Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra?

Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.

Izbjeglice iz Sirije i Iraka stižu preko Turske do grčkog otoka Lezbos, a pomažu im španjolski dobrovoljni spasioci (izvor: commons.wikimedia.org).

Europska unija naprosto je odlučila kako neće biti odredište za izbjeglice.

 

Nedavno utapanje 500 izbjeglica i migranata u Sredozemnom moru ne samo da je bilo moguće spriječiti, već se može ustvrditi i da ga je uzrokovala politika – kolokvijalno poznata pod nazivom „Tvrđava Europa“, osmišljena kako bi se tražiteljima azila putovanje prema Europi učinilo što tegobnijim.

Dvoličan pristup Europske unije prema ljudskim pravima rijetko je kada bio tako grubo očigledan kao iz njezina tretmana prema izbjeglicama. Članak 4. iz Europske konvencije o ljudskim pravima u tom je pogledu nedvosmislen (PDF). „Zabranjen je kolektivni izgon stranaca.“ Tako glasi članak u cijelosti. Ne uvjetuje ga se niti ublažava ni na koji način, jer se sâmo načelo smatra samorazumljivim.

No, obratite pozornost na nastavak priče. U prvoj rečenici nedavnog sporazuma između EU i Turske navodi se pak sljedeće: „Svi novi migranti koji neregularno prolaze iz Turske prema grčkim otocima od 20. ožujka 2016. godine bit će vraćeni u Tursku.“ Samo bi se uz pomoć najnategnutijeg lingvističkog delikta moglo tvrditi kako nije riječ o „kolektivnom izgonu“.

Quid pro quo s Turskom podrazumijeva priljev novca i brži pristup Europskoj uniji.

Međutim, takva se politika samo nadovezuje na ono što je već djelatno. Prema Europskom vijeću za izbjeglice i prognanike, „ilegalni otpor“ oduvijek je bio dio strategije „Tvrđave Europe“. No sada je to u potpunosti centralizirana, eksplicitna komponenta antiizbjegličke politike Europske unije.

Izbjeglice koje uspiju doći do Europe često su izložene nasilju i ucjenama koje provodi vlast.

Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.

Najvjerojatnije će ih držati u „nehumanim uvjetima“, kako ih naziva Amnesty – bilo da je riječ o Lampedusi, gdje je gradonačelnik na tom otoku usporedio uvjete zbrinjavanja izbjeglica s uvjetima u koncentracijskom logoru, ili u Bugarskoj, gdje migranti žive u strahu od rasističkih napada, ili pak u Calaisu, gdje vlasti – čak i ako su svjesne da ne postoji druga alternativa – ne oklijevaju pri rušenju improviziranih kuća u kojima su izbjeglice prisiljene živjeti.

Čak i mjere koje su predstavljene u navodno humanitarnom duhu dolaze s figom u džepu. Nakon prošlogodišnjih utapanja, članice EU sporazumjele su se o utrostručenju financijskih sredstava za Operaciju Triton.

Ista je operacija naširoko predstavljena kao misija potrage i spašavanja. Međutim, kao što je to jasno pokazao BBC, kod Operacije Triton ustvari je riječ o pomorskoj patroli čiji je cilj odvraćanje migrantskih brodica i čime se „zaustavlja protok afričkih migranata“.

Europski čelnici rado krive trgovce ljudima za morska utapanja, a protekle su godine zaprijetili i da će ih „bombardirati“. Međutim, oni su sami osnažili trgovce ljudima i stvorili uvjete za ovakve katastrofe.

Uz ilegalna odbacivanja, brutalna zadržavanja te pomorska maltretiranja, opcije za izbjeglice sve su okrutnije. Ako u Grčku pristignu kopnenim putevima, bit će protjerani.

Stoga riskiraju smrt utapanjem, zbijeni u pretrpanim čamcima kojima prelaze iz Libije u Italiju, ili iz Maroka u Španjolsku, pokušavajući izbjeći patrole Frontexa.

Posljedično, broj smrtnih slučajeva na moru u Sredozemlju raste već godinama, dok u drugim dijelovima svijeta opada.

Prema izvještaju Međunarodne organizacije za migracije iz 2014. godine, rastući broj smrtnih slučajeva na moru povezan je s jačanjem graničnih kontrola (PDF). Navodeći brojke Frontexa, pokazuju kako se korištenje kopnenih puteva smanjilo kao reakcija na sve veće prepreke pri takvom putovanju, dok je popularnost morskih ruta paralelno porasla.

Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.

Švedska je 2014. godine primila najveći broj izbjeglica u odnosu na brojnost svojeg stanovništva, i to je još uvijek predstavljalo tek 0,3 posto njezina ukupnog stanovništva. Diljem EU, ukupan broj ilegalnih migranata varira između 0,38 posto i 0,77 posto stanovništva – a većina njih pristiže legalno, avionom, i s radnom vizom. EU je opsjednuta kontroliranjem tajnih migrantskih puteva, unatoč činjenici da se radi o malenoj kapi u moru ukupnih migracija.

Ne radi se o brojkama. Riječ je o političkoj volji. EU je naprosto odlučila da neće biti odredište za izbjeglice, a države članice zaokupljene su skupljanjem političkih bodova na temelju raspirivanja straha.

Pet stotina osoba, koliko ih se utopilo ranije ovoga mjeseca, može se pridodati ukupnoj brojci od preko 22 000 migranata koliko ih je od 2000. godine, u pokušajima da dođu do Europe, poginulo. Željeli su prijeći granicu kako bi spasili svoje živote. Umjesto spasa, granica im je donijela smrt.

 

Richard Seymour je autor i komentator iz Londona. Pisao je za The Guardian, London Review of Books te mnoge druge publikacije.

Vezani članci

  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve