Klasni antagonizam i hongkonška kišobran revolucija, prvi dio – povijest

Prošlogodišnji zahtjevi za promjenama u izbornom sustavu Hong Konga razbuktali su „Kišobran revoluciju“ koja je trajala skoro četiri mjeseca. Pet mjeseci nakon početka originalnih prosvjeda, hongkonški su se prosvjednici u manjem broju vratili na ulice. Pročitajte prijevod prvog dijela analize prosvjedâ u Hong Kongu u kojem se govori o nedavnoj povijesti Hong Konga i situaciji koja je prethodila početku pobune, koji prenosimo s portala ultra-com.org.

PRVI DIO

Povijest

Globalni grad

Putnici na šoping turama poziraju za selfije dok se na horizontu financijska četvrt nasuprot zaljeva presijava u kaleidoskopu zelenih i žutih svjetala. Ispod njih se voda u Luci Victoria tiho valjuška, nagovještavajući oluju. Unatoč uskomešanoj vodi, kruzer koji se nalazi u blizini gotovo je nepomičan. Usidren je na pristaništu na Tsim Sha Tsuiju, a brodske stepenice se spuštaju u jedan od najluksuznijih trgovačkih centara istočne Azije – pogodnost koja bogatim posjetiteljima iz cijelog svijeta omogućava da jedan kontrolirani okoliš zamijene drugim bez da ikada moraju napustiti sigurnost koju pruža klima uređaj i dobro uvježbana služba osiguranja. Jednom kada siđu s broda, mogu bez straha od oporezivanja trošiti novac u najpomodnijim gradskim restoranima i maloprodajnim outletima, jesti japanski roštilj te potom, klizeći ispoliranim podovima, razgledavati retro britansku odjeću u buticima koji drže odjeću iz kolonijalnog razdoblja 20-ih godina.

Vani, na dokovima, kiša počinje padati po iPhone-ovima onih koji fotkaju selfije. Jedna djevojka, koju na raštimanoj gitari prati njezin momak, pjeva stare kantonske pop pjesmuljke, iako sada svi slušaju K-pop. Ljudi ubacuju po nekoliko dotrajalih hongkonških dolara u staklenku za donacije. Vjetar pojačava, gušeći kantonske note smetnjama koje stvara na mikrofonu. Iza djevojke stoji bijel i nepomičan kruzer.

Ova bitka najbolje predstavlja Hong Kong: Stare kantonske ljubavne pjesme zavitlane u jaki tajfun, pocijepane prije nego dosegnu oplate beživotnih kruzera i zidove trgovačkih centara što se naziru ispod svjetala financijske četvrti. Ovdje se spektakl suočava s tvrdoglavom ljudskošću u arhetipskom „globalnom gradu“, koji je dizajniran tako da omogući kapitalu da se iscijedi kroz luku, banke i tržište nekretnina, kako bi opustošio azijski kopneni dio bez da ikad mora napustiti sigurnost klimatskih uređaja i sigurnosnih kordona.

Dugi niz godina Hong Kong nije bio ništa više doli puki ostatak kolonijalizma u kojem su standardi života bili tek nešto viši od onih u ostalim čvorištima europske aktivnosti u Aziji. Nakon Kulturne revolucije koje se zbila na kontinentalnoj Kini (za mainland China koristit ćemo oba prijevoda – kontinentalna Kina i Kopno, op. prev.), strana potpora industrijskom razvoju i agrarnoj reformi prelila se u grad u obliku zaštite od nemira, no životni standard i programi socijalne pomoći nisu odmah bili dostupni. Kolonijalni je režim još uvijek bio brutalan i vladao društvom prepunim nestabilnosti, nastojeći da osigura smještaj za sve imigrante koji su se slijevali u grad. U desetljećima nakon Kulturne revolucije dolazilo je do čestih izljeva pobune. Pobune 1956. označile su početak onoga što će se ubrzo pretvoriti u opetovane sukobe s britanskom vladom. U proljeće 1966. godine, započeo je još jedan val pobuna koji je kulminirao godinu kasnije, hongkonškim pobunama 1967. godine – najvećim remećenjem javnog reda i mira u povijesti ovoga grada-države – tijekom kojeg su masovni štrajkovi upareni s borbama protiv policije koje su se odvijale uzduž cijelog grada, bombardiranjem vladinih ureda i ciljanim napadima na desničarske medije. Naposljetku, poslije 18 mjeseci otvorene pobune, oštećena je imovina u vrijednosti milijun dolara, uhićeno je oko pet tisuća ljudi, dvije tisuće ih je osuđeno, a mnogi su komunisti deportirani u kontinentalnu Kinu.

Nakon pobune iz 1967. godine, Vlada je krenula u masovno proširenje države blagostanja kroz implementaciju plana Colony Outline, kojim je bilo predviđeno da se gotovo milijun ljudi smjesti u nove, jeftine, državne stambene komplekse. Najveći rast u proizvodnji od 1950-ih konačno je uparen s umjerenim rastom plaća, čime je Hong Kongu osigurana pozicija jednog od ranih „azijskih tigrova“. Do 1980-ih grad je postao ključna veza prema Kini koja se tek počela otvarati Zapadu, kako zbog svoje geografske blizine kineskoj prvoj Posebnoj ekonomskoj zoni (Special-Economic Zone) koja se nalazi preko zaljeva u Shenzhenu, tako i zbog svojih povijesnih veza s Kopnom. U ovim su desetljećima postavljeni temelji „globalnoga grada“, često veoma doslovno: Li Ka-shing, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, obogatio se u Hong Kongu nakon pobuna 1967. godine, kupovinom nekretnina po povoljnim cijenama. Danas te nekretnine čine kičmu grada, a Li ne samo da posjeduje glavne nebodere u financijskoj četvrti, već je njegova i sama luka – jedna od najprometnijih na svijetu.

Upravo su ova luka i financijska struktura koja ju okružuje omogućile Hong Kongu da 1980-ih iskorači iz svoje uloge proizvođača u ulogu administrativnog središta globalnog kapitalizma. I dok se proizvodnja izmještala u lučke gradove kontinentalne Kine, Hong Kong je postao idealna lokacija za menadžeriranje ovih novih industrijskih čvorišta, te ključno mjesto za ponovni izvoz za azijski kontinent. Mnogima od novih kineskih tvorničkih zona upravljao je hongkonški, singapurski i tajvanski kapital, kao i kapital članova kineske dijaspore, raseljenih po svijetu. Azijske direktne strane investicije u Kini – često u partnerstvu s japanskim kapitalom ili u ime japanskog kapitala – danas i dalje nadmašuju one SAD-a ili Europe.[1]

Hongkonška granica s Kopnom danas savršeno predstavlja ovu podjelu. Područje uz rijeku na shenzhenskoj strani opasno se razvilo: bezlični, poluprazni stanovi gomilaju se pod maglom smoga. S hongkonške strane, cijeli je dio uz granicu pretvoren u prirodni rezervat i poljoprivrednu zonu koju čuva vojska, i gdje je za ulazak u šumu potrebna posebna dozvola. Na prvi pogled, ova dva svijeta se sukobljavaju: nekontrolirani rast Shenzena koji je poguban za okoliš naspram idiličnog zelenila njegova „post-industrijskog“ susjeda. No ustvari, ovaj sukob je znak najdublje međuovisnosti. Sve strane u ovoj podjeli dijelom se međusobno konstituiraju. Shenzhen nikada ne bi bio izgrađen da nije bilo hongkonškog kapitala. A Hong Kong nikada ne bi postao pustinja trgovačkih centara, uredskih nebodera i pažljivo iskonstruiranih poljoprivrednih idila bez shenzhenskih tvornica.


Granica između Shenzhena i Hong Konga

Generacija bez budućnosti

Hongkonški je boom stvorila njegova boom generacija – većinom djeca imigranata koji su pobjegli na otok tijekom Kinesko-japanskog rata i potom tijekom građanskog rata između nacionalističkih i komunističkih armija u kasnim 1940-ima. U konačnici, kao i u SAD-u, Europi, i što je ironično, u kontinentalnoj Kini, upravo je ova baby boom generacija, ista ona koja je sudjelovala u nekim pobunama iz 1960-ih i ranih 1970-ih definirana porazima ovih pokreta, gdje se značajan dio generacije okrenuo protiv onih koji su bili uključeni u ove pobune u zamjenu za sigurnu poziciju unutar restrukturirane globalne ekonomije. U Hong Kongu je ovo rezultiralo poduzimanjem jednog od najopsežnijih eksperimenata iz laissez faire kapitalizma – eksperimenta za kojeg konzervativni komentatori još uvijek imaju riječi hvale.

No ovo je također pritisnulo one koji su došli poslije baby boom generacije. Odgajani na primjerima milijardera kao što je Li Ka-Shing koji su sami izgradili svoje carstvo – od roditelja koji su se i sami obogatili u nereguliranim industrijskim klaonicama u vrijeme kada je Shenzhen bio na vrhuncu, mnogi mlađi Hongkonžani sada se suočavaju s bezdušnim uslužnim poslovima i opetovanim ekonomskim krizama, prva od kojih je udarila 1997., a potom i 2007. godine. Prisiljeni na nemilosrdna natjecanja za mjesta na najboljim sveučilištima, čak i oni studenti koji u ovakvom sustavu postignu uspjeh, nakon toga se moraju boriti za korporativne poslove koji će iz njih iscijediti svu životnu energiju, na kojima će im radni dan trajati beskrajno dugo, a na kraju će još uvijek u prosjeku trošiti 40% prihoda na stanarinu.

Danas 8,5% hongkonških kućanstava ostvaruje godišnje prihode od milijun hongkonških dolara ili više, a u gradu se nalazi jedno od najvećih tržišta luksuznim nekretninama na svijetu. Istovremeno, postoji veliki nedostatak stambenog prostora uz cijene koje vrtoglavo rastu i na tisuće praznih stanova koje su pokupovali bogataši kao špekulativne investicije. Grad je jedan od najgušće naseljenih u svijetu, a cijene stanarina toliko su visoke da je velik broj mladih prisiljen živjeti s roditeljima dobrano u svojim tridesetima, dok je velik broj siromašnih prebačen u državne stanove po „novim gradovima“ iz kojih moraju putovati na posao u Mongkok ili Wanchai. Ostali su prisiljeni pronaći smještaj u nesigurnim, nezamislivo malenim stambenim jedinicama nalik na slamove koje su izgrađene navrh zgrada i između uličica – dok više od 50,000 stanovnika doslovno žive u kavezima.


Većina hongkonških državnih stanova nalazi se u novim gradovima, koji se nalaze na „Novim teritorijima“ daleko od glavne urbane jezgre otoka. Detalje ovoga grafikona možete pronaći u originalnom izvoru, ovdje.

Sve u svemu, Ginijev koeficijent Hong Konga od ,537 jedan je od najgorih u razvijenom svijetu, a do 20% populacije živi ispod granice siromaštva. Migrantski radnici su redovito zlostavljani, kolektivno pregovaranje radnika je ilegalno, a u gradu nije postojala minimalna plaća sve do 2010. godine, kada je postavljena na pišljivih 28 HKD po satu – što nije dovoljno ni za vožnju podzemnom od Mongkoka do aerodroma. Bogati strani poduzetnici su pak plaćeni dovoljno da si mogu priuštiti najbolje stanove u rezidencijskoj četvrti Mid-levels, koja je izgrađena u kolonijalno doba i gdje su bili smješteni britanski funkcioneri u bijegu pred epidemijom kuge koja je harala nizinskim krajevima.

Iako se Hong Kong nipošto ne nalazi u istom „stanju rasula“ kao mjesta poput Grčke, čini se da radno preopterećena mladež zaokupljena šopingom koja živi u skučenom gradu ima mnogo toga zajedničkoga s nezaposlenom, potplaćenom mladeži koja postepeno napušta Atenu. Mnogi su mladi uslijed gubitka perspektive jednostavno odlučili otići: stopa emigracije iz Hong Konga trenutno se povećava brzinom koja nije viđena još od masovne emigracije koja se dogodila ranih 1990-ih tijekom razdoblja koje je prethodilo prijenosu suvereniteta s Velike Britanije na Kinu.[2] Unatoč relativno niskoj nezaposlenosti (četiri do pet posto) zbog istočne Azije koja je još uvijek u periodu rasta, vidljivi su suptilniji znakovi krize: potražnja za psihijatrijskim uslugama u proteklom se desetljeću više nego udvostručila, danas je uobičajeno čuti kako ljudi govore o kulturnoj „smrti“ Hong Konga, dok se uobičajeni prosvjedi protiv vladinih razvojnih projekata te Vlade na Kopnu sada ubrzano pretvaraju u prosvjede nekontroliranih razmjera. Nedavni štrajk studenata i (ponovna) okupacija Centralnog okruga (Central district) (a sada i Admiraltyja, Mong Koka, Causeway Baya i nekoliko drugih ključnih mjesta u gradu) samo su najnoviji u nizu takvih događaja.

Unatoč tome što se nalaze u privilegiranoj poziciji u podjeli rada, mladež u Hong Kongu očito sudjeluje u istoj globalnoj dinamici otpora koju predvode mladi ljudi diljem svijeta nakon financijske krize koja je započela 2007./2008. Preciznije rečeno, ljudi uključeni u ove događaje su „ultrasi“ – oni članovi naše „generacije bez budućnosti“ koji su predosjetili ekonomsku, ekološku i društvenu propast posvuda oko sebe i odlučili se protiv nje boriti. Diljem svijeta postoje razlike u porijeklu i iskustvu onih koji su uključeni u ove aktivnosti. Neki od njih su studenti, neki klinci s ulice, nogometni huligani ili uslužni radnici. Budući da dolaze iz toliko različitih pozadina, ove su pobune obilježene onime što komunistički teorijski kolektiv Endnotes naziva „problemom kompozicije“, pri čemu su „klasne frakcije koje se obično drže podalje jedna od druge prisiljene jedna drugu uvažiti, a ponekad i živjeti skupa“. Problem koji proizlazi iz toga jest pitanje metode prema kojoj bi pokret mogao „sastaviti“, „koordinirati“ ili „ujediniti“ „proleterske frakcije tijekom njihove borbe“ kada je suočen s tako divergentnim iskustvima, a posebice kada se društvena baza pokreta počne širiti. Rezultat do kojega dolazi, izgradnja je pokretâ koji se, iako u širem smislu rezoniraju s velikim dijelom populacije, na kraju ipak ne uspiju razviti na terenu.

Pan-demokrati i Strastveni građani

Svaka je od ovih pobuna, bilo da je do nje došlo u Egiptu, Grčkoj ili Missouriju, imala veliki potencijal, no također je bila paralizirana ovom vrstom političke nepovezanosti i pomanjkanja praktičnog iskustva. Neka mjesta, poput Grčke i Španjolske, imaju kohezivniju lijevu političku tradiciju koju mladi ljudi sada iznova otkrivaju i oživljavaju. Međutim, na nekim drugim mjestima vidljiv je oštar zaokret udesno, kao u zemljama poput Ukrajine i Tajlanda gdje su desno orijentirane grupe svojom sposobnošću da obrane, prošire i koordiniraju pokret nadmašile sve ostale, privlačeći u svoje redove sve veći broj nezadovoljnika iz te generacije.

Hong Kong je nažalost umnogočemu bliži ovim posljednjim primjerima. Nakon 1967. godine, komunistički orijentirana ljevica izgubila je veliki dio svoje baze, te ju je policija nemilosrdno demontirala. U međuvremenu je država počela raditi ustupke radnicima, studentima i drugima u zamjenu za njihovo sudjelovanje u projektu ekonomskog restrukturiranja. Hongkonška verzija hladnoratovske klime u odnosima s Kinom održala se čak i nakon otvaranja kineske ekonomije stranom kapitalu, što je dodatno osujetilo revitalizaciju bilo koje značajnije komunističke ljevice u gradu-državi, primoravajući svaku novonastalu radikalnu grupaciju da zauzme stav po „pitanju Kine“. Bilo kakvo „nasilje“ tijekom prosvjeda i danas se objašnjava kao djelo provokatora iz Komunističke partije Kine s Kopna.

Rezultat toga je da tzv. hongkonškom „ljevicom“ desetljećima dominira naivni diskurs koji „demokraciju“ suprotstavlja „autoritarnosti“ s Kopna. Inspirirani protestima s Trga Tiananmen u Pekingu i prestravljeni nemilosrdnošću kojom je pregažen, većina je hongkonških radikalnih studenata od 1989. bez propitivanja prihvatila prikaz Tiananmena u mainstream medijima kao pokreta za „demokraciju“ predvođenog studentima. U Pekingu, unatoč sudjelovanju velikog broja ljudi koji nisu bili studenti, osnivanja Pekinške autonomne radničke federacije (Beijing Autonomous Workers’ Federation) i odluke vlasti da se radnike koji su sudjelovali u pokretu optuži za daleko teža kaznena djela s dužim zatvorskim kaznama nego li studente, upravo je studentima bilo omogućeno da dominiraju porukama koje šalje pokret i apeliraju na liberalnu publiku na Zapadu zazivanjem liberalizacije političkog i ekonomskog sustava. To je iskrivljena slika pokreta koja je bila odaslana gledateljima u SAD-u i Europi, a njezin je učinak u Hong Kongu samo pojačan.

Prvi neposredni učinak bilo je stvaranje „Hongkonškog saveza za potporu patriotskom demokratskom pokretu u Kini“ (Hong Kong Alliance in Support of Patriotic Democratic Movements in China), koji je objedinio figure poput Szeta Waha, Martina Leeja i Leeja Cheuk-yana; koje je sve ubrzo napala Vlada u kontinentalnoj Kini. Dvije godine kasnije, 1991., u Hong Kongu su održani prvi izravni izbori, na kojima je sigurnu pobjedu odnio savez između Ujedinjenih demokrata Hong Konga (United Democrats of Hong Kong) i liberalne stranke Točka susreta (Meeting Point), uz amalgam manjih stranaka liberalnih nagnuća. Na izbore iz 1991. godine gleda se kao na rođenje „pro-demokratskog“ stožera, koji se raspao i okupio nekoliko puta tijekom idućih 20 godina. Danas su ove stranke, zajedno s nizom akademika, aktivista i nevladinih organizacija, naširoko poznate kao „pan-demokrati“.

Ključna komponenta aktivističkog krila pan-demokrata bile su srednjoškolske organizacije poput Skolarizma (Scholarism, kineski: 學民思潮), koja je stvorena kako bi prosvjedovala protiv kurikuluma „političkog obrazovanja“ kineske Vlade; kao i Hongkonška federacija studenata (Hong Kong Federation of Students, HKFS), čije članove biraju studentski sindikati sedam glavnih gradskih fakulteta. Iako ove organizacije formalno imaju veoma široku bazu, njihovo je vodstvo gotovo bez izuzetaka na liniji s pan-demokratima, te traži legalistički i pristojan put prema reformama. Unatoč tome što studentske organizacije često prisiljavaju institucionaliziranije krilo pan-demokrata da reagira u nesigurnim situacijama, mnoge od ovih studentskih grupa još uvijek se ponose svojom „hongkonškom učtivošću“, s čim idu toliko daleko da osuđuju one koji uzvrate udarac kada policija napadne prosvjednike. U svakoj fazi nedavnih političkih događaja u Hong Kongu, HKFS i grupe poput Skolarizma imale su vodeću ulogu, no ujedno i onu koja je na kraju ugušila pokret. Od prosvjedâ protiv projekata izgradnje u Novim teritorijima do kratke okupacije nakon godišnjeg marša održanog 1. srpnja 2014., studentske grupe su bile ključne u mobiliziranju prosvjednika, no gotovo uvijek su posrnule kada bi se suočile sa stvarnom policijskom represijom.

Ovo je dovelo do situacije u kojoj su mladi hongkonški prosvjednici rastrgani između ideološki slabog, no financijski potkovanog „pan-demokratskog“ liberalizma i njegove radikalno desne inačice, koja je široko organizirana oko grupe 人民力量 ili „Moć naroda“ i njenih sljedbenika koji se nazivaju 热血公民 ili „Građanska strast“. Iako službeno nisu zauzeli stav po pitanju imigracije, Građanska strast u potpunosti je prihvatila krajnje desne hongkonške nacionaliste u svoju organizaciju, i njihovo se članstvo odjeveno u košulje na crne i žute pruge često može vidjeti na skupovima gdje imigrantima (posebice onima s Kopna) poručuju da napuste zemlju.


Wong Yeung-tat, vođa desnog krila Građanske strasti, s transparentom protiv Kineske komunističke partije.

U skladu s nacionalističkom politikom drugdje u svijetu, Građanska strast sklona je zamagljivanju klasnog konflikta jezikom nacionalne pripadnosti. Što se tiče političke analize, mnogi od njih sličniji su ljudima poput Rona Paula ili Alexa Jonesa nego nečemu što nalikuje ljevici. Umjesto da vide pravu ulogu koju je internacionalna kapitalistička klasa imala u pljački hongkonške budućnosti, oni samo vide kakvu su ulogu kapitalisti s Kontinenta odigrali u tom procesu. Još opasnije, oni onda pripisuju lažnu ulogu tisućama siromašnijih imigranata koji su u Hong Kong došli s Kopna (ili koji Hong Kong samo posjećuju kao manje bogati turisti), prikazujući ih kao štetočine koje su došle opustošiti grad i iscrpiti sve njegove resurse.

Protu-kontinentalni sentiment široko je prihvaćen i veoma javni oblik rasizma u Hong Kongu, što se jasno može vidjeti na površini svakodnevnog života. Apple Daily, jedan od rijetkih medija koji nije pod direktnom ili indirektnom cenzurom iz Pekinga, 2012. godine je preko cijele stranice objavio oglas s ogromnim skakavcem koji prijeti Hong Kongu, uz pitanje: „Jeste li voljni da Hong Kong potroši milijun hongkonških dolara svakih osamnaest minuta na odgoj djece koju su rodili roditelji s Kopna?“. Potom se, ranije te iste godine, preko stotinu ljudi pridružilo kampanji „protiv skakavaca“, marširajući prema ulici Cantoc – gdje se nalazi velik broj skupih draguljarnica koje često pohode bogatiji turisti s Kopna – s transparentima na kojima je pisalo „vratite se u Kinu“ i „vratimo Hong Kong“, psujući pritom svakog promatrača koji je pričao mandarinski. U trenucima velike društvene napetosti, ovakav svakodnevni rasizam prikladna je metoda olakšavanja pritiska, strukturirana tako da u isto vrijeme stvara podjele među prosvjednicima i onemogućuje im da pogledaju preko granice te pronađu svoje prirodne saveznike u migrantskim radnicima koji se bune u delti Biserne rijeke.


Oglas koji se obrušio na Kineze s Kopna u jednim od najvećih hongkonških novina

No, kada ste razočarani konzervativizmom pan-demokratskog saveza, grupe poput Moći naroda ili Građanske strasti prve su vidljive alternative, jer su to jedne od rijetkih grupa koje su pokušale izvesti militantnije akcije. U samo nekoliko godina navedene su grupe dobile na popularnosti, jer su mladi shvatili da akcije pan-demokrata i ulagivanje strankama ne vode nikamo. Uzmimo najčešće citirani primjer: Svakog 4. lipnja mainstream demokratske stranke održavaju godišnje bdijenje uz svijeće kako bi obilježile pokret Trga Tiananmen iz 1989. godine. Građanska strast je započela održavati vlastiti godišnji alternativni skup, koji je bio militantniji, no i ispunjen nacionalističkim (koje oni nazivaju „lokalističkim“) i rasističkim sloganima. 2013. godine se na alternativnom skupu okupilo samo dvjestotinjak ljudi, no do 2014. skup je privukao njih 7.000. Posjećenost službenog bdijenja u istom se intervalu smanjila za desetke tisuća, iako je ovaj glavni događaj još uvijek daleko veći.

Moglo bi nam se učiniti da su grupe koje su usmjerene protiv Kopna u današnjoj „Kišobran revoluciji“ opet marginalizirane. No dosadašnje iskustvo nam pokazuje da kada pan-demokrati krenu posustajati zbog vlastite inercije, jedino krajnja desnica uspijeva ostvariti taktička postignuća pomoću kojih na svoju stranu pridobiva sve militantnije gomile mladih ljudi. Politika u Hong Kongu već godinama udara o ovaj zid.


Naljepnica koju se moglo vidjeti u Mong Koku tjednima prije Kišobran revolucije. Prijevod: „Ne želimo kolonizatore! Ne želimo hongkonške kongere“ [tj. imigrante s Kopna]

OG Occupy i štrajk u Luci

Trenutna „Occupy Central“ grupa – formalnog naziva „Occupy Central ljubavlju i mirom“ (“Occupy Central with Love and Peace“) – nastoji sakriti činjenicu da postoji originalni hongkonški pokret Occupy Central. Kao i u slučaju pokreta Occupy u SAD-u, tijekom hongkonške okupacije 2011. godine, meta je također bio financijski dio u centru grada – šatori su podignuti ispred zgrade HSBC banke, u srcu financijske četvrti grada. Iako je 2011. godine pokret Occupy Central bio jedna od najdužih okupacija (s početkom u listopadu 2011., a gasi se oko rujna 2012.), u njemu je i na vrhuncu mobilizacije sudjelovao najmanji broj ljudi, svega nekoliko stotina. Usprkos tome, označio je novo doba građanskih nemira u malenom gradu-državi, a velik broj sudionika u originalnoj okupaciji nastavio je terenski rad na izgradnji temelja koji su omogućili današnji pokret, organizirajući prosvjede protiv razvojnih projekata na Novim teritorijima ili pomažući u koordinaciji studentskog štrajka iz kojeg se rasplamsao „Kišobran pokret“.


Originalni hongkonški pokret Occupy

No originalna okupacija je, poput mnogih drugih, bila politički kaos. Uz inicijalnu prisutnost anarhistâ, pokret je bio uobičajena mješavina teoretičara zavjere, aktivista kratkog daha i naravno, ponekih liberala. U Hong Kongu su ovi liberali bili pan-demokrati, iako se njihova politička mantra zapravo može usporediti s plitkom kritikom „maknimo novac iz politike“ koju su zagovarali liberali uključeni u pokret Occupy Wall Street. Unatoč neslaganjima između tih liberala i izvornih okupatora – mladih profesionalaca, studenata, nezaposlenih i beskućnika – stariji liberali su bili ti koji su, nakon što je okupacija deložirana, uspjeli iskoristiti svoje veze u medijima i međunarodni ugled kako bi objavili plan za ono što je zapravo bila ponovna okupacija, unatoč činjenici da su rijetki od njih sudjelovali u samom pokretu Occupy Central.

Trijada komentatora – profesor Benny Tai, profesor Chan Kin-man i velečasni Chu Yiu-ming – formulirala je i predložila plan za održavanje niza kolektivnih raspravi koje bi kulminirale u reformskom programu koji bi se potom trebao predložiti zakonodavnom vijeću, uz zahtjev da Vladu izabere većina na općim izborima. Ovo se u Hong Kongu naziva „univerzalnim pravom glasa“, unatoč činjenici da isključuje dijelove stanovništva, poput domaćih migrantskih radnika. Trojica vođa zaprijetila su masovnim građanskim neposluhom u Centralu ukoliko plan reforme ne bi bio prihvaćen, te su novi pokret nazvali „Occupy Central ljubavlju i mirom“ kako bi naglasili da će pokret biti „nenasilan“ i da neće ići protiv želja hongkonške većine.


Logo novog pokreta „Occupy ljubavlju i mirom“

Međutim, nakon što je nova grupa Occupy Central održala internetsko glasanje (u kojem je na kraju sudjelovala tek desetina hongkonškog stanovništva), sile suprotstavljene pokretu Occupy sponzorirale su peticiju na razini grada i kampanju prikupljanja potpisa, a ispitivanja javnog mnijenja pokazala su da ne postoji većinska potpora ponovnoj okupaciji. Kao odgovor na sve to, Benny Tai je izjavio da se pokret „izjalovio“, strahujući da bi okupacija otjerala sve veći broj takozvanih „pragmatičnih“ građana u potpuno odbijanje pan-demokratskog programa. Negdje u to vrijeme se na javnim autobusima učestalo moglo vidjeti oglase preko kojih su svi – od hongkonških hipstera do ostarjelih poduzetnika – objašnjavali da bi plan okupacije Centrala ugasio mala poduzeća i uništio šoping tijekom vikenda. Strah da bi protestni pokret mogao izgubiti potporu civilnog društva neprestano proizvodi tjeskobu u hongkonškoj politici, što ustvari prisiljava većinu pokretâ da se sami ugase prije nego li započnu, a sve u ime pristojnosti.

Post-facto rebrandiranje pokreta Occupy također je prikladno zamaskiralo radikalnije aspekte izvorne okupacije novom liberalnom platformom. Iako važnost toga nije očita vanjskim promatračima, izvorni pokret Occupy je bilo jedno od rijetkih mjesta gdje su se članovi „generacije bez budućnosti“ mogli okupiti, odbaciti okove pristojnosti i kolektivno kritizirati hongkonšku politiku u cjelini, uključujući pan-demokrate. Neki od članova baze tog pokreta čak su distribuirali i lucidnu kritiku liberalne demokracije, pritom efektivno „priklavši“ hongkonšku „svetu kravu“ – nešto što je bilo nezamislivo tijekom većeg dijela povijesti grada poslije 1989. godine. Upravo su iz ovoga miljea radikalniji segmenti studenata i mladih na kraju zaobišli drhtave „deliberacije“ pokreta Occupy Central ljubavlju i mirom kako bi pokrenuli studentski štrajk, ne okupirajući pritom samo Central, već i Admiralty, Causeway Bay te velike dijelove Mong Koka.

Ovo nije bilo prvi puta da su se mlađi ljudi sukobili sa starom gardom pan-demokrata. Kada su tenzije u gradu 2012. godine počele rasti nakon izbacivanja izvornog pokreta Occupy, novonastali je antagonizam počeo izbijati na površinu. U ožujku 2013. započeo je masovni štrajk među radnicima Kwai Tsing Container Terminala u honkongkonškoj luci, koji je rezultirao najvećim, najdužim radničkim sukobom koji je u gradu viđen u posljednjim desetljećima. Iako nije bilo neposredne veze između izvornog pokreta Occupy, štrajka i aktualnih prosvjeda, jasno je da je svakog od njih generirala ista ekonomska stagnacija i sve intenzivniji klasni antagonizam. Još važnije, svaki je pokret stvorio promjenu u općenitoj političkoj svijesti ljudi, a ta nova svijest postala je osnova podrške sljedećim pokretima.

Iako su ga neovisno od drugih radnika započeli vozači dizalica u luci, u štrajk se ubrzo uključio Sindikat hongkonških lučkih radnika (Union of Hong Kong Dockers), koji je povezan s Hongkonškim savezom sindikata (Hong Kong Confederation of Trade Unions) i Strankom rada, koje predvodi stara garda pan-demokrata. Kako su pregovore predvodili sindikalni predstavnici, prvotna energija štrajkaša ubrzo je preusmjerena te je spriječeno širenje štrajka na radništvo u cjelini. Luka, koja je pod vlasništvom Li Ka-shingove vodeće tvrtke, Hutchinson Whampoa, ključna je kako za imidž, tako i za ekonomiju Hong Konga. Prava obustava rada odjeknula bi gospodarstvom cijele regije, što bi umanjilo profite mnogim najbogatijim kapitalistima u regiji, u Hong Kongu i na Kopnu. Shvativši kako bi takva obustava rada mobilizirala medije – i bogataše koji čine „civilno društvo“ – protiv radnika, sindikat i Stranka rada nagovorili su štrajkaše da prihvate sudsku zabranu kojom im je zabranjen prilaz luci samo nekoliko dana nakon početka štrajka.

Ovo je značilo da su, umjesto da okupiraju samu luku, radnici postavili šatore na pločniku izvan luke i postavili uglavnom simboličku blokadu ispred jednog od ulaza u luku. Mediji diljem svijeta su izvijestili o „štrajku“, no, iza kulisa, luka je funkcionirala samo neznatno sporije nego inače. Čak je i na vrhuncu štrajka luka radila na 80% kapaciteta. Samo je djelić radnika unutar luke bio član sindikata, a među onima koji su bili u sindikatu, oni koji su zagovarali povećano opstrukciju gospodarstva bili su marginalizirani ili ignorirani. Mlađi su pristaše pokušali kontaktirati više radnika, no opet su bili marginalizirani od strane starih liberala koji su činili zaposlenike sindikata.

Puni straha da će čak i manja ometanja koje je uzrokovala okupacija na cesti biti previše za nepce civilnog društva (koje je naposljetku, najviše pridonijelo štrajkačkom fondu), sindikat je uskoro demontirao cijeli kamp, te postavio drugi, slabiji tabor u podnožju centra Cheung Kong, gdje je sjedište Hutchinson Whampoa. Od tada nadalje, „štrajkaši“ su bili veoma odmaknuti od same luke, svedeni na to da drže transparente ispred zgrada u centru. Na koncu je ispunjen samo dio zahtjeva, a većina je radnika smatrala da štrajk nije uspio.

Kada su kasnije upitani kako su se osjećali po pitanju štrajka, kojega su mnogi mediji predstavljali kao štrajk bez presedana, mnogi su stariji radnici istaknuli da su se u luci zapravo već odvila dva štrajka prije predaje 1997. godine, dok Stranka rada nije još ni postojala i kada je većina sindikata bila nezakonita. Ovi su stariji radnici tvrdili da su raniji štrajkovi zapravo bili uspješniji, jer nisu postojali sindikalni ili partijski predstavnici koji su ih prisiljavali da se pokoravaju ukusu civilnog društva. Stoga su se tada jednostavno uključivali u divlje štrajkove koji su nanosili štetu stvarnom funkcioniranju luke, te su se time izborili za veći dio zahtjeva. Kada to usporedimo s današnjom situacijom, nedavni štrajk predstavlja otužni gubitak.[3]
Ultra iz SAD-a i anonimni prijatelji

S engleskog prevela Lucija Grgić

Objavljeno na ultra-com.org 3. listopada 2014.

Bilješke

[1] Za detaljniju povijest ekonomskog otvaranje Kine i uloge istočno-azijskog kapitala u kasnom 20. stoljeću, pogledaj članak Giovannija Arrighija „China’s Market Economy in the Long Run,“ u: China and the Transformation of Global Capitalism, urednik Ho-fung Hung, John’s Hopkins University Press, 2009., str.22.
[2] Moramo primijetiti da je migracija van Hong Konga još uvijek niža nego migracija u ranim 1990-ima, kada je svake godine migriralo gotovo 60,000 ljudi.
[3] Ova je informacija dobivena u intervjuima s nekolicinom ljudi u post-Occupy miljeu Hong Konga koji su bili prisutni u prvim danima štrajka i koji su organizirali radnike tijekom cijelog štrajka.

Autorska napomena: Zahvaljujem svim prijateljima u Hong Kongu koji su mi dali informacije iz prve ruke i fotografije za ovaj članak.

Slike su preuzete sa stranice ultra-com.org i adaptirane.

Vezani članci

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve