Štrajk organiziranog radništva rafinerija u SAD-u

Štrajk sindikalno organiziranih radnika devet američkih naftnih rafinerija ulazi u treći tjedan. Problem koji je doveo do štrajka pogađa radnike, ali i sindikate: tvrtke za sve veći broj poslova unajmljuju zaposlene preko ugovora na određeno vrijeme, koji nisu sindikalno organizirani i koji su plaćeni po obavljenom poslu, a da pritom ne moraju izdvajati za njihovo zdravstveno osiguranje, mirovine, godišnje odmore ili slobodne dane. Tvrtkama je cilj da ovakvom “dekategorizacijom” radnika uvećaju svoj profit i oslabe pregovarački položaj sindikata, a organiziranom radništvu da taj proces zaustavi i preokrene. Donosimo prijevod teksta s Counterpuncha.


Kada je u nedjelju 1. veljače 3800 članova sindikata United Steelworkers (USW) napustilo svoja radna mjesta u devet rafinerija diljem zemlje (uključujući i dvije u Kaliforniji gdje živim), bio je to prvi štrajk radnika naftnih rafinerija na razini SAD-a u više od tri desetljeća. Zadnji put se to dogodilo davne 1980. godine. Čestitke sindikatu USW. Ovim je štrajkom organizirano radništvo napokon počelo pokazivati znakove života.

Premda su analitičari industrije fosilnih goriva i prerađevina istaknuli da su cijene benzina počele rasti već nekoliko dana prije štrajka, za bilo kakav rast cijena na benzinskim crpkama svi će krivnju svaliti na sindikat. A zašto i ne bi? Sindikati su iznimno pogodna žrtvena janjad. Štoviše, nemojte se iznenaditi ako naftne kompanije iskoriste ovaj štrajk koji traje svega nekoliko dana kao priliku za nesrazmjerno poskupljenje goriva.

No činjenično stanje je nešto drugačije. Komentirajući posljednji štrajk rafinerija na razini SAD-a iz 1980. godine, analitičar Phil Flynn iz savjetodavne organizacije
Ključne točke štrajka su: obvezno plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, zaustavljanje daljnjeg smanjenja broja zaposlenih, te zahtjev za osposobljavanjem zaposlenika u poslovima koji se sve više dodjeljuju vanjskim izvođačima preko ugovora na određeno
Price Futures Group ustvrdio je da utjecaj na cijene goriva nije bio značajan, unatoč tome što je štrajk trajao nevjerojatna tri mjeseca. Prema Flynnu, cijene goriva su zbog štrajka porasle za „najviše nekoliko centi“.

USW je na aktualni štrajk pozvao nakon što su odbacili pet nezadovoljavajućih ponuda kompanije Royal Dutch Shell, glavnog pregovarača naftne industrije (sindikat je konačnu ponudu nazvao „uvredljivom“). Strateški potez USW-a manifestirao se kao obustava rada u specifično odabranim rafinerijskim postrojenjima. Među njima su rafinerije sljedećih tvrtki: Tesoro Corporationa, Exxon Mobila, Marathon Petroleuma, te LyondellBasell Industriesa; čija se postrojenja protežu od Kalifornije do Teksasa i Kentuckyja.

Sindikatu je bilo jasno da će naftne kompanije i mediji pokušati prikazati njegove članove kao pohlepne gadove. Stoga je glasnogovornica USW-a Lynne Hancock pojasnila da unatoč tome što nadnice po satu predstavljaju jedan od sastavnih dijelova tih pregovora (kao što su bile u gotovo svim pregovorima o ugovoru u radu, u svakoj industriji kroz povijest), one nisu njihova ključna stavka. Ova obustava rada nije pokrenuta zbog visine satnice. „Nadnice uopće nisu dio ovoga štrajka“, izjavila je.

Neki od ključnih problema zbog kojih je ovaj štrajk pokrenut su: obvezno plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje zaposlenika, zaustavljanje daljnjeg smanjenja broja zaposlenih (što dovodi do rezanja osoblja, povećanja broja radnih sati i pojačanog umora), te činjenica da tvrtka odbija ozbiljno shvatiti zahtjev sindikata
Čak i kada su poslodavci primorani za radnike izdvojiti popriličnu svotu novca, uštede na socijalnim naknadama i administrativnim troškovima su goleme, što objašnjava iznimno veliku raširenost procesa „dekategorizacije“ zaposlenika
za dodatnim osposobljavanjem njihova članstva za obavljanje poslova koji se sve više dodjeljuju vanjskim izvođačima, zaposlenima preko ugovora na određeno vrijeme.

Ovo pitanje unajmljivanja vanjskih izvođača radova postaje ogroman problem za sve sindikate. A kada jednom dosegne kritičnu razinu, postat će ogroman problem i za radnike koji nisu članovi sindikata. S obzirom na tržišna zbivanja, san je svake tvrtke promjena statusa njenih radnika iz „zaposlenika“ u „vanjske izvođače radova zaposlene preko ugovora na određeno“, što bi joj omogućilo da izbjegne izdvajanja za zdravstveno osiguranje, mirovinske doprinose, godišnje odmore ili praznike.

Jednom kada se vaše zaposlenike svrsta u kategoriju radnika na određeno, sve što ste im obvezni isplatiti jest novac za obavljeni posao. Ispišite im račun i prema njima više nemate obaveza. A imajući u vidu da će gotovo uvijek biti viška radne snage, tržišne sile će konstantno snižavati nadnice.

No čak i kada su poslodavci u situaciji koja ih primorava da za radnike izdvoje popriličnu svotu novca, uštede na socijalnim naknadama i administrativnim troškovima su goleme, što objašnjava iznimno veliku raširenost procesa „dekategorizacije“ zaposlenika.

Neovisno o konačnom ishodu štrajka USW-a, možemo se nadati da će on barem ukazati na ovaj opasan trend. Koncept po kojemu lojalni zaposlenici odlaze u mirovinu nakon trideset godina rada za istu tvrtku postao je anakronizam. Tvrtke ne žele lojalnost, one žele fleksibilnost. A ono što ne uspiju dobiti od radnika na određeno, pokušat će dobiti od robota. Sve skupa ne sluti na dobro.


S engleskog preveli Karolina Hrga i Damjan Rajačić



David Macaray je dramski pisac i autor (It’s Never Been Easy: Essays on Modern Labor, 2. izdanje), kao i bivši sindikalni povjerenik. Može ga se kontaktirati na e-mail: dmacaray[at]gmail.com


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice mysanantonio.com




Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve