Budućnost Sirije, Palestine i Bliskog istoka u svjetlu nastanka ‘Islamske države’

Uz najavu okruglog stola “Palestina i Sirija u kontekstu modernog Bliskog Istoka i rasta ‘Islamske države'” (11. svibnja, 21h, kino Europa, 8. Subversive festival) na kojem uz moderaturu Bernarda Koludrovića i Demiana Vokšija govore Randa Kassis i Baha Froukh, donosimo tekst u kojem jedan od moderatora u kontekstu rasta ‘Islamske države’ analizira geopolitičke igre dviju država, Sirije i Palestine, koje su prošle godine još jednom bile poprište tragičnih sukoba. I dok je prošloga ljeta Palestina, preciznije Pojas Gaze, prolazio kroz još jedno bombardiranje, civilni se rat u Siriji pretvorio u četverosmjerni sukob između Vlade, opozicije, ‘Islamske države’ i Kurda na sjeveru, uz intervenciju SAD-a i njihovih saveznika.



OKRUGLI STOL
PALESTINA I SIRIJA U KONTEKSTU MODERNOG BLISKOG ISTOKA I RASTA ‘ISLAMSKE DRŽAVE’
Sudjeluju: Randa Kassis, Baha Froukh
Moderiraju: Demian Vokši i Bernard Koludrović
Kino Europa / ponedjeljak / 11. svibnja / 21.00 – 23.00

Prošla godina bila je jedna od turbulentnijih u modernoj povijesti Bliskog istoka. Rast „Islamske države“ u Iraku i Siriji iznenadio je mnoge iskusne političke analitičare dok je par stotina kilometara južnije Izrael godišnji odmor proveo bombardirajući Pojas Gaze u još jednoj demonstraciji prekomjerne uporabe sile.

Ovogodišnji bliskoistočni panel Subversive festivala bavi se prošlogodišnjim događajima u žarišnim točkama te regije pokušavajući ih kontekstualizirati unutar šire geopolitičke analize cijele regije. Ključne točke rasprave vrtjet će se oko situacije u Siriji. Tamošnja situacija eskalirala je od sukoba između protuvladinih pobunjenika i vladinih snaga do komplicirane situacije s još jednim igračem – Islamskom državom, koja pak istovremeno djeluje u još jednoj državi, Iraku, dok realna situacija na terenu spomenute aktere cijepa na još više manjih sudionika od kojih svaki ima svoju agendu. O kompliciranoj situaciji u Siriji slušat ćemo od ljudi koji i jesu proveli vrijeme na terenu.

S druge strane, palestinsko pitanje trn je u oku arapskog kolektiva. Palestinci ne samo da se bore za svoju vlastitu državu već su i palestinski izbjeglice, ne svojom voljom, uvučeni u regionalne sukobe poput Palestinaca u Jarmuku kraj Damaska koji su branili svoj izbjeglički kamp od naleta Islamske države. Posebno zanimljivi bit će osvrti na pokušaj stvaranja koalicije Hamasa i PLO-a neposredno prije eskalacije u Gazi u ljeto 2014., a i na koaliciju arapskih stranaka otprije nekoliko mjeseci koja je osvojila treće mjesto na izborima na kojima je pobijedio Netanyahuov Likud. Netanyahu sada nakon pobjede pokušava izgraditi vladu – hoće li se prikloniti ekstremnoj desnici i kako će se izraelski Arapi i Palestinci nositi s time, čut ćemo na Subversiveu.

Randa Kassis je francusko-sirijska političarka sekularnog svjetonazora i trenutna predsjednica Pokreta za pluralno društvo u čijem je osnivanju sudjelovala 2012. godine. Također je suosnivačica i blagajnica Zaklade za zaštitu prava i slobode govora u arapskom svijetu, a od 2007. do 2009. bila je predsjednica Zaklade. Tijekom 2008. godine artikulirala je svoju političku poziciju kroz antropološke, psihološke i religijske tekstove. Nakon početka sirijske pobune, u rujnu 2011. godine, postaje predsjednicom Sekularne sirijske koalicije. Tu je funkciju obnašala do srpnja 2012. U prosincu 2011. ulazi u Sirijsko nacionalno vijeće, iz kojega je izbačena u kolovozu 2012. nakon njezinih upozorenja o povećanju broja islamista u sirijskoj opoziciji i njihove iznude na terenu. Autorica je knjige Crypts of the Gods koju je 2012. objavio E-Kutub. Prošle godine objavljena je knjiga Le Chaos Syrien, koju potpisuje u koautorstvu s Alexandrom del Valleom.



Budućnost Sirije, Palestine i Bliskog istoka u svjetlu nastanka ‘Islamske države’

Na turbulentnom Bliskom istoku svaka nadolazeća godina izazov je za sebe. Geopolitičke specifičnosti stare desetljećima, naglašene konstantnim promjenama i uplitanjem vanjskih aktera u regiju polako su se nadograđivale kroz godine i godine, da bi u ljeto 2014. eksplodirale po još jedan put. U lipnju prošle godine ‘Islamska država’ je taman završavala ofenzivu u iračkoj pokrajini Anbar pod vodstvom Abu Bakra al Bagdadija. S dobrim dijelom centralne i istočne Sirije te zapadnog i centralnog Iraka u rukama, ‘Islamska država’ bila je na vrhuncu svoje moći, osvajajući nova područja i konsolidirajući moć na već osvojenima. Proglasili su kalifat, sijali strah i trepet regijom, a kada su krenuli u ofenzivu koja je za cilj imala osvojiti, prvo okolicu Bagdada pa zatim i sam glavni grad Iraka, cijeli je svijet nervozno gledao kako će se priča rasplesti.

Naravno, upućenijima u situaciju bilo je jasno da Bagdad neće samo tako pasti. U najkritičnijim trenucima Moktada al Sadr, šijitski vođa iz Sadra u Bagdadu, u pogon je vratio svoju Mahdi vojsku za koju se procjenjuje da broji nekoliko desetaka tisuća vojnika, a oni nisu bili jedina šijitska paravojska spremna na obranu Bagdada. Tragedija cijele priče leži u tome da se Bagdad morao okrenuti šijitskim paravojskama kada je zagustilo, dok se iračka vojska, raspuštena za vrijeme američke okupacije te ponovno izgrađena od istih tih Amerikanaca, pokazala kriminalno nesposobnom suočiti se sa snagama ‘Islamske države’.


Slika 1. Parada šijitskih paravojnih snaga u Bagdadu u ljeto 2014.
Izvor: dailymail.co.uk, AP fotografija


„Ovi ekstremisti su potpuno posvećeni islamu, ali zapravo slabo poznaju njegovu teologiju, a određene dijelove te teologije promatraju s nelagodom. Ubijanje civila i samoubojstvo (dakle bombaši samoubojice) zabranjeno je u islamu. Stoga oni u hodu izmišljaju vlastite teološke doktrine kako bi opravdali to što uime islama propovijedaju i čine upravo ono što islam zabranjuje. Zapravo nije ispravno nazivati ih fundamentalistima ili obnoviteljima islama. Oni su inovatori, ali ishodi njihovih inovacija nemaju toliko zajedničkog s nekim događajem ili razdobljem muslimanske povijesti, koliko s elitnim postrojbama revolucionarnih terorista u carskoj Rusiji. Isto tako, nedokučivo rigidan talibanski režim nametnut ratom razorenom Afganistanu uime „iskonskog prorokova islama“ najviše podsjeća na Pol Potov režim u podjednako ratom razorenoj Kambodži. Pozivanje na islam u prvom odgovara pozivanju na komunizam u drugom. U oba slučaja imperijalističke agresije SAD-a u velikoj su mjeri doprinijele ratnom razaranju, traumatiziranosti čitavih nacionalnih kolektiva, potpunom uništenju društvenog tkiva i odsutnosti minimalno zajamčenih materijalnih uvjeta za održavanje svakodnevice, pripremivši teren pol potima i mullahomarima ovog svijeta.“
Iz teksta Aijaza Ahmada: Islam, islamizmi i Zapad
Izvor: 44. izdanje časopisa Socialist register iz 2008. naslovljeno „Global Flashpoints“
S engleskog za Up&Underground 2015. prevele Dina Pokrajac i Nina Gross


Nekoliko stotina kilometara zapadno, ‘Islamska država’ bila je upletena u jedan sasvim drugi sukob. Sirijski civilni rat bio je u svojoj četvrtoj godini, razdirući zemlju i gomilajući žrtve. Do danas je taj broj narastao na 220000 mrtvih, 130000 nestalih, 5 milijuna izbjeglica unutar zemlje i još 3 milijuna izbjeglica koji su otišli iz Sirije. Ljudske žrtve nisu jedini problem; infrastruktura nekih gradova, pa i cijeli gradovi doslovno su sravnjeni sa zemljom i bit će potrebne godine da se obnove, a o kaotičnoj političkoj situaciji da i ne govorimo.

Ono što je započelo kao još jedan niz protuvladinih prosvjeda tijekom arapskog proljeća, u Siriji se pretvorilo u vojni sukob. Prosvjedi su u početku bili standardne prirode, potpaljeni nezadovoljstvom protiv manjka reformi predsjednika Bašara al Asada, no obitelj Asad imala je u prošlosti neugodnih iskustava s prosvjedima. Godine 1982. u Hami Muslimansko bratstvo povelo je ustanak protiv Asadove vlasti, koji se nadovezao na prijašnje sunitske islamističke pobune diljem Sirije. Hafezu je konačno prekipjelo i sravnio je Hamu sa zemljom, masakrirajući desetine tisuća ljudi, te time ugušivši ustanak. Stoga ne čudi da je Bašarov odgovor na prosvjede bio taj da pošalje vojsku na njih. Otada pa nadalje uslijedila je eskalacija sukoba tijekom kojeg se sirijska opozicija podijelila na stotine i tisuće sitnih grupacija, na kraju labavo definirane u tri grupacije – pobunjenici, Kurdi iz Rožave i ‘Islamska država’. Razmjena članstva između pobunjenika i ‘Islamske države’ osobito je česta s obzirom na to da radikalniji islamski elementi u pobunjeničkim linijama često znaju plutati između pobunjenika i ‘Islamske države’, kako koga krene sreća i gdje zapušu vjetrovi pobjede. U tom je kontekstu osobito bio zanimljiv odnos al Kaide i ‘Islamske države’ koji su se međusobno podržavali u početku, da bi ‘Islamska država’ počela aproprirati članstvo al Nusra Fronta, al Kaidine filijale u Siriji koja se borila na strani pobunjenika. Al Kaida se potom odrekla ‘Islamske države’ što su senzacionalistički mediji prenijeli krivo govoreći da je ‘Islamska država’ preradikalna za al Kaidu.

Situacija u Siriji došla je u medijsko svjetlo nekoliko puta. Prvi put krajem 2013. godine kada se Obama prijetio vojnom intervencijom zbog sirijske uporabe kemijskog oružja, a drugi put krajem 2014. godine kada je ‘Islamska država’ započela opsadu i napad na kurdski grad Kobane lociran sa sirijske strane sirijsko-turske granice. Za vrijeme tog napada u sliku je po prvi put eksplicitno ušla i Turska. Svijet je imao priliku gledati kako turski tenkovi ležerno stoje poredani na granici, ne poduzimajući apsolutno ništa dok snage ‘Islamske države’ osvajaju metar po metar Kobanea masakrirajući Kurde. U medije su pojačano počele curiti i informacije o izravnom turskom kupovanju nafte od ‘Islamske države’ i žmirenju na krijumčarenje nafte preko granice za prodaju na crnom tržištu, tako financirajući ‘Islamsku državu’. Zapad nije imao snage osuditi tursku poziciju prema Kurdima, koje su očito bili voljni ostaviti da umru prije nego što će im pomoći u borbi protiv islamista. Zato SAD nije imao problema lansirati još jednu intervenciju na Bliskom istoku u suradnji s lokalnim arapskim saveznicima. Naime započeli su sa zračnim napadima na snage ‘Islamske države’, navodno zbog situacije u Kobaneu. Kurdski vojnici kasnije su izjavljivali da nisu vidjeli pretjerane koristi od tih, relativno rijetkih, zračnih napada. U svakom slučaju, Kurdi su odbili snage ‘Islamske države’ čija je ofenziva na Kobane neslavno propala i to, a ne zračni napadi, bila je točka u kojoj je ‘Islamska država’ prešla iz ofenzive u povlačenje i gubljenje teritorija.



Slika 2. Trenutna situacija u Siriji na dan 24.4.2015.: crvena boja označava vladine snage, žuta boja označava Kurde, zelena boja označava pobunjenike, a siva boja snage ‘Islamske države’.
Izvor: Wikipedia, članak „Syrian Civil War“
(klikni za veću rezoluciju slike)


Međunarodna upletenost u sirijski sukob nije započela zračnim napadima – bila je prisutna od samog početka. SAD i njegovi (regionalni) saveznici financirali su i trenirali sirijske pobunjenike, uključujući i al Nusru, al Kaidine igrače u Siriji. UN-ovi promatrači na Golanu svjedočili su izraelskoj pomoći pobunjenicima, članovima ‘Islamske države’ i al Kaide, tj. al Nusre. S druge strane, sirijska vlada dobivala je pomoć od svojeg glavnog saveznika u regiji, Irana, Rusije, te je u sukob uvukla i libanonski Hezbolah koji je za taj potez primio mnogo kritika od svojih simpatizera u Libanonu. Zapadnjački stavovi varirali su ovisno o kontekstu situacije. Dok je Asad držao imperativ u sukobu, zapad mu je bio suprotstavljen. Kada je imperativ preuzela ‘Islamska država’, američkog državnog tajnika Johna Kerryja moglo se čuti kako govori o potrebi da se surađuje s Asadom. Stav međunarodne zajednice prema Siriji otpočetka je bio dvoličan. Priče o potrebi dovođenja demokracije u Siriju, da bi se zatim financirali nedemokratski elementi u opoziciji ne mogu se opisati nego kao krajnji cinizam. Američke priče o tome da novac ide umjerenim elementima u opoziciji, konkretno prema Free Syrian Armyju (FSA) direktno su kontradiktorne izvještajima s terena, primjerice reportažama Roberta Fiska, koji tvrdi da je FSA na terenu nepostojeć.

„Ono što danas zovemo al-Kaida u najboljem je slučaju labava mreža srodnih grupa s veoma slabim međusobnim vezama, iako su invazije Afganistana i Iraka svakako dovele do velike ekspanzije takvih grupa i broja nezavisnih, samozvanih mučenika. Ogroman publicitet koji su im dali američki masovni mediji proglasivši ih „borcima za slobodu“ podario im je globalni legitimitet i auru. U međuvremenu je zaboravljeno kako su islamistički džihadisti koje je SAD okupio u Afganistanu nekad zvani „mudžahedini“ (oni koji provode džihad) te kako je predsjednik Reagan tijekom posjeta Ovalnom uredu njihove vođe predstavio kao moralne ekvivalente Očeva osnivača. Ostala dva velika doprinosa njihovoj popularnosti dala je Busheva administracija. Ponajprije tako što strašne događaje 11. rujna nije tretirala kao međunarodni zločin za koji preživjeli kriminalci snose individualnu i grupnu odgovornost, već kao „rat“ protiv kojeg je kao čin odmazde pokrenut svjetski rat: Afganistan i Irak – čije vlade nisu imale nikakve veze s počinjenim zločinom – napadnuti su, ostalim zemljama u regiji prijetili su i nad njima vršili prisilu, a Izraelu su dali odriješene ruke u okupiranim teritorijima. Da su se s njima ophodili kao s kriminalcima u bijegu, koje traže ne samo SAD već sve svjetske sigurnosne agencije zadužene za provođenje zakona, uništili bi ih ili marginalizirali. Ali tretiravši ih kao partnere, sudionike u svjetskom ratu između civilizacija, znatno su im ojačali auru. Malo je ljudi u svijetu dotad čulo za Osamu bin Ladena i samo su marginalni luđaci u nekim muslimanskim zemljama slavili rušenje Svjetskog trgovačkog centra.“
Iz teksta Aijaza Ahmada: Islam, islamizmi i Zapad
Izvor: 44. izdanje časopisa Socialist register iz 2008. naslovljeno „Global Flashpoints“
S engleskog za Up&Underground 2015. prevele Dina Pokrajac i Nina Gross


U pozadini financiranja sukoba u Siriji provlači se još jedan motiv koji se ne spominje često u javnosti. Katar i Iran imaju ogromne zalihe zemnog plina u Perzijskom zaljevu. Objema državama u interesu je plasirati svoj plin na Mediteran. Najbolja šansa za to jest plinovod koji bi vodio do Sirije. Logika se nameće sama – Katar je u posljednjih nekoliko godina postao veliki financijer islamističkih skupina po Bliskom istoku, kao što je i počeo širiti utjecaj po svijetu među muslimanskim zajednicama, primjerice financirao je novu džamiju u Rijeci. Također je nedavno došao do dogovora s Pakistanom teškog nekoliko desetina milijardi dolara kojim Katar Pakistanu jamči isporuku vlastitog plina, iako je Pakistanu jeftinije kupovat iranski plin. Amerikanci su tu odradili svoju ulogu pritišćući Pakistan da ode skupljim putem kako bi se napravio dodatni diplomatski pritisak na Iran. Opet, s druge strane, izgleda da su pregovori Irana sa zapadom po pitanju njihova nuklearnog programa urodili plodom te da će se sankcije SAD-a smanjiti ili maknuti. Time je SAD nastavio politiku udobrovoljavanja donedavnih strogih neprijatelja, slično kao i s Kubom. Izgleda da SAD počinje ciljati na vanjskopolitičku doktrinu gdje prljave poslove za njih odrađuju lokalni šerifi, dok oni samo prodaju oružje zaraćenim stranama i onako dirigentski mašu štapićem iz fotelje te tu i tamo, kada situacija to baš zatraži, uprljaju ruke. Zanimljivo će biti vidjeti hoće li Hillary Clinton nastaviti tu Obaminu politiku deeskalacije sukoba ako ga naslijedi 2016. godine. S druge strane političkog spektra, gotovo je sigurno da će republikanski kandidat u slučaju pobjede na predsjedničkim izborima odabrati neku klasičniju, siledžijsku doktrinu.



Slika 3. Postojeći i predloženi plinovodi na Bliskom istoku, 2010. godina.
Izvor: energytrendsinsider.com
(klikni za veću rezoluciju slike)


Malo južnije, Izrael, konkretno Benjamin Netanjahu bjesni po pitanju Irana. Izraelska čvrsta ruka već odavno donosi sve bitne odluke u regiji, pa kao što su osamdesetih godina u aktu blatantnog državnog terorizma izbombardirali i uništili irački nuklearni reaktor za koji su netočno mislili da služi razvoju nuklearnog oružja, tako se i danas protive ustupcima Iranu. Iran je prijatelj Hezbolaha, a Hezbolah je nastao na ruševinama koje je Izrael proizveo u južnom Libanonu te je jedina lokalna vojna snaga voljna i donekle sposobna suprotstaviti se Izraelu. To su vjerojatno mislile i paravojske u Gazi, uključujući i Hamas kada su se borile protiv još jednog izraelskog masakra prošlog ljeta. Eskalacija sukoba u Gazi i Zapadnoj Obali uništila je izglede za najavljeno ujedinjavanje Hamasa i PLO-a, a usput je i odnijela nekoliko tisuća života za vrijeme onoga što je nekima trebao biti godišnji odmor. Do današnjeg dana ni jedna kuća od tisuća uništenih u Gazi nije obnovljena, a humanitarna situacija postala je neizdrživa. Izraelska nehumana blokada je čvršća no ikada, a palestinski politički odnosi ne pokazuju znakove popravljanja. Štoviše, kada je savjetnik predsjednika Abasa za vrijeme koalicijskih napada na Jemen predvođenih Saudijskom Arabijom tu istu koaliciju pozvao da izbombardira Gazu i istjera van Hamas, očito je do kojih je razina taj odnos degradiran. Hamasova pozivanja na PLO-ovu korupciju i PLO-ova pozivanja na Hamasov mafijaški modus operandi u Gazi su oboje točni- ni Hamas ni PLO predvođen Fatahom nisu jamstva palestinske budućnosti, a Izraelcima takvi međusobni sukobi u palestinskom vodstvu idu na ruku. Dok se Palestinci prepiru tko je oprao više novca, Izrael nemilosrdno gradi svoja ilegalna naselja na okupiranoj Zapadnoj Obali i u okupiranom Istočnom Jeruzalemu. Svijet je time navodno zgrožen, ali očito nedovoljno zgrožen da išta poduzme. Razne su države počele priznavati Palestinu u granicama iz 1967. godine, ali nikoga zapravo nije briga što Palestinci efektivno vladaju s jedva 18% tog prostora. U međuvremenu dok Palestina propada, neki izraelski političari beskrupulozno dižu glas o opasnosti širenja ‘Islamske države’ u Palestini i Izraelu kao zadnjoj liniji obrane Europe od naleta islamista, iako je to van svake pameti. ‘Islamska država’ neće doći do Palestine, a kamoli do Europe, a broj Palestinaca koji se odlučio pridružiti Bagdadijevoj vojsci je zanemariv – jedva 70 pojedinaca.



Slika 4. Izraelsko bombardiranje Gaze u ljeto 2014.
Izvor: nbcnews.com


Na kraju priče, pitanja koja si možemo i moramo postaviti mnogobrojna su. Kako je uopće došlo do situacija u Siriji i Palestini? Kako se one mogu i mogu li se uopće riješiti? Tko ih može riješiti? Je li potrebna vanjska intervencija? Je li možda vanjska intervencija pretjerana? Koje se sve igre igraju u pozadini, a da mi u Hrvatskoj to ne znamo? Informacije koje možemo dobiti s terena su dragocjene, a to je upravo ono čemu se nadamo ove godine na Subversive Festivalu.


Demian Vokši



Fotografija izraelskog bombardiranja Gaze u ljeto 2014. je preuzeta s nbcnews.com i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve