Osnove akademskog poduzetništva

Neoliberalna logika financiranja visokog obrazovanja pretvara akademske radnike u poduzetne birokrate. Sve je manje mjesta za kritički dijalog, a pritisku kompetitivnih tržišnih zakona najviše su podložne društveno-humanističke znanosti koje se smatra neisplativima, te studenti, na koje pada sve veći teret financiranja sveučilišta. Promjena je najvidljivija u anglosaksonskom svijetu: „Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe.“



Iako se akademsko polje zadnjih desetak godina počelo stubokom mijenjati, akademska karijera još uvijek relativno značajnom broju studenata predstavlja dovoljno atraktivan cilj da se u potpunosti usmjere k njegovu ostvarenju. Trenutak u kojem najčešće nabasaju na prvi kamen spoticanja događa se upravo kada počinju shvaćati da su ideali koje su vezali uz akademski rad u najboljem slučaju postali njegova sekundarna obilježja, a nerijetko su i u potpunosti nestali. Nastavnička i istraživačka sloboda, strastvena predanost temi interesa, vrednovanje talenta i kritičkog mišljenja, puno slobodnog vremena i ostale manje ili više eterične kategorije ustupile su mjesto vrednovanju prvenstveno onog seta sposobnosti koji bi se najbolje mogao obuhvatiti epitetom „menadžerski“. Razlog tomu nije „izdaja“ proklamiranih ideala akademije, nego promjena logike koja prožima njenu strukturu.

Ta je promjena najvidljivija u anglosaksonskom svijetu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sveučilišta se jednim dijelom financiraju iz državnih doprinosa ovisno o rezultatima istraživanja koje se svake godine provodi na svim sveučilištima kako bi se utvrdio „znanstveni doprinos“ svakog pojedinog odsjeka. Drugi dio sveučilišnih proračuna puni se donacijama, prvenstveno od strane privatnog kapitala, koji financira one institute i sveučilišta koji će zadovoljiti njegovu
Dio sveučilišnih proračuna puni se donacijama, prvenstveno od strane privatnog kapitala, koji financira one institute i sveučilišta koji će zadovoljiti njegovu potrebu za novom visokoobrazovanom radnom snagom te one istraživačke projekte čiji će akademski ili istraživački rad proizvesti određen višak vrijednosti koji on zatim u određenoj mjeri prisvaja
potrebu za novom visokoobrazovanom radnom snagom te one istraživačke projekte čiji će akademski ili istraživački rad proizvesti određen višak vrijednosti koji on zatim u određenoj mjeri prisvaja (najočitiji primjer toga su privatno financirana istraživanja u farmaceutskom sektoru). Konačno, kako ta dva izvora nisu dovoljna, sve se veći teret financiranja sveučilišta prebacuje na same studente, konzumente usluge koju nude akademske institucije. Studenti u tu svrhu dižu kredite koje onda otplaćuju nakon završetka studija sve do svojih srednjih godina – što dovodi do već dobro poznatog problema studentskog duga u SAD-u[1]. No ono što je pritom bitno jest da taj kredit funkcionira kao i, primjerice, potrošački kredit: zajmodavac računa na to da će kreditirani student nakon studija prodavati svoju radnu snagu na tržištu rada, te da će od svoje nadnice određenu sumu redovno izdvajati u svrhu otplate kredita. Iz perspektive akademskog radnika, nekoliko je posljedica ovakvih promjena načina financiranja akademskih ustanova.

Prvo, zahvaljujući procjenama „znanstvenog doprinosa“, od svakog se akademskog radnika očekuje intenzivna produkcija istraživačkih rezultata, što se prvenstveno „mjeri“ publikacijama u „renomiranim“ znanstvenim časopisima. Problem s time je što se pritom prvenstveno vrednuje kvantiteta produkcije, a mnogo manje kvaliteta, što potiče hiperprodukciju znanstvenih radova koje većinom rijetko tko čita[2]. Također, iako službeno ne postoji rang-lista časopisa za humanistiku i društvene znanosti, većina časopisa u kojima je „poželjno“ objavljivati i koje državne agencije najviše vrednuju pri procjeni znanstvenog doprinosa akademskih institucija su časopisi u kojima nema mjesta za dijalog s kritičkim pristupima i školama mišljenja kad su u pitanju socijalne ili političke teme, a to je nadasve izraženo na polju ekonomije i ekonomskih stručnih časopisa. U konačnici, dakle, procjena „znanstvenog doprinosa“ akademskih radnika i institucija u određenim poljima zapravo je procjena političke i ideološke pravovjernosti. Budući da je akademskim institucijama u interesu osigurati što je više moguće državnih doprinosa, one će svojim radnicima postaviti uvjete koji zadovoljavaju ta očekivanja: tako se stvara pritisak koji vodi u hiperprodukciju, pri čemu mlađi akademski radnici, zbog želje za napretkom na akademskoj ljestvici, često preuzimaju obaveze starijih profesora vezane uz objavu radova. Budući da profesori, ponekad zbog narcisoidne važnosti koju si pripisuju, ali sve češće zbog stvarnog nedostatka vremena uslijed sve veće količine obaveza koja se na njih prebacuje, nemaju vremena pisati radove, nego se samo bave istraživanjima, posljedično se otvoreno raspisuju natječaji za postdoktorande od kojih se očekuje sakupljanje istraživačkih rezultata i pisanje radova o istraživanjima u kojima uopće nisu sudjelovali kao istraživači, s dodatkom da postoji mogućnost da se i takvom radniku dade privilegija da njegovo ime bude na listi autorā rada. Prosječni akademski senior također sve češće nema vremena niti
Većina časopisa u kojima je „poželjno“ objavljivati i koje državne agencije najviše vrednuju pri procjeni znanstvenog doprinosa akademskih institucija su časopisi u kojima nema mjesta za dijalog s kritičkim pristupima i školama mišljenja kad su u pitanju socijalne ili političke teme, a to je nadasve izraženo na polju ekonomije i ekonomskih stručnih časopisa
za održavanje predavanja, pa se u tu svrhu zapošljavaju predavači, čije su šanse za napredovanje gotovo nepostojeće, te na toj poziciji ostaju do penzije ili do trenutka kada sami odustanu. Dakle, ono što se od mladih akademskih radnika traži prvenstveno su uloge svojevrsnih akademskih tajnika i predavača, ocjenjivača ispita i domaćih zadaća, ali istovremeno i proizvođača znanstvenih istraživanja.

Drugo, privatne donacije se s jedne strane dodjeljuju prema kriteriju „isplativosti“, što znači da tzv. STEM (science, technology, engineering, math) istraživačka polja privlače mnogo više novca od društvenih znanosti i humanistike, a s druge prema reputaciji sveučilišta. Ovaj posljednji kriterij donekle počiva na spomenutom faktoru „znanstvenog doprinosa“, zajedno s njegovim opisanim manama, a donekle na godišnjim rang-listama sveučilišta, poput Times Higher Education World University Rankings[3], gdje su 2010. godine zaključili da je njihova metodologija negativno postavljena upravo spram sveučilišta koja su fokusirana na društvene znanosti i humanistiku. Sveučilišta su tako pod pritiskom da smanjuju ili u potpunosti ukidaju one odsjeke i institute koji ne spadaju u STEM, kako zbog njihove „neisplativosti“, tako i zbog njihove „nepopularnosti“ na svjetskim rang-listama. Pritisak na akademske radnike u tim poljima utoliko je veći, ne samo zato što je radnih mjesta sve manje, nego i zbog toga što je zadržavanje postojećih radnih mjesta potrebno na neki način „opravdati“ – opet određenim kvantitativnim mjerilima. Tako se, primjerice, u natječajima za radna mjesta filozofa, sociologa i politologa vrlo često traži i tzv. „sposobnost privlačenja eksternog financiranja“, što bi kandidat trebao prikazati u svojem CV-u tako da navede za koju je fazu svog prethodnog studija ili istraživanja financijska sredstva primio od institucije na kojoj nije studirao ili bio zaposlen, te da je ta sredstva osigurao zahvaljujući vlastitoj prijavi. Akademski radnik, dakle, mora pokazati ne samo da posjeduje potrebne „birokratske“ sposobnosti, poput poznavanja financijerima zadovoljavajuće terminologije i vještine da se vlastiti životopis ukrasi nužnim općim mjestima spremnosti na timski rad itsl., nego i da je spreman sam se pobrinuti oko pronalaženja izvora vlastite plaće.

Treće i konačno, kako studenti plaćaju sve veće školarine (i do 9000 funti godišnje u Ujedinjenom Kraljevstvu[4]), u interesu im je, kao pravim „mušterijama“, odnosno, kupcima i konzumentima određene usluge, da za vlastiti novac dobiju što bolju uslugu. To stvara dodatan pritisak na nastavnike (opet najčešće na one najmlađe) da predavanja budu zanimljiva, „moderna“ – kako u tematskom (primjerice, poželjno je ubaciti pokoje predavanje o feminizmu Beyonce), tako i u tehnološkom smislu (powerpoint prezentacije, online ocjenjivanje zadaća i sl.). Pritom se ne radi samo o kvaliteti studija i nastave, nego i o percipiranim šansama za zaposlenje nakon studija (za što, naravno, studente uopće ne treba kriviti), jer se kredit
Akademski radnik mora pokazati ne samo da posjeduje potrebne „birokratske“ sposobnosti, poput poznavanja financijerima zadovoljavajuće terminologije i vještine da se vlastiti životopis ukrasi nužnim općim mjestima spremnosti na timski rad itsl., nego i da je spreman sam se pobrinuti oko pronalaženja izvora vlastite plaće
neće otplaćivati sam od sebe. Humanistika i društvene znanosti utoliko u startu zaostaju u usporedbi sa STEM studijima. Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe. Da posljednje postaje općeprihvaćena opservacija i vrlo čest sentiment dokazuje sve veća količina tekstova na tu temu upravo od strane akademskih radnika, kako „novaka“[5], tako i „veterana“[6].

Jedan natječaj, koji je autor teksta nedavno imao priliku pregledati, eksplicirao je ono što većina natječaja, barem za sada, još uvijek navodi samo implicitno: „Tražimo akademskog poduzetnika (sic!) koji je spreman doprinijeti vibrantnoj intelektualnoj zajednici te koji je predan unapređivanju javnih politika diljem svijeta putem inovativnog nastavničkog rada, vrhunskog istraživanja te ekstenzivnog angažmana s političkim praksama“[7]. Ostavi li se po strani pitanje na koji se to način inovativnim nastavničkim radom mogu unapređivati javne politike u svijetu, poruka je jasna: ne traži se profesor, već angažiran, inovativan, živahan – poduzetnik. Nedavno provedeno istraživanje u SAD-u pokazalo je da se te sposobnosti, kako se čini, stječu upravo na najelitnijim sveučilištima, s obzirom na to da oko tri četvrtine zaposlenih sveučilišnih profesora potječe iz samo četvrtine najprestižnijih sveučilišta[8]. Naravno, tu se ne radi isključivo o tim sposobnostima; naprotiv, radi se prvenstveno o spomenutom principu reputacije sveučilišta koji funkcionira kao samoispunjavajuće proročanstvo – budući da manje prestižna sveučilišta žele unaprijediti svoj imidž, najjednostavniji način da to učine jest da zaposle akademske radnike koji su svoje studije i doktorate završili upravo na sveučilištima poput Harvarda, Yalea, MIT-a, Cambridgea ili Oxforda[9]. Takav tip stratifikacije prisutan je i u pogledu socijalnog porijekla studenata: u Ujedinjenom Kraljevstvu, studenti na sveučilištima koje okuplja Russell Group[10] većinom dolaze iz elitnih privatnih srednjih škola i bogatijih socioekonomskih pozadina, dok su studenti na sveučilištima lošije reputacije većinom djeca nižih srednjih i (vrlo rijetko) nižih klasa. Razlika između te dvije grupe brucoša po pitanju obrazovanja s kojim dolaze na studij izrazito je izražena: profesori koji su zaposleni na lošijim sveučilištima morat će provesti barem godinu dana učeći praktički nepismene studente kako da čitaju i tumače stručan tekst te kako da pišu seminarske radove. Dakako, ta razlika ne počiva isključivo na razlici u kvaliteti obrazovanja koju nude privatne i javne srednje škole, nego na svim razlikama u socijalnom, kulturnom i ekonomskom kapitalu dostupnom učenicima, a koje čitav obrazovni sustav najčešće samo dodatno izražava (no to je preširoka tema za ovu priliku[11]).
Čitav visokoobrazovni sustav je prožet mehanizmima selekcije koji akademskog radnika pretvaraju u prekarnog akademskog „poduzetnika“, i mehanizmima autoreprodukcije koji osiguravaju da se razlika između elitnih i ne-elitnih – sveučilišta, akademskih radnika, studenata – povećava, ili u najmanju ruku održi takvom kakva jest

Čitav visokoobrazovni sustav je, dakle, prožet mehanizmima selekcije koji akademskog radnika pretvaraju u prekarnog akademskog „poduzetnika“. Još važnije, prožet je mehanizmima autoreprodukcije (reputacija sveučilišta, rang-liste časopisa, postupci evaluacije „znanstvenog doprinosa“ itsl.), koji osiguravaju da se razlika između elitnih i ne-elitnih – sveučilišta, akademskih radnika, studenata – povećava, ili u najmanju ruku održi takvom kakva jest. Budući da je struktura sustava sve više određena logikom profita, pritom najviše ispaštaju akademski radnici „slabo utrživih“ disciplina društvenih znanosti i humanistike, kao i studenti slabijeg socioekonomskog statusa.

U Hrvatskoj, pak, te promjene još uvijek nisu toliko izražene, iako su prvi simptomi prisutni (povećavanje školarina, sve manji udio državnog proračuna predviđen za obrazovanje itd.). No, naravno, postoje drugačiji problemi, naročito za mlade akademske radnike. Primjerice, osoba koja je doktorirala mora imati potvrdu o izboru u zvanje da bi se prijavljivala na natječaje za akademska radna mjesta, bilo na fakultetima, bilo na institutima. Pokretanje procesa za izbor u zvanje pokreće se na jednom od matičnih fakulteta, a, primjerice, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu to košta 6000 kuna. Postoji mogućnost da to plati ustanova na kojoj je osoba zaposlena, no ako to nije slučaj, trošak snosi sama. S obzirom na to da nije rijetkost da se natječaji u Hrvatskoj raspisuju za nekog unaprijed određenog kandidata, nije sasvim jasno koji bi bio razlog da netko samostalno ulaže tih 6000 kuna kako bi stekao pravo prijave na takve natječaje. Sve i da se to ostavi po strani, ako osoba nema prihoda, vrlo je vjerojatno da će joj tih 6000 kuna predstavljati realan problem, što nas dovodi do svojevrsne kvake 22: da bi se prijavio na posao, moraš imati posao (tj. izvor prihoda). Mladi akademski radnici iz Hrvatske koji su doktorirali u inozemstvu tako se vrlo često nalaze u situaciji u kojoj im povratak u Hrvatsku ništa ne nudi, a šanse za zapošljavanje u inozemstvu, zbog spomenutih razloga, nisu puno bolje (možda tek „manje loše“). Međutim, još uvijek postoji prostor otpora, čemu svjedoče razni pokreti, štrajkovi i protesti u inozemstvu. Iako su studenti redovno radikalniji od akademskih radnika i potrebno im je manje povoda da bi se pokrenuli, akademski radnici ne mogu računati na to da će se studenti boriti za njihova prava umjesto njih samih, već moraju pokrenuti vlastite inicijative kako bi u suradnji sa studentima poboljšali uvjete i jednih i drugih.


Alen Sućeska




Bilješke



[1] http://www.slobodnifilozofski.com/2015/03/chuck-collins-tempirana-bomba.html

[2] Dijelom jer je stručnih tekstova previše, ali dijelom i jer je pristup stručnim tekstovima vrlo često vrlo skup, čak i za dobro plaćene akademske radnike. Vidi http://custodians.online/

[3] https://en.wikipedia.org/wiki/Times_Higher_Education_World_University_Rankings

[4] https://en.wikipedia.org/wiki/Tuition_fees_in_the_United_Kingdom

[5] http://thesiswhisperer.com/2014/12/17/is-academia-really-worth-it/ | http://www.theguardian.com/higher-education-network/blog/2012/aug/03/academic-job-seeking-and-post-doc-unemployment

[6] Terry Eagleton: http://www.socjobrumors.com/topic/the-slow-death-of-the-university-by-terry-eagleton-uk | Ozren Žunec: http://www.slobodnifilozofski.com/2012/12/ozren-zunec-sveuciliste-i-cjelina.html

[7] Radilo se o natječaju za mjesto profesora političke teorije i javnih politika („public policy“).

[8] http://www.slate.com/articles/life/education/2015/02/university_hiring_if_you_didn_t_get_your_ph_d_at_an_elite_university_good.html

[9] https://chroniclevitae.com/news/929-academia-s-1-percent

[10] Grupa od 23 najelitnija sveučilišta u Ujedinjenom Kraljevstvu, ekvivalent američke Ivy League.

[11] Vidi zbornik radova Političko – pedagoško: Janusova lica pedagogije: https://blaberon.files.wordpress.com/2013/09/politic48dko-pedagoc5a1ko-janusova-lica-pedagogije1.pdf



Fotografija “The University is a factory Shut it down” (najava prosvjednog marša protiv privatizacije visokog obrazovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu iz 2013. godine) preuzeta je s Flickr računa Gordona Jolyja pod Creative Commons Attribution-ShareAlike 2.0 Generici licencom i prilagođena formi ikone.


Vezani članci

  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.