Diktat norme u agencijskom čišćenju

U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.

Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.)
Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.)
Minus na računu
 
Odlazim na bankomat i provjeravam stanje na žiro-računu. Iznos na računu: 0 kn. Vadim karticu tekućeg računa u nadi da će stanje biti nekakav plus kojim mogu zadovoljiti bar neke od svojih potreba. Iznos na računu: -11,67 kn. Ulazim u blago stanje panike. Dolazim iz polukonzervativne radničke obitelji za koju je minus na računu nešto nedopustivo. Svi mi govore da to zbilja nije ništa tragično, ali ne mogu si pomoći – moram nešto poduzeti. Došlo je do toga da u tridesetoj godini života ovisim o roditeljima koji su u mirovini i ne mogu si dopustiti da ih žicam pare koje nemaju. Završila sam antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u zadnje dvije godine redovito tražim posao, ali situacija na tržištu rada (koje je dominantno usmjereno na mjere za zapošljavanje, svedene na 2400 kn mjesečno) je takva da potražnja za većinom zanimanja, pa tako i za antropolozima, gotovo ne postoji, stoga sam prepuštena kombinaciji povremenih i honorarnih poslova.
Posao higijenskog održavanja prostora treba odraditi prije negoli se otvore vrata dućana kada sve mora blistati kako bi klijentima kupovina bila ugodnija i privlačnija
 
Prije mjesec dana, u racionalnom predpaničnom stanju, počela sam se javljati na oglase za poslove čišćenja preko agencija. Bila sam na dva razgovora za posao čistačice, ali mi je upravo tog tjedna uletio jedan honorarni posao blizak struci. Sada se situacija promijenila. „Vrijeme je da zasučem rukave“ – misao je koja mi prolazi kroz glavu dok okrećem kontakt agencije u kojoj sam prije mjesec dana bila na razgovoru za posao. Voditeljica organizacije u agenciji kaže mi kako posla ima te da mogu birati između čišćenja objekata u dva prominentna trgovačka centra. Odgovaram da mi je svejedno u kojem ću centru raditi, samo mi je bitno da dobijem priliku zaraditi nešto novca. Radi se 20 sati tjedno, od 6 do 9:30 ujutro, radnice/i imaju pravo na jedan slobodan dan u tjednu, ali to samo iznimno može biti dan tijekom vikenda. Plaća je 1600 kn mjesečno, u što je uključena i naknada za prijevoz. Obećava mi poslati kontakt kolegice iz jednog od centara i govori mi kako bi bilo dobro ako bih nekoliko dana mogla doći na probni rad. Praksa je da se zaposlenike prijavljuje tek nakon probnog rada jer mnogi nakon nekoliko dana shvate da taj posao ipak nije za njih, a papirologija je uvijek gnjavaža. „Naporan je to rad“, kaže mi, „a i treba biti na poslu u 6 ujutro i kroz svega nekoliko sati počistiti prostore trgovine koja se proteže na četiri etaže“. Cijeli posao higijenskog održavanja prostora treba odraditi prije negoli se otvore vrata dućana kada sve mora blistati kako bi klijentima kupovina bila ugodnija i privlačnija.
 
Na probnom radu
 
Prvog dana upoznajem četvero radnica/ka koji će uz mene u jutarnjoj smjeni čistiti prostore trgovine s odjećom i obućom. Zapada me posao čišćenja etaže s artiklima za djecu, čiju kvadraturu ne mogu procijeniti, ali svakako se radi o prilično velikom prostoru. Sve oko mene je minijaturno, slatko i šareno – sve osim moje opreme za čišćenje. Ona je istrošena i siva od prašine i druge prljavštine koju skuplja već duže vrijeme. Iako je oprema već u raspadu, voditeljica smjene mi govori kako se pomoću nje ipak uspijeva odraditi posao. Dobivam naputke o redoslijedu čišćenja kako bi se u tih nekoliko sati stiglo sve odraditi:
 
„Prvo isprazni kante za smeće na blagajni, a kasnije, kada prodavačice završe sa sortiranjem artikala, usisat ćeš prostor oko blagajne, obrisati prašinu sa stola blagajne i zamijeniti vreće za smeće. U međuvremenu uzmi praška i prođi sve police, one koje su prazne i prostore između artikala na popunjenima. Na kraju sesije s praškom, prođi njime ispod polica jer se tamo, uz pod, uvijek nakupi puno prašine. Nakon toga usisaj sve tepihe pa uzmi suhi mop i pokupi prašinu koja je izvučena ispod polica i koja je pala s njih. Prašinu koja se nakupi na mopu odstrani rukama jer inače nećeš moći pokupiti sve kako treba. Kada to završiš čeka te još brisanje ogledala i staklene površine uz stepenice, prvo mokrom, potom suhom krpom. Na samom kraju operi stepenice. Da bi bile temeljito očišćene, ručno ih brišemo krpom –
Sve oko mene je minijaturno, slatko i šareno osim moje opreme za čišćenje. Ona je istrošena i siva od prašine i druge prljavštine koju skuplja već duže vrijeme. Iako je oprema već u raspadu, voditeljica smjene mi govori kako se pomoću nje ipak uspijeva odraditi posao
kasnije ću ti donijeti kantu s vodom i krpu.“
 
I tako smo, slijedeći uputstva, praško, mop, usisavač, krpe i ja u nekoliko sati odradili glavninu posla. Ostale su još samo stepenice. Očekivala sam kantu s krpom i, naravno, rukavice za čišćenje kako bih se mogla zaštititi dok ribam stepenište. Ništa od rukavica. Neću biti zanovijetalo, za to je prerano, primam se posla i ribam stepenište koje spaja dvije etaže dućana. Prolazi mi kroz glavu da to nije bilo najhigijenskije i za mene zdravstveno sigurno, ali posao je završio i sretno odlazim kući.
 
Drugi dan ispred trgovačkog centra u 5:50 sati okuplja se ista ekipa. Ulazimo u naše skladište, presvlačimo se i krećemo na posao. Opet me zapada etaža s dječjim artiklima – „da utvrdim gradivo“, kaže naša voditeljica. Ista procedura – kante, police, tepisi, ogledala, stakla i stepenište… Sad već otprilike znam što radim i imam osjećaj da mi ide brže. U pravu sam jer mi voditeljica smjene uskoro pronalazi novo zaduženje te u jednom trenutku donosi lojtre uz naputak da ovog puta krpom za prašinu prebrišem police na vrhu stalaža. Uzimam klimave aluminijske lojtre i penjem se na njih s namjerom da krpom prođem po praznoj polici koja se nalazi na visini nekih 2,2 m. U tom trenutku, kako sam naglo i odlučno zakoračila na lojtre, osjetila sam da mi je malo pao tlak te se u mojoj glavi prelama spoznaja proizašla iz poriva za samoodržanjem – mogla bih nastradati, u najboljem slučaju natući se prilikom pada, možda ostati u gipsu, ili u najgorem slučaju nepokretna i nesposobna za bilo kakav rad. Ovo više nije samo probni rad, ovo je postala rizična aktivnost. Odlazim do voditeljice smjene i objašnjavam joj kako trenutno radim neprijavljena i nemam ama baš nikakva prava, nikakvu zaštitu u slučaju ozljede na radu. Po izrazu njezina lica moglo se iščitati da joj nije baš drago što prigovaram, ali žena je razumna i shvaća da sam u pravu i dopušta mi da se bacim na drugi posao. U nekoliko minuta nakon toga kroz glavu mi prostruji bujica misli o uvjetima rada u kojima se trenutno nalazim i u meni se budi potreba da se pobunim. Po silasku u zajedničku prostoriju gdje odlažemo radnu opremu, odlučujem se raspitati za zaštitnu opremu.
 
Uvjeti rada
 
Kada sam završila posao i našla se među svojim suradnicama/cima, na moj upit i iznenađenje, dolazim do spoznaje da u minijaturnoj skladišnoj prostoriji veličine 1,5 m2, u ormariću s opremom, na raspolaganju stoji jedan par žutih gumenih rukavica. Naime, čistačice i čistači navikli su golim rukama prati stepeništa. Na moju primjedbu o problemu nepostojanja zaštitne opreme, suradnice i suradnici mi odgovaraju kako se ruke u rukavicama znoje, što onemogućava brzo čišćenje nužno u danim radnim uvjetima. Kada je tek počela raditi, govori mi jedna od mojih suradnica, sama si je kupovala medicinske rukavice, ali i u njima je nespretno raditi. Uz rizik da ću zvučati hipohondrično, moram reći da mi je kroz glavu prošlo kako je ribajući podove golim rukama sasvim moguće pokupiti neku kožnu bolest za čije je liječenje potrebno izdvojiti, s obzirom na moj standard, izdašne svote novca jer sredstva za tretman kožnih bolesti većinom nisu pokrivena zdravstvenim osiguranjem, a i osobu na duži period čine nepoželjnom i higijenski neprihvatljivom za obavljanje većine poslova koji se nude na tržištu rada.
 
Imajući u vidu broj nezaposlenih i prirodu ugovora preko kojih su zaposleni, moje kolegice i kolege neće se tako olako upuštati u bunt protiv uvjeta u kojima rade. Kako su mi rekli, nalaženje posla u matičnim strukama ne ide im za rukom iako uporno pokušavaju pronaći bolje zaposlenje. Plaća je niska, ali je barem redovita i međuljudski odnosi su dobri – težak rad olakšavaju zezancije među čistačicama i čistačima, a ponekad poslije posla, početkom mjeseca dok još ima novca, ode se i u obližnji kafić na zasluženu kavu za 6 kn. Jedino, skromno mi govore, nikada ne ostavljaju napojnicu jer tih nekoliko kuna taman djelomično pokriva troškove prijevoza do doma i zbog toga se osjećaju loše.
Ribajući podove golim rukama moguće je pokupiti neku kožnu bolest čije liječenje uglavnom nije pokriveno zdravstvenim osiguranjem, a i osobu na duži period čini nepoželjnom i higijenski neprihvatljivom za obavljanje većine poslova koji se nude na tržištu rada
 
Mogla bih doći i sutra na još jedan dan probnog rada u nadi da ću u nekoj bližoj budućnosti čišćenjem moći zaraditi koju kunu, ali u meni se nakupilo dovoljno argumenata protiv nastavka odrađivanja posla. Pozdravljam se s ljudima iz smjene i kasnije javljam voditeljici organizacije, koja mi je pružila priliku za neplaćeni probni rad, da sutra neću doći na posao. Na moju veliku sreću, idući dan mi je uletio jedan honorarni posao, a uskoro mi je na žiro-račun sjeo i novac od netom odrađene honorarne gaže pa ću lakše disati u nekakvom plusu – barem još ovaj mjesec.
 
Opisano iskustvo nije moj prvi susret s ovakvom vrstom posla. Prije skoro dvije godine, nešto više od mjesec dana, 35 sati tjedno, radila sam posao čistačice za jednu drugu agenciju koja pruža poslove higijenskog održavanja prostora, ali s tim sam poslodavcem potpisala ugovor o radu koji u sebi sadrži članak o poslovnoj tajnosti i ne usuđujem se raspisivati tekst o dotičnom iskustvu jer nisam u poziciji da se povlačim po sudovima, prvenstveno zato što si ne mogu priuštiti pravnu zaštitu u slučaju tužbe bivšeg poslodavca. Mogu samo reći da radni uvjeti ni u toj agenciji nisu bili savršeni, plaća je bila jednako mizerna, a posao jednako težak. Jedina je pozitivna stvar u iskustvu rada za tu agenciju to što sam od prvog dana bila uredno prijavljena, stekla nešto mirovinskog staža, plaća je došla na vrijeme, a dobila sam i nešto na mišićnoj masi pa je i neplaćeni kućanski rad u mom životu postao manje naporan. Bila bih nastavila raditi taj posao, ali ugovor koji sam tom prilikom potpisala bio je sklopljen na određeno vrijeme i nije mi bio produžen.
 
Zadnje dvije godine radim u uredništvu portala Slobodni Filozofski. Već neko vrijeme financijsko stanje u udruzi koja održava portal, blago rečeno, nije baš blistavo. U potpunosti ovisimo o projektnom financiranju, a otkako se politička situacija u državi promijenila, neprofitnim je medijima do financijskih sredstava sve teže doći. Rad na portalu isprva je bio volonterski, da bi nedugo nakon što sam se pridružila uredništvu postao (pot)plaćen, no zadnjih je nekoliko mjeseci opet volonterski i moja se skromna ušteđevina sasvim istopila. Novinari u neprofitnim medijima imaju vrlo nestalna primanja od kojih si teško mogu osigurati egzistenciju pa su prisiljeni „svaštariti“. One koje zanima više o toj temi ovom bih prilikom uputila na članak Vatroslava Miloša, uz napomenu da financijska situacija u neprofitnim medijima varira i nerijetko je puno lošija od u članku opisanog iskustva. No, vratimo se na temu higijenskog održavanja preko agencija.
 
Outsourcana radna snaga
 
Pažnja javnosti na sektor čišćenja značajnije je skrenuta 2014. godine kada je Vlada najavila outsourcing, tj. izdvajanje pratećih službi iz javnog sektora. Ukratko, kako kaže Aska Vuk u tekstu za portal Mreže antifašistkinja Zagreba, država je izmjestila najniže plaćene poslove, među kojima su i poslovi čišćenja, u privatni sektor koji te iste usluge nudi natrag državi po još nižoj cijeni, sve s ciljem rasterećenja državnog proračuna od „nepotrebnih“ djelatnosti. Luka Resanović, u članku za Radnički portal, dobro je primijetio da „država štedi na radnoj snazi, Zakon o javnoj nabavi spušta cijenu rada, kapitalist u potpunosti prisvaja tuđi rad, a radnička klasa na koncu ostaje bez ičega, deklasirana i bačena u egzistencijalnu bijedu.“ Za detaljniji opis situacije na terenu uputila bih na još jedan Resanovićev članak u kojem su, kroz puno gora iskustva od onih koje sam osobno imala priliku doživjeti, naznačeni izrabljivački uvjeti rada u kojima se odvijaju agencijski poslovi.
 
Osim outsourcanog radništva koje obavlja posao čišćenja u javnom sektoru, o kojem se u javnosti više pisalo, u sektoru higijenskog održavanja objekata nalazi se čitavo mnoštvo radnica i radnika koji opslužuju privatni sektor, preko iste vrste agencijskog rada, u uvjetima koji su jednako loši, ako ne i gori, što me vraća na moja iskustva. Osim što je uvelike potplaćen, prije svega je bitno napomenuti da je posao čišćenja visoko feminizirana djelatnost. Iz razgovora s ljudima s kojima sam dosad radila, mahom ženama, doznala sam kako ove poslove obavljaju ili niskokvalificirane radnice koje, uz obavljanje neplaćenog kućanskog rada, vide posao čišćenja preko neke od mnogih agencija kao priliku da upotpune svoj kućni budžet –
Ideološki i prateći zakonski okvir, u kojem je ugovaranje radnih odnosa prepušteno privatnoj sferi, odnosno slobodnom dogovoru jednakih strana – poslodavca i radnika – zanemaruje činjenicu da početne pozicije s kojih stranke ulaze u ugovaranje nikako nisu jednake
ili žene koje su morale pristati na bilo kakav posao jer na tržištu rada više nema mjesta u strukama za koje su se obrazovale. Treća skupina, u koju se i sama ubrajam, jesu mladi, srednjekvalificirani, a često i visokokvalificirani ljudi, koji također ne mogu pronaći zaposlenje u struci, a ponekad ni uopće, pa im čišćenje predstavlja tek jedan u nizu povremenih poslova kojim krpaju osobni budžet. U sve tri skupine nalaze se radnice i radnici koji su često spremne/i pristati na rad za koji si same moraju osiguravati sredstva za čišćenje i ostalu opremu ili čak preuzeti dio održavanja te opreme u vlastitim domovima, sve za mizernu nadnicu, jer su tzv. poslodavci/ke, s obzirom na za radništvo nepovoljan zakonski okvir, zaključili da si to mogu dopustiti.
 
Drugim riječima, stvara se atmosfera u kojoj su oni koji obavljaju posao čišćenja primorani sve više preuzimati odgovornost za osiguravanje radnih uvjeta koji će im uopće omogućiti obavljanje posla, i to takoreći na dobrovoljnoj bazi. Ideološki i prateći zakonski okvir, u kojem je ugovaranje radnih odnosa prepušteno privatnoj sferi, odnosno slobodnom dogovoru jednakih strana – poslodavca i radnika – zanemaruje činjenicu da početne pozicije s kojih stranke ulaze u ugovaranje nikako nisu jednake. Primjerice, iz jednog ugovora o radu za higijensko održavanje prostora u koji sam imala uvid vrlo se jasno moglo iščitati kako je poslodavac ugovorom zaštitio vlastitu poziciju, dok je radnici/ku ostalo da prihvati predloženi ugovor ili ga odbije i nastavi potragu na tržištu rada. Dužnosti radnice/ka bile su detaljno opisane, no ne i dužnosti poslodavca. Npr. ugovorom je regulirano da zaposlenice/i u slučaju prekida radnog odnosa moraju vratiti opremu koju je poslodavac osigurao za vrijeme trajanja rada, ali nigdje nije istaknuto da poslodavac uopće mora osigurati ikakvu radnu opremu. U tom konkretnom slučaju radna je oprema bila osigurana, no problematična je sama činjenica da se dobronamjernost poslodavca podrazumijevala, a da se protiv zlonamjernosti posloprimca trebalo zaštititi, što iščitavam kao zrcaljenje konstruirane društvene percepcije ovih dviju strana – dobrog poduzetnika i lošeg radnika.
 
Sindikalno udruživanje kao odgovor
 
Kako vidim, glavni problem u svim pričama o outsourcanim poslovima čišćenja jest nepostojanje sindikalno organizirane radne snage koja bi bila kadra zagovarati svoja prava i poboljšanje radnih uvjeta. Bitno je napomenuti kako je u sektoru higijenskog održavanja prostora uglavnom riječ o radu na određeno koji, kako je još 2013. godine istaknula Ženska fronta za radna i socijalna prava, „umanjuje mogućnost sindikalnog organiziranja i djelovanja te je, radi nesigurne prirode rada na određeno, radnicama i radnicima otežano planiranje obitelji, ugovaranje kredita i slično.“
 
Međutim, mislim da su pomaci na bolje mogući ako se ljudi organiziraju, kako unutar sektora, tako i međusektorski – potrebno je na više polja paralelno graditi svijest o važnosti i nužnosti sindikalnog otpora. Jedno od tih polja je medijski prostor, a drugo sasvim sigurno obrazovni sustav. U tom je smislu tragično da niti u prijedlogu kurikula građanskog odgoja, a ni u najavljenoj i podosta hvaljenoj kurikularnoj reformi, kako je Zdravko Popović primijetio,
Sindikalni pokret još uvijek se oporavlja od posljedica neoliberalne kontrarevolucije te je, uz inovacije na polju forme i taktike, potrebno obnoviti i sindikalnu bazu kao izvor njegove moći
nije bilo ni traga o tome da bi mlade ljude trebalo educirati o njihovim radničkim pravima, već je naglasak stavljen na podučavanje o tome kako biti dobar poduzetnik.
 
Primjeri sindikalne borbe za radnička prava agencijskih radnica/ka u sektoru gradske čistoće i kabinskog osoblja zrakoplova, o kojima se raspravljalo na tribini „Nepokoreni rad“ iz 2013. godine, kao i nedavni uspješan pravni otpor Nezavisnog cestarskog sindikata platnim aranžmanima agencijskog rada, ukazuju na još uvijek prisutan potencijal za kolektivno djelovanje u okviru sindikata, čak i u slučaju organiziranja prekarnih radnica/ka. Međutim, čak i uz dobre vijesti koje stižu iz inozemstva, sindikalni pokret još uvijek se oporavlja od posljedica neoliberalne kontrarevolucije te je, uz inovacije na polju forme i taktike, potrebno obnoviti i sindikalnu bazu kao izvor njegove moći.
 
Od pozitivnih nesindikalnih primjera treba izdvojiti i inicijativu skupine čistačica iz Zagreba koje su se, ogorčene radnim uvjetima kod svojih bivših, agencijskih poslodavaca, organizirale preko Facebook stranice kako bi same prodavale vlastiti rad. Kako kažu, „potplaćene na radnim mjestima odlučile smo se same izboriti za bolji standard i ujedno izaći u susret klijentima koji te usluge tvrtkama preskupo plaćaju.“
 
Svi navedeni primjeri pokazuju da postoje različite opcije i načini djelovanja u borbi za radnička prava, višu novčanu naknadu i smanjenje prekarnosti zaposlenja. Međutim, prijetnja gubitkom zaposlenja, o kojem ovisi zadovoljenje osnovnih životnih potreba, pojavljuje se kao prepreka u toj borbi, a izgradnja mreža solidarnosti kojima bi se tome doskočilo ostaje izazov s kojim se tek treba uhvatiti ukoštac.
 

Vezani članci

  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 9. listopada 2016. Pomorac govori brodskom doktoru kako naporan rad loše utječe na njega, L. Raven-Hill, drvorez iz 1898. godine (izvor: wikimedia). Strast prema poslu Opće je prihvaćena ideja da moramo raditi kako bismo zaslužili dovoljno za preživljavanje, no sve je učestalije prisutna misao da taj isti rad moramo i strastveno voljeti, mjereno u satima koje provedemo na poslu. U moru kvalificirane radne snage koju tržište ne može apsorbirati, upravo je spremnost da se izgara za posao karakteristika koja je na cijeni. Vrijednosti koje promiče takva radna etika i koje zauzimaju gotovo sakralno mjesto u suvremenom imaginariju o radu nisu ništa drugo doli uznapredovala iluzija o savršeno produktivnom nadčovjeku - brojna istraživanja i društvene analize pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan, a životni vijek onih koji se u njega upuštaju osjetno kraći i nekvalitetniji.
  • 1. kolovoza 2016. Mural na sindikalnoj zgradi u Belfastu (Izvor:  William Murphy@Flickr) Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 3. siječnja 2016. Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine  (Izvor:  stanjourdan / Flickr, preuzeto po  Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci) Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 4. siječnja 2015. Adrian Montgomery: Kako Walmart obučava svoje upravitelje

    O tretmanu radnika najvećeg svjetskog trgovačkog lanca Walmart, njihovim radnim uvjetima, segregaciji unutar firme, anti-sindikalnoj edukaciji te procesima inicijacije u “dobrog, poslušnog i nasmijanog” radnika, u kratkom osvrtu za Labor Notes piše Adrian Montgomery, bivši pomoćnik upravitelja jedne od Walmart trgovina. Hrabri radnici Walmarta, članovi organizacije OUR Walmart, tvrde kako je strah glavna stvar koja […]

  • 13. lipnja 2014. Izjava za medije KSFF-a: Ne damo čistačice!

    Pročitajte izjavu za medije Kluba studenata Filozofskog fakulteta na temu izdvajanja pomoćnih poslova u javnom i državnom sektoru (outsourcing-a), kojom današnjem Open Air-u ispred FFZG-a daju ozbiljniju notu: “KSFF vas poziva da podržite nenastavno osoblje fakulteta u borbi protiv outsourcing-a time što ćete dati svoj potpis za održavanje referenduma kojim bi se zabranilo izdvajanje obavljanje […]

  • 20. veljače 2014. Pitanja organizacije

    Iz temata “Ljevica: Uvjeti reprodukcije” (Zarez #361, 20. lipnja 2013. godine) prenosimo tekst Jovice Lončara Pitanje organizacije. “Pred sindikatima se nalazi izazov da iznađu nove načine organiziranja i pružanja solidarnosti koji bi mogli dovesti do promjene nabolje analizom uspješnih praksi radničke borbe.” Militantnost, u bilo kojem području ljudske aktivnosti, iziskuje iznimnu dozu velikodušnosti: jednostavni egoizam […]

  • 9. srpnja 2011. Juraj Katalenac: Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost

    Kada govorimo o Europskoj uniji mnogi ljudi, a posebice mladi i visokoobrazovani, misle kako će ulaskom u Europsku uniju dobiti veće mogućnosti zapošljavanja, kako će moći ići raditi u druge države članice, kako će im porasti životni standard te kako će im općenito “cvjetati ruže”. Nažalost, ovo je samo propaganda, dok je realnost, kao i […]

  • 6. prosinca 2010. Jovica Lončar: U potrazi za izgubljenim subjektom

    Ako hrvatski sindikalni čelnici nešto nisu, onda nisu prkosni. Upravo suprotno. Tko će zaboraviti suludi potez spomenutog Matijaševića u jesen 2009. kad pod egidom vruće jeseni kreće u hrvatsku protestnu turneju koja, ignorirana od ostalih središnjica, završava potpunim debaklom upućujući radnicima poruku o krajnjoj nesposobnosti sindikata i nemogućnosti da se organizira bilo kakav oblik radničkog […]

  • 25. travnja 2013. Adrienne Roberts: Ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene

    Adrienne Roberts je profesorica na Odsjeku za međunarodne studije Sveučilišta u Manchesteru. Bavi se feminističkom i međunarodnom političkom ekonomijom. Doktorirala je 2010. godine na Sveučilištu York na temu “Upravljanje društvenom marginalnošću: prema feminističkoj političkoj ekonomiji siromaštva, zločina i kazne”. U nastavku pročitajte proširenu razgovora koji su s Roberts vodile Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Tina […]

  • 30. rujna 2016. Radnici knjižare na Hay festivalu u Walesu 2016. godine (izvor: Andrew Lih prema Creative Commons licenci). Eksploatacijski potencijali festivalskog formata Deinstitucionalizacija koja je zahvatila javni sektor i inaugurirala outsourcing kao poslovni standard, transformirala je i institucionalni krajobraz kulturne proizvodnje, izmjestivši kulturne djelatnosti iz financijski sigurnijeg okrilja države na tržište projektnih prijedloga te u utrku za privatnim, poslovnim i javnim financijerima. Suočen s promjenom izvora materijalnih uvjeta svoje reprodukcije, sektor je promijenio i strukturu radnih mjesta - uz prekarnost rada, atomizacija aktera na kulturnoj sceni pogoduje nesindikaliziranosti radništva, a time je otežano i stvaranje mogućnosti za strateški promišljene i organizirane intervencije u reprodukciju postojećeg stanja.
  • 7. listopada 2016. Svečana promocija doktora znanosti i umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (izvor: Hina / Tomislav Pavlek - 25.9.2016). Autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja Hine. Napamet naučeni tržišni refren Obrazovanje u Hrvatskoj stiješnjeno je između optimističnog utopijskog liberalno-pluralističkog koncepta koji zagovaraju pobornici Cjelovite kurikularne reforme, permanentnih pritisaka za daljnjom komercijalizacijom i ekonomizacijom sustava i njegovih aktera te impulsa klerikalizacije obrazovnog sustava, uslijed čega brojne teme vezane uz obrazovanje ostaju neotvorene u široj javnosti. S Hrvojem Tutekom s Odsjeka za anglistiku FFZG-a razgovarali smo o prelamanju političkih silnica u obrazovanju, položaju studenata i akademskih radnika te manje vidljivim problemima desnog napada na sekularnu i humanističku obrazovnu, napose sveučilišnu tradiciju.
  • 12. svibnja 2014. Richard Seymour: Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama

    Iz novog Up&Undergrounda prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura, kritiku pojma “prekarijata” (kojeg je popularizirao Guy Standing, čije predavanje u sklopu 7. Subversive festivala možete poslušati 13.5. u 19h u kinu Europa). “U svim europskim državama koje prolaze dugoročne strukturne prilagodbe prekarnost se nameće ne samo migrantskim radnicima i najsiromašnijima, ne samo radnicama koje ostaju u […]

  • 17. veljače 2014. Ženska fronta: Video kampanja “Pozor – ZOR: Novi Zakon o radu mora pasti!”

    Ženska fronta za radna i socijalna prava u suradnji sa Skriptom TV putem video kampanje “Pozor – ZOR: Novi Zakon o radu mora pasti!” nastavlja upozoravati i informirati javnost o negativnim tendencijama novog Zakona o radu koji je upućen u saborsku proceduru unatoč žestokom protivljenju svih sindikalnih središnjica. Osim izostanka argumentirane javne rasprave o Zakonu […]

  • 17. prosinca 2016. Mural solidarnosti na zgradi sindikata radnika u elektroprivredi, Chicago, SAD (izvor: Terence Faircloth prema Creative Commons licenci). Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 27. listopada 2015.
    Featured Video Play Icon
    Značenje pojma “prekarijat”

    Lokacija: Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Ilica 85, 11h, 13.5.2015.   “Zašto su naši životi danas toliko nesigurni? Što se dogodilo s poslijeratnim društvenim ugovorom? Zašto radnički pokret ne uspijeva preokrenuti njegovo propadanje? Pojam prekarijata u svojim dominantnim formulacijama pruža odgovor na ova pitanja. Njime se hoće reći da promjene na tržištima rada, u klasnim formacijama […]