Yanis Varoufakis
22. ožujka 2015.
O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Nakon tjedna punog senzacionalizma, kontroverzi, krivih kontekstualizacija i višestrukih simulakrumâ vezanih uz snimku predstavljanja knjige Global Minotaur Yanisa Varoufakisa iz 2013. godine na 6. Subversive festivalu (kada isti još nije obnašao dužnost grčkog ministra financija), autor na svome blogu objašnjava kontekst “kontroverznog” odgovora na pitanje iz publike i vraća lopticu na polje rasprave o budućnosti Europe: “Gledajući prema naprijed, i onkraj trenutnih napetosti, naš zajednički zadatak jest nanovo dizajnirati Europu kako bi i Nijemci i Grci, zajedno sa svim ostalim Europljanima, mogli krenuti iznova razmišljati o našoj monetarnoj uniji kao carstvu zajedničkog prosperiteta.”
Svaka razumna osoba može vidjeti kako je izvjesni video isječak[1] postao dio nečega većeg od same geste. Potaknuo je metež koji odražava način na koji je bankarska kriza iz 2008. godine započela potkopavati loše dizajniranu monetarnu uniju Europe, koja je okrenula ponosne narode jedne protiv drugih.
Kada je početkom 2010. godine grčka država izgubila sposobnost servisiranja svojih dugova prema francuskim, njemačkim i grčkim bankama, zalagao sam se protiv nauma grčke vlade da od europskih poreznih obveznika zatraži ogroman novi zajam. Zašto?
Protivio sam se zajmovima ‘spasa’ posuđenih od njemačkih i drugih europskih poreznih obveznika iz 2010. i 2012. godine zbog sljedećeg:
- novi krediti nisu značili spas za Grčku, već ciničan prijenos gubitaka s računa privatnih banaka na nejaka pleća najslabijih grčkih građana. (Koliko europskih poreznih obveznika, koji su platili ove zajmove, zna da je više od 90% iznosa od 240 milijardi koje su pozajmljene Grčkoj završilo u financijskim institucijama, a ne u blagajni grčke države ili u džepovima njenih građana?)
- bilo je očito da će mjere štednje, nametnute Grčkoj kao uvjet za primanje novih zajmova (u trenutku kada Grčka nije bila u stanju pokriti ni postojeće kredite), srozati grčke nominalne dohotke, čineći naš dug još neodrživijim
- teret ovakvog „spašavanja“ bi prije ili kasnije pritisnuo njemačke i druge europske porezne obveznike – u trenutku kada bi siromašniji Grci pokleknuli pod teretom njihova nagomilana duga (dok bi imućni Grci u tom trenutku već bili premjestili svoje depozite u Frankfurt, London, itd.)
- ovakvo obmanjivanje narodâ i parlamenata predstavljanjem spašavanja banaka kao čina „solidarnosti s Grčkom“ okrenulo bi Nijemce protiv Grka, Grke protiv Nijemaca, a s vremenom, i Europu protiv sebe same
Grčka 2010. godine nije dugovala niti jedan euro njemačkim poreznim obveznicima. Tada nismo imali nikakva prava zadužiti se kod njih, kao ni kod bilo kojeg drugog europskog poreznog obveznika, jer naš javni dug nije bio održiv. Točka!
To je bila moja „kontroverzna“ poanta izrečena 2010. godine: Grčka 2010. nije smjela posuditi niti jedan euro prije no što uđe u proceduru restrukturiranja duga i prije nego što proglasi parcijalni bankrot u odnosu na svoje zajmodavce iz privatnog sektora.
Puno prije „spašavanja“ iz svibnja 2010. godine, apelirao sam na građane Europe da poruče svojim vladama da niti ne pomišljaju o prijenosu gubitaka privatnog sektora na njih.
Naravno, bezuspješno. Taj je prijenos ubrzo potom izvršen[2], uz najveći zajam grčkoj državi poduprt poreznim obveznicima u ekonomskoj povijesti, koji je došao uz uvjete provođenja mjera štednje koje su dovele do toga da Grčka izgubi četvrtinu svojih prihoda, čineći nemogućim otplaćivanje privatnih i javnih dugova, te rezultirajući strašnom humanitarnom krizom.
To je bilo tada, 2010. godine. Što bismo trebali učiniti sada, u 2015. godini, kada je Grčka još uvijek u krizi i kada su naši narodi, Grci kao i Nijemci, žalosno, ali i predvidljivo, gurnuti u međusobnu „igru pripisivanje krivice“?
Kao prvo, moramo raditi na okončavanju otrovne „igre optuživanja“ i moralizirajućeg upiranja prstom od kojih koristi imaju samo neprijatelji Europe.
Kao drugo, moramo se usredotočiti na zajednički interes: kako Grčku što prije reformirati tako da može početi s rastom i na najbolji način otplatiti dugove koje uopće nije trebala preuzimati, dok istovremeno skrbi o svojim građanima onako kako bi to moderna europska država trebala činiti.
U praktičnom smislu, sporazum postignut na sastanku Eurogrupe od 20. veljače pruža nam izvrsnu priliku da krenemo naprijed. Implementirajmo ga smjesta, kao što su naši čelnici urgirali tijekom jučerašnjeg neformalnog sastanka u Briselu.U praktičnom smislu, sporazum postignut na sastanku Eurogrupe 20. veljače pruža nam izvrsnu priliku da krenemo naprijed. Implementirajmo ga smjesta, kao što su naši čelnici urgirali tijekom jučerašnjeg neformalnog sastanka u Briselu.
Gledajući prema naprijed, i onkraj trenutnih napetosti, naš zajednički zadatak jest nanovo dizajnirati Europu kako bi i Nijemci i Grci, zajedno sa svim ostalim Europljanima, mogli krenuti iznova razmišljati o našoj monetarnoj uniji kao carstvu zajedničkog prosperiteta.
[1] Čije je prikazivanje skrenulo raspravu na njemačkoj televiziji koja je do tada bila konstruktivna.
[2] Prvo u svibnju 2010. godine (110 milijardi eura), te potom u proljeće 2012. godine (još 130 milijardi eura).
S engleskog preveo Martin Beroš
Fotografija je preuzeta sa stranice Missouri State University-a i prilagođena formi ikone.
Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:
Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
