Osnove akademskog poduzetništva

Neoliberalna logika financiranja visokog obrazovanja pretvara akademske radnike u poduzetne birokrate. Sve je manje mjesta za kritički dijalog, a pritisku kompetitivnih tržišnih zakona najviše su podložne društveno-humanističke znanosti koje se smatra neisplativima, te studenti, na koje pada sve veći teret financiranja sveučilišta. Promjena je najvidljivija u anglosaksonskom svijetu: „Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe.“



Iako se akademsko polje zadnjih desetak godina počelo stubokom mijenjati, akademska karijera još uvijek relativno značajnom broju studenata predstavlja dovoljno atraktivan cilj da se u potpunosti usmjere k njegovu ostvarenju. Trenutak u kojem najčešće nabasaju na prvi kamen spoticanja događa se upravo kada počinju shvaćati da su ideali koje su vezali uz akademski rad u najboljem slučaju postali njegova sekundarna obilježja, a nerijetko su i u potpunosti nestali. Nastavnička i istraživačka sloboda, strastvena predanost temi interesa, vrednovanje talenta i kritičkog mišljenja, puno slobodnog vremena i ostale manje ili više eterične kategorije ustupile su mjesto vrednovanju prvenstveno onog seta sposobnosti koji bi se najbolje mogao obuhvatiti epitetom „menadžerski“. Razlog tomu nije „izdaja“ proklamiranih ideala akademije, nego promjena logike koja prožima njenu strukturu.

Ta je promjena najvidljivija u anglosaksonskom svijetu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sveučilišta se jednim dijelom financiraju iz državnih doprinosa ovisno o rezultatima istraživanja koje se svake godine provodi na svim sveučilištima kako bi se utvrdio „znanstveni doprinos“ svakog pojedinog odsjeka. Drugi dio sveučilišnih proračuna puni se donacijama, prvenstveno od strane privatnog kapitala, koji financira one institute i sveučilišta koji će zadovoljiti njegovu
Dio sveučilišnih proračuna puni se donacijama, prvenstveno od strane privatnog kapitala, koji financira one institute i sveučilišta koji će zadovoljiti njegovu potrebu za novom visokoobrazovanom radnom snagom te one istraživačke projekte čiji će akademski ili istraživački rad proizvesti određen višak vrijednosti koji on zatim u određenoj mjeri prisvaja
potrebu za novom visokoobrazovanom radnom snagom te one istraživačke projekte čiji će akademski ili istraživački rad proizvesti određen višak vrijednosti koji on zatim u određenoj mjeri prisvaja (najočitiji primjer toga su privatno financirana istraživanja u farmaceutskom sektoru). Konačno, kako ta dva izvora nisu dovoljna, sve se veći teret financiranja sveučilišta prebacuje na same studente, konzumente usluge koju nude akademske institucije. Studenti u tu svrhu dižu kredite koje onda otplaćuju nakon završetka studija sve do svojih srednjih godina – što dovodi do već dobro poznatog problema studentskog duga u SAD-u[1]. No ono što je pritom bitno jest da taj kredit funkcionira kao i, primjerice, potrošački kredit: zajmodavac računa na to da će kreditirani student nakon studija prodavati svoju radnu snagu na tržištu rada, te da će od svoje nadnice određenu sumu redovno izdvajati u svrhu otplate kredita. Iz perspektive akademskog radnika, nekoliko je posljedica ovakvih promjena načina financiranja akademskih ustanova.

Prvo, zahvaljujući procjenama „znanstvenog doprinosa“, od svakog se akademskog radnika očekuje intenzivna produkcija istraživačkih rezultata, što se prvenstveno „mjeri“ publikacijama u „renomiranim“ znanstvenim časopisima. Problem s time je što se pritom prvenstveno vrednuje kvantiteta produkcije, a mnogo manje kvaliteta, što potiče hiperprodukciju znanstvenih radova koje većinom rijetko tko čita[2]. Također, iako službeno ne postoji rang-lista časopisa za humanistiku i društvene znanosti, većina časopisa u kojima je „poželjno“ objavljivati i koje državne agencije najviše vrednuju pri procjeni znanstvenog doprinosa akademskih institucija su časopisi u kojima nema mjesta za dijalog s kritičkim pristupima i školama mišljenja kad su u pitanju socijalne ili političke teme, a to je nadasve izraženo na polju ekonomije i ekonomskih stručnih časopisa. U konačnici, dakle, procjena „znanstvenog doprinosa“ akademskih radnika i institucija u određenim poljima zapravo je procjena političke i ideološke pravovjernosti. Budući da je akademskim institucijama u interesu osigurati što je više moguće državnih doprinosa, one će svojim radnicima postaviti uvjete koji zadovoljavaju ta očekivanja: tako se stvara pritisak koji vodi u hiperprodukciju, pri čemu mlađi akademski radnici, zbog želje za napretkom na akademskoj ljestvici, često preuzimaju obaveze starijih profesora vezane uz objavu radova. Budući da profesori, ponekad zbog narcisoidne važnosti koju si pripisuju, ali sve češće zbog stvarnog nedostatka vremena uslijed sve veće količine obaveza koja se na njih prebacuje, nemaju vremena pisati radove, nego se samo bave istraživanjima, posljedično se otvoreno raspisuju natječaji za postdoktorande od kojih se očekuje sakupljanje istraživačkih rezultata i pisanje radova o istraživanjima u kojima uopće nisu sudjelovali kao istraživači, s dodatkom da postoji mogućnost da se i takvom radniku dade privilegija da njegovo ime bude na listi autorā rada. Prosječni akademski senior također sve češće nema vremena niti
Većina časopisa u kojima je „poželjno“ objavljivati i koje državne agencije najviše vrednuju pri procjeni znanstvenog doprinosa akademskih institucija su časopisi u kojima nema mjesta za dijalog s kritičkim pristupima i školama mišljenja kad su u pitanju socijalne ili političke teme, a to je nadasve izraženo na polju ekonomije i ekonomskih stručnih časopisa
za održavanje predavanja, pa se u tu svrhu zapošljavaju predavači, čije su šanse za napredovanje gotovo nepostojeće, te na toj poziciji ostaju do penzije ili do trenutka kada sami odustanu. Dakle, ono što se od mladih akademskih radnika traži prvenstveno su uloge svojevrsnih akademskih tajnika i predavača, ocjenjivača ispita i domaćih zadaća, ali istovremeno i proizvođača znanstvenih istraživanja.

Drugo, privatne donacije se s jedne strane dodjeljuju prema kriteriju „isplativosti“, što znači da tzv. STEM (science, technology, engineering, math) istraživačka polja privlače mnogo više novca od društvenih znanosti i humanistike, a s druge prema reputaciji sveučilišta. Ovaj posljednji kriterij donekle počiva na spomenutom faktoru „znanstvenog doprinosa“, zajedno s njegovim opisanim manama, a donekle na godišnjim rang-listama sveučilišta, poput Times Higher Education World University Rankings[3], gdje su 2010. godine zaključili da je njihova metodologija negativno postavljena upravo spram sveučilišta koja su fokusirana na društvene znanosti i humanistiku. Sveučilišta su tako pod pritiskom da smanjuju ili u potpunosti ukidaju one odsjeke i institute koji ne spadaju u STEM, kako zbog njihove „neisplativosti“, tako i zbog njihove „nepopularnosti“ na svjetskim rang-listama. Pritisak na akademske radnike u tim poljima utoliko je veći, ne samo zato što je radnih mjesta sve manje, nego i zbog toga što je zadržavanje postojećih radnih mjesta potrebno na neki način „opravdati“ – opet određenim kvantitativnim mjerilima. Tako se, primjerice, u natječajima za radna mjesta filozofa, sociologa i politologa vrlo često traži i tzv. „sposobnost privlačenja eksternog financiranja“, što bi kandidat trebao prikazati u svojem CV-u tako da navede za koju je fazu svog prethodnog studija ili istraživanja financijska sredstva primio od institucije na kojoj nije studirao ili bio zaposlen, te da je ta sredstva osigurao zahvaljujući vlastitoj prijavi. Akademski radnik, dakle, mora pokazati ne samo da posjeduje potrebne „birokratske“ sposobnosti, poput poznavanja financijerima zadovoljavajuće terminologije i vještine da se vlastiti životopis ukrasi nužnim općim mjestima spremnosti na timski rad itsl., nego i da je spreman sam se pobrinuti oko pronalaženja izvora vlastite plaće.

Treće i konačno, kako studenti plaćaju sve veće školarine (i do 9000 funti godišnje u Ujedinjenom Kraljevstvu[4]), u interesu im je, kao pravim „mušterijama“, odnosno, kupcima i konzumentima određene usluge, da za vlastiti novac dobiju što bolju uslugu. To stvara dodatan pritisak na nastavnike (opet najčešće na one najmlađe) da predavanja budu zanimljiva, „moderna“ – kako u tematskom (primjerice, poželjno je ubaciti pokoje predavanje o feminizmu Beyonce), tako i u tehnološkom smislu (powerpoint prezentacije, online ocjenjivanje zadaća i sl.). Pritom se ne radi samo o kvaliteti studija i nastave, nego i o percipiranim šansama za zaposlenje nakon studija (za što, naravno, studente uopće ne treba kriviti), jer se kredit
Akademski radnik mora pokazati ne samo da posjeduje potrebne „birokratske“ sposobnosti, poput poznavanja financijerima zadovoljavajuće terminologije i vještine da se vlastiti životopis ukrasi nužnim općim mjestima spremnosti na timski rad itsl., nego i da je spreman sam se pobrinuti oko pronalaženja izvora vlastite plaće
neće otplaćivati sam od sebe. Humanistika i društvene znanosti utoliko u startu zaostaju u usporedbi sa STEM studijima. Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe. Da posljednje postaje općeprihvaćena opservacija i vrlo čest sentiment dokazuje sve veća količina tekstova na tu temu upravo od strane akademskih radnika, kako „novaka“[5], tako i „veterana“[6].

Jedan natječaj, koji je autor teksta nedavno imao priliku pregledati, eksplicirao je ono što većina natječaja, barem za sada, još uvijek navodi samo implicitno: „Tražimo akademskog poduzetnika (sic!) koji je spreman doprinijeti vibrantnoj intelektualnoj zajednici te koji je predan unapređivanju javnih politika diljem svijeta putem inovativnog nastavničkog rada, vrhunskog istraživanja te ekstenzivnog angažmana s političkim praksama“[7]. Ostavi li se po strani pitanje na koji se to način inovativnim nastavničkim radom mogu unapređivati javne politike u svijetu, poruka je jasna: ne traži se profesor, već angažiran, inovativan, živahan – poduzetnik. Nedavno provedeno istraživanje u SAD-u pokazalo je da se te sposobnosti, kako se čini, stječu upravo na najelitnijim sveučilištima, s obzirom na to da oko tri četvrtine zaposlenih sveučilišnih profesora potječe iz samo četvrtine najprestižnijih sveučilišta[8]. Naravno, tu se ne radi isključivo o tim sposobnostima; naprotiv, radi se prvenstveno o spomenutom principu reputacije sveučilišta koji funkcionira kao samoispunjavajuće proročanstvo – budući da manje prestižna sveučilišta žele unaprijediti svoj imidž, najjednostavniji način da to učine jest da zaposle akademske radnike koji su svoje studije i doktorate završili upravo na sveučilištima poput Harvarda, Yalea, MIT-a, Cambridgea ili Oxforda[9]. Takav tip stratifikacije prisutan je i u pogledu socijalnog porijekla studenata: u Ujedinjenom Kraljevstvu, studenti na sveučilištima koje okuplja Russell Group[10] većinom dolaze iz elitnih privatnih srednjih škola i bogatijih socioekonomskih pozadina, dok su studenti na sveučilištima lošije reputacije većinom djeca nižih srednjih i (vrlo rijetko) nižih klasa. Razlika između te dvije grupe brucoša po pitanju obrazovanja s kojim dolaze na studij izrazito je izražena: profesori koji su zaposleni na lošijim sveučilištima morat će provesti barem godinu dana učeći praktički nepismene studente kako da čitaju i tumače stručan tekst te kako da pišu seminarske radove. Dakako, ta razlika ne počiva isključivo na razlici u kvaliteti obrazovanja koju nude privatne i javne srednje škole, nego na svim razlikama u socijalnom, kulturnom i ekonomskom kapitalu dostupnom učenicima, a koje čitav obrazovni sustav najčešće samo dodatno izražava (no to je preširoka tema za ovu priliku[11]).
Čitav visokoobrazovni sustav je prožet mehanizmima selekcije koji akademskog radnika pretvaraju u prekarnog akademskog „poduzetnika“, i mehanizmima autoreprodukcije koji osiguravaju da se razlika između elitnih i ne-elitnih – sveučilišta, akademskih radnika, studenata – povećava, ili u najmanju ruku održi takvom kakva jest

Čitav visokoobrazovni sustav je, dakle, prožet mehanizmima selekcije koji akademskog radnika pretvaraju u prekarnog akademskog „poduzetnika“. Još važnije, prožet je mehanizmima autoreprodukcije (reputacija sveučilišta, rang-liste časopisa, postupci evaluacije „znanstvenog doprinosa“ itsl.), koji osiguravaju da se razlika između elitnih i ne-elitnih – sveučilišta, akademskih radnika, studenata – povećava, ili u najmanju ruku održi takvom kakva jest. Budući da je struktura sustava sve više određena logikom profita, pritom najviše ispaštaju akademski radnici „slabo utrživih“ disciplina društvenih znanosti i humanistike, kao i studenti slabijeg socioekonomskog statusa.

U Hrvatskoj, pak, te promjene još uvijek nisu toliko izražene, iako su prvi simptomi prisutni (povećavanje školarina, sve manji udio državnog proračuna predviđen za obrazovanje itd.). No, naravno, postoje drugačiji problemi, naročito za mlade akademske radnike. Primjerice, osoba koja je doktorirala mora imati potvrdu o izboru u zvanje da bi se prijavljivala na natječaje za akademska radna mjesta, bilo na fakultetima, bilo na institutima. Pokretanje procesa za izbor u zvanje pokreće se na jednom od matičnih fakulteta, a, primjerice, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu to košta 6000 kuna. Postoji mogućnost da to plati ustanova na kojoj je osoba zaposlena, no ako to nije slučaj, trošak snosi sama. S obzirom na to da nije rijetkost da se natječaji u Hrvatskoj raspisuju za nekog unaprijed određenog kandidata, nije sasvim jasno koji bi bio razlog da netko samostalno ulaže tih 6000 kuna kako bi stekao pravo prijave na takve natječaje. Sve i da se to ostavi po strani, ako osoba nema prihoda, vrlo je vjerojatno da će joj tih 6000 kuna predstavljati realan problem, što nas dovodi do svojevrsne kvake 22: da bi se prijavio na posao, moraš imati posao (tj. izvor prihoda). Mladi akademski radnici iz Hrvatske koji su doktorirali u inozemstvu tako se vrlo često nalaze u situaciji u kojoj im povratak u Hrvatsku ništa ne nudi, a šanse za zapošljavanje u inozemstvu, zbog spomenutih razloga, nisu puno bolje (možda tek „manje loše“). Međutim, još uvijek postoji prostor otpora, čemu svjedoče razni pokreti, štrajkovi i protesti u inozemstvu. Iako su studenti redovno radikalniji od akademskih radnika i potrebno im je manje povoda da bi se pokrenuli, akademski radnici ne mogu računati na to da će se studenti boriti za njihova prava umjesto njih samih, već moraju pokrenuti vlastite inicijative kako bi u suradnji sa studentima poboljšali uvjete i jednih i drugih.


Alen Sućeska




Bilješke



[1] http://www.slobodnifilozofski.com/2015/03/chuck-collins-tempirana-bomba.html

[2] Dijelom jer je stručnih tekstova previše, ali dijelom i jer je pristup stručnim tekstovima vrlo često vrlo skup, čak i za dobro plaćene akademske radnike. Vidi http://custodians.online/

[3] https://en.wikipedia.org/wiki/Times_Higher_Education_World_University_Rankings

[4] https://en.wikipedia.org/wiki/Tuition_fees_in_the_United_Kingdom

[5] http://thesiswhisperer.com/2014/12/17/is-academia-really-worth-it/ | http://www.theguardian.com/higher-education-network/blog/2012/aug/03/academic-job-seeking-and-post-doc-unemployment

[6] Terry Eagleton: http://www.socjobrumors.com/topic/the-slow-death-of-the-university-by-terry-eagleton-uk | Ozren Žunec: http://www.slobodnifilozofski.com/2012/12/ozren-zunec-sveuciliste-i-cjelina.html

[7] Radilo se o natječaju za mjesto profesora političke teorije i javnih politika („public policy“).

[8] http://www.slate.com/articles/life/education/2015/02/university_hiring_if_you_didn_t_get_your_ph_d_at_an_elite_university_good.html

[9] https://chroniclevitae.com/news/929-academia-s-1-percent

[10] Grupa od 23 najelitnija sveučilišta u Ujedinjenom Kraljevstvu, ekvivalent američke Ivy League.

[11] Vidi zbornik radova Političko – pedagoško: Janusova lica pedagogije: https://blaberon.files.wordpress.com/2013/09/politic48dko-pedagoc5a1ko-janusova-lica-pedagogije1.pdf



Fotografija “The University is a factory Shut it down” (najava prosvjednog marša protiv privatizacije visokog obrazovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu iz 2013. godine) preuzeta je s Flickr računa Gordona Jolyja pod Creative Commons Attribution-ShareAlike 2.0 Generici licencom i prilagođena formi ikone.


Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve