Kako politizirati tragediju

U jeku globalnog izraza sućuti sa žrtvama krvoprolića u Francuskoj i globalne dehumanizacije žrtava krvoprolića u Beirutu, selektivna tuga i još selektivniji izrazi solidarnosti duboko politiziranih medijskih i individualnih eksploatacija tragedije zapljuskuju žalove društvenih mreža svojim moralizatorskim patosom. Do politizacije neizbježno dolazi, ali kakve?

Pišem ovaj tekst jutro nakon niza nasilnih napada u Parizu uslijed kojih je poginulo preko sto i dvadeset osoba, a opet, čini mi se bešćutnim i sam čin pisanja o tome. Postoji nešto poprilično brutalno u ideji da je trenutak u kojemu je velik dio svijeta potresen, ujedno i dobro vrijeme da se od drugih zahtijeva da poslušaju vaše velepametno mišljenje. Ako je pisati poeziju nakon Auschwitza čin barbarstva, onda je barbarstvo i pisanje komentara nakon Pariza. Ne politizirajte; nemojte koristiti masovna umorstva kako biste protiv svojih protivnika skupljali retoričke poene, nemojte likovati je te l’avais bien dit („nisam li ti rekao“), ne igrajte se povlačenja užeta preko leševa, nemojte skretati pozornost na sebe, nemojte da se ovo vezuje uz politiku.

Najveći dio ove poplave plitkog moraliziranja zbiva se online, no čini se apsolutno i posve pogrešno reći da je moguće dostojno prognozirati o stotinama osobnih apokalipsi preko istih platformi, i uz korištenje identičnih formi koje upotrebljavamo kada prigovaramo o sadržaju televizijskih serija i nogometnih utakmica

Što se na prvu može doimati pomalo neobično: smrt je uvijek politička, a ništa nije više političko od terorističkog napada. Do takvih događaja dolazi iz političkih razloga, a oni sami proizvode političke posljedice; imati mišljenje o tome u mirnim vremenima jest lijepo iako frustrirajuće, no i apsolutno neophodno u vremenima krize. Pa ipak. U zraku se osjeti gnušanje kada ljudi komentiraju neviđenu mjeru francuskog zatvaranja granica, mekećući kako se cijela stvar mogla izbjeći da se to samo učinilo ranije; kada započnu mrmoriti o globalnoj prijetnji Islama i stranaca među nama; kada samozadovoljno izjavljuju kako su restriktivni zakoni o nošenju vatrenog oružja učinili populaciju bespomoćnom. Ne radi se o tendenciji koja je ograničena na političku desnicu: mnogo je onih na samoprozvanoj ljevici koji također koriste masakr kao netaknutu pozornicu na kojoj mogu izvoditi svoje individualne moralne predstave. A što da su napadači bili bijeli; ne bismo li tada svi govorili o mentalnom zdravlju? Niste li znali da i ne-muslimani čine zvjerstva? Zašto marite za ovu, a ne za sve ostale tragedije koje se događaju posvuda u svijetu? Ne vidite li kako svi ti leševi postoje samo zato da bi se pokazalo kako sam ja bio u pravu u vezi svega cijelo ovo vrijeme?

U pravilu bi se dužnost suzdržavanja od izražavanja vlastitog mišljenja primjenjivala tek na vrlo malen dio populacije, no proteklih godina svi imamo priliku izraziti svoj stav. Najveći dio ove poplave plitkog moraliziranja događa se online, no čini se apsolutno i posve pogrešno reći da je moguće dostojno prognozirati o stotinama osobnih apokalipsi preko istih platformi,

Predsjednik Hollande sinoć je stao pred koncertnu dvoranu Bataclan, gdje je više desetaka ljudi izgubilo živote, kako bi izjavio da „ćemo se boriti“ i da će „ova borba biti bez milosti.“ Televizijske postaje dovode stručnjake kako bi ustrajali na ideji da je sve ovo krivnja migranata i stranaca – kao da su izbjeglice sa sobom ponijele ono nasilje od kojega su pobjegle

i uz korištenje identičnih formi koje upotrebljavamo kada prigovaramo o sadržaju televizijskih serija i nogometnih utakmica. Većina toga odnosi se na zahtjeve samoga formata: neprekidno vas se potiče da „izrazite svoj stav“ i da se „uključite u diskusiju“, da konstantno ispunjavate bijele kućice riječima, jer je ono što mislite o svakoj aktualnoj temi, u tom trenutku od iznimne važnosti. I ne primijetite kako u stampedu izražavanja stavova i uključivanja u diskusiju gazite po mrtvim tijelima. Prošarali smo naše misli krvlju. Izraziti išta drugo osim tuge je monstruozno.

Međutim, pogledajte što se izjavljuje. Predsjednik Hollande sinoć je stao pred koncertnu dvoranu Bataclan, gdje je više desetaka ljudi izgubilo živote, kako bi izjavio da „ćemo se boriti“ i da će „ova borba biti bez milosti.“ Čeka nas još više ratovanja, još više smrti, i još više tragedija. Televizijske postaje dovode stručnjake kako bi ustrajali na ideji da je sve ovo krivnja migranata i stranaca – kao da su izbjeglice sa sobom ponijele ono nasilje od kojega su pobjegle. Još više represije, još više okrutnosti, još više masovnih ubojstava. Kao što svi znamo, teroristički napadi provode se s namjerom međusobnog huškanja ljudi i poticanja intenzifikacije nasilja Države. I tako, kao da je propisano – ljude se međusobno nahuškava, a Država objavljuje svoju odlučnost u provođenju nasilja. Već je ovo politizacija tragedije, a činjenica da se protiv nje glasno progovara predstavlja daljnju politizaciju: je li i to neprihvatljivo? Dan prije napadâ u Parizu, dvojica bombaša samoubojica raznijela su se u Bourj el-Barajnehu, većinski šiitskom predgrađu Beiruta, smaknuvši tako četrdeset i troje nevinih civila koji su se bavili svojim svakodnevnim aktivnostima. Novinske agencije poput Reutersa izvijestile su o napadu na „uporište Hezbollaha“.

Inzistiranje na ljudskosti žrtava također je politički čin, a kako se tragedija izvrće u civilizacijski sukob ili izgovor za viktimiziranje onih koji su već žrtve, to postaje vrlo nužan čin. Postoji politizacija koja koristi smrt za ograničene političke ciljeve, a postoji i politizacija koja bi odbila svaki predodređen scenarij osim poziva na oslobođenje

Ljudskost žrtava je nestala, one su brutalno sinegdohizirane u političku stranku koju su neke od njih možda i podržavale, a možda i nisu – one nisu bile ljudi, bile su Hezbollah – kao da je ono što je napadnuto bio dvorac opasan bedemima, a ne susjedstvo napučeno obiteljima. Mnogo ljudi je vrlo glasno izrazilo svoju prestravljenost ovim događajem – međutim, i to je bila politizacija tragedije: je li i to bilo neprihvatljivo?

Kada se koristi iskreno, naredba da se ne politizira podrazumijeva da nečiju smrt ne pretvaramo u povod za razgovor o nečemu drugome: ne radi se o tematici koja je vama oduvijek nešto značila; ne radi se o vama. Učiniti navedeno predstavlja jednu vrstu politike. No postoji i ona drugačija. Inzistiranje na ljudskosti žrtava također je politički čin, a kako se tragedija izvrće u civilizacijski sukob ili izgovor za viktimiziranje onih koji su već žrtve, to postaje vrlo nužan čin. Postoji politizacija koja koristi smrt za ograničene političke ciljeve, a postoji i politizacija koja bi odbila svaki predodređen scenarij osim poziva na oslobođenje. Njome se ustrajava na političkoj prirodi tragedije, na tome da je se ne skreće prema ovoj ili onoj narativnoj kaljuži, ili da se preko prizora krvoprolića ne stavlja ljevičarski ili desničarski filter, zato što politika nudi izlaz iz svega ovoga. Činovi zvjerstva zahtijevaju solidarnost. Apsolutnu sućut prema žrtvama; prema svim žrtvama. Zahtijevaju da ustrajemo na imanju vlastita mišljenja – ne sveznajućeg podsmijeha nekoga tko je cijelo vrijeme bio u pravu – već neumanjene solidarnosti u suočavanju s devastacijom. Da se borimo protiv onih koji napadaju koncerte i kafiće, onih koji bombardiraju gradove iz borbenih mlažnjaka i uz pomoć vlastitih tijela, onih koji pred svojim granicama prepuštaju migrante hladnoći, i onih koji su ih natjerali u bijeg. Da vodimo borbu: zajedničku borbu svih koji pate, protiv patnje.

S engleskog preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

Fotografija: EPA/Christelle Alix/Hina (autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja Hine)

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve