Cvetelina Hristova | Raja Apostolova 7. travnja 2014.

Euronacionalna granična patrola

S novog regionalnog portala Bilten prenosimo tekst Cveteline Hristove i Raje Apostolove o institucionalnom jačanju Tvrđave Europe: “Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti.”

Kada je 2012. godine Grčka započela izgradnju zida duž granice s Turskom, bugarske nacionalističke organizacije postavile su identičan zahtjev i za južnu granicu Bugarske. Tada se taj zahtjev doimao u najboljem slučaju smiješnim i naišao je na porugu cijelog političkog spektra. Dvije godine kasnije, bodljikava žica duž tursko-bugarske granice pojavljuje se kao ispunjenje nacionalističkog sna.

U listopadu 2013. godine, nakon otprilike mjesec dana povećanog priljeva tražitelja azila koji su u zemlju ulazili preko bugarsko-turske granice, parlament je objavio plan izgradnje 36 kilometara duge ograde na granici s Turskom. Toj su odluci prethodili prosvjedi nacionalista i pokušaj blokiranja granice koji je predstavljao kulminaciju prosvjeda kojeg su u rujnu 2013. poveli predstavnici nacionalističke stranke VMRO. Cilj je podizanja ograde ograničiti prilaz teritoriju Bugarske, a time i EU, te preusmjeravanje osoba koje prelaze granicu na službene granične prijelaze.

Ograda do danas nije podignuta, ali razlog tome nije protivljenje bugarskih ili međunarodnih organizacija, kao ni suprotstavljeno javno mnijenje. Jedina tema javnih i političkih rasprava o budućem zidu tiče se sumnje u korupciju i zloporabu vlasti koja se pojavila nakon što se početna cijena od oko 5 milijuna leva (otprilike 2,5 milijuna eura) u veljači gotovo udvostručila i porasla na preko 9 milijuna leva. Sredstva za taj poduhvat osigurana su restrukturiranjem državnog proračuna i kroz fondove EU.

Rasprave o ogradi upale su u kolotečinu već postojećih pro-europskih i anti-europskih diskusija o administrativnim reformama sustava azila, te korupciji općenito. No, ovo nije prvi put da se pitanje izbjeglica u Bugarskoj pojavljuje kao gorući problem. U pregovorima oko potencijalnog ulaska Bugarske u šengenski sustav, osobe koje ilegalno prelaze granicu uvijek su bile korištene kao pijuni za dokazivanje sposobnosti države da osigura europske granice. Godine 2011., kada je broj zahtjeva za azilom još uvijek bio relativno nizak, bivši premijer Bojko Borisov javno je izjavio da, ukoliko Bugarska ne pristupi Schengenu, neće biti moguće osigurati teritorij zemlje od “ilegalaca”. Pravi adresat te prijetnje bile su zemlje Zapadne Europe, a izjava je trebala služiti kao upozorenje o velikom broju nadolazećih “ilegalaca”. Međutim, pravi razlozi političke nesklonosti da se Bugarsku uključi u Sporazum su blizina Grčke, koja je članica Schengena od 1992. godine, te očekivani porast broja prelazaka granice u Bugarsku, odakle je lakše doći do Zapadne Europe. Aktualni pokušaji da se bugarska granica zapečati uglavnom slijede istu logiku. Politička elita ima veće šanse da bude ozbiljno shvaćena prilikom sljedećih pregovora ako dokaže da je sposobna štititi europske granice.

Još od takozvane “izbjegličke krize” traju pojačani napori da se spriječi pristup bugarskom teritoriju. U studenom 2013. godine, 1.400 policajaca poslano je na granicu kao pojačanje kolegama iz granične policije za lov na “ilegalce”. Prema medijskim izvještajima, policijska ili granična patrola bila je razmještena svakih nekoliko stotina metara uz granicu. Rezultati su se brzo pokazali. U listopadu 2013. godine, granicu je prešlo 3.626 ljudi, u studenom 1.652 ljudi, nekoliko stotina u prosincu, i samo 50 u siječnju 2014. godine (u odnosu na siječanj 2013. godine u kojem je granicu prešlo 193 ljudi). Mnogi su odbijeni na samoj granici. U prosincu je postalo očito kako policajci nemaju jasne upute o tome kako se nositi s ljudima koji pokušavaju prijeći granicu. Prema izvještaju Bugarske državne televizije graničari su podučavani da “tuku [one koje prelaze granicu] i vraćaju ih natrag u Tursku”. U osiguravanju državne granice bila je angažirana i vojska, u misijama koje je ministar obrane neodređeno opisao kao “uključivanje vojske u skladu s njezinim zakonskim funkcijama, s osobljem i svom opremom, u sklopu Plana za ograničenje pritoka građana trećih zemalja na državni teritorij”. Ovaj spektakl polu-pravnih mjera, s ciljem sprječavanja ulaska tražitelja azila u zemlju, nijemo su gledali čuvari granice u službi Frontexa koji još od 2011. godine i proširenja programa Frontex Poseidon tijesno surađuju s bugarskim kolegama. Kad je broj tražitelja azila tek počeo rasti, 2013. godine, Europska unija je ponudila Bugarskoj stručnu potporu, koja je u osnovi značila prisustvo osoblja Frontexa na granici, te je od tada suglasni svjedok svih prijavljenih slučajeva odbijanja i vraćanja izbjeglica kao i kršenja prava tražitelja azila.

Ovo prisustvo velikog broja snaga sigurnosti koje uz institucionalnu podršku zatvaraju granicu, u kombinaciji s nacionalističkim prosvjedima, lokalnim demonstracijama protiv izgradnje kampova za izbjeglice diljem zemlje te neadekvatnim politikama azila, tražiteljima azila stvara puno učinkovitiju prepreku nego što bi to bilo koji graditelj zidova mogao i zamisliti. Slabašni pokušaji Europske unije da tobože dovede u pitanje postupke bugarske vlade odražavaju širi politički konsenzus diljem Europe da se tražitelje azila kriminalizira i drži na sigurnoj razdaljini. Europske su politike već dugo orijentirane prevenciji pristupa europskim teritorijima, deportacijama, te socioekonomskoj i političkoj karanteni subjekata koje koje se smatra migrantima. Periferne europske zemlje poput Bugarske postale su utjelovljenje Tvrđave Europe – političke i društvene izolacije potklase u nastajanju, koja je segregirana u kampovima i nema drugog izbora nego da “ilegalno” sudjeluje u ekonomskoj sferi.

Nedavnim potpisivanjem “ugovora o readmisiji” između EU i Turske, granični trokut između Grčke, Turske i Bugarske će više nego ikada biti primjer igre mačke i miša, u kojoj će jedini “pobjednik” biti zapadnoeuropske zemlje. Međutim, jačanje socijalnih nemira u zemljama periferije, kao i ubrzano stvaranje migrantske potklase, pokazuju da je takozvanoj europskoj solidarnosti potrebna konceptualna prerada. Europska se solidarnost ne bi smjela ograničiti isključivo na međusobno ujednačavanje broja primljenih izbjeglica, već bi morala pružiti odgovor na sve veći socioekonomski jaz između različitih društvenih klasa.

Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti. To se, primjerice, može vidjeti po sve češćem tumačenju slobode kretanja unutar EU kao zloupotrebe sustava socijalne pomoći, te u slici ograđene zajednice koja se zatvara kako bi se obranila od rastućeg siromaštva okolnih slamova.
Preveo Damjan Rajačić

Objavljeno 3.4.2014. na regionalnom portalu Bilten

Foto: AFP / Dimitar Dilkov

Tagovi:
, , , ,

Vezani članci

  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao političko-simboličko priznanje i čin kolektivnog sjećanja na prerano preminulog druga i prijatelja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ni grupama, nego svim organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Na taj način „nagrada“ usmjerava pažnju na povijesno-politički kontekst kontinuirane okupacije i podjarmljivanja palestinskog naroda te na genocid koji traje već više od dvije godine. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se koncentriraju odnosi eksploatacije, eksproprijacije, represije i ekološkog uništenja. Upravo zato organizirane propalestinske borbe protiv genocida predstavljaju jedan od rijetkih izvora nade za suvremeni antikapitalistički pokret. Riječ je o kolektivnoj, antiimperijalističkoj borbi koja se oslanja na širok spektar taktika – od direktnih akcija i blokada do sabotaža – i koja se jasno razlikuje od humanitarističkog, građansko-moralnog aktivizma, pukog zgražanja ili identitetskog poistovjećivanja. Masovni prosvjedi pritom djeluju kao protuteža i institucionalnoj šutnji i ulozi akademije u izravnom ili neizravnom legitimiraju genocida. Spominjanje socijalističke Jugoslavije i njezine podrške palestinskoj državnosti u ovom se kontekstu navodi kao primjer povijesnog kontinuiteta progresivnih borbi protiv kolonijalizma i kapitalizma.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.
  • 30. studenoga 2025. Srbi i Hrvati kroz etnonacionalizme umjesto kroz revoluciju Od sloma socijalističke države i restauracije kapitalizma, politički prostor Hrvatske obilježava široko rasprostranjena averzija prema jugoslavenstvu, a osobito prema idejama hrvatsko-srpske suradnje. Ta se atmosfera oblikuje u dominaciju šovinističkog, ekskluzivnog nacionalizma, koji autor razlikuje od nekada prevladavajućeg inkluzivnog nacionalizma na ovim prostorima. Prateći povijesni razvoj tih dvaju tipova nacionalizma te složene odnose Srba i Hrvata tijekom 19. i 20. stoljeća, autor pokazuje da su se antagonizmi, ali i suradnja i drugarstvo, odvijali u dugom razdoblju u kojem je inkluzivni nacionalizam često bio dominantan. Iako današnje neoliberalno doba potvrđuje prevlast isključivog nacionalizma, autor ne zagovara povratak “boljeg” nacionalizma, već poziva na povratak klasnoj borbi i potpuno odbacivanje nacionalizma kao okvira emancipacije.
  • 22. studenoga 2025. Dezerterstvo i antiratna prakse moderne: skica za povijest jedne umjetnosti I. DIO: Međuraće Antiratne i dezerterske umjetničke prakse otkrivaju se kao estetski i politički odgovor na rat, represiju i imperijalne pritiske koji oblikuju moderno doba. Kroz primjer ciriške dade te analizu jugoslavenskih avangardi, autorica trasira drukčiju, angažiranu genealogiju umjetnosti otpora, onu koja nastaje iz materijalnih uvjeta krize, mobilizacije i borbe za autonomiju.
  • 4. studenoga 2025. Anakrono doba Živimo u prijelaznom razdoblju iz neoliberalne epohe kapitalizma u nešto još neodređeno, a smjer tog razvoja i dalje je teško jasno sagledati. Ipak, oblikuju se procjene o tome kako bi se politika, ekonomija i tehnologija mogle konsolidirati. Umjesto utopijskih vizija, dominantni pokušaji razumijevanja sadašnjosti i predviđanja budućnosti sve se više okreću prošlosti. Autor tvrdi da zajednički obrazac tih pristupa predstavlja anakronizam te izdvaja tri politička simptoma koji mu pribjegavaju: tehnofeudalizam, krizu maskuliniteta i eskalaciju nacionalizama. Anakronizam se pritom ne vrednuje moralno, nego analizira kao trend u političkim promišljanjima suvremenosti.
  • 31. listopada 2025. Filozofski pod kaznom Autorica donosi osvrt na okrugli stol kojeg je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirao Plenum FFZG-a, kao odgovor na nedavne odluke Uprave i dekana koji su studentsko djelovanje okarakterizirali kao „simboličko nasilje“. Povod za razgovor bila je odluka o suspenziji troje studenata zbog opstrukcije sjednice na kojoj se raspravljalo o uvođenju participacija za apsolventsku godinu. Rasprava je Odluku smjestila u širi kontekst borbe protiv strukturnog nasilja u obrazovanju, propitujući granice akademske autonomije, legitimnosti otpora i mogućnosti stvarne solidarnosti unutar akademske i šire zajednice.
  • 15. listopada 2025. Zvezdane staze kao ultimativna fantazija kapitalističke modernosti Kao nominalno postkapitalistička utopija, „Zvjezdane staze” reproduciraju temeljne koordinate kapitalističke modernosti: eksproprijaciju, ekspanziju, nacionalnu državu, liberalni individualizam, rasizam i kolonijalni imaginarij. Pretpostavljajući „unapređenje” i kraj historije, budućnost se prikazuje kao nastavak sadašnjosti —liberalna vizura tehno-optimističnog narativa o modernosti. Autorica zaključuje kako kapitalizam neće biti prevladan samo onda kada se ukine eksploatacija, već je jednako nužno prevladati i proizvodni sistem i njegove ne-ekonomske uvjete.
  • 1. listopada 2025. Očitovanje Plenuma oko donošenja Odluke o participacijama

    Na jučerašnjoj sjednici Fakultetskog vijeća (29. rujna) izglasana je Odluka o participacijama prema kojoj su studenti koji trenutno ponovno upisuju posljednju godinu diplomskog studija oslobođeni plaćanja 75% obračunate školarine. Iako donesena Odluka nije ispunila naš zahtjev za potpunim oslobađanjem plaćanja participacija u izvannominalnoj godini, prihvatili smo ju kako bi studenti_ce mogli biti na vrijeme upisani te na taj način zadržati svoja prava. Smatramo ključnim osvrnuti se još jednom na studentsku borbu i situaciju na Fakultetu zadnjih osam mjeseci. Prije svega, želimo unaprijed doskočiti narativu o tome da se ovakva Odluka donijela jer su studenti i uprava “napokon sjeli za stol” […]
  • 25. rujna 2025. Što je to Antifa i tko je se treba bojati? Autor analizira kako američka desnica, predvođena Trumpom, demonizira Antifu kroz propagandni aparat i zakonodavne mjere, pretvarajući kontrakulturno, decentralizirano antifašističko djelovanje u simbol radikalne prijetnje. Propitujući historiju antifašističkih mobiliziranja − od samoobrambenih njemačkih i talijanskih uličnih grupa, preko šezdesetosmaških i pod utjecajem autonomizma preoblikovanog antifašizma u kontrakulturu, do antifašističke supkulture u panku − autor trasira putanju otvorene i fleksibilne borbe koja se, usprkos preoblikovanjima pa i deradikalizaciji, uvijek iznova uspostavlja kao „crveno strašilo‟. Lijepljenje oznake „teroristički‟ samo je jedan od izraza ove panike, kao i ideološke borbe za značenje. Tako se borba za ulice pretvara u borbu za značenje samog antifašizma, otkrivajući da je strah od Antife zapravo strah od same ideje političkog otpora – od mogućnosti kolektivnog djelovanja izvan državnih i institucionalnih okvira.
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve