Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova

Nakon tjedna punog senzacionalizma, kontroverzi, krivih kontekstualizacija i višestrukih simulakrumâ vezanih uz snimku predstavljanja knjige Global Minotaur Yanisa Varoufakisa iz 2013. godine na 6. Subversive festivalu (kada isti još nije obnašao dužnost grčkog ministra financija), autor na svome blogu objašnjava kontekst “kontroverznog” odgovora na pitanje iz publike i vraća lopticu na polje rasprave o budućnosti Europe: “Gledajući prema naprijed, i onkraj trenutnih napetosti, naš zajednički zadatak jest nanovo dizajnirati Europu kako bi i Nijemci i Grci, zajedno sa svim ostalim Europljanima, mogli krenuti iznova razmišljati o našoj monetarnoj uniji kao carstvu zajedničkog prosperiteta.”



Svaka razumna osoba može vidjeti kako je izvjesni video isječak[1] postao dio nečega većeg od same geste. Potaknuo je metež koji odražava način na koji je bankarska kriza iz 2008. godine započela potkopavati loše dizajniranu monetarnu uniju Europe, koja je okrenula ponosne narode jedne protiv drugih.

Kada je početkom 2010. godine grčka država izgubila sposobnost servisiranja svojih dugova prema francuskim, njemačkim i grčkim bankama, zalagao sam se protiv nauma grčke vlade da od europskih poreznih obveznika zatraži ogroman novi zajam. Zašto?

Protivio sam se zajmovima ‘spasa’ posuđenih od njemačkih i drugih europskih poreznih obveznika iz 2010. i 2012. godine zbog sljedećeg:

  • novi krediti nisu značili spas za Grčku, već ciničan prijenos gubitaka s računa privatnih banaka na nejaka pleća najslabijih grčkih građana. (Koliko europskih poreznih obveznika, koji su platili ove zajmove, zna da je više od 90% iznosa od 240 milijardi koje su pozajmljene Grčkoj završilo u financijskim institucijama, a ne u blagajni grčke države ili u džepovima njenih građana?)
  • bilo je očito da će mjere štednje, nametnute Grčkoj kao uvjet za primanje novih zajmova (u trenutku kada Grčka nije bila u stanju pokriti ni postojeće kredite), srozati grčke nominalne dohotke, čineći naš dug još neodrživijim
  • teret ovakvog „spašavanja“ bi prije ili kasnije pritisnuo njemačke i druge europske porezne obveznike – u trenutku kada bi siromašniji Grci pokleknuli pod teretom njihova nagomilana duga (dok bi imućni Grci u tom trenutku već bili premjestili svoje depozite u Frankfurt, London, itd.)
  • ovakvo obmanjivanje narodâ i parlamenata predstavljanjem spašavanja banaka kao čina „solidarnosti s Grčkom“ okrenulo bi Nijemce protiv Grka, Grke protiv Nijemaca, a s vremenom, i Europu protiv sebe same

Grčka 2010. godine nije dugovala niti jedan euro njemačkim poreznim obveznicima. Tada nismo imali nikakva prava zadužiti se kod njih, kao ni kod bilo kojeg drugog europskog poreznog obveznika, jer naš javni dug nije bio održiv. Točka!

To je bila moja „kontroverzna“ poanta izrečena 2010. godine: Grčka 2010. nije smjela posuditi niti jedan euro prije no što uđe u proceduru restrukturiranja duga i prije nego što proglasi parcijalni bankrot u odnosu na svoje zajmodavce iz privatnog sektora.

Puno prije „spašavanja“ iz svibnja 2010. godine, apelirao sam na građane Europe da poruče svojim vladama da niti ne pomišljaju o prijenosu gubitaka privatnog sektora na njih.

Naravno, bezuspješno. Taj je prijenos ubrzo potom izvršen[2], uz najveći zajam grčkoj državi poduprt poreznim obveznicima u ekonomskoj povijesti, koji je došao uz uvjete provođenja mjera štednje koje su dovele do toga da Grčka izgubi četvrtinu svojih prihoda, čineći nemogućim otplaćivanje privatnih i javnih dugova, te rezultirajući strašnom humanitarnom krizom.

To je bilo tada, 2010. godine. Što bismo trebali učiniti sada, u 2015. godini, kada je Grčka još uvijek u krizi i kada su naši narodi, Grci kao i Nijemci, žalosno, ali i predvidljivo, gurnuti u međusobnu „igru pripisivanje krivice“?

Kao prvo, moramo raditi na okončavanju otrovne „igre optuživanja“ i moralizirajućeg upiranja prstom od kojih koristi imaju samo neprijatelji Europe.

Kao drugo, moramo se usredotočiti na zajednički interes: kako Grčku što prije reformirati tako da može početi s rastom i na najbolji način otplatiti dugove koje uopće nije trebala preuzimati, dok istovremeno skrbi o svojim građanima onako kako bi to moderna europska država trebala činiti.

U praktičnom smislu, sporazum postignut na sastanku Eurogrupe od 20. veljače pruža nam izvrsnu priliku da krenemo naprijed. Implementirajmo ga smjesta, kao što su naši čelnici urgirali tijekom jučerašnjeg neformalnog sastanka u Briselu.U praktičnom smislu, sporazum postignut na sastanku Eurogrupe 20. veljače pruža nam izvrsnu priliku da krenemo naprijed. Implementirajmo ga smjesta, kao što su naši čelnici urgirali tijekom jučerašnjeg neformalnog sastanka u Briselu.

Gledajući prema naprijed, i onkraj trenutnih napetosti, naš zajednički zadatak jest nanovo dizajnirati Europu kako bi i Nijemci i Grci, zajedno sa svim ostalim Europljanima, mogli krenuti iznova razmišljati o našoj monetarnoj uniji kao carstvu zajedničkog prosperiteta.


[1] Čije je prikazivanje skrenulo raspravu na njemačkoj televiziji koja je do tada bila konstruktivna.

[2] Prvo u svibnju 2010. godine (110 milijardi eura), te potom u proljeće 2012. godine (još 130 milijardi eura).


S engleskog preveo Martin Beroš




Fotografija je preuzeta sa stranice Missouri State University-a i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje


Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve