Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra?
Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.

Europska unija naprosto je odlučila kako neće biti odredište za izbjeglice.
Nedavno utapanje 500 izbjeglica i migranata u Sredozemnom moru ne samo da je bilo moguće spriječiti, već se može ustvrditi i da ga je uzrokovala politika – kolokvijalno poznata pod nazivom „Tvrđava Europa“, osmišljena kako bi se tražiteljima azila putovanje prema Europi učinilo što tegobnijim.
Dvoličan pristup Europske unije prema ljudskim pravima rijetko je kada bio tako grubo očigledan kao iz njezina tretmana prema izbjeglicama. Članak 4. iz Europske konvencije o ljudskim pravima u tom je pogledu nedvosmislen (PDF). „Zabranjen je kolektivni izgon stranaca.“ Tako glasi članak u cijelosti. Ne uvjetuje ga se niti ublažava ni na koji način, jer se sâmo načelo smatra samorazumljivim.
No, obratite pozornost na nastavak priče. U prvoj rečenici nedavnog sporazuma između EU i Turske navodi se pak sljedeće: „Svi novi migranti koji neregularno prolaze iz Turske prema grčkim otocima od 20. ožujka 2016. godine bit će vraćeni u Tursku.“ Samo bi se uz pomoć najnategnutijeg lingvističkog delikta moglo tvrditi kako nije riječ o „kolektivnom izgonu“.
Quid pro quo s Turskom podrazumijeva priljev novca i brži pristup Europskoj uniji.
Međutim, takva se politika samo nadovezuje na ono što je već djelatno. Prema Europskom vijeću za izbjeglice i prognanike, „ilegalni otpor“ oduvijek je bio dio strategije „Tvrđave Europe“. No sada je to u potpunosti centralizirana, eksplicitna komponenta antiizbjegličke politike Europske unije.
Izbjeglice koje uspiju doći do Europe često su izložene nasilju i ucjenama koje provodi vlast.
Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.
Najvjerojatnije će ih držati u „nehumanim uvjetima“, kako ih naziva Amnesty – bilo da je riječ o Lampedusi, gdje je gradonačelnik na tom otoku usporedio uvjete zbrinjavanja izbjeglica s uvjetima u koncentracijskom logoru, ili u Bugarskoj, gdje migranti žive u strahu od rasističkih napada, ili pak u Calaisu, gdje vlasti – čak i ako su svjesne da ne postoji druga alternativa – ne oklijevaju pri rušenju improviziranih kuća u kojima su izbjeglice prisiljene živjeti.
Čak i mjere koje su predstavljene u navodno humanitarnom duhu dolaze s figom u džepu. Nakon prošlogodišnjih utapanja, članice EU sporazumjele su se o utrostručenju financijskih sredstava za Operaciju Triton.
Ista je operacija naširoko predstavljena kao misija potrage i spašavanja. Međutim, kao što je to jasno pokazao BBC, kod Operacije Triton ustvari je riječ o pomorskoj patroli čiji je cilj odvraćanje migrantskih brodica i čime se „zaustavlja protok afričkih migranata“.
Europski čelnici rado krive trgovce ljudima za morska utapanja, a protekle su godine zaprijetili i da će ih „bombardirati“. Međutim, oni su sami osnažili trgovce ljudima i stvorili uvjete za ovakve katastrofe.
Uz ilegalna odbacivanja, brutalna zadržavanja te pomorska maltretiranja, opcije za izbjeglice sve su okrutnije. Ako u Grčku pristignu kopnenim putevima, bit će protjerani.
Stoga riskiraju smrt utapanjem, zbijeni u pretrpanim čamcima kojima prelaze iz Libije u Italiju, ili iz Maroka u Španjolsku, pokušavajući izbjeći patrole Frontexa.
Posljedično, broj smrtnih slučajeva na moru u Sredozemlju raste već godinama, dok u drugim dijelovima svijeta opada.
Prema izvještaju Međunarodne organizacije za migracije iz 2014. godine, rastući broj smrtnih slučajeva na moru povezan je s jačanjem graničnih kontrola (PDF). Navodeći brojke Frontexa, pokazuju kako se korištenje kopnenih puteva smanjilo kao reakcija na sve veće prepreke pri takvom putovanju, dok je popularnost morskih ruta paralelno porasla.
Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.
Švedska je 2014. godine primila najveći broj izbjeglica u odnosu na brojnost svojeg stanovništva, i to je još uvijek predstavljalo tek 0,3 posto njezina ukupnog stanovništva. Diljem EU, ukupan broj ilegalnih migranata varira između 0,38 posto i 0,77 posto stanovništva – a većina njih pristiže legalno, avionom, i s radnom vizom. EU je opsjednuta kontroliranjem tajnih migrantskih puteva, unatoč činjenici da se radi o malenoj kapi u moru ukupnih migracija.
Ne radi se o brojkama. Riječ je o političkoj volji. EU je naprosto odlučila da neće biti odredište za izbjeglice, a države članice zaokupljene su skupljanjem političkih bodova na temelju raspirivanja straha.
Pet stotina osoba, koliko ih se utopilo ranije ovoga mjeseca, može se pridodati ukupnoj brojci od preko 22 000 migranata koliko ih je od 2000. godine, u pokušajima da dođu do Europe, poginulo. Željeli su prijeći granicu kako bi spasili svoje živote. Umjesto spasa, granica im je donijela smrt.
Richard Seymour je autor i komentator iz Londona. Pisao je za The Guardian, London Review of Books te mnoge druge publikacije.