O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova

Nakon tjedna punog senzacionalizma, kontroverzi, krivih kontekstualizacija i višestrukih simulakrumâ vezanih uz snimku predstavljanja knjige Global Minotaur Yanisa Varoufakisa iz 2013. godine na 6. Subversive festivalu (kada isti još nije obnašao dužnost grčkog ministra financija), autor na svome blogu objašnjava kontekst “kontroverznog” odgovora na pitanje iz publike i vraća lopticu na polje rasprave o budućnosti Europe: “Gledajući prema naprijed, i onkraj trenutnih napetosti, naš zajednički zadatak jest nanovo dizajnirati Europu kako bi i Nijemci i Grci, zajedno sa svim ostalim Europljanima, mogli krenuti iznova razmišljati o našoj monetarnoj uniji kao carstvu zajedničkog prosperiteta.”



Svaka razumna osoba može vidjeti kako je izvjesni video isječak[1] postao dio nečega većeg od same geste. Potaknuo je metež koji odražava način na koji je bankarska kriza iz 2008. godine započela potkopavati loše dizajniranu monetarnu uniju Europe, koja je okrenula ponosne narode jedne protiv drugih.

Kada je početkom 2010. godine grčka država izgubila sposobnost servisiranja svojih dugova prema francuskim, njemačkim i grčkim bankama, zalagao sam se protiv nauma grčke vlade da od europskih poreznih obveznika zatraži ogroman novi zajam. Zašto?

Protivio sam se zajmovima ‘spasa’ posuđenih od njemačkih i drugih europskih poreznih obveznika iz 2010. i 2012. godine zbog sljedećeg:

  • novi krediti nisu značili spas za Grčku, već ciničan prijenos gubitaka s računa privatnih banaka na nejaka pleća najslabijih grčkih građana. (Koliko europskih poreznih obveznika, koji su platili ove zajmove, zna da je više od 90% iznosa od 240 milijardi koje su pozajmljene Grčkoj završilo u financijskim institucijama, a ne u blagajni grčke države ili u džepovima njenih građana?)
  • bilo je očito da će mjere štednje, nametnute Grčkoj kao uvjet za primanje novih zajmova (u trenutku kada Grčka nije bila u stanju pokriti ni postojeće kredite), srozati grčke nominalne dohotke, čineći naš dug još neodrživijim
  • teret ovakvog „spašavanja“ bi prije ili kasnije pritisnuo njemačke i druge europske porezne obveznike – u trenutku kada bi siromašniji Grci pokleknuli pod teretom njihova nagomilana duga (dok bi imućni Grci u tom trenutku već bili premjestili svoje depozite u Frankfurt, London, itd.)
  • ovakvo obmanjivanje narodâ i parlamenata predstavljanjem spašavanja banaka kao čina „solidarnosti s Grčkom“ okrenulo bi Nijemce protiv Grka, Grke protiv Nijemaca, a s vremenom, i Europu protiv sebe same

Grčka 2010. godine nije dugovala niti jedan euro njemačkim poreznim obveznicima. Tada nismo imali nikakva prava zadužiti se kod njih, kao ni kod bilo kojeg drugog europskog poreznog obveznika, jer naš javni dug nije bio održiv. Točka!

To je bila moja „kontroverzna“ poanta izrečena 2010. godine: Grčka 2010. nije smjela posuditi niti jedan euro prije no što uđe u proceduru restrukturiranja duga i prije nego što proglasi parcijalni bankrot u odnosu na svoje zajmodavce iz privatnog sektora.

Puno prije „spašavanja“ iz svibnja 2010. godine, apelirao sam na građane Europe da poruče svojim vladama da niti ne pomišljaju o prijenosu gubitaka privatnog sektora na njih.

Naravno, bezuspješno. Taj je prijenos ubrzo potom izvršen[2], uz najveći zajam grčkoj državi poduprt poreznim obveznicima u ekonomskoj povijesti, koji je došao uz uvjete provođenja mjera štednje koje su dovele do toga da Grčka izgubi četvrtinu svojih prihoda, čineći nemogućim otplaćivanje privatnih i javnih dugova, te rezultirajući strašnom humanitarnom krizom.

To je bilo tada, 2010. godine. Što bismo trebali učiniti sada, u 2015. godini, kada je Grčka još uvijek u krizi i kada su naši narodi, Grci kao i Nijemci, žalosno, ali i predvidljivo, gurnuti u međusobnu „igru pripisivanje krivice“?

Kao prvo, moramo raditi na okončavanju otrovne „igre optuživanja“ i moralizirajućeg upiranja prstom od kojih koristi imaju samo neprijatelji Europe.

Kao drugo, moramo se usredotočiti na zajednički interes: kako Grčku što prije reformirati tako da može početi s rastom i na najbolji način otplatiti dugove koje uopće nije trebala preuzimati, dok istovremeno skrbi o svojim građanima onako kako bi to moderna europska država trebala činiti.

U praktičnom smislu, sporazum postignut na sastanku Eurogrupe od 20. veljače pruža nam izvrsnu priliku da krenemo naprijed. Implementirajmo ga smjesta, kao što su naši čelnici urgirali tijekom jučerašnjeg neformalnog sastanka u Briselu.U praktičnom smislu, sporazum postignut na sastanku Eurogrupe 20. veljače pruža nam izvrsnu priliku da krenemo naprijed. Implementirajmo ga smjesta, kao što su naši čelnici urgirali tijekom jučerašnjeg neformalnog sastanka u Briselu.

Gledajući prema naprijed, i onkraj trenutnih napetosti, naš zajednički zadatak jest nanovo dizajnirati Europu kako bi i Nijemci i Grci, zajedno sa svim ostalim Europljanima, mogli krenuti iznova razmišljati o našoj monetarnoj uniji kao carstvu zajedničkog prosperiteta.


[1] Čije je prikazivanje skrenulo raspravu na njemačkoj televiziji koja je do tada bila konstruktivna.

[2] Prvo u svibnju 2010. godine (110 milijardi eura), te potom u proljeće 2012. godine (još 130 milijardi eura).


S engleskog preveo Martin Beroš




Fotografija je preuzeta sa stranice Missouri State University-a i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje


Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve