Napojnice radnicima, ne šefovima

„Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“

Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci).
Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci).

Thea Bryan samohrana je majka koja pokušava diplomirati. Svoje dane provodi na neplaćenom stažiranju za program socijalnog rada. Noću konobari za napojnice.

Ponekad je zarada unosna. No, oko listopada, njezin rad – i novac – počeli su opadati. „Kada se posao uspori, kao što je to slučaj u zadnje vrijeme, ne dobivam plaću. Voditelji su plaćeni, kuhinjsko osoblje je plaćeno, perač suđa je plaćen. Ja nisam“, kaže Bryan.

Ministarstvo rada moglo bi učiniti stvari puno gorima za Bryan. Prema novom predloženom pravilu, svoje će napojnice vjerojatno morati prepuštati šefovima.

Nova regulativa omogućila bi poslodavcima koji upošljavaju radnike na minimalnoj plaći da preuzmu i napojnice koje gosti ostavljaju svojim konobarima/cama. Upravo tako: ti poslužuješ, a šef dobiva tvoje napojnice.

Bryan je svoju priču podijelila na konferenciji za tisak, koju su 12. prosinca sazvali Restaurant Opportunities Centers (ROC) United. „Zašto postoji toliki napor da se ljude spriječi da zarade pristojne nadnice?“ pita Bryan. „Najprije vam odbijaju dati pristojnu nadnicu po satu ako dobivate napojnice. Sada kada imate pristojnu nadnicu po satu, žele vaše napojnice!“

Nacionalna udruga restorana, poznata i pod nazivom „druga NRA“ predloženo pravilo predstavlja kao način da se omogući udruživanje napojnica, ne bi li se uklonile razlike između radnika/ca koji su u kontaktu s gostima i onima koji to nisu.

No, ROC United i druge grupe ističu da nema odredbi koje će osigurati da napojnice ostanu u rukama radnika/ica, a ne njihovih šefova.

Zapravo, jezik prijedloga sugerira da poslodavci mogu alocirati napojnice u svrhu unaprijeđenja vlastita kapitala ili smanjenja cijena na meniju – ili napojnice jednostavno spremiti u vlastiti džep.

Ovaj transfer novca od radnika prema njihovim šefovima ne predstavlja malu promjenu. Institut za ekonomske politike tvrdi da bi poslodavci mogli uzeti od radnika 5,8 milijardi u napojnicima stupi li ovo pravilo na snagu, i naziva tu procjenu konzervativnom.

Industrija restorana već je preplavljena krađom nadnica.

Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.

Međutim, propisi se slabo primjenjuju. Bryan kaže da je već dva tjedna bez minimalne nadnice, te da bezuspješno pokušava natjerati poslodavca da joj isplati razliku.

Neki poslodavci već kradu napojnice, istaknuo je suupravitelj ROC United-a Saru Jayaraman. ROC United proveo je anketu među gotovo 10.000 restoranskih radnika – navodi Jayaraman – među kojima je svaki peti izjavio da poslodavci prisvajaju dio njihovih napojnica, iako je to trenutno ilegalno.

Ministarstvo rada već osjeća pritisak. Jayaraman je rekao da je u samo prva tri dana na desetke tisuća ljudi priložilo komentare protiv donošenja ovog pravila.

Borba za napojnice samo dodatno doprinosi stresu koji Bryan proživljava zbog svoje plaće. „Moj sin ima 11 godina“, rekla je. „Željela bih znati na koliko novca mjesečno mogu računati kako bih ga mogla upisati u neke izvannastavne aktivnosti i možda ga ponekad odvesti u kino, ili naprosto platiti stanarinu.“

Zato se Bryan ne ograničava samo na borbu za napojnice. Kaže da bi voljela da svi ljudi zaposleni u uslužnoj industriji primaju održive minimalne nadnice, kao što to očekuje bilo koji drugi radnik/ca. „Ja sam profesionalna konobarica“, rekla je ona, „i zaslužujem profesionalnu plaću.“

 

Negin Owliaei je istraživačica na Institutu za politološka istraživanja. Surađuje s Inequality.org, gdje se pojavila i ranijih inačica ovog teksta.

Distribuirao OtherWords.org.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 17. prosinca 2016. Mural solidarnosti na zgradi sindikata radnika u elektroprivredi, Chicago, SAD (izvor: Terence Faircloth prema Creative Commons licenci). Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 30. rujna 2016. Radnici knjižare na Hay festivalu u Walesu 2016. godine (izvor: Andrew Lih prema Creative Commons licenci). Eksploatacijski potencijali festivalskog formata Deinstitucionalizacija koja je zahvatila javni sektor i inaugurirala outsourcing kao poslovni standard, transformirala je i institucionalni krajobraz kulturne proizvodnje, izmjestivši kulturne djelatnosti iz financijski sigurnijeg okrilja države na tržište projektnih prijedloga te u utrku za privatnim, poslovnim i javnim financijerima. Suočen s promjenom izvora materijalnih uvjeta svoje reprodukcije, sektor je promijenio i strukturu radnih mjesta - uz prekarnost rada, atomizacija aktera na kulturnoj sceni pogoduje nesindikaliziranosti radništva, a time je otežano i stvaranje mogućnosti za strateški promišljene i organizirane intervencije u reprodukciju postojećeg stanja.
  • 1. kolovoza 2016. Mural na sindikalnoj zgradi u Belfastu (Izvor:  William Murphy@Flickr) Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 23. travnja 2016. Suveniri na Dolcu (foto: KD). Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 31. siječnja 2016. Čistačice sa Sveučilišta u Johannesburgu zajedno s drugim organizacijama u podršci Persistent Solidarity Forum maršu kojim se zahtijevalo pošten “living wage” za radnike, 15. kolovoza 2014. godine (Izvor: Meraj Chhaya @ Flickr, preuzeto po Attribution 2.0 Generic licenci) Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
  • 3. siječnja 2016. Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine  (Izvor:  stanjourdan / Flickr, preuzeto po  Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci) Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve