Muke po akademskom pisanju ili zašto se piše diplomski rad

Poteškoće pri pisanju akademskih radova i tržišna rješenja pomoću kojih studenti doskaču izvršavanju svojih obaveza služe kao ulazna točka u problematiziranje klasnih odnosa te emancipatornog potencijala unutar polja obrazovanja koje se u literaturi o radikalnim pedagogijama naziva „bankarskim“ i svojim ustrojem odnosa moći dovodi do manjka osjećaja odgovornosti za aktivno i angažirano promišljanje uloge intelektualaca u društvu.

Studenti Sveučilišta u Nebraski na promociji (izvor: John Walker prema Creative Commons licenci).

„Diplomski rad može biti prilika (čak i ako je sve ostalo na studijama bilo razočaravajuće ili frustrirajuće) da se povrati pozitivan stav prema studijama, koje treba shvatiti ne kao akumuliranje znanja već kao kritičku elaboraciju određenog iskustva, kao sticanje sposobnosti (korisne za budućnost) da se uoči problem, da mu se pristupi na određen način i da se zatim izloži u skladu s određenim tehnikama komunikacije.“[1]

Postoji jedna benigna, ali zanimljiva i praktična knjižica Umberta Eca pod nazivom „Kako se piše diplomski rad“, u kojoj se autor prihvatio posla da objasni studenticama i studentima kako i zašto (na)pisati diplomski rad (i vrijedi ju pročitati već na kraju srednjoškolskog obrazovanja ili na prvoj godini studija). Knjiga obiluje metodološkim savjetima koji su aktualni i primjenjivi već gotovo četrdeset godina nakon prvog izdanja, ali i motivacijskim momentima kojima autor ukazuje na nejednakosti u obrazovanju koje generiraju i perpetuiraju raznovrsne anomalije obrazovnog sustava i njegove tržišne, neoliberalne logike. Jedna od tih anomalija danas se može sumirati kratkim, distopijskim motom o pisanju diplomskog rada: „Ako ga ne mogu napisati, kupit ću ga.“ U stvarnom (studentskom) životu taj „ne mogu“ u rečenici podrazumijeva različita značenja, poput samoapologetike: „ne mogu“ jer
Dijagram koji prikazuje najčešće korišteni oblik plagiranja u akademskom životu (izvor: commons.wikimedia.org).
Dijagram koji prikazuje najčešće korišteni oblik plagiranja u akademskom životu (izvor: commons.wikimedia.org).
radim (a radim da bih preživio/preživjela i da bih si mogao/la platiti studij), jer učim za druge ispite, jer prolazim kroz teško razdoblje, jer sam ga prekasno počeo/la pisati, jer nemam motivaciju, itsl. Mnogo je potencijalnih razloga zašto netko ne može napisati diplomski rad.
 

S druge strane, trgovina diplomskih (ali i svih drugih znanstvenih) radova (raz)otkriva jedan fenomen u obrazovnom sustavu o kojemu se u akademskoj zajednici ne piše i ne govori mnogo niti dovoljno elaborirano. Sveučilišta najavljuju i uvode programe za detektiranje plagijatâ, a javnost i (poneki) akademski duhovi uzbune se kada u medije dospije priča o kupljenom diplomskom radu u političkim i politikantskim redovima pa iz toga proizađe pokoji tekst u dnevnom tisku, ali kritičkog, razrađenog istraživanja (a koje nije samo dijagnoza stanja, već i pokušaj da se pronađe i/ili ponudi rješenje) o plagijatu u visokoškolskom obrazovanju nema. Neće niti ovaj tekst, nažalost, ponuditi lijek za naš obrazovni sustav i njegove birokratsko-tržišne bolesti. Neće možda niti postaviti točnu dijagnozu, ali će (pokušati) započeti dijalog o ekonomskom imperativu u visokoškolskom obrazovanju te ukazati na (ne)jednakost, (ne)autentičnost, (ne)poštenje i (ne)znanje u akademskoj zajednici koje taj imperativ stvara i održava.

„[N]ema sumnje da student koji radi ima manje vremena, manje energije, a obično i manje novca za iscrpna istraživanja (koja podrazumevaju kupovinu retkih i skupih knjiga, putovanja u inostranstvo i korišćenje stranih izvora). (…) Donedavno istraživački rad je u celom svetu bio privilegija bogatih studenata. Ne može se reći da današnje stipendije za studiranje, za rad i boravak u inostranstvu i razni fondovi rešavaju sve probleme. (…) Ne preostaje nam ništa drugo nego da se nadamo da će studenti iz različitih socijalnih sredina moći da studiraju bez većih odricanja.“[2]

Iako na trenutke nadilazi priručničku strukturu i narav knjige-vodiča, Eco naposljetku ipak zadržava ekumenski pristup, ne pretendirajući na rješavanje ozbiljnih problema socijalne strukture te postojećih zakonskih odredbi, uz nadu da će ipak doći bolja vremena za obrazovni sustav i akademsku zajednicu. No javni sustav obrazovanja i danas samo perpetuira postojeće klasne odnose, potvrđujući da nismo svi rođeni s jednakim (obrazovnim) šansama. Jedan je takav mehanizam na srednjoškolskoj razini i podjela na strukovne škole i gimnazije, a upravo taj mehanizam generira i mnoge druge anomalije na visokoškolskoj razini. Pohađanje
Studentice jedne novozelandske više srednje škole (izvor: commons.wikimedia.org).
Studentice jedne novozelandske više srednje škole (izvor: commons.wikimedia.org).
mnogih strukovnih škola ne podrazumijeva i često ne omogućava nastavak školovanja na nekom visokom učilištu, a takve strukovne škole uglavnom upisuju djeca slabijeg imovinskog stanja i sa slabijim socijalnim i kulturnim kapitalom.
 

Kada djeca slabijeg imovinskog stanja (koja su često i prva generacija u obitelji koja se obrazuje na visokoškolskoj razini) upišu fakultet, i dalje se suočavaju s brojnim odricanjima, uz nedovoljnu podršku državnog aparata (i obitelji) koji kao pomoć nudi studentske kredite (za koje je potrebno imati zaposlenog roditelja koji svojom plaćom zadovoljava bankarske uvjete da bi mogao biti jamac) i stipendije za koje je potrebno imati dovoljno visoke ocjene, što je često nemoguće ostvariti kada se radi uz studij. Međutim, djeca iz srednje i više klase upisuju gimnazijske programe i nakon toga nastavljaju svoje obrazovanje (jer im to roditelji uglavnom mogu priuštiti). Ova je podjela klasnih uloga u obrazovanju samo uvod u proizvodnju vladajućih i podređenih, poslodavaca i posloprimaca te produbljivanje podjele na bogate koji postaju još bogatiji i siromašne koji se zadržavaju u siromaštvu (i neznanju). Na tom tragu, sve se više raspravlja o tržišnoj (ne)isplativosti obrazovnih programa. Obrazovanje se podvrgava tržišnoj logici i interesima kapitala pa je ekonomski imperativ obrazovnog sustava zamaskiran parolom o integraciji znanosti i gospodarstva te transparentnijoj i boljoj usklađenosti obrazovanja s tržištem rada.

„Transformacija obrazovnog procesa u vlasničkim operacijama sa znanjem kao robom koja se skriva pod eufemizmom „društvo znanja“, razrješava pravno garantirana prava raspolaganja od njezina ekonomskog temelja. Nalazimo se na početku novog ropstva. No rijetko se ropstvo događa bez pristanka pojedinaca koji se nadaju prednosti u odnosu na konkurenciju.“[3]

U tim je okolnostima neophodno promišljati prostor(e) za emancipaciju. Paulo Freire upozorava na povezanost obrazovanja i društvenih promjena i predlaže sustav koji oslobađa učenika, tj. obrazovanje u kojem učenik kritički preispituje, razmišlja i sam donosi zaključke.[4] Ipak, Freire razlikuje dvije vrste obrazovanja: prvo je obrazovanje za oslobođenje, a drugo je „bankarsko“ obrazovanje. U dominantnom, „bankarskom“ konceptu obrazovanja učitelj podučava, a učenike treba podučavati; učitelj
Propagandni poster iz sredine 20. stoljeća koji poziva na upis u škole za odrasle (izvor: Public Domain Pictures).
Propagandni poster iz sredine 20. stoljeća koji poziva na upis u škole za odrasle (izvor: Public Domain Pictures).
zna sve, a učenici ne znaju ništa; učitelj misli, a učenici su oni za koje učitelj misli; učitelj govori, a učenici (poslušno) slušaju; učitelj disciplinira, a učenike treba disciplinirati; učitelj bira i nameće svoj izbor, a učenici ga se pridržavaju; učitelj radi, a učenici imaju privid da rade dok gledaju učitelja kako radi; učitelj kreira program, učenici se prilagođavaju; učitelj zamjenjuje autoritet znanja svojim profesionalnim autoritetom koji suprotstavlja slobodi učenika; učitelj je subjekt procesa učenja, a učenici su puki objekti. I upravo u tom „bankarskom“ sustavu kojemu pripadamo, student/ica, neslobodno i nekritički, prolazi kroz obrazovanje, zbrajajući, prepisujući, reciklirajući, spajajući te naposljetku, trgujući svojim (ne)znanjem.
 

Birokratsku logiku obrazovnog sustava prati tiranija osobnih životopisa i, paradoksalno, manjak osjećaja odgovornosti i aktivnog, angažiranog promišljanja uloge intelektualaca u društvu, što je dovelo do ideje da se diplomski ili bilo koji drugi rad, ako se ne može napisati – jednostavno kupi. A ta se ideja ne vezuje samo uz studenta/icu koji/a se školuje uz rad (pa nema vremena koje bi mogao/la uložiti u pisanje), već i onog/u koji/a „samo“ studira (pa nema motivaciju niti smatra važnim da to sam/a napiše). Neovisno o platežnoj moći, svi su u bespoštednoj utrci za ECTS bodovima, zagušeni i opterećeni poduzetničkim individualizmom, izgubili osjećaj odgovornosti. Pripremaju se za tržište rada (koje za njih nije spremno) pa nije toliko važno jesu li naučili, već jesu li položili. Upravo je ta anomalija svojevrsna sinegdoha za obrazovni sustav i njegovu tržišnu, neoliberalnu logiku. „Reformatori obrazovanja, obratite pozornost na to!“[5]

„[M]oramo misliti i na studente koji su prinuđeni da pišu rad da bi što pre diplomirali i postigli bar rang zbog kojeg su se upisali na fakultet. Neki od njih imaju i po četrdeset godina. To su oni kojima treba savet kako da napišu rad za mesec dana, za bilo koju ocenu, samo da što pre završe i odu s fakulteta. (…) Ako to traže, ako su žrtve jednog paradoksalnog pravnog uređenja koje ih primorava da diplomom rešavaju bolna finansijska pitanja, mogu da urade dve stvari:

 

1) da za razumnu sumu novca nađu nekoga ko će im napisati rad

 

2) ili da prepišu rad koji je neko napisao pre više godina na drugom univerzitetu (nije preporučljivo prepisati objavljen rad, pa čak ni sa stranog jezika, jer bi ga iole informisani profesor mogao prepoznati; ali ima smisla, a i šansi da se srećno izvučete, prepisati u Milanu jedan rad iz Katanije; treba se, naravno, raspitati da li je mentor pre Milana predavao u Kataniji; dakle, i prepisivanje je u ovom slučaju inteligentan i istraživački rad).

 

Jasno je da su dva saveta koja smo upravo dali nezakonita. Kao da nekome kažete: ‘Ako odeš u urgentni centar i lekar odbije da te primi, stavi mu nož pod grlo.’ U oba slučaja radi se o potezima očajnika.“[6]

 

Bilješke:

[1] Umberto Eco, Kako se piše diplomski rad (Beograd: Narodna knjiga / Alfa, 2000), 9.

[2] Isto, 15.

[3] Ingrid Lohmann, „Poslije neoliberalizma: Mogu li nacionalno-državni obrazovni sustavi preživjeti ‘slobodno tržište’?“ Europski glasnik 14 (2009), 429.

[4] Paulo Freire, Pedagogija obespravljenih (Zagreb: Odraz, 2002).

[5] Emile-Auguste Chartier – Alain, „Bilješke o obrazovanju,“ Europski glasnik 14 (2009), 153.

[6] Eco, 16.

 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Plagijat u tri koraka“, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve