Cvetelina Hristova | Raja Apostolova
7. travnja 2014.
Euronacionalna granična patrola
S novog regionalnog portala Bilten prenosimo tekst Cveteline Hristove i Raje Apostolove o institucionalnom jačanju Tvrđave Europe: “Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti.”
Kada je 2012. godine Grčka započela izgradnju zida duž granice s Turskom, bugarske nacionalističke organizacije postavile su identičan zahtjev i za južnu granicu Bugarske. Tada se taj zahtjev doimao u najboljem slučaju smiješnim i naišao je na porugu cijelog političkog spektra. Dvije godine kasnije, bodljikava žica duž tursko-bugarske granice pojavljuje se kao ispunjenje nacionalističkog sna.
U listopadu 2013. godine, nakon otprilike mjesec dana povećanog priljeva tražitelja azila koji su u zemlju ulazili preko bugarsko-turske granice, parlament je objavio plan izgradnje 36 kilometara duge ograde na granici s Turskom. Toj su odluci prethodili prosvjedi nacionalista i pokušaj blokiranja granice koji je predstavljao kulminaciju prosvjeda kojeg su u rujnu 2013. poveli predstavnici nacionalističke stranke VMRO. Cilj je podizanja ograde ograničiti prilaz teritoriju Bugarske, a time i EU, te preusmjeravanje osoba koje prelaze granicu na službene granične prijelaze.
Ograda do danas nije podignuta, ali razlog tome nije protivljenje bugarskih ili međunarodnih organizacija, kao ni suprotstavljeno javno mnijenje. Jedina tema javnih i političkih rasprava o budućem zidu tiče se sumnje u korupciju i zloporabu vlasti koja se pojavila nakon što se početna cijena od oko 5 milijuna leva (otprilike 2,5 milijuna eura) u veljači gotovo udvostručila i porasla na preko 9 milijuna leva. Sredstva za taj poduhvat osigurana su restrukturiranjem državnog proračuna i kroz fondove EU.
Rasprave o ogradi upale su u kolotečinu već postojećih pro-europskih i anti-europskih diskusija o administrativnim reformama sustava azila, te korupciji općenito. No, ovo nije prvi put da se pitanje izbjeglica u Bugarskoj pojavljuje kao gorući problem. U pregovorima oko potencijalnog ulaska Bugarske u šengenski sustav, osobe koje ilegalno prelaze granicu uvijek su bile korištene kao pijuni za dokazivanje sposobnosti države da osigura europske granice. Godine 2011., kada je broj zahtjeva za azilom još uvijek bio relativno nizak, bivši premijer Bojko Borisov javno je izjavio da, ukoliko Bugarska ne pristupi Schengenu, neće biti moguće osigurati teritorij zemlje od “ilegalaca”. Pravi adresat te prijetnje bile su zemlje Zapadne Europe, a izjava je trebala služiti kao upozorenje o velikom broju nadolazećih “ilegalaca”. Međutim, pravi razlozi političke nesklonosti da se Bugarsku uključi u Sporazum su blizina Grčke, koja je članica Schengena od 1992. godine, te očekivani porast broja prelazaka granice u Bugarsku, odakle je lakše doći do Zapadne Europe. Aktualni pokušaji da se bugarska granica zapečati uglavnom slijede istu logiku. Politička elita ima veće šanse da bude ozbiljno shvaćena prilikom sljedećih pregovora ako dokaže da je sposobna štititi europske granice.
Još od takozvane “izbjegličke krize” traju pojačani napori da se spriječi pristup bugarskom teritoriju. U studenom 2013. godine, 1.400 policajaca poslano je na granicu kao pojačanje kolegama iz granične policije za lov na “ilegalce”. Prema medijskim izvještajima, policijska ili granična patrola bila je razmještena svakih nekoliko stotina metara uz granicu. Rezultati su se brzo pokazali. U listopadu 2013. godine, granicu je prešlo 3.626 ljudi, u studenom 1.652 ljudi, nekoliko stotina u prosincu, i samo 50 u siječnju 2014. godine (u odnosu na siječanj 2013. godine u kojem je granicu prešlo 193 ljudi). Mnogi su odbijeni na samoj granici. U prosincu je postalo očito kako policajci nemaju jasne upute o tome kako se nositi s ljudima koji pokušavaju prijeći granicu. Prema izvještaju Bugarske državne televizije graničari su podučavani da “tuku [one koje prelaze granicu] i vraćaju ih natrag u Tursku”. U osiguravanju državne granice bila je angažirana i vojska, u misijama koje je ministar obrane neodređeno opisao kao “uključivanje vojske u skladu s njezinim zakonskim funkcijama, s osobljem i svom opremom, u sklopu Plana za ograničenje pritoka građana trećih zemalja na državni teritorij”. Ovaj spektakl polu-pravnih mjera, s ciljem sprječavanja ulaska tražitelja azila u zemlju, nijemo su gledali čuvari granice u službi Frontexa koji još od 2011. godine i proširenja programa Frontex Poseidon tijesno surađuju s bugarskim kolegama. Kad je broj tražitelja azila tek počeo rasti, 2013. godine, Europska unija je ponudila Bugarskoj stručnu potporu, koja je u osnovi značila prisustvo osoblja Frontexa na granici, te je od tada suglasni svjedok svih prijavljenih slučajeva odbijanja i vraćanja izbjeglica kao i kršenja prava tražitelja azila.
Ovo prisustvo velikog broja snaga sigurnosti koje uz institucionalnu podršku zatvaraju granicu, u kombinaciji s nacionalističkim prosvjedima, lokalnim demonstracijama protiv izgradnje kampova za izbjeglice diljem zemlje te neadekvatnim politikama azila, tražiteljima azila stvara puno učinkovitiju prepreku nego što bi to bilo koji graditelj zidova mogao i zamisliti. Slabašni pokušaji Europske unije da tobože dovede u pitanje postupke bugarske vlade odražavaju širi politički konsenzus diljem Europe da se tražitelje azila kriminalizira i drži na sigurnoj razdaljini. Europske su politike već dugo orijentirane prevenciji pristupa europskim teritorijima, deportacijama, te socioekonomskoj i političkoj karanteni subjekata koje koje se smatra migrantima. Periferne europske zemlje poput Bugarske postale su utjelovljenje Tvrđave Europe – političke i društvene izolacije potklase u nastajanju, koja je segregirana u kampovima i nema drugog izbora nego da “ilegalno” sudjeluje u ekonomskoj sferi.
Nedavnim potpisivanjem “ugovora o readmisiji” između EU i Turske, granični trokut između Grčke, Turske i Bugarske će više nego ikada biti primjer igre mačke i miša, u kojoj će jedini “pobjednik” biti zapadnoeuropske zemlje. Međutim, jačanje socijalnih nemira u zemljama periferije, kao i ubrzano stvaranje migrantske potklase, pokazuju da je takozvanoj europskoj solidarnosti potrebna konceptualna prerada. Europska se solidarnost ne bi smjela ograničiti isključivo na međusobno ujednačavanje broja primljenih izbjeglica, već bi morala pružiti odgovor na sve veći socioekonomski jaz između različitih društvenih klasa.
Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti. To se, primjerice, može vidjeti po sve češćem tumačenju slobode kretanja unutar EU kao zloupotrebe sustava socijalne pomoći, te u slici ograđene zajednice koja se zatvara kako bi se obranila od rastućeg siromaštva okolnih slamova.
Preveo Damjan Rajačić
