Kako politizirati tragediju

Pišem ovaj tekst jutro nakon niza nasilnih napada u Parizu uslijed kojih je poginulo preko sto i dvadeset osoba, a opet, čini mi se bešćutnim i sam čin pisanja o tome. Postoji nešto poprilično brutalno u ideji da je trenutak u kojemu je velik dio svijeta potresen, ujedno i dobro vrijeme da se od drugih zahtijeva da poslušaju vaše velepametno mišljenje. Ako je pisati poeziju nakon Auschwitza čin barbarstva, onda je barbarstvo i pisanje komentara nakon Pariza. Ne politizirajte; nemojte koristiti masovna umorstva kako biste protiv svojih protivnika skupljali retoričke poene, nemojte likovati je te l’avais bien dit („nisam li ti rekao“), ne igrajte se povlačenja užeta preko leševa, nemojte skretati pozornost na sebe, nemojte da se ovo vezuje uz politiku.

Što se na prvu može doimati pomalo neobično: smrt je uvijek politička, a ništa nije više političko od terorističkog napada. Do takvih događaja dolazi iz političkih razloga, a oni sami proizvode političke posljedice; imati mišljenje o tome u mirnim vremenima jest lijepo iako frustrirajuće, no i apsolutno neophodno u vremenima krize. Pa ipak. U zraku se osjeti gnušanje kada ljudi komentiraju neviđenu mjeru francuskog zatvaranja granica, mekećući kako se cijela stvar mogla izbjeći da se to samo učinilo ranije; kada započnu mrmoriti o globalnoj prijetnji Islama i stranaca među nama; kada samozadovoljno izjavljuju kako su restriktivni zakoni o nošenju vatrenog oružja učinili populaciju bespomoćnom. Ne radi se o tendenciji koja je ograničena na političku desnicu: mnogo je onih na samoprozvanoj ljevici koji također koriste masakr kao netaknutu pozornicu na kojoj mogu izvoditi svoje individualne moralne predstave. A što da su napadači bili bijeli; ne bismo li tada svi govorili o mentalnom zdravlju? Niste li znali da i ne-muslimani čine zvjerstva? Zašto marite za ovu, a ne za sve ostale tragedije koje se događaju posvuda u svijetu? Ne vidite li kako svi ti leševi postoje samo zato da bi se pokazalo kako sam ja bio u pravu u vezi svega cijelo ovo vrijeme?

U pravilu bi se dužnost suzdržavanja od izražavanja vlastitog mišljenja primjenjivala tek na vrlo malen dio populacije, no proteklih godina svi imamo priliku izraziti svoj stav. Najveći dio ove poplave plitkog moraliziranja događa se online, no čini se apsolutno i posve pogrešno reći da je moguće dostojno prognozirati o stotinama osobnih apokalipsi preko istih platformi,

Predsjednik Hollande sinoć je stao pred koncertnu dvoranu Bataclan, gdje je više desetaka ljudi izgubilo živote, kako bi izjavio da „ćemo se boriti“ i da će „ova borba biti bez milosti.“ Televizijske postaje dovode stručnjake kako bi ustrajali na ideji da je sve ovo krivnja migranata i stranaca – kao da su izbjeglice sa sobom ponijele ono nasilje od kojega su pobjegle

i uz korištenje identičnih formi koje upotrebljavamo kada prigovaramo o sadržaju televizijskih serija i nogometnih utakmica. Većina toga odnosi se na zahtjeve samoga formata: neprekidno vas se potiče da „izrazite svoj stav“ i da se „uključite u diskusiju“, da konstantno ispunjavate bijele kućice riječima, jer je ono što mislite o svakoj aktualnoj temi, u tom trenutku od iznimne važnosti. I ne primijetite kako u stampedu izražavanja stavova i uključivanja u diskusiju gazite po mrtvim tijelima. Prošarali smo naše misli krvlju. Izraziti išta drugo osim tuge je monstruozno.

Međutim, pogledajte što se izjavljuje. Predsjednik Hollande sinoć je stao pred koncertnu dvoranu Bataclan, gdje je više desetaka ljudi izgubilo živote, kako bi izjavio da „ćemo se boriti“ i da će „ova borba biti bez milosti.“ Čeka nas još više ratovanja, još više smrti, i još više tragedija. Televizijske postaje dovode stručnjake kako bi ustrajali na ideji da je sve ovo krivnja migranata i stranaca – kao da su izbjeglice sa sobom ponijele ono nasilje od kojega su pobjegle. Još više represije, još više okrutnosti, još više masovnih ubojstava. Kao što svi znamo, teroristički napadi provode se s namjerom međusobnog huškanja ljudi i poticanja intenzifikacije nasilja Države. I tako, kao da je propisano – ljude se međusobno nahuškava, a Država objavljuje svoju odlučnost u provođenju nasilja. Već je ovo politizacija tragedije, a činjenica da se protiv nje glasno progovara predstavlja daljnju politizaciju: je li i to neprihvatljivo? Dan prije napadâ u Parizu, dvojica bombaša samoubojica raznijela su se u Bourj el-Barajnehu, većinski šiitskom predgrađu Beiruta, smaknuvši tako četrdeset i troje nevinih civila koji su se bavili svojim svakodnevnim aktivnostima. Novinske agencije poput Reutersa izvijestile su o napadu na „uporište Hezbollaha“.

Inzistiranje na ljudskosti žrtava također je politički čin, a kako se tragedija izvrće u civilizacijski sukob ili izgovor za viktimiziranje onih koji su već žrtve, to postaje vrlo nužan čin. Postoji politizacija koja koristi smrt za ograničene političke ciljeve, a postoji i politizacija koja bi odbila svaki predodređen scenarij osim poziva na oslobođenje

Ljudskost žrtava je nestala, one su brutalno sinegdohizirane u političku stranku koju su neke od njih možda i podržavale, a možda i nisu – one nisu bile ljudi, bile su Hezbollah – kao da je ono što je napadnuto bio dvorac opasan bedemima, a ne susjedstvo napučeno obiteljima. Mnogo ljudi je vrlo glasno izrazilo svoju prestravljenost ovim događajem – međutim, i to je bila politizacija tragedije: je li i to bilo neprihvatljivo?

Kada se koristi iskreno, naredba da se ne politizira podrazumijeva da nečiju smrt ne pretvaramo u povod za razgovor o nečemu drugome: ne radi se o tematici koja je vama oduvijek nešto značila; ne radi se o vama. Učiniti navedeno predstavlja jednu vrstu politike. No postoji i ona drugačija. Inzistiranje na ljudskosti žrtava također je politički čin, a kako se tragedija izvrće u civilizacijski sukob ili izgovor za viktimiziranje onih koji su već žrtve, to postaje vrlo nužan čin. Postoji politizacija koja koristi smrt za ograničene političke ciljeve, a postoji i politizacija koja bi odbila svaki predodređen scenarij osim poziva na oslobođenje. Njome se ustrajava na političkoj prirodi tragedije, na tome da je se ne skreće prema ovoj ili onoj narativnoj kaljuži, ili da se preko prizora krvoprolića ne stavlja ljevičarski ili desničarski filter, zato što politika nudi izlaz iz svega ovoga. Činovi zvjerstva zahtijevaju solidarnost. Apsolutnu sućut prema žrtvama; prema svim žrtvama. Zahtijevaju da ustrajemo na imanju vlastita mišljenja – ne sveznajućeg podsmijeha nekoga tko je cijelo vrijeme bio u pravu – već neumanjene solidarnosti u suočavanju s devastacijom. Da se borimo protiv onih koji napadaju koncerte i kafiće, onih koji bombardiraju gradove iz borbenih mlažnjaka i uz pomoć vlastitih tijela, onih koji pred svojim granicama prepuštaju migrante hladnoći, i onih koji su ih natjerali u bijeg. Da vodimo borbu: zajedničku borbu svih koji pate, protiv patnje.

S engleskog preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

Objavljeno 14. studenog 2015. godine na autorovu blogu Idiot Joy Showland.