John Locke protiv slobode

Tekstovi Johna Lockea obično se smatraju utemeljujućim dokumentima liberalizma, no ako se uzmu u obzir Lockeov životni put i povijesni značaj, dolazimo do radikalno drukčijeg razumijevanja njegove političke filozofije. Locke je bio veliki ulagač u engleskoj trgovini robljem te je promovirao iskorištavanje ropstva (u određenim uvjetima), kao i eksproprijaciju zemlje starosjedilačkih populacija, što može djelovati kao nepomirljiva kontradikcija naspram njegove proklamirane filozofske pozicije (ili pozicije koja mu se naknadno pripisuje).

Reprodukcija portreta Johna Lockea iz 1697. godine (izvor: YouTube).

Klasični liberalizam Johna Lockea nije doktrina slobode, već obrana eksproprijacije i porobljavanja.

 

Za klasične liberale (koje se u kontekstu SAD-a često naziva libertarijancima), utemeljujući su dokumenti liberalizma tekstovi Johna Lockea, „Druga rasprava o vladi“ i „Pisma o toleranciji“, kojima su se postavili temelji zagovaranju ograničene uloge države koja poštuje privatno vlasništvo i tolerantna je prema religioznim različitostima. Locke je živio u Engleskoj (i pet godina u egzilu u Nizozemskoj) tijekom XVII. stoljeća i njegov se rad uglavnom interpretira u kontekstu borbe između engleskog kralja i parlamenta od perioda Građanskog rata sve do „Slavne revolucije“ iz 1688. godine, kada je svrgnuta apsolutistička dinastija Stuart.

Oni koji pronađu vremena da zbilja pročitaju Raspravu, naići će na nekoliko problematičnih odlomaka u kojima Locke opravdava ropstvo (misleći pritom na ratne zatočenike) te niječe primjenjivost svoje teorije o vlasničkim pravima na lovačko-sakupljačka društva, kao npr. ona američkih starosjedioca. Međutim, ova pitanja doimaju se poprilično udaljena od društvenog konteksta Lockeove sedamnaestostoljetne Engleske, nalikujući više na usputne opaske koje su nebitne za srž rasprave.

Međutim, uzimajući u obzir njegov životni put i povijesni značaj, Lockea bi pravilnije bilo smatrati američkim, nego engleskim filozofom, iako on nikada osobno nije prešao Atlantik. Recentne studije o Lockeu
Locke opravdava ropstvo (misleći pritom na ratne zatočenike) te niječe primjenjivost svoje teorije o vlasničkim pravima na lovačko-sakupljačka društva, kao npr. ona američkih starosjedioca
fokusiraju se na činjenice koje su oduvijek bile dobro poznate, ali su, kao i druge neugodne povijesne činjenice, bile previđene ili zanemarene. Ova ponovna historijska procjena ukazuje na novo i radikalno drugačije razumijevanje njegove političke filozofije.
 

Tijekom karijere koja je obilježena i uspjesima i padovima, Locke je bio blisko umiješan u američka pitanja. Kao tajnik grofa Shaftesburyja, a potom kancelar državne riznice, Locke je asistirao u skiciranju „Temeljnih načela države Karoline“. Bio je tajnik Vijeća za trgovinu i plantaže (1673-74) i član Odbora za trgovinu (1696-1700), odgovoran za američke kolonije. Bio je veliki ulagač u engleskoj trgovini robljem preko trgovačkih udruženja „Royal African Company“ i „Bahama Adventurers“.

Naime, kada je Locke pisao o ropstvu i uvjetima pod kojima je moguće steći zemljište, uvjeti u Americi bili su neposredno relevantniji od onih u Engleskoj, gdje je robovlasništvo bilo nepoznato, a prvobitna akumulacija zemljišta – historijska fikcija.

Uzevši u obzir njegovu reputaciju branitelja vlasničkih prava i osobne slobode, Locke je bio optuživan za licemjerje zbog svoje uloge u promoviranju te iskorištavanju ropstva i eksproprijacije zemlje starosjedilačkih populacija – djelatnosti koje se čine suprotstavljenima njegovoj filozofskoj poziciji. Ovo je i preblago rečeno.

Prave kontradikcije nalaze se u Lockeovim filozofskim spisima. Oni su osmišljeni tako da se uklapaju u njegove političke pozicije, ne samo u Engleskoj, gdje je podupirao otpor apsolutističkim ambicijama katolika Jamesa II., već i u Americi, gdje je bio dijelom robovlasničke vladajuće klase (iako izdaleka).

Rani primjer fleksibilnosti Lockeove doktrine moguće je naći u njegovim „Pismima o toleranciji“. Iako argument za toleranciju djeluje sveobuhvatno, Locke uspijeva pronaći razloge za isključenje i katolikâ i ateistâ. Dakle, u kontekstu sedamnaestostoljetne Engleske, jedina skupina koja bi profitirala iz Lockeovih predloženih smjernica o toleranciji protestantski su disidenti iz etablirane Anglikanske crkve. Ne iznenađuje da se radi o skupini kojoj je pripadao i sâm Locke.

Klasični prikaz tzv. triangularne trgovine od 16. do 19. stoljeća (izvor: <a href="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Triangle_trade2.png" target="_blank">commons.wikimedia.org</a>).
Klasični prikaz tzv. triangularne trgovine od 16. do 19. stoljeća (izvor: commons.wikimedia.org).

Lockeova teorija vlasništva na sličan je način egocentrična. Uglavnom ju se razumije kao historijsku fikciju i upotrebljava u svrhu opravdavanja trenutno postojećih vlasničkih prava, usprkos činjenici da ih je bilo nemoguće ostvariti na način na koji to predlaže Locke. Kako je Hume primijetio, „ne postoji vlasništvo nad trajnim predmetima poput zemljišta ili kuća, kada pažljivo istražimo proces njihova prelaska iz ruke u ruku, već se ono u određenom periodu moralo utemeljiti na prijevari i nepravdi.“

To je, naravno, istina. Međutim, promatramo li stvar u američkom kontekstu, Locke ne nudi teoriju prvobitne akumulacije. Točnije, njegova je teorija eksproprijacije, specifično osmišljena kako bi opravdala „prijevaru i nepravdu“ na koju Hume ukazuje.

Lockeova je centralna ideja da poljoprivrednici u procesu obrađivanja zemlje na nju stječu pravo. Odmah biva suočen s primjedbom kako su, prije pojave poljoprivrede, lovci i sakupljači radili na zemlji i od nje se uzdržavali te se stoga čini kako je potencijalni poljoprivrednik stigao prekasno. Očit primjer, na koji se u više navrata poziva, dolazak je europskih kolonista u Ameriku. Lockeov je odgovor dvosmjeran.

Kao prvo, poziva se na svoju uobičajenu tvrdnju da zemlje ima dovoljno za sve te da prisvajanje određenog dijela za poljodjelstvo ne može nauditi lovcima-sakupljačima. Ovo je očita besmislica. Takvo što je možda zamislivo u slučaju prvog poljoprivrednika (iako prema standardnim maltuzijanskim postavkama nema razloga za takvu pretpostavku), ili drugog ili pedesetog, ali u nekom trenutku prestaje biti dovoljno zemlje koja bi uzdržavala prethodno postojeću lovačko-sakupljačku populaciju. Već tada, puno prije negoli će svu zemlju prisvojiti poljoprivrednici, njegova teorija prestaje vrijediti.

Locke je zasigurno morao biti svjestan da je njegova tvrdnja pogrešna, i to ne na razini apstraktnog promišljanja daleke povijesti, već s obzirom na činjenice iz njegova vremena. Njegove su „Rasprave o vladi“ objavljene 1689, godinu dana nakon izbijanja Rata kralja Williama (sjevernoameričkog dijela bojišta tijekom Devetogodišnjeg rata). Središnje pitanje u tom ratu, kao i u nizu ranijih sukoba, bila je kontrola trgovine krznom, ekonomski najznačajnije forme lovačko-sakupljačke aktivnosti. No ispod svega je ključao općeniti pritisak uslijed postojanog širenja europske poljoprivrede na zemljišta koja su prethodno bila u vlasništvu indijanskih plemena.

Ropski rad u sedamnaestostoljetnoj Virginiji (izvor: commons.wikimedia.org).
Ropski rad u sedamnaestostoljetnoj Virginiji (izvor: commons.wikimedia.org).

Kao kapitalist i dioničar u američkim poslovnim pothvatima poput (robovlasničkog) Bahama Adventurersa, teško da Locke nije bio svjestan spomenutih činjenica. Štoviše, u Raspravi se referira na američke poznanike koji su mu poslužili kao izvor informacija.

Lockeova prava obrana leži u tvrdnji da je nekultivirana zemlja, bez obzira ima li je puno ili malo, zapravo bezvrijedna. Sva, ili gotovo sva vrijednost, tvrdi, dolazi od napora poljoprivrednika koji unapređuju zemlju. A kako nam je Bog dao zemlju da je unaprijedimo, ona istinski pripada onima koji je unapređuju.

Upravo ovakvo obrazloženje stoji iza većinske odluke Vrhovnog suda u slučaju Kelo protiv gradske uprave Novog Londona. Nema sumnje da su gospođica Kelo i njezini susjedi posjedovali spornu zemlju, ali ju, prema zaključku Suda, nisu mogli ili htjeli iskoristiti na najbolji mogući način. Stoga je jedini način na koji je gradska vlast mogla osigurati najbolju ekonomsku upotrebu spomenute zemlje bio taj da iskoristi moć koja proizlazi iz prava eksproprijacije vlasništva u javne svrhe i prisilno preuzme zemljište.

Sve navedeno se nadovezuje na moju prethodno spomenutu poantu – da uvjerljivost bilo koje Lockeanske teorije o obrani ustanovljenih vlasničkih prava od države koja ih je utvrdila, ovisi o postojanju granice, iza koje seže neograničena količina obradive zemlje. S druge strane, to zahtijeva uklanjanje (mentalno, a uglavnom i u brutalnoj realnosti) onih ljudi koji već žive iza te granice i koriste spomenutu zemlju za preživljavanje.

Nadalje, osvrnimo se na Lockeov stav o ropstvu. Lockeova reputacija kao protivnika ropstva dijelom počiva na pogrešnom shvaćanju, a dijelom na činjenici da je ponudio ograničenije opravdanje ropstva od ranijih autora.

Što se tiče pogrešnog shvaćanja, Lockeova često citirana izjava da je „ROPSTVO toliko odvratno i jadno stanje čovjeka, i toliko oprečno velikodušnom temperamentu i hrabrosti naše nacije; da je teško zamisliti Engleza, a kamoli gospodina, kako zagovara isto“, zvuči kao apsolutna osuda. No, zapravo bi
[Lockeova] opća teorija vlasništva ima upravo ista obilježja: obranu prava Engleza na vlasništvo i slobodu koja zvuči liberalno i koju se koristi kao opravdanje čina njihovog dokidanja tih istih prava starosjedilačkim narodima
bilo ispravnije kada bismo je protumačili kao raniju verziju šovinističkog poimanja izraženog u stavu da „Britanci nikad, nikad, nikad neće biti robovi.“
 

Lockeova je namjera u tom odlomku bila srušiti ideju Sir Roberta Filmera prema kojoj bi se Englezi (uključujući američke Engleze) mogli svojevoljno podčiniti vladi prožetoj apsolutističkim pretenzijama dinastije Stuarta – dakle, on se terminom „ropstvo“ referirao na takvo podčinjavanje. Pritom je za njega robovlasništvo, koje podrazumijeva i pravo na odlučivanje o životu i smrti robova, apsolutno dopušteno u slučaju da se radi o „zarobljenicima iz pravednog rata“. U njegovu radu na Ustavu dviju saveznih država Karolina, Locke je proširio to apsolutno pravo i na vlasnike afroameričkih robova.

Ovdje dolazi do očite kontradikcije. Premda su Afrikanci često porobljavani nakon ratnih pohoda, nema nikakva razloga da pretpostavimo kako su ti ratovi bili pravedni, dok je očigledno nemoguće proširiti ovakvo obrazloženje na njihovo potomstvo.

Stoga su neki proučavatelji Lockea zaključili da se njegova politička pozicija nalazi u licemjernoj kontradikciji naspram njegovih teorijskih stavova. Međutim, ovakva ocjena djeluje prevelikodušno prema Lockeu kao teoretičaru.

Kao što smo vidjeli, njegova opća teorija vlasništva ima upravo ista obilježja: obranu prava Engleza na vlasništvo i slobodu koja zvuči liberalno i koju se koristi kao opravdanje čina njihovog dokidanja tih istih prava starosjedilačkim narodima. Slično tome, u njegovim često hvaljenim „Pismima o toleranciji“, uspio je iznaći razloge za isključivanje katolika i ateista, kako bi jedini predviđeni uživaoci tolerancije bili pobunjeni protestanti poput njega samog.

Locke je Amerikanac u još jednom ključnom pogledu. Njegove su spise uglavnom ignorirali u Engleskoj, dok su na važnosti dobili gotovo isključivo zbog njihova utjecaja na osnivače SAD-a.

Točnije, Lockeova su načela savršeno odgovarala južnim federalistima koji su dominirali ranim razdobljem SAD-a. S jedne strane, opravdavala su pobunu protiv britanske krune. S druge strane, odbijala su bilo kakvo uplitanje u vlasnička prava, uključujući robovlasništvo. Promatramo li je u širem kontekstu, Lockeova teorija stajala je u opoziciji spram radikalnih demokratskih potencijala proizišlih iz Američke revolucije, koje su zastupale osobe poput Benjamina Franklina i Thomasa Painea.

John Stuart Mill, oko 1870. godine (izvor: commons.wikimedia.org).
John Stuart Mill, oko 1870. godine (izvor: commons.wikimedia.org).

Kritičari su u Lockeovo vrijeme istaknuli kontradikcije inherentne njegovoj poziciji, a sumirao ih je staromodni torijevac dr. Samuel Johnson, zapitavši „kako je moguće da najglasnije vapaje za slobodom čujemo od onih koji drže crnce?“ (Johnsonovo prijateljstvo s njegovim jamajčanskim slugom Francisom Barberom, bivšim robom, upečatljivo svjedoči o njegovu karakteru.)

No povijest pišu pobjednici. Locke je profitirao od iste historijske amnezije koja je sve osnivače SAD-a, među kojima su najpoznatiji Jefferson i Madison, zajedno s prijeratnim vođama poput Calhouna i Clayja, oslobodila krivnje u ulozi održavanja i proširivanja ropstva. Ova je amnezija pojačana dominacijom pro-robovlasničke dunningške škole u raspravama o povijesti Građanskog rata i razdoblja Rekonstrukcije. Ovim se pitanjima počelo ponovno baviti tek nakon pojave Pokreta za građanska prava.

Ako Lockea ispravno svrstamo među zagovaratelje eksproprijacije i porobljavanja, kakve to onda implikacije povlači po klasični liberalizam i libertarijanizam? Najznačajnija je od njih ona da nema opravdanja za tretiranje vlasničkih prava kao fundamentalnih ljudskih prava, u istom rangu s osobnim slobodama i slobodom govora.

Istinski liberalnu tradiciju ne predstavlja Locke nego John Stuart Mill, čija je svesrdna predanost političkim slobodama u skladu s njegovim postupnim usvajanjem socijalizma (doduše, u prilično prerađenom i apstraktnom obliku).

Mill nije bio savršen, o čemu svjedoči njegova podrška britanskom imperijalizmu u službi dužnosnika Istočnoindijske kompanije, a u širem kontekstu njegova podrška ograničavanju demokratskih većina. No, Millova verzija liberalizma postala je demokratičnija jer su se strahovi o diktaturi većine, iz iskustva pokazali neutemeljenima. U kontrastu s time, Lockeov klasični liberalizam otvrdnuo je u dogmu vlasništva.

Mill je prepoznao da su tržišta i vlasnička prava institucije čije se postojanje opravdava njihovom korisnošću, umjesto nekim temeljnim ljudskim pravom. Vlasti se ne bi trebale uplitati u tržišta tamo gdje ona dobro funkcioniraju. Međutim, kada tržišta zakažu, kako to često biva slučaj, sasvim je prikladno modificirati vlasnička prava i rezultate tržišne utakmice ili sve skupa zamijeniti izravnom javnom kontrolom.

Prihvaćene ideje mijenjaju se polako, a standardni prikaz Lockea kao branitelja slobode vjerojatno će se još godinama održavati. Ipak, preispitivanje je u tijeku, a ishod je neizbježan. Locke je bio teorijski zagovaratelj eksproprijacije i porobljavanja, kao i osobni sudionik u tim procesima. Njegov klasični liberalizam ne jamči slobodu nikome osim posjednicima kapitalističkog privatnog vlasništva.

 

John Quiggin, australski ekonomist, vodi blog na Crooked Timberu.

Vezani članci

  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 9. prosinca 2019. Indikator trenutnog raspoloženja Na valu široke podrške javnosti, zahtjev za dostojanstvom koji su prosvjetne radnice i radnici artikulirali kroz ustrajnu trideset i šestodnevnu štrajkačku borbu za povećanje plaća kroz 6,11% veće koeficijente složenosti poslova, nagovijestio je potencijale, ali i ograničavajuće faktore idućih etapa borbe za širu političku i društvenu promjenu. Unatoč visokoj aktivnosti u štrajkačkoj bazi i dobro pogođenom trenutku, sindikalna su vodstva zbog selektivnog uvažavanja imperativnog mandata u konačnici kapitulirala, pristavši na tek gradualno povećanje koeficijenata samo za nastavno osoblje, čime su pogazila jedinstvo i solidarnost štrajkačkog pokreta.
  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve