Gramsci se vraća kući

Iz drugog izdanja časopisa “Nepokoreni grad” prenosimo prijevod teksta Spencera Resnicka i Jonathana Bixa Gramsci se vraća kući: “Morali bismo iznaći nove i kreativne načine da se na razini iskustva i kulture postavimo prema strukturnim pitanjima. Na Gramscija se možda često pozivaju, no uglavnom ga krivo razumiju. Pod izgradnjom protuhegemonije mislio je na nešto više od torbarenja konfekcijskom alternativom kapitalističkoj ideologiji. Ljudi ne prihvaćaju protuhegemoniju, oni je grade. Organiziranje na ljevici treba pružiti alate za njezinu izgradnju.”


S početkom financijske krize 2008. naizgled čvrsti temelji financijskog kapitala zatresli su se i umalo urušili. Milijuni pripadnika američke radničke klase promatrali su kako njihova imovina, sigurnost i radna mjesta iščezavaju. Financijske su institucije iskupljene ogromnim državnim jamstvima, dok je plimni val ovrha i deložacija preplavio zemlju. Stambena kriza osobito je uzdrmala epitom američke stabilnosti i srednjoklasnih težnji – dom – izokrenuvši ga u simbol grabežljive financijske eksploatacije. Međutim kada već krah sustava nije potaknuo na pobunu protiv odgovornih, nesigurnost, nepravda i gnjev vezani uz stambeno pitanje mogli bi postati osnova za širu borbu protiv nove financijalizirane kapitalističke klase.

Do realizacije ove borbe može doći jedino uz organizaciju, no taktikama ljevice kao da nešto nedostaje. Objavljujemo, održavamo panele, prodajemo novine, organiziramo konferencije, stvaramo umjetnost. Očajnički se trudimo izgraditi lijevi diskurs u neprijateljski nastrojenom okružju. U eri neoliberalne hegemonije, kada su svi aspekti života svedeni na tržište, poriv koji nas u tom smjeru pokreće, posve je razumljiv. No istovremeno, oslanjajući se na diskurs, ostajemo obnevidjeli pred temeljnim razumijevanjem – da je za izgradnju socijalističkog pokreta nužno da se kontradikcije kapitalizma osjete i iskuse u tkivu svakodnevnog života.

Kao što nam tumače Frances Fox Piven i Richard A. Cloward: „Radnici imaju iskustvo tvornice, ubrzanog ritma pokretne trake, nadzornika, špijuna i čuvara, vlasnika i plaće. Oni nemaju iskustvo monopolističkog kapitalizma.“ Kućevlasnici imaju iskustvo papirologije, upravitelja banke, policije i odvjetnika, telefonskih poziva, straha od beskućništva i deložacije. Oni nemaju iskustvo financijskog kapitala, stoga tek nekolicina njih prihvaća kritiku financijskog kapitala. Analizirati i transformirati hegemonijsku ideologiju možemo samo kroz ono što Antonio Gramsci naziva „pozicijski rat“[1]. No ako smo i ustanovili da se nalazimo u pozicijskom ratu, ljevica u velikoj mjeri propušta razumjeti što znači boriti se u tom ratu.

Gramsci je uvidio da postavljanje izazova hegemonijskoj ideologiji mora biti prožeto zdravim razumom (common sense) – naučenim lekcijama, usvojenim stavovima te alatima koje koristimo ne bismo li ovaj svijet učinili smislenijim – umjesto da ga se zaobilazi. Izgradnja nove ideologije podrazumijeva transformaciju intimnih i bliskih struktura koje reproduciraju dominantnu ideologiju, stvaranje alternativa kroz procese izgradnje i osvajanjem moći te stvaranje rukovodstva tijekom te borbe.

U naše postmoderno doba, kada su fluidni društveni pokreti zamijenili snažne radničke partije iz prijašnjih vremena, u kojem socijalističko organiziranje rijetko napušta margine političkog života, a sistem je podešen tako da pogoduje politici dvostranačja – socijalistička partija ne može biti sredstvo ostvarivanja te zadaće. No socijalistički pokret, ukoliko je povezan s transformativnim organizacijskim radom, mogao bi to biti. Naš cilj mora biti izgradnja trajne protuhegemonije, no ne na način da se „od samoga početka predstavimo u polemičkom i kritičkom izdanju“, već tako da transformiramo zdrav razum transformiranjem svakodnevnog iskustva, organiziranjem oko tkiva svakodnevnice, odnosno oko onoga dijela naših života koji provodimo manevrirajući gramšijevskim civilnim društvom – a koji on naziva „običnim“. Naš dugi marš kroz institucije nema za cilj njihovu reformu, već transformiranje zdravog razuma koji one održavaju.

Upravo to predstavlja nedavna financijska kriza: prostor za takvu vrstu protuhegemonijske transformacije svijesti. I dok je kritički i polemički pristup uvelike podbacio, drukčiji model pokazao se uspješnijim u osnaživanju radničke klase, transformiranju zdravog razuma i doprinošenju trajnoj protuhegemoniji. Upravo je takav rastući antideložacijski pokret i njegov model radikalnog organiziranja.

Pionir je ovog modela City Life/Vida Urbana (Gradski život), grassroots-organizacijski projekt koji je pokrenut 1970-ih kao socijalistička organizacija u zajednici, a kasnije je premjestio fokus svoga djelovanja prateći fluidne potrebe svoje baze. Dok su se druge sektaške grupe iz istoga razdoblja ugasile, varijanta nesektaškog, praktičnog, demokratsko-socijalističkog organiziranja City Lifea održala se i nastavila napredovati. Kada je deložacijska kriza udarila, City Life se vrlo brzo prebacio na organiziranje kućevlasnika (skupine koju se u pravilu percipira kao homogeno bijele, srednjoklasne, individualističke vlasnike nekretnina) i stanara u deložiranim zgradama (skupine koju se u pravilu percipira kao pripadnike radničke klase i ljude drugačije boje kože). Većini ljudi lakše je zamisliti antagonizam između ovih skupina nego kako se bore rame uz rame.

Međutim, klasa nije apstraktna kategorija, već proizvod stvarnih ljudi u realnom kontekstu. Sukladno tome, City Life organizira stvarne ljude u kontekstu deložacijske krize, što omogućava sklapanje neočekivanih saveza. Surađujući s koalicijom kućevlasnika i stanara u radničkim četvrtima Bostona obranili su na stotine ljudi od izbacivanja do kojih je došlo pod udarom velikih banaka. Njihovi skupni sastanci dosežu stotine, njihove mobilizacije tisuće, a započeli su i s proširivanjem djelovanja diljem Massachusettsa i šire. City Life i radikalni stambeni pokret bore se za nereformističke reforme, dajući prvenstvo izgradnji pokreta za dekomodifikaciju stanovanja i delegitimaciju tržišne ideologije.

Ugroženi i izbačeni kućevlasnici uzvratili su udarac, ne zbog toga što su u startu prigrlili apstraktnu strukturalnu kritiku, već zato što je organizacijski rad City Lifea održao vezu s njihovim svakodnevnim životnim potrebama, praksama i zdravim razumom. Kombinacija konkretnih pobjeda, razvoja kulture solidarnosti i razvoja političke analize omogućava grupi dovesti hegemoniju u pitanje.

City Life uspješno je zaštitio stotine obitelji od izbacivanja, počesto uz militantne blokade deložacija. No razmjeri njegova organiziranja očituju se u broju onih koji se nastavljaju boriti za tuđe domove, čak i nakon što su izgubili vlastiti. Sastanci City Lifea za mnoge su rutinski dio života, i godinama nakon što je njihova individualna borba završena.

Iako je šira strukturna promjena konačni cilj City Lifea, oni uviđaju kako je za takvu promjenu potreban masovni pokret, koji se gradi kroz borbu i dobivanje manjih bitaka. Na razini svakodnevnog iskustva, dobiti „malu bitku“ predstavlja nešto poprilično veliko. Ovakve pobjede transformiraju bespomoćnost ugrađenu u svakodnevni život ovih zajednica. Naposljetku, solidarnosti se ne može podučiti – nju se živi i gradi.

Kolektivna afirmacija konstantno se provodi na sastancima i akcijama korištenjem metoda kao što su pripovijedanje i call-and-response[2]. Koristeći ove i druge rutinske prakse borbe i formacije skupina City Life stvara vlastiti društveni univerzum u kojem je dominantna kultura okrenuta naglavce; gdje kolektivna borba i kontinuirano vođenje bitki za druge često postaje važnije i od vlastita doma. Organizacija koristi političku edukaciju i raspravu, što se može vidjeti na svakome sastanku, ne bi li otvorila kućevlasnicima i stanarima moralni prostor za osporavanje obespravljujućih dominantnih ideologija. Deložacija je početna točka edukacije i upravo taj inicijalni fokus na konkretna pitanja povezan s dostupnom, ali ekspanzivnom političkom edukacijom omogućava kućevlasnicima i stanarima razvijanje dublje strukturne svijesti.

Znatan dio lijeve analize polazi od nule jer je društveno i kulturno udaljen od življenog iskustva struktura koje kritizira. Naši intelektualci najčešće su neorganski – progovaraju s pozicije kulturne i lingvističke distance. Jedan je od primarnih zadataka City Lifea poticanje razvoja organskih intelektualaca među kućevlasnicima i stanarima, onima koji su u najboljoj poziciji da ponude strukturnu analizu u odnosu na svoju neposrednu blizinu deložacijskoj krizi. Oni nisu samo elokventni oratori u službi glasnogovornika – oni se nalaze na samome terenu, integrirani u grupe zahvaćene problemom. Iz iskustva razumiju kako stvari uistinu funkcioniraju te kako ostvariti ciljeve i prihvaćaju strukturnu kritiku kako na praktičnom tako i na intelektualnom nivou. Od njih nastaju najbolji organizatori za unapređivanje pozicijskog rata.

Model City Lifea proširio se diljem Massachusettsa sve do New Yorka, Washingtona, a i šire. Socijalistička ljevica, koja se može pohvaliti tek s nekolicinom nedavnih uspjeha i čija relevantnost blijedi, trebala bi obratiti pozornost na rastući gramšijanski organizacijski projekt koji preuzima ofenzivu protiv financijskog kapitala. Nije dovoljno samo preslikati rad City Lifea, potrebno je reproducirati duh njihova organizacijskog modela.

Morali bismo iznaći nove i kreativne načine da se na razini iskustva i kulture postavimo prema strukturnim pitanjima. Na Gramscija se možda često pozivaju, no uglavnom ga krivo razumiju. Pod izgradnjom protuhegemonije mislio je na nešto više od torbarenja konfekcijskom alternativom kapitalističkoj ideologiji. Ljudi ne prihvaćaju protuhegemoniju, oni je grade. Organiziranje na ljevici treba pružiti alate za njezinu izgradnju.

Pokušavajući voditi pozicijski rat podastiranjem niza argumenata koje treba razložiti i prigrliti, nastojeći da se „u svačiji individualni život od nule uvedu znanstvene forme misli“, ljevica propušta shvatiti Gramscija ozbiljno – a u ova vremena svi bismo trebali biti gramšijevci.


Spencer Resnick i Jonathan Bix članovi su antideložacijske organizacije Nobody Leaves Mid-Hudson iz Poughkeepsieja u New Yorku. Obojica su članovi Demokratskih Socijalista Amerike.

S engleskog originala objavljenog 19. kolovoza 2013. preveli: Karolina Hrga i Martin Beroš

Prijevod teksta je objavljen u drugom izdanju časopisa “Nepokoreni grad”

Bilješke


[1] Pozicijski rat intelektualna je i kulturna borba u kojoj antikapitalistički revolucionari proizvode proletersku kulturu čiji se sustav vrijednosti suprotstavlja kulturnoj hegemoniji buržoazije. Vidi: Antonio Gramsci, Prison Notebooks, Volume 3., preveo J.A. Buttigieg, Columbia University Press, 2007. (op. prev.)

[2] „Smitherman (1977.) definira call-and-response kao ‘spontanu verbalnu i neverbalnu interakciju između govornika i slušatelja tijekom koje svi iskazi (calls) bivaju popraćeni reakcijama (responses) slušatelja’ (str. 104).“, vidi: http://www.cal.org/resources/digest/0204foster.html (op. prev.)

Vezani članci

  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 9. prosinca 2019. Indikator trenutnog raspoloženja Na valu široke podrške javnosti, zahtjev za dostojanstvom koji su prosvjetne radnice i radnici artikulirali kroz ustrajnu trideset i šestodnevnu štrajkačku borbu za povećanje plaća kroz 6,11% veće koeficijente složenosti poslova, nagovijestio je potencijale, ali i ograničavajuće faktore idućih etapa borbe za širu političku i društvenu promjenu. Unatoč visokoj aktivnosti u štrajkačkoj bazi i dobro pogođenom trenutku, sindikalna su vodstva zbog selektivnog uvažavanja imperativnog mandata u konačnici kapitulirala, pristavši na tek gradualno povećanje koeficijenata samo za nastavno osoblje, čime su pogazila jedinstvo i solidarnost štrajkačkog pokreta.
  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve