Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra?

Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.

Izbjeglice iz Sirije i Iraka stižu preko Turske do grčkog otoka Lezbos, a pomažu im španjolski dobrovoljni spasioci (izvor: commons.wikimedia.org).

Europska unija naprosto je odlučila kako neće biti odredište za izbjeglice.

 

Nedavno utapanje 500 izbjeglica i migranata u Sredozemnom moru ne samo da je bilo moguće spriječiti, već se može ustvrditi i da ga je uzrokovala politika – kolokvijalno poznata pod nazivom „Tvrđava Europa“, osmišljena kako bi se tražiteljima azila putovanje prema Europi učinilo što tegobnijim.

Dvoličan pristup Europske unije prema ljudskim pravima rijetko je kada bio tako grubo očigledan kao iz njezina tretmana prema izbjeglicama. Članak 4. iz Europske konvencije o ljudskim pravima u tom je pogledu nedvosmislen (PDF). „Zabranjen je kolektivni izgon stranaca.“ Tako glasi članak u cijelosti. Ne uvjetuje ga se niti ublažava ni na koji način, jer se sâmo načelo smatra samorazumljivim.

No, obratite pozornost na nastavak priče. U prvoj rečenici nedavnog sporazuma između EU i Turske navodi se pak sljedeće: „Svi novi migranti koji neregularno prolaze iz Turske prema grčkim otocima od 20. ožujka 2016. godine bit će vraćeni u Tursku.“ Samo bi se uz pomoć najnategnutijeg lingvističkog delikta moglo tvrditi kako nije riječ o „kolektivnom izgonu“.

Quid pro quo s Turskom podrazumijeva priljev novca i brži pristup Europskoj uniji.

Međutim, takva se politika samo nadovezuje na ono što je već djelatno. Prema Europskom vijeću za izbjeglice i prognanike, „ilegalni otpor“ oduvijek je bio dio strategije „Tvrđave Europe“. No sada je to u potpunosti centralizirana, eksplicitna komponenta antiizbjegličke politike Europske unije.

Izbjeglice koje uspiju doći do Europe često su izložene nasilju i ucjenama koje provodi vlast.

Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.

Najvjerojatnije će ih držati u „nehumanim uvjetima“, kako ih naziva Amnesty – bilo da je riječ o Lampedusi, gdje je gradonačelnik na tom otoku usporedio uvjete zbrinjavanja izbjeglica s uvjetima u koncentracijskom logoru, ili u Bugarskoj, gdje migranti žive u strahu od rasističkih napada, ili pak u Calaisu, gdje vlasti – čak i ako su svjesne da ne postoji druga alternativa – ne oklijevaju pri rušenju improviziranih kuća u kojima su izbjeglice prisiljene živjeti.

Čak i mjere koje su predstavljene u navodno humanitarnom duhu dolaze s figom u džepu. Nakon prošlogodišnjih utapanja, članice EU sporazumjele su se o utrostručenju financijskih sredstava za Operaciju Triton.

Ista je operacija naširoko predstavljena kao misija potrage i spašavanja. Međutim, kao što je to jasno pokazao BBC, kod Operacije Triton ustvari je riječ o pomorskoj patroli čiji je cilj odvraćanje migrantskih brodica i čime se „zaustavlja protok afričkih migranata“.

Europski čelnici rado krive trgovce ljudima za morska utapanja, a protekle su godine zaprijetili i da će ih „bombardirati“. Međutim, oni su sami osnažili trgovce ljudima i stvorili uvjete za ovakve katastrofe.

Uz ilegalna odbacivanja, brutalna zadržavanja te pomorska maltretiranja, opcije za izbjeglice sve su okrutnije. Ako u Grčku pristignu kopnenim putevima, bit će protjerani.

Stoga riskiraju smrt utapanjem, zbijeni u pretrpanim čamcima kojima prelaze iz Libije u Italiju, ili iz Maroka u Španjolsku, pokušavajući izbjeći patrole Frontexa.

Posljedično, broj smrtnih slučajeva na moru u Sredozemlju raste već godinama, dok u drugim dijelovima svijeta opada.

Prema izvještaju Međunarodne organizacije za migracije iz 2014. godine, rastući broj smrtnih slučajeva na moru povezan je s jačanjem graničnih kontrola (PDF). Navodeći brojke Frontexa, pokazuju kako se korištenje kopnenih puteva smanjilo kao reakcija na sve veće prepreke pri takvom putovanju, dok je popularnost morskih ruta paralelno porasla.

Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.

Švedska je 2014. godine primila najveći broj izbjeglica u odnosu na brojnost svojeg stanovništva, i to je još uvijek predstavljalo tek 0,3 posto njezina ukupnog stanovništva. Diljem EU, ukupan broj ilegalnih migranata varira između 0,38 posto i 0,77 posto stanovništva – a većina njih pristiže legalno, avionom, i s radnom vizom. EU je opsjednuta kontroliranjem tajnih migrantskih puteva, unatoč činjenici da se radi o malenoj kapi u moru ukupnih migracija.

Ne radi se o brojkama. Riječ je o političkoj volji. EU je naprosto odlučila da neće biti odredište za izbjeglice, a države članice zaokupljene su skupljanjem političkih bodova na temelju raspirivanja straha.

Pet stotina osoba, koliko ih se utopilo ranije ovoga mjeseca, može se pridodati ukupnoj brojci od preko 22 000 migranata koliko ih je od 2000. godine, u pokušajima da dođu do Europe, poginulo. Željeli su prijeći granicu kako bi spasili svoje živote. Umjesto spasa, granica im je donijela smrt.

 

Richard Seymour je autor i komentator iz Londona. Pisao je za The Guardian, London Review of Books te mnoge druge publikacije.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve