David Macaray
15. veljače 2015.
Štrajk organiziranog radništva rafinerija u SAD-u
Štrajk sindikalno organiziranih radnika devet američkih naftnih rafinerija ulazi u treći tjedan. Problem koji je doveo do štrajka pogađa radnike, ali i sindikate: tvrtke za sve veći broj poslova unajmljuju zaposlene preko ugovora na određeno vrijeme, koji nisu sindikalno organizirani i koji su plaćeni po obavljenom poslu, a da pritom ne moraju izdvajati za njihovo zdravstveno osiguranje, mirovine, godišnje odmore ili slobodne dane. Tvrtkama je cilj da ovakvom “dekategorizacijom” radnika uvećaju svoj profit i oslabe pregovarački položaj sindikata, a organiziranom radništvu da taj proces zaustavi i preokrene. Donosimo prijevod teksta s Counterpuncha.
Kada je u nedjelju 1. veljače 3800 članova sindikata United Steelworkers (USW) napustilo svoja radna mjesta u devet rafinerija diljem zemlje (uključujući i dvije u Kaliforniji gdje živim), bio je to prvi štrajk radnika naftnih rafinerija na razini SAD-a u više od tri desetljeća. Zadnji put se to dogodilo davne 1980. godine. Čestitke sindikatu USW. Ovim je štrajkom organizirano radništvo napokon počelo pokazivati znakove života.
Premda su analitičari industrije fosilnih goriva i prerađevina istaknuli da su cijene benzina počele rasti već nekoliko dana prije štrajka, za bilo kakav rast cijena na benzinskim crpkama svi će krivnju svaliti na sindikat. A zašto i ne bi? Sindikati su iznimno pogodna žrtvena janjad. Štoviše, nemojte se iznenaditi ako naftne kompanije iskoriste ovaj štrajk koji traje svega nekoliko dana kao priliku za nesrazmjerno poskupljenje goriva.
No činjenično stanje je nešto drugačije. Komentirajući posljednji štrajk rafinerija na razini SAD-a iz 1980. godine, analitičar Phil Flynn iz savjetodavne organizacije
Ključne točke štrajka su: obvezno plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, zaustavljanje daljnjeg smanjenja broja zaposlenih, te zahtjev za osposobljavanjem zaposlenika u poslovima koji se sve više dodjeljuju vanjskim izvođačima preko ugovora na određeno
Price Futures Group ustvrdio je da utjecaj na cijene goriva nije bio značajan, unatoč tome što je štrajk trajao nevjerojatna tri mjeseca. Prema Flynnu, cijene goriva su zbog štrajka porasle za „najviše nekoliko centi“.
USW je na aktualni štrajk pozvao nakon što su odbacili pet nezadovoljavajućih ponuda kompanije Royal Dutch Shell, glavnog pregovarača naftne industrije (sindikat je konačnu ponudu nazvao „uvredljivom“). Strateški potez USW-a manifestirao se kao obustava rada u specifično odabranim rafinerijskim postrojenjima. Među njima su rafinerije sljedećih tvrtki: Tesoro Corporationa, Exxon Mobila, Marathon Petroleuma, te LyondellBasell Industriesa; čija se postrojenja protežu od Kalifornije do Teksasa i Kentuckyja.
Sindikatu je bilo jasno da će naftne kompanije i mediji pokušati prikazati njegove članove kao pohlepne gadove. Stoga je glasnogovornica USW-a Lynne Hancock pojasnila da unatoč tome što nadnice po satu predstavljaju jedan od sastavnih dijelova tih pregovora (kao što su bile u gotovo svim pregovorima o ugovoru u radu, u svakoj industriji kroz povijest), one nisu njihova ključna stavka. Ova obustava rada nije pokrenuta zbog visine satnice. „Nadnice uopće nisu dio ovoga štrajka“, izjavila je.
Neki od ključnih problema zbog kojih je ovaj štrajk pokrenut su: obvezno plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje zaposlenika, zaustavljanje daljnjeg smanjenja broja zaposlenih (što dovodi do rezanja osoblja, povećanja broja radnih sati i pojačanog umora), te činjenica da tvrtka odbija ozbiljno shvatiti zahtjev sindikata
Čak i kada su poslodavci primorani za radnike izdvojiti popriličnu svotu novca, uštede na socijalnim naknadama i administrativnim troškovima su goleme, što objašnjava iznimno veliku raširenost procesa „dekategorizacije“ zaposlenika
za dodatnim osposobljavanjem njihova članstva za obavljanje poslova koji se sve više dodjeljuju vanjskim izvođačima, zaposlenima preko ugovora na određeno vrijeme.
Ovo pitanje unajmljivanja vanjskih izvođača radova postaje ogroman problem za sve sindikate. A kada jednom dosegne kritičnu razinu, postat će ogroman problem i za radnike koji nisu članovi sindikata. S obzirom na tržišna zbivanja, san je svake tvrtke promjena statusa njenih radnika iz „zaposlenika“ u „vanjske izvođače radova zaposlene preko ugovora na određeno“, što bi joj omogućilo da izbjegne izdvajanja za zdravstveno osiguranje, mirovinske doprinose, godišnje odmore ili praznike.
Jednom kada se vaše zaposlenike svrsta u kategoriju radnika na određeno, sve što ste im obvezni isplatiti jest novac za obavljeni posao. Ispišite im račun i prema njima više nemate obaveza. A imajući u vidu da će gotovo uvijek biti viška radne snage, tržišne sile će konstantno snižavati nadnice.
No čak i kada su poslodavci u situaciji koja ih primorava da za radnike izdvoje popriličnu svotu novca, uštede na socijalnim naknadama i administrativnim troškovima su goleme, što objašnjava iznimno veliku raširenost procesa „dekategorizacije“ zaposlenika.
Neovisno o konačnom ishodu štrajka USW-a, možemo se nadati da će on barem ukazati na ovaj opasan trend. Koncept po kojemu lojalni zaposlenici odlaze u mirovinu nakon trideset godina rada za istu tvrtku postao je anakronizam. Tvrtke ne žele lojalnost, one žele fleksibilnost. A ono što ne uspiju dobiti od radnika na određeno, pokušat će dobiti od robota. Sve skupa ne sluti na dobro.
S engleskog preveli Karolina Hrga i Damjan Rajačić
David Macaray je dramski pisac i autor (It’s Never Been Easy: Essays on Modern Labor, 2. izdanje), kao i bivši sindikalni povjerenik. Može ga se kontaktirati na e-mail: dmacaray[at]gmail.com
Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice mysanantonio.com
