 2013.: ekonomske i društvene koalicije
  • Aleksandar Stojanović: Bilješke o historijskoj dinamici srpskog političkog konteksta i posljedicama za izgradnju ljevice

  • Moderator: Marko Kostanić

    12.00-13.30

    5. panel

  • Vuk Vuković: Lijeve organizacije i partije: “Misliti malo” vs. “Misliti veliko”
  • Jovica Lončar: Sindikalno organiziranje: čemu služi?

  • Moderator: Mislav Žitko

    16.30-18.00

    6. panel

  • Ovidiu Tichindeleanu: Od opozicijskog suživota do oslobođenja u Istočnoj Europi
  • Madlen Nikolova: O bugarskoj postsocijalističkoj ljevici

  • Moderator: Stipe Ćurković

    18.15-19.45

    Keynote predavanje

  • Panagiotis Sotiris: Grčka: društveni sukobi, kriza i izazovi za lijevu strategiju

  • Moderator: Marko Kostanić


Konferencija: Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive


Najveća kriza kapitalizma poslije Velike depresije – računajući od bankrota investicijske banke Lehman Brothers u rujnu 2008. godine – ušla je u svoju šestu godinu. No unatoč visokim očekivanjima u njezinoj ranoj fazi, ljevica od krize nije uspjela politički profitirati. Tijekom tog perioda svjedočili smo nastajanju protestnih pokreta od SAD-a do Španjolske, od Islanda do Bugarske, ali s izuzetkom Grčke te mobilizacije dosad nisu uspjele ugroziti hegemoniju sila koje predsjedaju nad perpetuacijom statusa quo. Neoliberalizam nije samo nadživio sva proročanstva o njegovoj skoroj propasti, nego se intenzivirao u, čini se, beskrajne cikluse štednje, privatizacije i sve neuvijenijih napada na radništvo.

Na Zapadnom Balkanu, ali i velikim dijelovima Istočne Europe, kriza i politike koje se provode kao odgovor na nju moraju se činiti kao sablastan povratak u vrlo recentnu prošlost. Mnoge karakteristike “tranzicijske depresije”, koja je većinu nekoć socijalističkih zemalja zahvatila ranih devedesetih, ponovno su tu i sve više poprimaju značajke nove okrutne istočnoeuropske “normalnosti”. Oni koji su utočište potražili u Europskoj uniji sada su prisiljeni uvidjeti da je i taj projekt prožet dubokim kontradikcijama i strukturnim asimetrijama. Logika integracije putem konkurencije umjesto da dovede do “istovremenog podizanja svih čamaca”, koje obećaje ortodoksna ekonomska teorija, proizvela je duboku podjelu na centar i periferiju unutar same Europe. Slobodnotržišno je natjecanje, ukratko, rezultiralo upravo onom vrstom ishoda koji su njegovi principijelniji kritičari s ljevice oduvijek predviđali.

Unatoč tome, ljevica ostaje slaba i marginalizirana, posebno u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije. Teško breme historijskog razočaranja u socijalističke eksperimente 20. stoljeća dugo je doprinosilo ušutkivanju svake principijelne kritike kapitalizma u regiji (i Istočnoj Europi u cjelini), dok su istovremeno obećanja europske integracije osiguravala zadnju instancu legitimacije procesa kapitalističke restauracije. Iako je kriza razotkrila duboke pukotine u tom narativu, uspon Zlatne zore u Grčkoj i Jobbika u Mađarskoj pokazuju da bi bez snažne obnove ljevice ta potencijalna politička otvaranja mogla pogodovati ponovnom pojavljivanju i onih oblika desnog radikalizma koje već dugo smatramo patologijama davne prošlosti.

Cilj ove konferencije je doprinijeti razjašnjenju uzroka trenutne slabosti ljevice, kako u regiji, tako i u Europi, te istražiti i raspraviti uvjete, mogućnosti i strategije nužnog zaokreta iz logike povlačenja ljevice koja njezino djelovanje karakterizira sada već desetljećima.

Sažeci


Benjamin Opratko: Hegemonija i autoritarni neoliberalizam

Nedoumica s kojom se suočava veliki dio europske ljevice – naime, činjenica političke marginalizacije u razdoblju najdublje krize kapitalizma – otvara mnogobrojna strateška i analitička pitanja. U ovoj raspravi ću pokušati pokazati da bi bilo produktivno postaviti neka od tih pitanja unutar teorijskog okvira kojeg je Antonio Gramsci razvio tokom prethodne velike krize dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Prvo i najvažnije pitanje hegemonije – dakle načina na koji buržoazija organizira krhku ravnotežu prisile i pristanka ne bi li stablizirala historijski blok – bit će na taj način dotaknuto. Da bismo razumjeli krizu neoliberalizma potrebno je prvo raspraviti na koji je način hegemonija uopće uspostavljena, a zatim kako različite dominantne snage trenutno pokušavaju reorganizirati hegemoniju u kontekstu njene organske krize. Pritom nije tek riječ o mjerama štednje koje predstavljaju čišću i nasilniju inačicu neoliberalizma, nametnutu autoritarnim sredstvima. Ta su sredstva naime dio širokog spektra političkih, ideoloških i kulturnih elemenata s ciljem postizanja barem minimalne ili djelomične hegemonije nad potlačenim klasama. Spomenuti elementi moraju biti određeni unutar konkretnih nacionalnih prilika i uzeti za ishodišnu točku u pokušaju stvaranja alternative autoritarnom neoliberalizmu kojega europska buržoazija pokušava trenutno proizvesti.

  • Benjamin Opratko je istraživač Austrijske akademije znanosti pri Odsjeku za političke znanosti Sveučilišta u Beču. Autor je knjige Hegemonie. Politische Theorie nach Antonio Gramsci (Münster, 2010) i suurednik knjige ABC der Alternativen 2.0 (Hamburg, 2012). Od 2007 do 2012 bio je član uredništva bečkog časopisa Perspektiven. Magazin für linke Theorie und Praxis.



Tomislav Medak: Civilno društvo i politički rad – nekoliko osvrta na strukturna ograničenja

Izlaganje će razmotriti neka od ograničenja i napetosti pokušaja bavljenja političkim radom na ljevici s pozicije civilnog društva. Premda smo samoorganiziranju i autonomiji često skloni pripisati inherentnu vrijednost u okolnostima političke represije, društvene isključenosti i šovinizma te taktičku važnost u okolnostima u kojima je društvene institucije i dijelove političkog sustava nemoguće promijeniti, kapacitet civilnog društva da se bavi političkim radom nailazi na strukturna ograničenja na tri razine. Prvo ograničenje očito ima veze sa sistemskom “podjelom rada” u liberalnim demokracijama na tri sektora, gdje je uspostava civilnog društva diktirana izvana, regulacijom i potporom od strane države i ekonomske moći biznisa. Što god civilno društvo može postići događa se s dopuštenjem države i/ili kapitala. Nadalje, ono ne transformira društvenu dinamiku, već prije amortizira njezine proturječnosti. Međutim, u ovom izlaganju ne namjeravam zaći dublje u kritiku ove tripartitne podjele.Podrazumijeva se da za mnoge na ljevici rad u civilnom društvu predstavlja objektivnu okolnost unutar koje mogu stvoriti resurse potrebne za podupiranje njihovog političkog djelovanja.

Umjesto toga želim se fokusirati na druge dvije skupine ograničenja koje su s jedne strane povezane s oblikom organizacije, a s druge s operativnom dinamikom organizacija civilnog društva. Samoorganiziranje omogućuje mnogo manevarskog prostora, jer je pojedinac odgovoran prije svega svojim drugovima i zajedničkim ciljevima. Tu postoji nekoliko ograničenja koja zadaje institucionalni aranžman i nekoliko interesa koje treba ispregovarati, no zajedničko djelovanje može se odvijati brzo, bez kompliciranih procesa odlučivanja i balansiranja različitih strana. No ova taktička lakoća ima svoju cijenu. Slaba institucionalna integracija i nepostojeća masovna baza znače i slab utjecaj i nedostatak kontinuirane društvene snage koja bi poduprla politički rad. Čak i u situacijama uspješne mobilizacije i savezništva sa širim društvenim snagama, veze su nestalne i teško se mogu održati na duge staze, jer se interesi aktera strukturno razlikuju. Otuda i napetosti između sindikata i organizacija civilnog društva s kojima smo svi upoznati. Naposljetku, operativna ograničenja održavanja organizacije, njezini resursi i nužnost da članovi zarade za život također mogu imati ograničavajući učinak.

Projekti s aktivnostima financiranim putem fondacija moraju se provoditi, organizacijska birokratizacija prijeti, značajne aktivnosti moraju se uklopiti u jednogodišnje projektne cikluse diktirane mogućnostima financiranja, moraju biti standardizirane prema zahtjevima financijera i, naposljetku, zamjenjive s bilo kojom drugom sličnom aktivnošću. U izlaganju će se raspravljati o ovim problemima i načinima da ih se premosti, na primjeru rada MaMe i Prava na grad tijekom posljednjih desetak godina.

  • Tomislav Medak koordinira teorijski i izdavački program Multimedijalnog instituta/MAMA (Zagreb, Hrvatska). Zagovornik je slobodnog softvera i slobodne kulture. Trenutno je njegov fokus usmjeren na pitanja vezana uz krizni kapitalizam, zajednička dobra i socijalnu pravdu. Paralelno radi sa svojim zagrebačkim kazališnim kolektivom BADco.



Danijela Dolenec: Zajednička dobra kao princip socijalističkog guvernmentaliteta

U izlaganju ću analizirati potencijal zajedničkih dobara kao ujedinjujećeg koncepta za mnoge tekuće borbe na ljevici koje se suprotstavljaju postojećem političkom i ekonomskom sistemu. To se čini pogotovo značajnim za Balkan kao europskoj periferiji u kojoj je nedvojbeno akumulacija kroz izvlaštenje bila pokretna sila širenja kapitalističkih odnosa. Politike štednje i novi val privatizacije ugrožavaju javno upravljanje prirodnim resursima poput vode i zemlje kao i javno upravljanje servisima poput obrazovanja, zdravstva ili medija. Koncept zajedničkih dobara u mainstream društvene znanosti uvela je Elinor Ostrom osporavajući zloglasnu Hardinovu tragediju zajedničkih dobara. Nasljeđe Elinor Ostrom iziskuje kritičku ocjenu: s jedne strane, njezinoj teoriji zajedničkih dobara nedostaje krucijalno inzistiranje na ispitivanju kapitalizma kao mjesta eksploatacije i dominacije; s druge strane njezin rad ipak nudi važne uvide. Odbijajući koncepciju zajedničkih dobara kao ”trećeg puta” (Mattei, 2012.) i znajući da nije unaprijed zadano vodi li borba za zajednička dobra kooptaciji ili emancipaciji (De Angelis, 2012.), predložit ću njene upravljačke modele kao obećavajuću ulaznu točku za razmišljanje o principima na kojima bi se mogli temeljiti socijalistička država i ekonomija.

  • Danijela Dolenec je kritička istraživačica i aktivistica, koordinatorica ekosocijalističkog kolektiva iz Zagreba, Grupe 22. Piše o demokratizaciji, političkoj ekonomiji i zajedničkim dobrima te predaje komparativnu politiku i metodologiju društvenih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu.



Luka Bogdanić: Kako izgubiti klasnu borbu: metamorfoza Komunističke partije Italije

Od najveće komunističke partije u Zapadnoj Europi do “ostataka ničega”. Dana 9. studenog 1989. pada Berlinski zid. Svega nekoliko dana poslije, 12. studenog, Achille Occhetto, Generalni sekretar Komunističke partije Italije u bolonjskom predgrađu Bolognina izjavljuje: “Sve je moguće. Čak i to da partija promijeni ime.” To je početak procesa razgradnje partije. Na bolonjskom kongresu u listopadu 1990. godine prvi put je odlučeno da partija mora promijeniti smjer i preobraziti se u progresivnu lijevu stranku. Rezultat je bio da je na XX. kongresu, nazvanom “skupštinom ljevice”, održanom u veljači 1991., Komunistička partija prestala postojati. Na kraju kongresa osnovan je PDS (Lijevo-demokratska stranka). Na istom mjestu i u isto vrijeme nastaje i novi pokret – “Movimento Rifondazione Comunista”. Oni koji se nisu htjeli pridružiti PDS-u osnovali su “Pokret”, embrio buduće Rifondazione Comunista. Iza tih suhih činjenica krije se postepeno ali totalno odbacivanje vođa PDS-a politike temeljene na klasnoj borbi. Istovremeno, međutim, talijanska politička arena svjedočila je intenzifikaciji klasne borbe od strane vlasnika sredstava za proizvodnju. Iako to nije bilo odmah tako očito – zbog relativno pristojnog životnog standarda talijanske radničke klase – radnička prava i socijalna zaštita počeli su se rezati. Vođe najveće komunističke partije u Zapadnoj Europi mislili su da će im promjena imena otvoriti put osvajanju vlasti. Nasuprot tome, gubitak imena zapravo je predstavljao tek posljedicu ideoloških promjena koje su talijansku radničku klasu uveli u eru prekarnosti.

  • Luka Bogdanić stekao je doktorat iz filozofije na Sveučilištu La Sapienza. Održavao je seminare na Sveučilištu u Firenci i Sveučilištu u Zagrebu. Objavljuje članke na političke i povijesne teme u raznim talijanskim i hrvatskim časopisima. Trenutno je uključen u različite istraživačke projekte u Italiji, a surađuje i s Odsjekom za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.



Anej Korsika: Dijalektika pokreta i partije

Popularan ljevičarski sentiment prema kojemu se neoliberalizam konačno pokazao kao bankrotiran projekt nakon pet godina krize kapitalizma ispostavio se kao vrlo slaba utjeha. Iako su čak i figure poput Alana Greenspana javno priznale da su bili fundamentalno u krivu o naravi kapitalističke dinamike, to nipošto nije rezultiralo ozbiljnijim dovođenjem u pitanje postojećeg načina proizvodnje. Naprotiv, mjere štednje su osigurale bitno agresivniji tip neoliberalnih reformi koji bi prije izbijanja krize bio nezamisliv. Pokreti koji su se pokušali uhvatiti u koštac s tim dramatično eskalirajućim procesom stratifikacije u većini slučajeva su ostali na razini moralne kritike, koja u svojoj logičkoj konzekvenci zahtijeva povratak Zlatnog razdoblja kapitalizma, a k tome je još i upućena onim istim instancama koje su najviše doprinijele trasiranju puta u krizu. Nije potrebno posebno naglasiti da je ono što tim borbama očajnički nedostaje stalnija partijska organizacija koja će biti sposobna konzistentno argumentirati u korist socijalističke alternative. Tek tada će dijalektika pokreta i partije moći ozbiljnije osporiti postojeći način proizvodnje. Na temelju takvog poimanja aktualnih zbivanja pokušat ću pristupiti analizi recentnijih razvoja u Sloveniji, analizi postepene formacije Inicijative za demokratski socijalizam, njezine pozadine, njezinih perspektiva, kao i odnosa s drugim progresivnim društvenim subjektima.

  • Anej Korsika je doktorski student na Sveučilištu u Ljubljani. Član je Inicijative za demokratski socijalizam i Delavsko-punkerske univerze.



Dora Levačić: Feminizam između plaćenog i neplaćenog rada: političke implikacije

Ulazak žena na tržište rada nije donio nikakvu bitnu promjenu u pogledu temeljnih pitanja spolne podjele rada i ekonomske podređenosti žena. Žene su koncentrirane u lošije plaćenim sektorima djelatnosti, kao i na hijerarhijski nižim pozicijama unutar njih. Ovisno o geopolitičkom kontekstu, žene su nadzastupljene i na zaposlenjima na određeno vrijeme i u nepunom radnom vremenu.

Mainstream feminizam nije ponudio obuhvatnu analizu ekonomskog položaja žena, već se fokusirao na pojave poput “staklenog stropa” ili rodnog jaza u plaćama, tretirajući ih kao posljedice diskriminacije žena od strane muškaraca. Na taj se način pitanje rodne nejednakosti odvojilo od analize kapitalizma i posljedično otvorilo utjecaju neoklasične ekonomske znanosti koja legitimira rodne nejednakosti pripisujući ih individualnom slobodnom izboru. Smatrajući “ravnotežu između posla i obitelji” isključivo ženskim problemom stvaraju se ekonomske politike koje nastavljaju spolnu podjelu rada u kućanstvu i na tržištu rada.

Izlaganje će pokušati objasniti uzroke izostanka sistemske feminističke analize tih pitanja i izložiti kritiku fokusa na (plaćenom) radu kao putu do ženske emancipacije. Naglašavajući nesposobnost povezivanja plaćenog i neplaćenog rada kao ključan nedostatak promišljanja rodne ekonomske nejednakosti, izlaganje će dati pregled teorijskih pravaca koji mogu biti od pomoći u njezinom razumijevanju. Iz perspektive nužnog društvenog posredovanja i političke artikulacije tih pravaca postavit će se pitanje o čestom zanemarivanju feminizma pri izradi lijevih političkih agendi.

  • Dora Levačić studentica je sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je uredništva časopisa Diskrepancija i članica je Baze za radničku inicijativu i organizaciju. Objavljivala je članke na temu feminizma, neplaćenog kućanskog rada i rodnog jaza u plaćama.



Iva Marčetić: Prvo uzimamo kuću

U zlatnom razdoblju Jugoslavije u Beogradu se gradilo oko 10000 stambenih jedinica godišnje. Tokom razdoblja takozvanog Crvenog Beča preko 60000 jedinica društvenog stanovanja niklo je u nešto više od deset godina. Venecuelansko Ministerio de Viviendas intenzivno naseljava tradicionalna buržoaska susjedstva izgradnjom prostora za radničku klasu. Čile je transformirao svoju stambenu politiku tokom desetogodišnjih pregovora između ministarstva građevine, benevolentnih arhitekata s harvardskim diplomama i stanovnika sirotinjskih naselja. U Manchesteru nalazimo slučajeve ljudi koji žive u prirodnim skloništima zbog ekonomske krize, to jest zbog nemogućnosti otplaćivanja kredita ili visokih najamnina. Ovrhe nad kućanstvima u Sjedinjenim Državama su promijenile društvene uvjete i funkcionalne mehanizme tamošnjih predgrađa, dok je tzv. “porez na spavaće sobe” i rast cijena najamnina u Velikoj Britaniji ostavio više od 50000 obitelji na ulici. Istražujući mehanizme koji rezultiraju implementacijom određenih stambenih politika i posljedicama koje takve politike mogu spriječiti, račvajući se kroz različita razdoblja i nacionalne strategije, ovo će izlaganje ispitati sam koncept stanovanja i njegovu ulogu u konstrukciji odnosa moći prenijetih, kroz arhitekturu i urbanizam, na zemlju. Usredotočujući se na prostorne odnose unutar grada, s naglaskom na pitanje stanovanja iz perspektive odnosa rada i kapitala, osvrnut ću se na uvjete reprodukcije u određenom trenutku i na određenom području. To će ujedno biti ulazna točka za ponovno promišljanje načina na koji ljevica vidi odnos političke moći i reprodukcije.

  • Iva Marčetić je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 2006. radila je u mnogobrojnim arhitektonskim uredima. Nakon kraće nezaposlenosti bila je istraživač Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu 2011., te gostujući umjetnik Centra za nove medije Kuda.org u Novom Sadu 2013. godine. Kao članica Pulske grupe predstavljala je Hrvatsku na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji. Članica je Mladih antifašista Zagreba (MAZ) i dio uredništva časopisa Nepokoreni grad. Redovito objavljuje radove u nezavisnim medijima na teme politike stanovanja, te prostornih i političkih odnosa u gradu. Trenutno živi u Zagrebu.



Mario Candeias: Molekularna organizacija i strateške dileme: društvena mobilizacija u krizi

Teško je reći jesu li ovo predrevolucionarna vremena. Jasno je međutim da se nalazimo u jednom međuperiodu, odnosno razdoblju transformacije u kojem u sve većoj mjeri autoritaran i post-demokratski neoliberalni blok nastoji obraniti svoje interese, čak i po cijenu opstrukcije kapitalističkih rješenja krize (poput inicijativa za “zeleni” kapitalizam). Oni koji danas imaju moć ne mogu riješiti krizu, dok istovremeno moć koju posjeduju onemogućava druge da ponude svoja rješenja. Vladajuće se klase mogu složiti oko potrebe da se usredotoče na “državu kao posljednjeg jamca njihova opstanka” (Porcar, 2012). Pa ipak, izgubile su sposobnost rukovođenja i aktivnog organiziranja konsenzusa. U južnoj su se Europi vladajuće klase već počele odricati konsenzusa, održavajući se kroz silu i prinudu. Masovni prosvjedi i molekularna reorganizacija su postali imperativi u današnjoj situaciji. Međutim, tokovi civilnodruštvenog organiziranja nisu u stanju prodrijeti u ‘stabilne institucije’ moći. Stoga je potrebna strateška reorijentacija.

  • Mario Candeias je suvoditelj Instituta za društvenu analizu (Institut für Gesellschaftsanaylse) Zaklade Rosa Luxemburg u Berlinu. Njegova su istraživanja usredotočena na organsku krizu financijskog kapitalizma i radikalne strategije socio-ekološke transformacije.



Ágnes Gagyi: Mađarska politika u 2013.: ekonomske i društvene koalicije

Pozivajući se na kolektivno razumijevanje situacije u Mađarskoj Radne grupe za javnu sociologiju ”Helyzet” predstavit ću je prema sljedećim točkama:

  • dugoročna analiza ekonomske situacije u Mađarskoj i napori konzervativne vlade u odgovorima na efekte te situacije u kontekstu krize;

  • dugoročna analiza društvenih tenzija prije i poslije promjene režima i njihov odnos sa ciklusima političke mobilizacije;

  • dugoročna analiza postsocijalističkog političkog sistema u Mađarskoj i njegova trenutna konstelacija u izbornoj godini 2013-2014., uključujući poziciju ljevice.

Izlaganje neće ponuditi završnu i kompletnu dijagnozu situacije već će predstaviti osnovne elemente analize na kojoj smo radili protekle godine, a koja je i dalje predmet kontinuiranih rasprava. S obzirom da mislim da je Mađarska situacija povezana s regionalnim i globalnim historijskim procesima očekujemo da će konferencija značajno pridonijeti našoj analizi i integrirati je u regionalno razumijevanje situacije.

  • Ágnes Gagyi, Radna grupa za javnu sociologiju ”Helyzet”, Budimpešta. Autorica je istraživanja o istočnoeuropskim verzijama pokreta kritičnih prema globalizaciji. Njezino polje interesa su ideologije i prakse civilnog društva i suvremeni društveni pokreti u Istočnoj Europi.



Aleksandar Stojanović: Bilješke o historijskoj dinamici srpskog političkog konteksta i posljedicama za izgradnju ljevice

Počet ću s jednostavnom izjavom: iako je zbog izbijanja krize i pojave društvenih pokreta napredovanje lijevih političkih snaga relativno uobičajen fenomen u zadnjih nekoliko godina, ništa slično se nije dogodilo u Srbiji. Ljevica u Srbiji je marginalna danas isto kao što je bila i prije nekoliko godina. Neminovno se postavlja pitanje razloga ovoj specifičnoj situaciji i osnovni cilj mog izlaganja artikulacija je jednog mogućeg odgovora. Postoji mnogo načina pristupa ovom problemu i nisu svi međusobno isključivi. Jedan od njih, koji je vjerojatno opće mjesto, odnosi se na subjektivne sposobnosti i donesene odluke lijevih aktivista u posljednjih nekoliko godina. Prema ovom pristupu, nesposobnost ljevice da nadiđe marginalnu poziciju u srpskom političkom životu i bude prepoznata u javnosti povezana je s nesposobnostima i limitacijama individua aktivnih na srpskoj ljevici. Ipak, pokušat ću ponuditi suprotstavljenu perspektivu koja ne samo da traži objektivne preduvjete neuspjehu ljevice već i uzroke taktičkih pogreški u rezoniranju lijevih kolektiva posljednjih godina locira u nedostatku osjetljivosti za specifičnost srpskog ideološkog konteksta. Pokušat ću ukazati na vrlo specifičnu ideološku dinamiku kroz koju je prošla lijeva politička pozicija u srpskoj političkoj sferi posljednjih 25 godina. Ova dinamika nije specifična samo na svjetskoj ili europskoj razini, nego čak i unutar regionalnog konteksta. Velik dio izlaganja će se zasnivati na ekspoziciji te historijske ideološke dinamike. Kako u politici ništa ne kreće od nule, tako i ova (historijska) dinamika proizvodi specifične poteškoće za one koji pokušavaju konstruirati relevantnu i vidljivu lijevu poziciju u aktualnoj političkoj situaciji u Srbiji. Poteškoće su objektivne i čini mi se da ljevica u Srbiji neće uspjeti nadići trenutni status quo ako ne nadiđe i ove poteškoće.

  • Aleksandar Stojanović je diplomirao filozofiju u Beogradu i trenutno pohađa postdiplomski studij. Participaciju na srpskoj lijevoj sceni je započeo tijekom studentske jeseni 2011. Osnovno područje interesa mu je kritika politička ekonomije i srodne teme.



Vuk Vuković: Lijeve organizacije i partije: “Misliti malo” vs. “Misliti veliko”

Nedostatak politički relevantne i masovnije prepoznate radikalno lijeve alternative u Europi davno je utvrđeno faktičko stanje (unatoč raznim važnim “malim pokretima” diljem lijevog spektra), s izuzetkom nekoliko primjera političkog proboja koji su međutim samo naglasili temeljno stanje, ali i naznačili načine kako bi ga moglo biti moguće nadići. Među mnogim uzrocima te nepovoljne situacije, od kojih su neki zasigurno objektivne prirode, na subjektivnom polu možemo istaknuti problem da se male lijeve organizacije često zamišljaju kao važniji politički faktori nego što doista jesu. Polazeći od vlastitog direktnog iskustva i analiza predložit ću operativnu organizacijsku dihotomiju: male organizacije bi trebale “misliti malo”, tj. misliti i djelovati u skladu sa svojim realnim mogućnostima, umjesto da se iscrpljuju “misleći na veliko” smatrajući se političkom snagom s kapacitetima da bitno mijenja politički krajolik, kada to evidentno nisu. Iako to može zvučati trivijalno, ova dihotomija predstavlja suštinu problema jer predstavlja polaznu točku za pronalaženje odgovora na vrlo poznati niz pitanja, poput fokusa političkog rada, pitanja taktike i strategije za stjecanje šire publike, mogućnosti bijega iz političke marginalnosti, mogućih pristupa sindikatima i radničkim organizacijama, stjecanja većeg članstva itd.

Pored ovog glavnog toka argumentacije izlaganje će uključiti i razmatranja drugih ozbiljnih problema s kojima se male lijeve organizacije susreću, polazeći od pitanja mogućeg snaženja lijeve prisutnosti i njezina značaja u javnosti.

  • Vuk Vuković je student sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Sudjelovao je u mnogim lijevim inicijativama i društvenim pokretima, posebno u studentskom pokretu. Njegovi primarni teorijski i politički interesi tiču se modela i teorija političke organizacije, kritike ideologije te povijesti.



Jovica Lončar: Sindikalno organiziranje: čemu služi?

Što se dogodilo solidarnosti? Zašto ne funkcionira? Zašto imamo toliko izoliranih štrajkova?

Ako se želi propisno reagirati ne treba zaboraviti na pripremu unaprijed. Što znači pripremiti se unaprijed? Znači da je prekasno početi s organiziranjem kad je stvar krenula. Ozbiljna akcija može biti posljedica samo ozbiljnog organizacijskog napora i iziskuje vrijeme. Nužno je postojanje ozbiljne infrastrukture da bi solidarnost, organiziranje i akcija polučili efekt. Ako želimo raspravljati o organiziranju političkih partija stvari su gotove jednake, tj. politička partija koja cilja na bilo koju vrstu supstancijalne promjene mora razviti paralelne institucije koje će zadovoljavati osnovne potrebe (hrana, zdravlje, obrazovanje, stanovanje, itd) koje su komodificirane posljednjih 30 godina. Ove institucije mogu biti izgrađene jedino na osnovi snažnog radničkog pokreta. A snaga radničkog pokreta znači postepenu i obuhvatnu izgradnju navedenih kapaciteta. Pokušat ću naglasiti nekoliko nužnih preduvjeta za uspješne radničke akcije referirajući se na manje ili više poznate primjere izgradnje solidarnosti u Hrvatskoj.

  • Jovica Lončar je član Baze za ekonomsku inicijativu i demokratizaciju. Osnovni interesi su mu historija radničkih borbi i organiziranja.



Ovidiu Tichindeleanu: Od opozicijskog suživota do oslobođenja u Istočnoj Europi

Narodni pokreti iz 2011. obilježili su prijelomni trenutak za rumunjsku ljevicu. Neoliberalna vlada je pala, a njezin predsjednik je na nacionalnom referendumu svrgnut većinom bez presedana od čak 87,52 posto glasova, što ga čini najnepopularnijim vođom još od posljednjih dana Ceausescua. No socijaldemokrati su pristali na nevjerojatan kompromis kako bi dospjeli na vlast, što je rezultiralo kohabitacijom koja pak omogućuje da se jasno nazire dominatna zajednička ideologija iza prividno oprečnih partijskih linija. Ti su događaji novoprobuđenu kritičku svijest kanalizirali u opći cinizam prema političkoj klasi i samom pojmu političkog. Nadalje, pet godina poslije izbijanja krize kapitalizma u samim njegovim centrima, velike sile u regiji ispisuju nove demarkacije geopolitičke moći, a Istočna Europa se posljedično našla rascijepljena između Europske unije i Euroazijske unije. U svojoj ću intervenciji dati pregled situacije ljevice u Rumunjskoj iz internacionalističke perspektive, uz prijedlog strategija djelovanja i refleksije za nezavisnu ljevicu, na primjeru rada CriticAtaca i regionalne platforme LeftEast.

  • Ovidiu Tichindeleanu je filozof i društveni teoretičar. Živi u Chişinăuu i Cluju. Objavljuje radove na teme kritičke društvene teorije, dekolonijalne misli, materijalizma, alternativnih epistemologija te kulturalne povijesti postkomunizma. Urednik je časopisa IDEA arts + society (www.ideamagazine.ro) i online časopisa CriticAtac.ro.



Madlen Nikolova: O bugarskoj postsocijalističkoj ljevici

U izlaganju ću ukratko ocrtati osnovne linije razvoja bugarske ljevice poslije 1989., misleći pritom i na transformaciju Bugarske komunističke partije(BKP) u Bugarsku socijalističku partiju(BSP) koja trenutno dominira lijevim političkim spektrom, kao i na različite alternativne pokušaje artikulacije radikalne lijeve kritike. Potonji se dijele na raznovrsne partije nastale rascjepima unutar BSP-a i na vanparlamentarne pokrete i grupe koji su se počeli formirati posebno početkom 2000-tih. Cilj mi nije izlistavanje specifičnih grupa i organizacija koje su često mijenjale konkretne organizacijske forme i imena nego refleksija o širim političkim trendovima. U slučaju BSP-a radilo se o prilično radikalnoj transformaciji, od dramatično neuspjelog pokušaja uspostave tranzicije s ljudskim licem u 1990-ima do otvorenog neoliberalizma od ranih 2000-tih do danas. Navedene razvojne puteve na ljevici ću locirati u kontekst restauracije kapitalizma 1990-ih. U završnom dijelu prezentacije ću na općenitijem nivou razmotrati izglede i limite pozicije radikalne ljevice u trenutnoj političkoj krizi u Bugarskoj, u uvjerenju da se unutar tih specifičnosti mogu iznaći i bitne lekcije za europsku ljevicu u cjelini.

  • Madlen Nikolova završava dodiplomski studij Kulturalnih studija. Suosnivačica je društvenog centra Haspel u Sofiji i kolektiva Nove lijeve perspektive. Piše na Hysterical Parrhesia-i, blogu za marksističku kritiku ideologije.



Panagiotis Sotiris: Grčka: Društveni sukobi, kriza i izazovi za lijevu strategiju

Više od tri godine Grčka je poligon za veliki eksperiment neoliberalnog društvenog inžinjeringa. Grčka dužnička kriza, i sama kumulativni rezultat krize grčkog razvojnog modela, krize globalnog kapitalizma i krize eurozone, dovela je do postavljanja uvjeta ograničenog suvereniteta od strane takozvane Trojke (EU – MMF – ECB) i provedbe izuzetno oštrih mjera štednje koje su prouzrokovale daljnju recesiju, siromaštvo i rekordnu nezaposlenost. To je, nadalje, rezultiralo ne samo društvenom krizom bez presedana, nego i dubokom političkom krizom, te napuknućima u tradicionalnim odnosima političke reprezentacije. Ključni je aspekt toga procesa bio niz političkih i društvenih prosvjeda gotovo pobunjeničkog karaktera. Sve je to vodilo ka mogućnosti da ljevica preuzme vladanje državom. Sučavajući se s tim izazovima, Syriza, glavna snaga grčke ljevice, odlučila se za strategiju preuzimanja vlasti ne bi li na taj način ishodila nove sporazume s vjerovnicima ostajući pritom u okviru eurozone. Nasuprot takvom obliku lijevoga pragmatizma, nastojat ću pokazati kako moguća lijeva vlada mora biti dio šire strategije društvene transformacije. Takva strategija mora biti utemeljena u radikalnom programu koji uključuje izlazak iz eurozone i EU-a, nacionalizaciju banaka i ključnih poduzeća, kombinaciju državne moći i novih oblika samoorganiziranja, solidarnost i borbu odozdo i mogućnost eksperimentiranja s novim oblicima samoupravljanja i radničke kontrole. Na taj način ljevica može izbiti na čelo novog historijskog bloka sastavljenog od snaga rada i drugih podređenih klasa i uspješno odgovoriti, ne samo na neoliberalni autoritarizam nametnut od Trojke i prihvaćen od grčkog kapitala, nego i na izazov neofašizma.

  • Panagoitis Sotiris predaje sociologiju, socijalnu i politički filozofiju na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Aegenu. Njegovi interesi uključuju radikalnu društvenu teoriju, marksističku i suvremenu filozofiju te teoriju imperijalizma. Redovito piše o grčkim društvenim i političkim događajima, osobito od početka krize i uvođenja mjera štednje. Aktivan je u sveučilišnom sindikatu i član je koordinacijskog odbora Anatarsyje, fronte grčke antikapitalističke ljevice.

Vezani članci

  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve