Euronacionalna granična patrola

S novog regionalnog portala Bilten prenosimo tekst Cveteline Hristove i Raje Apostolove o institucionalnom jačanju Tvrđave Europe: “Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti.”

Kada je 2012. godine Grčka započela izgradnju zida duž granice s Turskom, bugarske nacionalističke organizacije postavile su identičan zahtjev i za južnu granicu Bugarske. Tada se taj zahtjev doimao u najboljem slučaju smiješnim i naišao je na porugu cijelog političkog spektra. Dvije godine kasnije, bodljikava žica duž tursko-bugarske granice pojavljuje se kao ispunjenje nacionalističkog sna.

U listopadu 2013. godine, nakon otprilike mjesec dana povećanog priljeva tražitelja azila koji su u zemlju ulazili preko bugarsko-turske granice, parlament je objavio plan izgradnje 36 kilometara duge ograde na granici s Turskom. Toj su odluci prethodili prosvjedi nacionalista i pokušaj blokiranja granice koji je predstavljao kulminaciju prosvjeda kojeg su u rujnu 2013. poveli predstavnici nacionalističke stranke VMRO. Cilj je podizanja ograde ograničiti prilaz teritoriju Bugarske, a time i EU, te preusmjeravanje osoba koje prelaze granicu na službene granične prijelaze.

Ograda do danas nije podignuta, ali razlog tome nije protivljenje bugarskih ili međunarodnih organizacija, kao ni suprotstavljeno javno mnijenje. Jedina tema javnih i političkih rasprava o budućem zidu tiče se sumnje u korupciju i zloporabu vlasti koja se pojavila nakon što se početna cijena od oko 5 milijuna leva (otprilike 2,5 milijuna eura) u veljači gotovo udvostručila i porasla na preko 9 milijuna leva. Sredstva za taj poduhvat osigurana su restrukturiranjem državnog proračuna i kroz fondove EU.

Rasprave o ogradi upale su u kolotečinu već postojećih pro-europskih i anti-europskih diskusija o administrativnim reformama sustava azila, te korupciji općenito. No, ovo nije prvi put da se pitanje izbjeglica u Bugarskoj pojavljuje kao gorući problem. U pregovorima oko potencijalnog ulaska Bugarske u šengenski sustav, osobe koje ilegalno prelaze granicu uvijek su bile korištene kao pijuni za dokazivanje sposobnosti države da osigura europske granice. Godine 2011., kada je broj zahtjeva za azilom još uvijek bio relativno nizak, bivši premijer Bojko Borisov javno je izjavio da, ukoliko Bugarska ne pristupi Schengenu, neće biti moguće osigurati teritorij zemlje od “ilegalaca”. Pravi adresat te prijetnje bile su zemlje Zapadne Europe, a izjava je trebala služiti kao upozorenje o velikom broju nadolazećih “ilegalaca”. Međutim, pravi razlozi političke nesklonosti da se Bugarsku uključi u Sporazum su blizina Grčke, koja je članica Schengena od 1992. godine, te očekivani porast broja prelazaka granice u Bugarsku, odakle je lakše doći do Zapadne Europe. Aktualni pokušaji da se bugarska granica zapečati uglavnom slijede istu logiku. Politička elita ima veće šanse da bude ozbiljno shvaćena prilikom sljedećih pregovora ako dokaže da je sposobna štititi europske granice.

Još od takozvane “izbjegličke krize” traju pojačani napori da se spriječi pristup bugarskom teritoriju. U studenom 2013. godine, 1.400 policajaca poslano je na granicu kao pojačanje kolegama iz granične policije za lov na “ilegalce”. Prema medijskim izvještajima, policijska ili granična patrola bila je razmještena svakih nekoliko stotina metara uz granicu. Rezultati su se brzo pokazali. U listopadu 2013. godine, granicu je prešlo 3.626 ljudi, u studenom 1.652 ljudi, nekoliko stotina u prosincu, i samo 50 u siječnju 2014. godine (u odnosu na siječanj 2013. godine u kojem je granicu prešlo 193 ljudi). Mnogi su odbijeni na samoj granici. U prosincu je postalo očito kako policajci nemaju jasne upute o tome kako se nositi s ljudima koji pokušavaju prijeći granicu. Prema izvještaju Bugarske državne televizije graničari su podučavani da “tuku [one koje prelaze granicu] i vraćaju ih natrag u Tursku”. U osiguravanju državne granice bila je angažirana i vojska, u misijama koje je ministar obrane neodređeno opisao kao “uključivanje vojske u skladu s njezinim zakonskim funkcijama, s osobljem i svom opremom, u sklopu Plana za ograničenje pritoka građana trećih zemalja na državni teritorij”. Ovaj spektakl polu-pravnih mjera, s ciljem sprječavanja ulaska tražitelja azila u zemlju, nijemo su gledali čuvari granice u službi Frontexa koji još od 2011. godine i proširenja programa Frontex Poseidon tijesno surađuju s bugarskim kolegama. Kad je broj tražitelja azila tek počeo rasti, 2013. godine, Europska unija je ponudila Bugarskoj stručnu potporu, koja je u osnovi značila prisustvo osoblja Frontexa na granici, te je od tada suglasni svjedok svih prijavljenih slučajeva odbijanja i vraćanja izbjeglica kao i kršenja prava tražitelja azila.

Ovo prisustvo velikog broja snaga sigurnosti koje uz institucionalnu podršku zatvaraju granicu, u kombinaciji s nacionalističkim prosvjedima, lokalnim demonstracijama protiv izgradnje kampova za izbjeglice diljem zemlje te neadekvatnim politikama azila, tražiteljima azila stvara puno učinkovitiju prepreku nego što bi to bilo koji graditelj zidova mogao i zamisliti. Slabašni pokušaji Europske unije da tobože dovede u pitanje postupke bugarske vlade odražavaju širi politički konsenzus diljem Europe da se tražitelje azila kriminalizira i drži na sigurnoj razdaljini. Europske su politike već dugo orijentirane prevenciji pristupa europskim teritorijima, deportacijama, te socioekonomskoj i političkoj karanteni subjekata koje koje se smatra migrantima. Periferne europske zemlje poput Bugarske postale su utjelovljenje Tvrđave Europe – političke i društvene izolacije potklase u nastajanju, koja je segregirana u kampovima i nema drugog izbora nego da “ilegalno” sudjeluje u ekonomskoj sferi.

Nedavnim potpisivanjem “ugovora o readmisiji” između EU i Turske, granični trokut između Grčke, Turske i Bugarske će više nego ikada biti primjer igre mačke i miša, u kojoj će jedini “pobjednik” biti zapadnoeuropske zemlje. Međutim, jačanje socijalnih nemira u zemljama periferije, kao i ubrzano stvaranje migrantske potklase, pokazuju da je takozvanoj europskoj solidarnosti potrebna konceptualna prerada. Europska se solidarnost ne bi smjela ograničiti isključivo na međusobno ujednačavanje broja primljenih izbjeglica, već bi morala pružiti odgovor na sve veći socioekonomski jaz između različitih društvenih klasa.

Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti. To se, primjerice, može vidjeti po sve češćem tumačenju slobode kretanja unutar EU kao zloupotrebe sustava socijalne pomoći, te u slici ograđene zajednice koja se zatvara kako bi se obranila od rastućeg siromaštva okolnih slamova.
Preveo Damjan Rajačić

Objavljeno 3.4.2014. na regionalnom portalu Bilten

Foto: AFP / Dimitar Dilkov

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve