Euronacionalna granična patrola

S novog regionalnog portala Bilten prenosimo tekst Cveteline Hristove i Raje Apostolove o institucionalnom jačanju Tvrđave Europe: “Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti.”


Kada je 2012. godine Grčka započela izgradnju zida duž granice s Turskom, bugarske nacionalističke organizacije postavile su identičan zahtjev i za južnu granicu Bugarske. Tada se taj zahtjev doimao u najboljem slučaju smiješnim i naišao je na porugu cijelog političkog spektra. Dvije godine kasnije, bodljikava žica duž tursko-bugarske granice pojavljuje se kao ispunjenje nacionalističkog sna.

U listopadu 2013. godine, nakon otprilike mjesec dana povećanog priljeva tražitelja azila koji su u zemlju ulazili preko bugarsko-turske granice, parlament je objavio plan izgradnje 36 kilometara duge ograde na granici s Turskom. Toj su odluci prethodili prosvjedi nacionalista i pokušaj blokiranja granice koji je predstavljao kulminaciju prosvjeda kojeg su u rujnu 2013. poveli predstavnici nacionalističke stranke VMRO. Cilj je podizanja ograde ograničiti prilaz teritoriju Bugarske, a time i EU, te preusmjeravanje osoba koje prelaze granicu na službene granične prijelaze.

Ograda do danas nije podignuta, ali razlog tome nije protivljenje bugarskih ili međunarodnih organizacija, kao ni suprotstavljeno javno mnijenje. Jedina tema javnih i političkih rasprava o budućem zidu tiče se sumnje u korupciju i zloporabu vlasti koja se pojavila nakon što se početna cijena od oko 5 milijuna leva (otprilike 2,5 milijuna eura) u veljači gotovo udvostručila i porasla na preko 9 milijuna leva. Sredstva za taj poduhvat osigurana su restrukturiranjem državnog proračuna i kroz fondove EU.

Rasprave o ogradi upale su u kolotečinu već postojećih pro-europskih i anti-europskih diskusija o administrativnim reformama sustava azila, te korupciji općenito. No, ovo nije prvi put da se pitanje izbjeglica u Bugarskoj pojavljuje kao gorući problem. U pregovorima oko potencijalnog ulaska Bugarske u šengenski sustav, osobe koje ilegalno prelaze granicu uvijek su bile korištene kao pijuni za dokazivanje sposobnosti države da osigura europske granice. Godine 2011., kada je broj zahtjeva za azilom još uvijek bio relativno nizak, bivši premijer Bojko Borisov javno je izjavio da, ukoliko Bugarska ne pristupi Schengenu, neće biti moguće osigurati teritorij zemlje od “ilegalaca”. Pravi adresat te prijetnje bile su zemlje Zapadne Europe, a izjava je trebala služiti kao upozorenje o velikom broju nadolazećih “ilegalaca”. Međutim, pravi razlozi političke nesklonosti da se Bugarsku uključi u Sporazum su blizina Grčke, koja je članica Schengena od 1992. godine, te očekivani porast broja prelazaka granice u Bugarsku, odakle je lakše doći do Zapadne Europe. Aktualni pokušaji da se bugarska granica zapečati uglavnom slijede istu logiku. Politička elita ima veće šanse da bude ozbiljno shvaćena prilikom sljedećih pregovora ako dokaže da je sposobna štititi europske granice.

Još od takozvane “izbjegličke krize” traju pojačani napori da se spriječi pristup bugarskom teritoriju. U studenom 2013. godine, 1.400 policajaca poslano je na granicu kao pojačanje kolegama iz granične policije za lov na “ilegalce”. Prema medijskim izvještajima, policijska ili granična patrola bila je razmještena svakih nekoliko stotina metara uz granicu. Rezultati su se brzo pokazali. U listopadu 2013. godine, granicu je prešlo 3.626 ljudi, u studenom 1.652 ljudi, nekoliko stotina u prosincu, i samo 50 u siječnju 2014. godine (u odnosu na siječanj 2013. godine u kojem je granicu prešlo 193 ljudi). Mnogi su odbijeni na samoj granici. U prosincu je postalo očito kako policajci nemaju jasne upute o tome kako se nositi s ljudima koji pokušavaju prijeći granicu. Prema izvještaju Bugarske državne televizije graničari su podučavani da “tuku [one koje prelaze granicu] i vraćaju ih natrag u Tursku”. U osiguravanju državne granice bila je angažirana i vojska, u misijama koje je ministar obrane neodređeno opisao kao “uključivanje vojske u skladu s njezinim zakonskim funkcijama, s osobljem i svom opremom, u sklopu Plana za ograničenje pritoka građana trećih zemalja na državni teritorij”. Ovaj spektakl polu-pravnih mjera, s ciljem sprječavanja ulaska tražitelja azila u zemlju, nijemo su gledali čuvari granice u službi Frontexa koji još od 2011. godine i proširenja programa Frontex Poseidon tijesno surađuju s bugarskim kolegama. Kad je broj tražitelja azila tek počeo rasti, 2013. godine, Europska unija je ponudila Bugarskoj stručnu potporu, koja je u osnovi značila prisustvo osoblja Frontexa na granici, te je od tada suglasni svjedok svih prijavljenih slučajeva odbijanja i vraćanja izbjeglica kao i kršenja prava tražitelja azila.

Ovo prisustvo velikog broja snaga sigurnosti koje uz institucionalnu podršku zatvaraju granicu, u kombinaciji s nacionalističkim prosvjedima, lokalnim demonstracijama protiv izgradnje kampova za izbjeglice diljem zemlje te neadekvatnim politikama azila, tražiteljima azila stvara puno učinkovitiju prepreku nego što bi to bilo koji graditelj zidova mogao i zamisliti. Slabašni pokušaji Europske unije da tobože dovede u pitanje postupke bugarske vlade odražavaju širi politički konsenzus diljem Europe da se tražitelje azila kriminalizira i drži na sigurnoj razdaljini. Europske su politike već dugo orijentirane prevenciji pristupa europskim teritorijima, deportacijama, te socioekonomskoj i političkoj karanteni subjekata koje koje se smatra migrantima. Periferne europske zemlje poput Bugarske postale su utjelovljenje Tvrđave Europe – političke i društvene izolacije potklase u nastajanju, koja je segregirana u kampovima i nema drugog izbora nego da “ilegalno” sudjeluje u ekonomskoj sferi.

Nedavnim potpisivanjem “ugovora o readmisiji” između EU i Turske, granični trokut između Grčke, Turske i Bugarske će više nego ikada biti primjer igre mačke i miša, u kojoj će jedini “pobjednik” biti zapadnoeuropske zemlje. Međutim, jačanje socijalnih nemira u zemljama periferije, kao i ubrzano stvaranje migrantske potklase, pokazuju da je takozvanoj europskoj solidarnosti potrebna konceptualna prerada. Europska se solidarnost ne bi smjela ograničiti isključivo na međusobno ujednačavanje broja primljenih izbjeglica, već bi morala pružiti odgovor na sve veći socioekonomski jaz između različitih društvenih klasa.

Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti. To se, primjerice, može vidjeti po sve češćem tumačenju slobode kretanja unutar EU kao zloupotrebe sustava socijalne pomoći, te u slici ograđene zajednice koja se zatvara kako bi se obranila od rastućeg siromaštva okolnih slamova.


Preveo Damjan Rajačić

Objavljeno 3.4.2014. na regionalnom portalu Bilten

Foto: AFP / Dimitar Dilkov

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve