Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra?

Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.

Izbjeglice iz Sirije i Iraka stižu preko Turske do grčkog otoka Lezbos, a pomažu im španjolski dobrovoljni spasioci (izvor: commons.wikimedia.org).

Europska unija naprosto je odlučila kako neće biti odredište za izbjeglice.

 

Nedavno utapanje 500 izbjeglica i migranata u Sredozemnom moru ne samo da je bilo moguće spriječiti, već se može ustvrditi i da ga je uzrokovala politika – kolokvijalno poznata pod nazivom „Tvrđava Europa“, osmišljena kako bi se tražiteljima azila putovanje prema Europi učinilo što tegobnijim.

Dvoličan pristup Europske unije prema ljudskim pravima rijetko je kada bio tako grubo očigledan kao iz njezina tretmana prema izbjeglicama. Članak 4. iz Europske konvencije o ljudskim pravima u tom je pogledu nedvosmislen (PDF). „Zabranjen je kolektivni izgon stranaca.“ Tako glasi članak u cijelosti. Ne uvjetuje ga se niti ublažava ni na koji način, jer se sâmo načelo smatra samorazumljivim.

No, obratite pozornost na nastavak priče. U prvoj rečenici nedavnog sporazuma između EU i Turske navodi se pak sljedeće: „Svi novi migranti koji neregularno prolaze iz Turske prema grčkim otocima od 20. ožujka 2016. godine bit će vraćeni u Tursku.“ Samo bi se uz pomoć najnategnutijeg lingvističkog delikta moglo tvrditi kako nije riječ o „kolektivnom izgonu“.

Quid pro quo s Turskom podrazumijeva priljev novca i brži pristup Europskoj uniji.

Međutim, takva se politika samo nadovezuje na ono što je već djelatno. Prema Europskom vijeću za izbjeglice i prognanike, „ilegalni otpor“ oduvijek je bio dio strategije „Tvrđave Europe“. No sada je to u potpunosti centralizirana, eksplicitna komponenta antiizbjegličke politike Europske unije.

Izbjeglice koje uspiju doći do Europe često su izložene nasilju i ucjenama koje provodi vlast.

Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.

Najvjerojatnije će ih držati u „nehumanim uvjetima“, kako ih naziva Amnesty – bilo da je riječ o Lampedusi, gdje je gradonačelnik na tom otoku usporedio uvjete zbrinjavanja izbjeglica s uvjetima u koncentracijskom logoru, ili u Bugarskoj, gdje migranti žive u strahu od rasističkih napada, ili pak u Calaisu, gdje vlasti – čak i ako su svjesne da ne postoji druga alternativa – ne oklijevaju pri rušenju improviziranih kuća u kojima su izbjeglice prisiljene živjeti.

Čak i mjere koje su predstavljene u navodno humanitarnom duhu dolaze s figom u džepu. Nakon prošlogodišnjih utapanja, članice EU sporazumjele su se o utrostručenju financijskih sredstava za Operaciju Triton.

Ista je operacija naširoko predstavljena kao misija potrage i spašavanja. Međutim, kao što je to jasno pokazao BBC, kod Operacije Triton ustvari je riječ o pomorskoj patroli čiji je cilj odvraćanje migrantskih brodica i čime se „zaustavlja protok afričkih migranata“.

Europski čelnici rado krive trgovce ljudima za morska utapanja, a protekle su godine zaprijetili i da će ih „bombardirati“. Međutim, oni su sami osnažili trgovce ljudima i stvorili uvjete za ovakve katastrofe.

Uz ilegalna odbacivanja, brutalna zadržavanja te pomorska maltretiranja, opcije za izbjeglice sve su okrutnije. Ako u Grčku pristignu kopnenim putevima, bit će protjerani.

Stoga riskiraju smrt utapanjem, zbijeni u pretrpanim čamcima kojima prelaze iz Libije u Italiju, ili iz Maroka u Španjolsku, pokušavajući izbjeći patrole Frontexa.

Posljedično, broj smrtnih slučajeva na moru u Sredozemlju raste već godinama, dok u drugim dijelovima svijeta opada.

Prema izvještaju Međunarodne organizacije za migracije iz 2014. godine, rastući broj smrtnih slučajeva na moru povezan je s jačanjem graničnih kontrola (PDF). Navodeći brojke Frontexa, pokazuju kako se korištenje kopnenih puteva smanjilo kao reakcija na sve veće prepreke pri takvom putovanju, dok je popularnost morskih ruta paralelno porasla.

Vlade u svoju obranu tvrde kako imaju velike poteškoće s kvotama za prihvat izbjeglica. Imajući u vidu akumulirane godine proizvodnje moralne panike kada su imigranti, nacionalna sigurnost te Islam posrijedi, ovo je nesumnjivo popularna tvrdnja. Međutim, ona je u potpunosti neosnovana.

Švedska je 2014. godine primila najveći broj izbjeglica u odnosu na brojnost svojeg stanovništva, i to je još uvijek predstavljalo tek 0,3 posto njezina ukupnog stanovništva. Diljem EU, ukupan broj ilegalnih migranata varira između 0,38 posto i 0,77 posto stanovništva – a većina njih pristiže legalno, avionom, i s radnom vizom. EU je opsjednuta kontroliranjem tajnih migrantskih puteva, unatoč činjenici da se radi o malenoj kapi u moru ukupnih migracija.

Ne radi se o brojkama. Riječ je o političkoj volji. EU je naprosto odlučila da neće biti odredište za izbjeglice, a države članice zaokupljene su skupljanjem političkih bodova na temelju raspirivanja straha.

Pet stotina osoba, koliko ih se utopilo ranije ovoga mjeseca, može se pridodati ukupnoj brojci od preko 22 000 migranata koliko ih je od 2000. godine, u pokušajima da dođu do Europe, poginulo. Željeli su prijeći granicu kako bi spasili svoje živote. Umjesto spasa, granica im je donijela smrt.

 

Richard Seymour je autor i komentator iz Londona. Pisao je za The Guardian, London Review of Books te mnoge druge publikacije.

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve