Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra?

Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.

Izbjeglice iz Sirije i Iraka stižu preko Turske do grčkog otoka Lezbos, a pomažu im španjolski dobrovoljni spasioci (izvor: commons.wikimedia.org).
Izbjeglice iz Sirije i Iraka stižu preko Turske do grčkog otoka Lezbos, a pomažu im španjolski dobrovoljni spasioci (izvor: commons.wikimedia.org).

Europska unija naprosto je odlučila kako neće biti odredište za izbjeglice.

 

Nedavno utapanje 500 izbjeglica i migranata u Sredozemnom moru ne samo da je bilo moguće spriječiti, već se može ustvrditi i da ga je uzrokovala politika – kolokvijalno poznata pod nazivom „Tvrđava Europa“, osmišljena kako bi se tražiteljima azila putovanje prema Europi učinilo što tegobnijim.

Dvoličan pristup Europske unije prema ljudskim pravima rijetko je kada bio tako grubo očigledan kao iz njezina tretmana prema izbjeglicama. Članak 4. iz Europske konvencije o ljudskim pravima u tom je pogledu nedvosmislen (PDF). „Zabranjen je kolektivni izgon stranaca.“ Tako glasi članak u cijelosti. Ne uvjetuje ga se niti ublažava ni na koji način, jer se sâmo načelo smatra samorazumljivim.

No, obratite pozornost na nastavak priče. U prvoj rečenici nedavnog sporazuma između EU i Turske navodi se pak sljedeće: „Svi novi migranti koji neregularno prolaze iz Turske prema grčkim otocima od 20. ožujka 2016. godine bit će vraćeni u Tursku.“ Samo bi se uz pomoć najnategnutijeg lingvističkog delikta moglo tvrditi kako nije riječ o „kolektivnom izgonu“.

Quid pro quo s Turskom podrazumijeva priljev novca i brži pristup Europskoj uniji.

Međutim, takva se politika samo nadovezuje na ono što je već djelatno. Prema Europskom vijeću za izbjeglice i prognanike, „ilegalni otpor“ oduvijek je bio dio strategije „Tvrđave Europe“. No sada je to u potpunosti centralizirana, eksplicitna komponenta antiizbjegličke politike Europske unije.

Izbjeglice koje uspiju doći do Europe često su izložene nasilju i ucjenama koje provodi vlast.

Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.

Najvjerojatnije će ih držati u „nehumanim uvjetima“, kako ih naziva Amnesty – bilo da je riječ o Lampedusi, gdje je gradonačelnik na tom otoku usporedio uvjete zbrinjavanja izbjeglica s uvjetima u koncentracijskom logoru, ili u Bugarskoj, gdje migranti žive u strahu od rasističkih napada, ili pak u Calaisu, gdje vlasti – čak i ako su svjesne da ne postoji druga alternativa – ne oklijevaju pri rušenju improviziranih kuća u kojima su izbjeglice prisiljene živjeti.

Čak i mjere koje su predstavljene u navodno humanitarnom duhu dolaze s figom u džepu. Nakon prošlogodišnjih utapanja, članice EU sporazumjele su se o utrostručenju financijskih sredstava za Operaciju Triton.

Ista je operacija naširoko predstavljena kao misija potrage i spašavanja. Međutim, kao što je to jasno pokazao BBC, kod Operacije Triton ustvari je riječ o pomorskoj patroli čiji je cilj odvraćanje migrantskih brodica i čime se „zaustavlja protok afričkih migranata“.

Europski čelnici rado krive trgovce ljudima za morska utapanja, a protekle su godine zaprijetili i da će ih „bombardirati“. Međutim, oni su sami osnažili trgovce ljudima i stvorili uvjete za ovakve katastrofe.

Uz ilegalna odbacivanja, brutalna zadržavanja te pomorska maltretiranja, opcije za izbjeglice sve su okrutnije. Ako u Grčku pristignu kopnenim putevima, bit će protjerani.

Stoga riskiraju smrt utapanjem, zbijeni u pretrpanim čamcima kojima prelaze iz Libije u Italiju, ili iz Maroka u Španjolsku, pokušavajući izbjeći patrole Frontexa.

Posljedično, broj smrtnih slučajeva na moru u Sredozemlju raste već godinama, dok u drugim dijelovima svijeta opada.

Prema izvještaju Međunarodne organizacije za migracije iz 2014. godine, rastući broj smrtnih slučajeva na moru povezan je s jačanjem graničnih kontrola (PDF). Navodeći brojke Frontexa, pokazuju kako se korištenje kopnenih puteva smanjilo kao reakcija na sve veće prepreke pri takvom putovanju, dok je popularnost morskih ruta paralelno porasla.

Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.

Švedska je 2014. godine primila najveći broj izbjeglica u odnosu na brojnost svojeg stanovništva, i to je još uvijek predstavljalo tek 0,3 posto njezina ukupnog stanovništva. Diljem EU, ukupan broj ilegalnih migranata varira između 0,38 posto i 0,77 posto stanovništva – a većina njih pristiže legalno, avionom, i s radnom vizom. EU je opsjednuta kontroliranjem tajnih migrantskih puteva, unatoč činjenici da se radi o malenoj kapi u moru ukupnih migracija.

Ne radi se o brojkama. Riječ je o političkoj volji. EU je naprosto odlučila da neće biti odredište za izbjeglice, a države članice zaokupljene su skupljanjem političkih bodova na temelju raspirivanja straha.

Pet stotina osoba, koliko ih se utopilo ranije ovoga mjeseca, može se pridodati ukupnoj brojci od preko 22 000 migranata koliko ih je od 2000. godine, u pokušajima da dođu do Europe, poginulo. Željeli su prijeći granicu kako bi spasili svoje živote. Umjesto spasa, granica im je donijela smrt.

 

Richard Seymour je autor i komentator iz Londona. Pisao je za The Guardian, London Review of Books te mnoge druge publikacije.

Vezani članci

  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve