Feministička internacionala: Preuzimanje i prevrednovanje štrajka

Štrajk, kao jedan od radikalnih instrumenata radničke borbe, danas je sveden na reformističke akcije sindikalno organizirane radne snage koja od države i kapitala pokušava ispregovarati sektorske ustupke za svoje članove_ice. Međunarodni štrajk žena, koji je prvi puta organiziran 8. marta 2017. godine, progovara o ženskoj borbi kao klasnoj borbi, uključujući u pokret različite radničke realnosti, one nezaposlenih i trans osoba, migranata i kućanica, žena koje trpe nasilje i domorodačkog stanovništva kojem je oteta zemlja zbog štetnih ekoloških projekata. Na koji način revolucionirati prakse feminističkog pokreta temeljem borbe protiv rodne i kolonijalne podjele rada koje su ključne za kapitalističku eksploataciju, pročitajte u tekstu Verónice Gago.

Međunarodni štrajk žena, Santa Fe, 2017. (izvor: Wikimedia Commons)
8. marta 2017. godine, Međunarodni štrajk žena koordinirano se odvijao u više od pedeset zemalja, oslanjajući se na impuls koji jača još od štrajka žena Latinske Amerike 19. oktobra 2016. Međunarodni štrajk žena iz 2018. godine još je jedan datum kada se okupljamo u mnogim susjedstvima i gradovima, na skupovima u sindikatima i školama, kroz susrete u tvornicama i zajedničkim prostorima. Štrajk ponovo odražava organizacijski horizont koji postoji ovdje i sada, izgrađen odozdo: kao akcija koja je oživjela opći ženski pokret, uključujući trans žene, lezbijke, i transvestite, koja se nije prestala širiti, rasti i diverzificirati. U tom smislu, važno je o štrajku razmišljati kao procesu, a ne događaju. Vrijeme između jednog i drugog „datuma“ nije ispražnjeno ili lišeno djelovanja. U Latinskoj Americi i na Karibima, snaga štrajka uvijek je kombinacija žalovanja i borbe: u martu obilježavamo novu godišnjicu ubojstava Berte Cáceres, koja nastavlja živjeti u današnjim borbama protiv neoekstraktivnih projekata, kao i djevojaka koje su nastradale 8. marta 2017. u dječjem domu u Guatemali.
 
Pretvarajući 8. mart u dan štrajka, podsjetile smo na njegov radnički historijat, povezan s tekstilnim radnicama svih epoha, s buntovničkim sjećanjem isprepletenim sa svakodnevnim praksama otpora. Međutim, propagirajući štrajk u Latinskoj Americi, proširile smo njegovo značenje ne bi li uključile mnoštvo zadataka i lokaliteta koji najčešće ostaju na periferiji imaginacije radničke klase. Štoviše, povezale smo nasilje nad ženskim i feminiziranim tijelima s konkretnim teritorijalnim sukobima: borbama za stanovanje i protiv širenja ekstraktivizma otimanjem zemlje; borbama protiv kriminalizacije lokalnih (popular) i migrantskih ekonomija; borbama protiv politika strukturne prilagodbe i financijalizacije siromaštva; borbama protiv kriminalizacije (koja je segmentirana na temelju klase) abortusa.
 
Ovdje želim razviti nekoliko ideja o tome kako, kroz štrajk, revolucioniramo naše prakse kao feministički pokret, i u isto vrijeme revolucioniramo sam štrajk kao oruđe koje se tradicionalno povezivalo jedino s uskim svijetom muškog i plaćenog rada. Kada štrajk prestane biti isključivi privilegij sindikata, prestaje biti odluka donesena odozgo, i stoga štrajk prestaje biti naredba koju naprosto treba izvršiti ili joj se prikloniti. Štrajk apropriran od ženskog pokreta doslovno je preplavljen: mora uzeti u obzir višestruke radničke realnosti koje izmiču granicama plaćenog i sindikaliziranog rada, koje propituju granice između produktivnog i reproduktivnog rada, formalnog i neformalnog rada, poslova za koje se dobiva naknada i poslova bez naknade, između rada migranata i rada domaćih radnika_ica, između zaposlenih i nezaposlenih. Štrajk kojega je preuzeo ženski pokret direktno je usmjeren na ključni element kapitalističkog sustava: spolnu i kolonijalnu podjelu rada.
 
No istovremeno, potonji otvara konkretno, situacijsko istraživačko pitanje: što znači štrajkati u različitim okolnostima, uzmemo li ozbiljno u obzir jedinstvenost i složenost svakog različitog radno-životnog iskustva? Kako je ovo redefiniranje i proširenje radničke klase povezano s različitostima koje kartu rada pretvaraju u nešto radikalno heterogeno i segmentirano? Kako ostvariti zajednički plan djelovanja ako smo suočeni s različitošću koja dovodi u pitanje samu ideju grupiranja snaga? Prvi dio odgovora na ova pitanja sastoji se od objašnjenja zašto štrajk ne možemo provesti kod kuće, ako smo ulična trgovkinja ili zatvorenica, ili poljoprivrednica ili freelancerica, ili migrantska radnica (našeg poistovjećivanja s onim ženama koje „ne mogu“ štrajkati). Međutim, pitanje odmah dobiva novu snagu: primorava ova iskustva da preoznače i razlože što se suspendira, što se blokira, i čemu se pruža otpor kada se štrajk mora prilagoditi tim realnostima, šireći društveno polje u koje je upisan i unutar kojega proizvodi učinke.
 
Pitanje koje je madridski kolektiv Precarias à la Deriva postavio prije mnogo godina odjekuje u nama: što je vaš štrajk? No sada je isti omasovljen i radikaliziran te suočen s ofenzivom mačističkog nasilja koje nas tjera da se okupljamo na skupovima i poduzimamo hitne mjere. Naime, štrajk nam omogućava da politiziramo nasilje nad ženama tako što ćemo se suprotstaviti viktimizaciji i permanentnom stanju tugovanja na koje nas oni (mediji, državne institucije, i mnogi NGO-i) žele ograničiti. Novi oblici eksploatacije rada, ekonomsko i financijsko nasilje, nasilje države, političko nasilje, i višestruki oblici izvlaštenja jasno su i usko uvezani u nasilju prema ženama i feminiziranim tijelima.
 
U tom smislu, štrajk provodi u djelo intersekcionalnost borbi i njihovu transnacionalnu povezanost i to čini uključujući klasnu dimenziju: s onu stranu identitetskog multikulturalizma, povezuje nasilje nad ženama i feminiziranim tijelima s oblicima eksploatacije i izvlačenjem vrijednosti, politikama nasilja, i korporativnim napadima na zajednička dobra, remapirajući društvene konflikte kroz praksu.
 
Govorenje o štrajku i provođenje štrajka stavlja nas u ulogu političkih subjekata, a ne žrtava koje treba rehabilitirati i/ili iskupiti (obično od strane države). Značaj i učinkovitost štrajka kao oruđa višestruko se povećala upravo zahvaljujući njegovom ovakvom proširenju. Narodne, domicilne, komunitarne, periferne, slum feminizme iz Latinske Amerike, koji deliberaliziraju politiku afirmacije, stoga ne zanimaju kvote, i nemaju povjerenja u identitetske zamke, te u prvi plan stavljaju egzistencijalnu prekarnost kao zajedničku okolnost, ali takvu koja postaje specifična tek kroz konkretne borbe.
 
Štrajkački organizacijski horizont repozicionira klasnu, antikolonijalnu i masovnu dimenziju feminizma na kreativan i buntovan način. Štrajk nije statično oruđe, spremno za upotrebu, nego mora biti nanovo osmišljen u samom organizacijskom procesu, i u isto vrijeme, omogućiti nam da razumijemo zašto su žene i feminizirana tijela uspostavljena kao ključna za kapitalističku eksploataciju, osobito u trenutku kapitalističke financijske hegemonije.
 
U tu svrhu, mapiramo neprepoznate i neplaćene metode kojima proizvodimo vrijednost, kako bismo oslikale raznolik kolektivni pejzaž onoga što nazivamo radom. Štrajk žena stoga prkosi granicama rada i na taj način daje temelj za radikalizaciju koja interpelira druge pokrete, druge prakse, i druga iskustva. Zato #WeStrike (#MiŠtrajkamo).
 
Ovaj esej izvorno je objavljen kao dio zbornika dostupnog na The Transnational Social Strike Platform.
 
Verónica Gago članica je Colectivo Situaciones, podučava na Fakultetu društvenih znanosti na Sveučilištu u Buenos Airesu, i postdoktorandica je na Nacionalnom znanstvenom i tehničkom istraživačkom odboru (National Scientific and Technical Research Council, CONICET). Trenutno radi na projektu koji istražuje lokalne (popular) ekonomije u postneoliberalnom kontekstu.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 31. prosinca 2016. Nijedna manje Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
  • 25. travnja 2013. Ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 26. prosinca 2018. Učiteljski štrajk je ženski štrajk Nekoliko desetljeća postsocijalističke neoliberalne tranzicije u Litvi, praćene rapidnom urbanizacijom i konstantnim iseljavanjem stanovništva, dovelo je sustav javnih usluga, a naročito obrazovanja, pred sâm rub kolapsa. Nastavnice i nastavnici, frustrirani niskim plaćama i sve nesigurnijim uvjetima rada, tekuću su godinu bili primorani zaključiti višetjednim štrajkom i zauzimanjem zgrade resornog ministarstva, u pokušaju da se njihova prava uvaže. Pročitajte prijevod kratkog pregleda pozadine prosvjedne akcije i stanja u litvanskom sektoru obrazovanja.
  • 31. prosinca 2018. Pobijedimo „udarnički rad“: lansiran novi sindikat radnika u industriji kompjuterskih igara Digitalne informacijske tehnologije u posljednjih su nekoliko desetljeća doživjele nezapamćen procvat, zbog čega mnogi mladi ljudi svoju karijeru traže upravo unutar sektora kreativnih industrija. Međutim, u iznimno prekarnim uvjetima rada koji ondje u pravilu vladaju, inicijalni entuzijazam i strast za programiranjem neminovno smjenjuju osjećaji zamora i razočaranja. Pročitajte prijevod kratkog članka koji donosi priču o začecima sindikalnog organiziranja britanskih radnika_ica u industriji razvoja računalnih igara.
  • 31. prosinca 2018. Indijska urbana i ruralna radnička klasa u siječnju kreće u dvodnevni nacionalni štrajk U Indiji posljednjih mjeseci traje odgovor na val samoubojstava zbog rastuće nezaposlenosti te prezaduženih radničkih i seljačkih kućanstava stjeranih na sam rub egzistencije. Otpor protiv neoliberalnih politika desno orijentirane vlade te procesa korporatizacije i privatizacije zemlje prerastao je razmjere sektorske krize. Pročitajte prijevod članka o širokim solidarnim seljačkim i radničkim mobilizacijama u Indiji.
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu - režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 23. lipnja 2017.
    Featured Video Play Icon
    Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država
    Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve