Feministička internacionala: Preuzimanje i prevrednovanje štrajka

8. marta 2017. godine, Međunarodni štrajk žena koordinirano se odvijao u više od pedeset zemalja, oslanjajući se na impuls koji jača još od štrajka žena Latinske Amerike 19. oktobra 2016. Međunarodni štrajk žena iz 2018. godine još je jedan datum kada se okupljamo u mnogim susjedstvima i gradovima, na skupovima u sindikatima i školama, kroz susrete u tvornicama i zajedničkim prostorima. Štrajk ponovo odražava organizacijski horizont koji postoji ovdje i sada, izgrađen odozdo: kao akcija koja je oživjela opći ženski pokret, uključujući trans žene, lezbijke, i transvestite, koja se nije prestala širiti, rasti i diverzificirati. U tom smislu, važno je o štrajku razmišljati kao procesu, a ne događaju. Vrijeme između jednog i drugog „datuma“ nije ispražnjeno ili lišeno djelovanja. U Latinskoj Americi i na Karibima, snaga štrajka uvijek je kombinacija žalovanja i borbe: u martu obilježavamo novu godišnjicu ubojstava Berte Cáceres, koja nastavlja živjeti u današnjim borbama protiv neoekstraktivnih projekata, kao i djevojaka koje su nastradale 8. marta 2017. u dječjem domu u Guatemali.

Pretvarajući 8. mart u dan štrajka, podsjetile smo na njegov radnički historijat, povezan s tekstilnim radnicama svih epoha, s buntovničkim sjećanjem isprepletenim sa svakodnevnim praksama otpora. Međutim, propagirajući štrajk u Latinskoj Americi, proširile smo njegovo značenje ne bi li uključile mnoštvo zadataka i lokaliteta koji najčešće ostaju na periferiji imaginacije radničke klase. Štoviše, povezale smo nasilje nad ženskim i feminiziranim tijelima s konkretnim teritorijalnim sukobima: borbama za stanovanje i protiv širenja ekstraktivizma otimanjem zemlje; borbama protiv kriminalizacije lokalnih (popular) i migrantskih ekonomija; borbama protiv politika strukturne prilagodbe i financijalizacije siromaštva; borbama protiv kriminalizacije (koja je segmentirana na temelju klase) abortusa.

Ovdje želim razviti nekoliko ideja o tome kako, kroz štrajk, revolucioniramo naše prakse kao feministički pokret, i u isto vrijeme revolucioniramo sam štrajk kao oruđe koje se tradicionalno povezivalo jedino s uskim svijetom muškog i plaćenog rada. Kada štrajk prestane biti isključivi privilegij sindikata, prestaje biti odluka donesena odozgo, i stoga štrajk prestaje biti naredba koju naprosto treba izvršiti ili joj se prikloniti. Štrajk apropriran od ženskog pokreta doslovno je preplavljen: mora uzeti u obzir višestruke radničke realnosti koje izmiču granicama plaćenog i sindikaliziranog rada, koje propituju granice između produktivnog i reproduktivnog rada, formalnog i neformalnog rada, poslova za koje se dobiva naknada i poslova bez naknade, između rada migranata i rada domaćih radnika_ica, između zaposlenih i nezaposlenih. Štrajk kojega je preuzeo ženski pokret direktno je usmjeren na ključni element kapitalističkog sustava: spolnu i kolonijalnu podjelu rada.

No istovremeno, potonji otvara konkretno, situacijsko istraživačko pitanje: što znači štrajkati u različitim okolnostima, uzmemo li ozbiljno u obzir jedinstvenost i složenost svakog različitog radno-životnog iskustva? Kako je ovo redefiniranje i proširenje radničke klase povezano s različitostima koje kartu rada pretvaraju u nešto radikalno heterogeno i segmentirano? Kako ostvariti zajednički plan djelovanja ako smo suočeni s različitošću koja dovodi u pitanje samu ideju grupiranja snaga? Prvi dio odgovora na ova pitanja sastoji se od objašnjenja zašto štrajk ne možemo provesti kod kuće, ako smo ulična trgovkinja ili zatvorenica, ili poljoprivrednica ili freelancerica, ili migrantska radnica (našeg poistovjećivanja s onim ženama koje „ne mogu“ štrajkati). Međutim, pitanje odmah dobiva novu snagu: primorava ova iskustva da preoznače i razlože što se suspendira, što se blokira, i čemu se pruža otpor kada se štrajk mora prilagoditi tim realnostima, šireći društveno polje u koje je upisan i unutar kojega proizvodi učinke.

Pitanje koje je madridski kolektiv Precarias à la Deriva postavio prije mnogo godina odjekuje u nama: što je vaš štrajk? No sada je isti omasovljen i radikaliziran te suočen s ofenzivom mačističkog nasilja koje nas tjera da se okupljamo na skupovima i poduzimamo hitne mjere. Naime, štrajk nam omogućava da politiziramo nasilje nad ženama tako što ćemo se suprotstaviti viktimizaciji i permanentnom stanju tugovanja na koje nas oni (mediji, državne institucije, i mnogi NGO-i) žele ograničiti. Novi oblici eksploatacije rada, ekonomsko i financijsko nasilje, nasilje države, političko nasilje, i višestruki oblici izvlaštenja jasno su i usko uvezani u nasilju prema ženama i feminiziranim tijelima.

U tom smislu, štrajk provodi u djelo intersekcionalnost borbi i njihovu transnacionalnu povezanost i to čini uključujući klasnu dimenziju: s onu stranu identitetskog multikulturalizma, povezuje nasilje nad ženama i feminiziranim tijelima s oblicima eksploatacije i izvlačenjem vrijednosti, politikama nasilja, i korporativnim napadima na zajednička dobra, remapirajući društvene konflikte kroz praksu.

Govorenje o štrajku i provođenje štrajka stavlja nas u ulogu političkih subjekata, a ne žrtava koje treba rehabilitirati i/ili iskupiti (obično od strane države). Značaj i učinkovitost štrajka kao oruđa višestruko se povećala upravo zahvaljujući njegovom ovakvom proširenju. Narodne, domicilne, komunitarne, periferne, slum feminizme iz Latinske Amerike, koji deliberaliziraju politiku afirmacije, stoga ne zanimaju kvote, i nemaju povjerenja u identitetske zamke, te u prvi plan stavljaju egzistencijalnu prekarnost kao zajedničku okolnost, ali takvu koja postaje specifična tek kroz konkretne borbe.

Štrajkački organizacijski horizont repozicionira klasnu, antikolonijalnu i masovnu dimenziju feminizma na kreativan i buntovan način. Štrajk nije statično oruđe, spremno za upotrebu, nego mora biti nanovo osmišljen u samom organizacijskom procesu, i u isto vrijeme, omogućiti nam da razumijemo zašto su žene i feminizirana tijela uspostavljena kao ključna za kapitalističku eksploataciju, osobito u trenutku kapitalističke financijske hegemonije.

U tu svrhu, mapiramo neprepoznate i neplaćene metode kojima proizvodimo vrijednost, kako bismo oslikale raznolik kolektivni pejzaž onoga što nazivamo radom. Štrajk žena stoga prkosi granicama rada i na taj način daje temelj za radikalizaciju koja interpelira druge pokrete, druge prakse, i druga iskustva. Zato #WeStrike (#MiŠtrajkamo).

Verónica Gago članica je Colectivo Situaciones, podučava na Fakultetu društvenih znanosti na Sveučilištu u Buenos Airesu, i postdoktorandica je na Nacionalnom znanstvenom i tehničkom istraživačkom odboru (National Scientific and Technical Research Council, CONICET). Trenutno radi na projektu koji istražuje lokalne (popular) ekonomije u postneoliberalnom kontekstu.