O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova

Nakon tjedna punog senzacionalizma, kontroverzi, krivih kontekstualizacija i višestrukih simulakrumâ vezanih uz snimku predstavljanja knjige Global Minotaur Yanisa Varoufakisa iz 2013. godine na 6. Subversive festivalu (kada isti još nije obnašao dužnost grčkog ministra financija), autor na svome blogu objašnjava kontekst “kontroverznog” odgovora na pitanje iz publike i vraća lopticu na polje rasprave o budućnosti Europe: “Gledajući prema naprijed, i onkraj trenutnih napetosti, naš zajednički zadatak jest nanovo dizajnirati Europu kako bi i Nijemci i Grci, zajedno sa svim ostalim Europljanima, mogli krenuti iznova razmišljati o našoj monetarnoj uniji kao carstvu zajedničkog prosperiteta.”



Svaka razumna osoba može vidjeti kako je izvjesni video isječak[1] postao dio nečega većeg od same geste. Potaknuo je metež koji odražava način na koji je bankarska kriza iz 2008. godine započela potkopavati loše dizajniranu monetarnu uniju Europe, koja je okrenula ponosne narode jedne protiv drugih.

Kada je početkom 2010. godine grčka država izgubila sposobnost servisiranja svojih dugova prema francuskim, njemačkim i grčkim bankama, zalagao sam se protiv nauma grčke vlade da od europskih poreznih obveznika zatraži ogroman novi zajam. Zašto?

Protivio sam se zajmovima ‘spasa’ posuđenih od njemačkih i drugih europskih poreznih obveznika iz 2010. i 2012. godine zbog sljedećeg:

  • novi krediti nisu značili spas za Grčku, već ciničan prijenos gubitaka s računa privatnih banaka na nejaka pleća najslabijih grčkih građana. (Koliko europskih poreznih obveznika, koji su platili ove zajmove, zna da je više od 90% iznosa od 240 milijardi koje su pozajmljene Grčkoj završilo u financijskim institucijama, a ne u blagajni grčke države ili u džepovima njenih građana?)
  • bilo je očito da će mjere štednje, nametnute Grčkoj kao uvjet za primanje novih zajmova (u trenutku kada Grčka nije bila u stanju pokriti ni postojeće kredite), srozati grčke nominalne dohotke, čineći naš dug još neodrživijim
  • teret ovakvog „spašavanja“ bi prije ili kasnije pritisnuo njemačke i druge europske porezne obveznike – u trenutku kada bi siromašniji Grci pokleknuli pod teretom njihova nagomilana duga (dok bi imućni Grci u tom trenutku već bili premjestili svoje depozite u Frankfurt, London, itd.)
  • ovakvo obmanjivanje narodâ i parlamenata predstavljanjem spašavanja banaka kao čina „solidarnosti s Grčkom“ okrenulo bi Nijemce protiv Grka, Grke protiv Nijemaca, a s vremenom, i Europu protiv sebe same

Grčka 2010. godine nije dugovala niti jedan euro njemačkim poreznim obveznicima. Tada nismo imali nikakva prava zadužiti se kod njih, kao ni kod bilo kojeg drugog europskog poreznog obveznika, jer naš javni dug nije bio održiv. Točka!

To je bila moja „kontroverzna“ poanta izrečena 2010. godine: Grčka 2010. nije smjela posuditi niti jedan euro prije no što uđe u proceduru restrukturiranja duga i prije nego što proglasi parcijalni bankrot u odnosu na svoje zajmodavce iz privatnog sektora.

Puno prije „spašavanja“ iz svibnja 2010. godine, apelirao sam na građane Europe da poruče svojim vladama da niti ne pomišljaju o prijenosu gubitaka privatnog sektora na njih.

Naravno, bezuspješno. Taj je prijenos ubrzo potom izvršen[2], uz najveći zajam grčkoj državi poduprt poreznim obveznicima u ekonomskoj povijesti, koji je došao uz uvjete provođenja mjera štednje koje su dovele do toga da Grčka izgubi četvrtinu svojih prihoda, čineći nemogućim otplaćivanje privatnih i javnih dugova, te rezultirajući strašnom humanitarnom krizom.

To je bilo tada, 2010. godine. Što bismo trebali učiniti sada, u 2015. godini, kada je Grčka još uvijek u krizi i kada su naši narodi, Grci kao i Nijemci, žalosno, ali i predvidljivo, gurnuti u međusobnu „igru pripisivanje krivice“?

Kao prvo, moramo raditi na okončavanju otrovne „igre optuživanja“ i moralizirajućeg upiranja prstom od kojih koristi imaju samo neprijatelji Europe.

Kao drugo, moramo se usredotočiti na zajednički interes: kako Grčku što prije reformirati tako da može početi s rastom i na najbolji način otplatiti dugove koje uopće nije trebala preuzimati, dok istovremeno skrbi o svojim građanima onako kako bi to moderna europska država trebala činiti.

U praktičnom smislu, sporazum postignut na sastanku Eurogrupe od 20. veljače pruža nam izvrsnu priliku da krenemo naprijed. Implementirajmo ga smjesta, kao što su naši čelnici urgirali tijekom jučerašnjeg neformalnog sastanka u Briselu.U praktičnom smislu, sporazum postignut na sastanku Eurogrupe 20. veljače pruža nam izvrsnu priliku da krenemo naprijed. Implementirajmo ga smjesta, kao što su naši čelnici urgirali tijekom jučerašnjeg neformalnog sastanka u Briselu.

Gledajući prema naprijed, i onkraj trenutnih napetosti, naš zajednički zadatak jest nanovo dizajnirati Europu kako bi i Nijemci i Grci, zajedno sa svim ostalim Europljanima, mogli krenuti iznova razmišljati o našoj monetarnoj uniji kao carstvu zajedničkog prosperiteta.


[1] Čije je prikazivanje skrenulo raspravu na njemačkoj televiziji koja je do tada bila konstruktivna.

[2] Prvo u svibnju 2010. godine (110 milijardi eura), te potom u proljeće 2012. godine (još 130 milijardi eura).


S engleskog preveo Martin Beroš




Fotografija je preuzeta sa stranice Missouri State University-a i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje


Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve