Kako politizirati tragediju

U jeku globalnog izraza sućuti sa žrtvama krvoprolića u Francuskoj i globalne dehumanizacije žrtava krvoprolića u Beirutu, selektivna tuga i još selektivniji izrazi solidarnosti duboko politiziranih medijskih i individualnih eksploatacija tragedije zapljuskuju žalove društvenih mreža svojim moralizatorskim patosom. Do politizacije neizbježno dolazi, ali kakve?


Pišem ovaj tekst jutro nakon niza nasilnih napada u Parizu uslijed kojih je poginulo preko sto i dvadeset osoba, a opet, čini mi se bešćutnim i sam čin pisanja o tome. Postoji nešto poprilično brutalno u ideji da je trenutak u kojemu je velik dio svijeta potresen, ujedno i dobro vrijeme da se od drugih zahtijeva da poslušaju vaše velepametno mišljenje. Ako je pisati poeziju nakon Auschwitza čin barbarstva, onda je barbarstvo i pisanje komentara nakon Pariza. Ne politizirajte; nemojte koristiti masovna umorstva kako biste protiv svojih protivnika skupljali retoričke poene, nemojte likovati je te l’avais bien dit („nisam li ti rekao“), ne igrajte se povlačenja užeta preko leševa, nemojte skretati pozornost na sebe, nemojte da se ovo vezuje uz politiku.
Najveći dio ove poplave plitkog moraliziranja zbiva se online, no čini se apsolutno i posve pogrešno reći da je moguće dostojno prognozirati o stotinama osobnih apokalipsi preko istih platformi, i uz korištenje identičnih formi koje upotrebljavamo kada prigovaramo o sadržaju televizijskih serija i nogometnih utakmica

Što se na prvu može doimati pomalo neobično: smrt je uvijek politička, a ništa nije više političko od terorističkog napada. Do takvih događaja dolazi iz političkih razloga, a oni sami proizvode političke posljedice; imati mišljenje o tome u mirnim vremenima jest lijepo iako frustrirajuće, no i apsolutno neophodno u vremenima krize. Pa ipak. U zraku se osjeti gnušanje kada ljudi komentiraju neviđenu mjeru francuskog zatvaranja granica, mekećući kako se cijela stvar mogla izbjeći da se to samo učinilo ranije; kada započnu mrmoriti o globalnoj prijetnji Islama i stranaca među nama; kada samozadovoljno izjavljuju kako su restriktivni zakoni o nošenju vatrenog oružja učinili populaciju bespomoćnom. Ne radi se o tendenciji koja je ograničena na političku desnicu: mnogo je onih na samoprozvanoj ljevici koji također koriste masakr kao netaknutu pozornicu na kojoj mogu izvoditi svoje individualne moralne predstave. A što da su napadači bili bijeli; ne bismo li tada svi govorili o mentalnom zdravlju? Niste li znali da i ne-muslimani čine zvjerstva? Zašto marite za ovu, a ne za sve ostale tragedije koje se događaju posvuda u svijetu? Ne vidite li kako svi ti leševi postoje samo zato da bi se pokazalo kako sam ja bio u pravu u vezi svega cijelo ovo vrijeme?

U pravilu bi se dužnost suzdržavanja od izražavanja vlastitog mišljenja primjenjivala tek na vrlo malen dio populacije, no proteklih godina svi imamo priliku izraziti svoj stav. Najveći dio ove poplave plitkog moraliziranja događa se online, no čini se apsolutno i posve pogrešno reći da je moguće dostojno prognozirati o stotinama osobnih apokalipsi preko istih platformi,
Predsjednik Hollande sinoć je stao pred koncertnu dvoranu Bataclan, gdje je više desetaka ljudi izgubilo živote, kako bi izjavio da „ćemo se boriti“ i da će „ova borba biti bez milosti.“ Televizijske postaje dovode stručnjake kako bi ustrajali na ideji da je sve ovo krivnja migranata i stranaca – kao da su izbjeglice sa sobom ponijele ono nasilje od kojega su pobjegle
i uz korištenje identičnih formi koje upotrebljavamo kada prigovaramo o sadržaju televizijskih serija i nogometnih utakmica. Većina toga odnosi se na zahtjeve samoga formata: neprekidno vas se potiče da „izrazite svoj stav“ i da se „uključite u diskusiju“, da konstantno ispunjavate bijele kućice riječima, jer je ono što mislite o svakoj aktualnoj temi, u tom trenutku od iznimne važnosti. I ne primijetite kako u stampedu izražavanja stavova i uključivanja u diskusiju gazite po mrtvim tijelima. Prošarali smo naše misli krvlju. Izraziti išta drugo osim tuge je monstruozno.

Međutim, pogledajte što se izjavljuje. Predsjednik Hollande sinoć je stao pred koncertnu dvoranu Bataclan, gdje je više desetaka ljudi izgubilo živote, kako bi izjavio da „ćemo se boriti“ i da će „ova borba biti bez milosti.“ Čeka nas još više ratovanja, još više smrti, i još više tragedija. Televizijske postaje dovode stručnjake kako bi ustrajali na ideji da je sve ovo krivnja migranata i stranaca – kao da su izbjeglice sa sobom ponijele ono nasilje od kojega su pobjegle. Još više represije, još više okrutnosti, još više masovnih ubojstava. Kao što svi znamo, teroristički napadi provode se s namjerom međusobnog huškanja ljudi i poticanja intenzifikacije nasilja Države. I tako, kao da je propisano – ljude se međusobno nahuškava, a Država objavljuje svoju odlučnost u provođenju nasilja. Već je ovo politizacija tragedije, a činjenica da se protiv nje glasno progovara predstavlja daljnju politizaciju: je li i to neprihvatljivo? Dan prije napadâ u Parizu, dvojica bombaša samoubojica raznijela su se u Bourj el-Barajnehu, većinski šiitskom predgrađu Beiruta, smaknuvši tako četrdeset i troje nevinih civila koji su se bavili svojim svakodnevnim aktivnostima. Novinske agencije poput Reutersa izvijestile su o napadu na „uporište Hezbollaha“.
Inzistiranje na ljudskosti žrtava također je politički čin, a kako se tragedija izvrće u civilizacijski sukob ili izgovor za viktimiziranje onih koji su već žrtve, to postaje vrlo nužan čin. Postoji politizacija koja koristi smrt za ograničene političke ciljeve, a postoji i politizacija koja bi odbila svaki predodređen scenarij osim poziva na oslobođenje
Ljudskost žrtava je nestala, one su brutalno sinegdohizirane u političku stranku koju su neke od njih možda i podržavale, a možda i nisu – one nisu bile ljudi, bile su Hezbollah – kao da je ono što je napadnuto bio dvorac opasan bedemima, a ne susjedstvo napučeno obiteljima. Mnogo ljudi je vrlo glasno izrazilo svoju prestravljenost ovim događajem – međutim, i to je bila politizacija tragedije: je li i to bilo neprihvatljivo?

Kada se koristi iskreno, naredba da se ne politizira podrazumijeva da nečiju smrt ne pretvaramo u povod za razgovor o nečemu drugome: ne radi se o tematici koja je vama oduvijek nešto značila; ne radi se o vama. Učiniti navedeno predstavlja jednu vrstu politike. No postoji i ona drugačija. Inzistiranje na ljudskosti žrtava također je politički čin, a kako se tragedija izvrće u civilizacijski sukob ili izgovor za viktimiziranje onih koji su već žrtve, to postaje vrlo nužan čin. Postoji politizacija koja koristi smrt za ograničene političke ciljeve, a postoji i politizacija koja bi odbila svaki predodređen scenarij osim poziva na oslobođenje. Njome se ustrajava na političkoj prirodi tragedije, na tome da je se ne skreće prema ovoj ili onoj narativnoj kaljuži, ili da se preko prizora krvoprolića ne stavlja ljevičarski ili desničarski filter, zato što politika nudi izlaz iz svega ovoga. Činovi zvjerstva zahtijevaju solidarnost. Apsolutnu sućut prema žrtvama; prema svim žrtvama. Zahtijevaju da ustrajemo na imanju vlastita mišljenja – ne sveznajućeg podsmijeha nekoga tko je cijelo vrijeme bio u pravu – već neumanjene solidarnosti u suočavanju s devastacijom. Da se borimo protiv onih koji napadaju koncerte i kafiće, onih koji bombardiraju gradove iz borbenih mlažnjaka i uz pomoć vlastitih tijela, onih koji pred svojim granicama prepuštaju migrante hladnoći, i onih koji su ih natjerali u bijeg. Da vodimo borbu: zajedničku borbu svih koji pate, protiv patnje.



S engleskog preveli Karolina Hrga i Martin Beroš



Fotografija: EPA/Christelle Alix/Hina (autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja Hine)


Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve