Feminizam nije moralna policija

U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.

Kućanski poslovi (izvor: Mario Mancuso prema Creative Commons licenci).
Kućanski poslovi (izvor: Mario Mancuso prema Creative Commons licenci).

U vrijeme ekonomske i društvene krize, ponovno posvećujemo prijeko potrebnu pažnju strukturnom odnosu rodne opresije i kapitalizma. Na koji bi način suvremena feministička kritika trebala dokinuti mit pogonjen prema akumulaciji kapitala – mit o dovršenoj emancipaciji žena?

Prilično je jednostavno razotkriti taj mit i pokazati da zapravo nije došlo do emancipacije žena, unatoč priključivanju velikog broja žena plaćenoj radnoj snazi – što nije bila univerzalna pojava, jer ako se osvrnemo na situaciju u socijalističkim, ali i u drugim državama koje su prošle strukturne reforme, vidjet ćemo da su žene izgubile nekadašnja radna mjesta, primjerice u javnom sektoru.
 
Dakle, nema sumnje kako ovo priključivanje žena plaćenoj radnoj snazi nije bilo univerzalni fenomen. No i u pojedinim zemljama, odnosno dijelovima zemalja u kojima je do toga došlo, primijetit ćemo da su žene bile integrirane na najnižoj razini, kroz oblike zaposlenja koji im nisu osiguravali nikakvu stvarnu neovisnost ili autonomiju. U velikom broju slučajeva žene su bile primorane raditi dva ili tri posla, te su u nekom smislu „napustile kućanstvo“ – namjerno to stavljam pod navodnike, jer nisu uistinu napustile kućanstvo.
Radni tjedan žena u današnje vrijeme traje jednako kao i za vrijeme industrijske revolucije, čak i u tzv. visoko razvijenim zemljama poput SAD-a
Naime, istovremeno su desetkovane sve usluge koje su funkcionirale kao podrška reprodukciji života i radne snage, tako da su žene morale biti, i još uvijek jesu prisutne na dva fronta – u kućanstvima, gdje obavljaju mnogo neplaćenog rada, ali i izvan doma. Dakle, radni tjedan žena u današnje vrijeme traje jednako kao i za vrijeme industrijske revolucije, čak i u tzv. visoko razvijenim zemljama poput SAD-a.
 
Žene žive u stanju vječne krize – neprestano rade. Primjerice, žene su u SAD-u glavni potrošači antidepresiva, jer pomoću njih uspijevaju izgurati tjedan. Usto, smanjila se granica očekivane životne dobi. Procjenjuje se da će današnje bijele pripadnice proletarijata živjeti pet godina kraće od svojih majki. U takvom trajnom kriznom stanju nemaju vremena za djecu, prijatelje ili obiteljski život. Priča se da se članovi američkih obitelji, ondje gdje je obitelj još uvijek na okupu, sastaju subotom na ručku, dok mimo toga svatko ide za svojim poslom, a djeca se iz škole vraćaju u prazan dom. Uzimajući sve navedeno u obzir, ne možemo uistinu govoriti o emancipaciji.
 

Kako vratiti emancipatorni, revolucionarni potencijal komodificiranog feminističkog pokreta? Odnosno, kako pluralitet ženskih glasova iz još uvijek dominantne kulturno-determinističke paradigme smjestiti u materijalističke kategorije? Postoje li načini kooperacije na razinama gdje postoje zajednički temelji ili gdje se prepoznaju taktičke prednosti?

Subverzivni, emancipatorni karakter feminističkog pokreta obnovit ćemo ako ga izbavimo iz zarobljeništva vlasti i Ujedinjenih Naroda te oslobodimo podređenosti neoliberalnoj ekonomiji. Feministički je pokret nastao kao pobuna protiv određenih granica koje su bile nametnute ženama u kapitalističkom društvu – protiv ograničavanja na neplaćeni rad u kućanstvu, protiv podređenosti muškarcima unutar i izvan obitelji, protiv manjka autonomije. U tom je smislu feministički pokret pokazivao golemi potencijal. Put prema oporavku pokreta danas leži u uvažavanju činjenice da su mnogi od problema s kojima smo se suočavale u prošlosti još uvijek prisutni,
Ženski ćemo pokret obnoviti kada prepoznamo međusobne dodirne točke i krenemo prema stvaranju zajedničkog terena borbe
te da promjene izazvane globalizacijom pod paskom UN-a i Svjetske banke ni na koji način nisu emancipirale žene. Polazeći od te spoznaje, danas možemo graditi pokret koji će između ostalog obnoviti taj subverzivni odnos prema cjelini procesa reprodukcije, i koji će biti u stanju iznova dati ključni značaj pitanju reprodukcije u feminističkim politikama.
 
Naime, feministički pokret svoje korijene ima upravo u analizi i borbi koja je povezana uz obitelj, seksualnost, kućanski rad i odnose s muškarcima. Kada se ženski pokret počeo baviti izvorima ženske podčinjenosti te joj pružati otpor, postalo je jasno da je potrebno transformirati nešto vrlo krucijalno u obiteljskim i seksualnim odnosima. Tek je kasnije feministička borba postala borba za jednakost, odnosno jednake mogućnosti, no isprva se radilo o borbi koja je bila usmjerena na odbijanje i pobunu protiv određenog tipa ugovora – bračnog ugovora, koji je podrazumijevao da žena obavlja kućanske poslove i opslužuje muškarca. Dakle, da obavlja ogromne količine neplaćenog rada jer je to u „prirodi žene“.
 
Problemi povezani s reprodukcijom danas ponovno uzrokuju veliku krizu u našim životima. Potrebno ih je iznova razmotriti, ojačati klasnu perspektivu i uključiti je u feminističku borbu. Treba početi stvarati poveznice između različitih skupina žena – crnih žena, bijelih žena, žena koje rade izvan kućanstva, žena koje prvenstveno rade u kućanstvu, žena koje obavljaju plaćene kućanske poslove i žena koje neplaćeno obavljaju kućanske poslove. Ženski ćemo pokret obnoviti kada prepoznamo međusobne dodirne točke i krenemo prema stvaranju zajedničkog terena borbe.
 

O strukturnoj vezi patrijarhata i kapitalizma intenzivno se raspravlja od 1970-ih. Je li patrijarhat autonomni sistem u odnosu na kapitalizam i možemo li označiti rodnu potlačenost i nejednakost riječju patrijarhat?

U ovoj raspravi zauzimam specifičan stav. Ne mislim da je patrijarhat zaseban sustav, no istovremeno sam se klonila pokušajâ da dokučim kakvi su bili uvjeti u kojima su, primjerice, živjele žene na početku historije. Prema mojem razumijevanju odnosa između patrijarhata i eksploatacijskih društvenih sustava koji su prethodili kapitalizmu, patrijarhat počinje biti važan faktor i preuzimati značajniju ulogu u trenutku kada se javlja eksploatacija rada. Pojavom društava koja eksploatiraju rad – što prethodi kapitalizmu – nastaju i društva u kojima muškarci imaju interes u preuzimanju vlasti nad ženskim tijelima, kao onim tijelima koja posjeduju sposobnost proizvodnje bogatstva, djece, radne snage.
Pojavom društava koja eksploatiraju rad – što prethodi kapitalizmu – nastaju i društva u kojima muškarci imaju interes u preuzimanju vlasti nad ženskim tijelima
Dakle, smatram da se, povijesno gledano, najprije pojavio sustav eksploatacije rada te da su iz tog sustava proizišli svi ostali. To je u suprotnosti sa stajalištem brojnih radikalnih feministkinja, koje smatraju da je patrijarhat model za sve druge oblike eksploatacije. Smatram da eksploatacija rada u pravilu prethodi patrijarhatu.
 
Što se tiče patrijarhata u kapitalizmu, smatram da kapitalizam restrukturira patrijarhat. Drugim riječima, zajednički je nazivnik moć muškaraca nad ženama, no ta se moć manifestira na drugi način, u skladu s drukčijim ciljevima i uz uporabu drugačijih instrumenata, ovisno o društvenom kontekstu. Dakle, kapitalistički patrijarhat nije patrijarhat Srednjeg vijeka, i vrlo je važno razlikovati između to dvoje. Kroz svoj sam rad isticala da je u kapitalizmu na djelu patrijarhat nadnice, zbog uloge koju nadnički odnos ima u održavanju i organiziranju odnosa podređenosti i hijerarhije između žena i muškaraca, što je moguće dokazati i dokumentirati.
 

Je li dokidanje patrijarhata unutar kapitalizma moguće, uzmemo li u obzir strukturno pozicioniranje heteronormativne obitelji i granice koje se nameću ženskoj i queer seksualnosti?

Pretpostavljam kako je u nekoj iznimno udaljenoj, znanstveno-fantastičnoj varijanti vjerojatno moguće zamisliti tip kapitalizma u okviru kojega je u nekom trenutku osmišljen način proizvodnje radne snage pomoću strojeva – kapitalizam koji je nadišao tijelo žene. No mislim da unutar kapitalizma kakvog poznajemo, patrijarhat i dalje igra ključnu ulogu. Kapitalizam je još uvijek vrlo ovisan o ženskom tijelu i kontroli nad reprodukcijom te ženskom seksualnošću, tako da su u određenom smislu sve strukture koje održavaju razliku između žena i muškaraca još uvijek iznimno važne. Zapravo, ne radi se samo o perpetuiranju razlika, već i o održavanju hijerarhije. Naime, razlike nisu nužno problematične, ali hijerarhija i nejednakost jesu.
 

Otvara li se osipanjem socijalne države, gubitkom državnih i društvenih mreža potpore, retradicionalizacijom društva i nastupanjem ekonomske krize prostor za povratak socijalističkom, odnosno marksističkom feminizmu te proliferaciju takvih pristupa društvenim pitanjima?

Ne smatram se socijalističkom feministkinjom. Nisam sigurna ni jesam li marksistička feministkinja, iako se u velikoj mjeri oslanjam na Marxa i dugujem mu znatan dio svojeg razumijevanja kapitalizma. Naravno, pritom bih morala objasniti na koji marksizam referiram, jer postoji mnogo različitih interpretacija – altiserijanski marksizam, historijski materijalizam, marksizam Nove ljevice u Italiji, autonomaški marksizam, itd. Međutim, još uvijek povlačim liniju razgraničenja između socijalizma i marksizma. U svojoj sam analizi socijalizam oduvijek poimala kao intenzivniju formu socijalne demokracije i državnog kapitalizma.
Rekonstrukcijom odozdo još dugo vremena nećemo moći ignorirati državu jer država još uvijek drži monopol nad nasiljem i bogatstvom, no potrebno je pokušati ostvariti nove oblike autonomije
U tom smislu, ja sam antikapitalistkinja.
 
Povijesno gledajući, real-socijalizmi bili su poprilično orijentirani na državu. Stoga bih rekla da kriza socijalne države, odnosno kriza socijalne demokracije, ne otvara u tolikoj mjeri put prema povratku socijalizma, koliko prema izgradnji komunalnijih tipova odnosa – razumijevanju da vlastiti život moramo kolektivno, a ne individualno uzeti u svoje ruke, te da ne bismo trebali ovisiti o državi. Naime, vidjeli smo da država obećava reproducirati naše živote, no u realnosti, čim zahtjevi prijeđu određenu točku, ona se smjesta povlači. Iz krize socijalne države vidljivo je da je kapitalizam uspio osigurati određen stupanj blagostanja tek ograničenom dijelu radne populacije, i to samo na ograničeno vrijeme. Čim su se zahtjevi i borba pokušali pomaknuti onkraj onoga na što je kapitalistička država bila spremna pristati, morali su restrukturirati čitav svijet.
 
Umjesto da potiče povratak socijalističkoj poziciji koja u određenom smislu još uvijek podrazumijeva državu, kriza socijalne demokracije i države zapravo otvara nove mogućnosti i potiče rekonstrukciju svakodnevnog života u društvu odozdo. Rekonstrukcijom odozdo još dugo vremena nećemo moći ignorirati državu jer država još uvijek drži monopol, kako nad nasiljem tako i nad bogatstvom, no potrebno je pokušati ostvariti nove oblike autonomije u odnosu na državu. Ovo nije samo moja interpretacija nego i moja nada, jer socijalistička država nije uvijek bila sjajan primjer osnaživanja ljudi, pogotovo ne žena.
 

Koliko je još snage ostalo radničkoj klasi da se odupre ovakvom sustavu koji je uzdignuo uvjete eksploatacije na viši nivo? U vrijeme sve veće nezaposlenosti, kada se i prekarno zaposlene doživljava kao privilegirane, jesu li nužni povijesni uvjeti za antisistemski otpor prisutni?

Nadajmo se da jesu. U suštini nam je potreban internacionalni oblik organizacije. Postalo je poprilično jasno da će svakoj radnoj snazi biti iznimno teško ostvariti značajnije pomake u radnim uvjetima ili uvjetima zapošljavanja isključivo na temelju sposobnosti da se organiziraju na lokalnoj razini. Mislim da je iznimno važno da ljudi što prije počnu organizirati internacionalne mreže i oblike otpora.
Klasna je borba tvorničkih radnika u Italiji do 1973./74. bila vrlo razvijena, no uspješno je slomljena bijegom kapitala. Moć kapitala leži u internacionalizaciji.
Jedan od koraka u tom smjeru bio bi da se počne raditi razlika između Europe šefova i Europe običnih ljudi – onih koji su eksploatirani i kojima je zbog toga u interesu da transformiraju europska društva.
 
Takav tip internacionalizma danas je važniji nego ikad jer je kapital internacionalan i kao što smo vidjeli, mobilan. Uzmimo za primjer ogromnu, izrazito intenzivnu borbu iz 1970-ih. Dolazim iz Italije i vrlo sam pomno pratila što se ondje događalo. Klasna je borba tvorničkih radnika u Italiji do 1973./74. bila vrlo razvijena, no uspješno je slomljena bijegom kapitala. Dakle, moć kapitala je internacionalna moć – leži u internacionalizaciji. Trenutno su u stanju iskoristiti svu moć Europske unije protiv radničke klase svake pojedine zemlje, stoga se i radnička klasa mora organizirati na internacionalnoj razini. Izostanak takvog organiziranja trenutno predstavlja jednu od njezinih slabosti. Uspije li se to postići, počet ćemo nazirati mogućnost konfrontacije i pregovaranja o stvarnom transformativnom procesu. Trenutno nismo u toj poziciji.
 

Koji je feministički odgovor na metodološki individualizam sadržan u primjedbi da postoje žene koje žele i vole obavljati kućanski rad? Je li ova vrsta primjedbe korisna za kritiziranje ženske pozicije u društvu?

Danas sam na predavanju spomenula da sam, kao i mnoge žene s kojima radim, svjesna kako zadatak nas kao feministkinja nije da ženama govorimo kako bi se trebale ponašati, već da stvorimo uvjete unutar kojih će moći same odlučivati, umjesto da budu prisiljene na neki oblik eksploatacije zbog nedostatka mogućnosti izbora. Dakle, ako žena pronalazi svoju sreću i ispunjenje u obavljanju kućanskih poslova, tko sam ja da joj to zabranim? Međutim, kućanski se rad može obavljati u različitim uvjetima, a ja se želim boriti za ostvarivanje mogućnosti da žena, ako to poželi, može obavljati kućanske poslove u uvjetima koji nisu eksploatirajući. Također se želim boriti za ostvarivanje mogućnosti da žena koja odluči ne obavljati kućanski rad može raditi druge stvari. Ne želimo biti nova, feministička moralna policija.



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.



Dijelovi intervjua prikazani su u petoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 26.8.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2016. Marija Šoljan-Bakarić u svojoj radnoj sobi, 1957. godine (fotografija je dio privatnog arhiva obitelji Šoljan-Bakarić). Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 31. prosinca 2016. Dugina zastava (izvor: Lukas Volk prema Creative Commons licenci). Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2016. Argentinska zastava, modificirana za potrebe prosvjeda (izvor: Rodrigo Paredes prema Creative Commons licenci). Nijedna manje Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
  • 19. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor o knjizi „Garments Against Women“

    Organizacija: Multimedijalni institut MAMA Zagreb, Kulturtreger/Booksa (Zagreb)   Datum i lokacija: 28.6.2016., 19h, Klub „Booksa“, Martićeva 14d, Zagreb   Projekt: Aesthetic Education Expanded / Prošireni estetički odgoj   Partneri: kuda.org (Novi Sad), Berliner Gazette, Kontrapunkt (Skopje)   Moderira: Dunja Kučinac Anne Boyer pjesnikinja je, esejistica i predavačica na Kansas City Art Institute, koja u Booksu […]

  • 1. kolovoza 2016. Mural na sindikalnoj zgradi u Belfastu (Izvor:  William Murphy@Flickr) Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 14. srpnja 2016. Dio učesnika i kamera SkriptaTV-a prate predavanje Campbella Jonesa, 24. lipnja (foto: ISSH-S). Izvještaj: School for Politics and Critique 2016 Od 24. do 27. VI. na Ohridu je održana treća po redu School for Politics and Critique, u organizaciji skopskog Institute of Social Sciences and Humanities. Škola je, zamišljena kao regionalni marksistički edukacijsko-diskusijski forum na teorijske i političke teme, okupila preko tridesetero učesnika, uglavnom iz regije. Kao predavači, na njoj su sudjelovali Silvia Federici, Campbell Jones, Gal Kirn i Santiago Zabala.
  • 3. srpnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor sa Sonjom Lokar

    Organizacija: Centar za ženske studije   Lokacija: Multimedijalni institut (net.kulturni klub MaMa), Preradovićeva 18, Zagreb   Datum održavanja: 20.5.2016. od 18 do 20h   Moderira: Ankica Čakardić   Obrazovni program Centra za ženske studije u petak, 20. svibnja završava još jednu nastavnu godinu. Dvosemestralni studij zaključujemo velikim kolegijem Feministička kritika političke ekonomije u okviru kojega […]

  • 15. ožujka 2016. Vida Tomšič na zaključnom plenarnom zasjedanju 5. kongresa SZDL Slovenije, 9. ožujka 1961. (Izvor: commons.wikimedia.org) O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
  • 17. kolovoza 2013. Silvia Federici: Rod i demokracija u neoliberalnoj agendi i feminističke politike u prošlosti i danas, 13.5.2013.

    Pogledajte snimku predavanja Silvie Federici, feminističke aktivistkinje, književnice i profesorice, održanog u sklopu ovogodišnjeg Subversivea. “Budući da je u ime demokratizacije feminizam institucionaliziran i ukorporiran u neoliberalnu agendu, feministička kritika liberalne demokracije danas je važnija nego ikada prije. Federici će govoriti o ulozi koju je ova velika iluzija odigrala u feminizmu te joj suprotstaviti doprinos […]

  • 24. srpnja 2013. Dora Levačić: Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije

    Iz temata “Ljevica: Uvjeti reprodukcije” (Zarez #361, 20. lipnja) prenosimo tekst Dore Levačić Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije. “Često se događa da istraživanja o ženskom položaju na tržištu rada naglašavaju postojane ekonomske nejednakosti između žena i muškaraca, ali zanemaruju strukturnu povezanost plaćenog i neplaćenog rada te završavaju zaključkom o nužnosti fleksibilizacije i uključivanja žena na tržište […]

  • 13. ožujka 2013. Dora Levačić: Uzroci rodnih razlika u plaćama

    U aktualnom broju Nepokorenog grada objavljen je tekst studentice sociologije Dore Levačić “Uzroci rodnih razlika u plaćama” što je bila i tema njezinog izlaganja na tribini (snimka) koja je održana na Dan žena na FFZG-u. Tekstovi objavljeni u Nepokorenom gradu dostupni su na stranici Mladih antifašista grada Zagreba. Kada se govori o pokazateljima ekonomske nejednakosti […]

  • 25. studenoga 2012. Razgovor sa Silvijom Federici: Politički rad sa ženama i kao ženama u trenutnim uvjetima

    Maya Gonzalez i Caitlin Manning vodile su za časopis Reclamations razgovor sa Silvijom Federici o borbi za obrazovanje kao zajedničkoj borbi i o tome kako se organizirati kao feministkinje unutar ljevice. Skraćena verzija intervjua objavljena je u Zarezu br. 346. Pisali ste o borbama na sveučilištu u kontekstu neoliberalnog restrukturiranja. Te borbe reakcije su na […]

  • 13. studenoga 2011. Silvia Federici: Feminizam i politika zajedničkog

    Sa stranice uz)bu))na))), “umetničko-teorijsko-političke platforme za pitanje svakodnevlja, direktnu akciju, kolektivno samoobrazovanje i stvaranje novih svetova”, prenosimo prijevod teksta Silvije Federici, znanstvenice i aktivistkinje vezane za radikalnu autonomističku feminističku marksističku tradiciju. Naša perspektiva je ona planetarnog puka: ljudskih bića sa telima, potrebama, željama, čija je najsuštinskija tradicija saradnja u stvaranju i održanju života; onih koji […]

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve