Štrajk organiziranog radništva rafinerija u SAD-u

Štrajk sindikalno organiziranih radnika devet američkih naftnih rafinerija ulazi u treći tjedan. Problem koji je doveo do štrajka pogađa radnike, ali i sindikate: tvrtke za sve veći broj poslova unajmljuju zaposlene preko ugovora na određeno vrijeme, koji nisu sindikalno organizirani i koji su plaćeni po obavljenom poslu, a da pritom ne moraju izdvajati za njihovo zdravstveno osiguranje, mirovine, godišnje odmore ili slobodne dane. Tvrtkama je cilj da ovakvom “dekategorizacijom” radnika uvećaju svoj profit i oslabe pregovarački položaj sindikata, a organiziranom radništvu da taj proces zaustavi i preokrene. Donosimo prijevod teksta s Counterpuncha.


Kada je u nedjelju 1. veljače 3800 članova sindikata United Steelworkers (USW) napustilo svoja radna mjesta u devet rafinerija diljem zemlje (uključujući i dvije u Kaliforniji gdje živim), bio je to prvi štrajk radnika naftnih rafinerija na razini SAD-a u više od tri desetljeća. Zadnji put se to dogodilo davne 1980. godine. Čestitke sindikatu USW. Ovim je štrajkom organizirano radništvo napokon počelo pokazivati znakove života.

Premda su analitičari industrije fosilnih goriva i prerađevina istaknuli da su cijene benzina počele rasti već nekoliko dana prije štrajka, za bilo kakav rast cijena na benzinskim crpkama svi će krivnju svaliti na sindikat. A zašto i ne bi? Sindikati su iznimno pogodna žrtvena janjad. Štoviše, nemojte se iznenaditi ako naftne kompanije iskoriste ovaj štrajk koji traje svega nekoliko dana kao priliku za nesrazmjerno poskupljenje goriva.

No činjenično stanje je nešto drugačije. Komentirajući posljednji štrajk rafinerija na razini SAD-a iz 1980. godine, analitičar Phil Flynn iz savjetodavne organizacije
Ključne točke štrajka su: obvezno plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, zaustavljanje daljnjeg smanjenja broja zaposlenih, te zahtjev za osposobljavanjem zaposlenika u poslovima koji se sve više dodjeljuju vanjskim izvođačima preko ugovora na određeno
Price Futures Group ustvrdio je da utjecaj na cijene goriva nije bio značajan, unatoč tome što je štrajk trajao nevjerojatna tri mjeseca. Prema Flynnu, cijene goriva su zbog štrajka porasle za „najviše nekoliko centi“.

USW je na aktualni štrajk pozvao nakon što su odbacili pet nezadovoljavajućih ponuda kompanije Royal Dutch Shell, glavnog pregovarača naftne industrije (sindikat je konačnu ponudu nazvao „uvredljivom“). Strateški potez USW-a manifestirao se kao obustava rada u specifično odabranim rafinerijskim postrojenjima. Među njima su rafinerije sljedećih tvrtki: Tesoro Corporationa, Exxon Mobila, Marathon Petroleuma, te LyondellBasell Industriesa; čija se postrojenja protežu od Kalifornije do Teksasa i Kentuckyja.

Sindikatu je bilo jasno da će naftne kompanije i mediji pokušati prikazati njegove članove kao pohlepne gadove. Stoga je glasnogovornica USW-a Lynne Hancock pojasnila da unatoč tome što nadnice po satu predstavljaju jedan od sastavnih dijelova tih pregovora (kao što su bile u gotovo svim pregovorima o ugovoru u radu, u svakoj industriji kroz povijest), one nisu njihova ključna stavka. Ova obustava rada nije pokrenuta zbog visine satnice. „Nadnice uopće nisu dio ovoga štrajka“, izjavila je.

Neki od ključnih problema zbog kojih je ovaj štrajk pokrenut su: obvezno plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje zaposlenika, zaustavljanje daljnjeg smanjenja broja zaposlenih (što dovodi do rezanja osoblja, povećanja broja radnih sati i pojačanog umora), te činjenica da tvrtka odbija ozbiljno shvatiti zahtjev sindikata
Čak i kada su poslodavci primorani za radnike izdvojiti popriličnu svotu novca, uštede na socijalnim naknadama i administrativnim troškovima su goleme, što objašnjava iznimno veliku raširenost procesa „dekategorizacije“ zaposlenika
za dodatnim osposobljavanjem njihova članstva za obavljanje poslova koji se sve više dodjeljuju vanjskim izvođačima, zaposlenima preko ugovora na određeno vrijeme.

Ovo pitanje unajmljivanja vanjskih izvođača radova postaje ogroman problem za sve sindikate. A kada jednom dosegne kritičnu razinu, postat će ogroman problem i za radnike koji nisu članovi sindikata. S obzirom na tržišna zbivanja, san je svake tvrtke promjena statusa njenih radnika iz „zaposlenika“ u „vanjske izvođače radova zaposlene preko ugovora na određeno“, što bi joj omogućilo da izbjegne izdvajanja za zdravstveno osiguranje, mirovinske doprinose, godišnje odmore ili praznike.

Jednom kada se vaše zaposlenike svrsta u kategoriju radnika na određeno, sve što ste im obvezni isplatiti jest novac za obavljeni posao. Ispišite im račun i prema njima više nemate obaveza. A imajući u vidu da će gotovo uvijek biti viška radne snage, tržišne sile će konstantno snižavati nadnice.

No čak i kada su poslodavci u situaciji koja ih primorava da za radnike izdvoje popriličnu svotu novca, uštede na socijalnim naknadama i administrativnim troškovima su goleme, što objašnjava iznimno veliku raširenost procesa „dekategorizacije“ zaposlenika.

Neovisno o konačnom ishodu štrajka USW-a, možemo se nadati da će on barem ukazati na ovaj opasan trend. Koncept po kojemu lojalni zaposlenici odlaze u mirovinu nakon trideset godina rada za istu tvrtku postao je anakronizam. Tvrtke ne žele lojalnost, one žele fleksibilnost. A ono što ne uspiju dobiti od radnika na određeno, pokušat će dobiti od robota. Sve skupa ne sluti na dobro.


S engleskog preveli Karolina Hrga i Damjan Rajačić



David Macaray je dramski pisac i autor (It’s Never Been Easy: Essays on Modern Labor, 2. izdanje), kao i bivši sindikalni povjerenik. Može ga se kontaktirati na e-mail: dmacaray[at]gmail.com


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice mysanantonio.com




Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve