Gramscijeva politika jezika: standardom protiv standarda
Središnji problem rasprave o standardnom jeziku ogleda se kroz dihotomiju birokratski nametnutog jezičnog ujedinjavanja i otvorenog jezičnog ujedinjavanja koje organski prati ritam društvenih i jezičnih promjena, te u sebe uključuje široke mase. Umjesto odustajanja od bilo kakve inačice standardnog jezika, lijeva politika jezika trebala bi inzistirati na stvaranju standarda koji bi od samog početka morao biti inkluzivan i demokratičan, i ne bi se konstruirao te nametao odozgo, ignorirajući jezičnu stvarnost i raznolikost govornica i govornika koji bi tim jezikom trebali govoriti. Dijalektalno-ideološke podjele treba nadići stvaranjem novog zajedničkog jezika koji potiče progresivne i egalitarne društvene odnose i prakse.
Organizirani tekstilni radnici i radnice ističu poruke jedinstva i solidarnosti ispisane na jidišu, talijanskom, ruskom i engleskom, New York, rano 20. stoljeće (izvor: Kheel Center @ Flickr prema Creative Commons licenci)
U raspravama o standardnom jeziku u zemljama regije, a naročito u Hrvatskoj, najčešće su sljedeće pozicije: (1) standardni jezik treba konstruirati odozgo na način da se jezični stručnjaci pobrinu za njegovu čistoću te različitost s obzirom na susjedne jezike, a naročito srpski (načelna pozicija svih purističkih struja, od Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, do ekstremno desnih pojava poput Sande Ham); (2) purizam i nacionalizam u jezičnoj politici negiraju činjenicu da su jezici na području bivše Jugoslavije (hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski) zapravo jedan te isti jezik, pa utoliko standard ne bi trebao od toga bježati, nego bismo trebali prihvatiti taj, po njemačkom pristupu izvedeni, BHS (bosansko-hrvatsko-srpski), boriti se protiv nacionalizma u različitim standardnim inačicama, ali ostaviti načelnu slobodu svakoj pojedinoj da razvija svoju verziju „policentričnog“ jezika (pozicija načelno izrečena u Deklaraciji o zajedničkom jeziku, a čija je medijski najpoznatija zagovornica Snježana Kordić); (3) standard kao takav treba odbaciti, jer je on uvijek preskriptivan i pokušava kontrolirati nešto što je po svojoj prirodi spontani društveni proces (jezične promjene) te je u našim krajevima gotovo nepogrešivo vezan uz neki oblik nacionalizma (što je više-manje pozicija lingvista Mate Kapovića). Ignorirajući prvu poziciju, čiju kritiku nije toliko zanimljivo po enti put ponavljati, i druga i treća pozicija sadrže neke istinite teze, no obje isto tako zanemaruju neke bitne faktore.
Historijski, standardni jezik kao koncept ne postoji prije Francuske revolucije, nego nastaje paralelno s, odnosno, u sklopu rađanja ideje nacije u 19. stoljeću. Politička i ekonomska pobjeda prvo francuske (dolaskom Napoleona), a onda i europske buržoazije (u nekoliko valova tijekom 19. stoljeća, npr. pobjedom ustanaka 1848., ujedinjenjem Italije i Njemačke nakon 1871.) te proces njene klasne konsolidacije koji je potom uslijedio zahtijevao je odbacivanje starog modusa političke legitimacije feudalizma koji se uvelike temeljio na narativu o božanskom poretku stvari. Obećanja Francuske revolucije koja su odjeknula Europom pretvorena su u kamen temeljac novih oblika vladanja. Svi su ljudi načelno slobodni i načelno jednaki pred zakonom te utoliko načelno jednako u mogućnosti „postati što god žele biti“. Toj načelnosti proturječi svetinja privatnog vlasništva koja je za liberalizam, odnosno, kapitalizam, iznad svakog drugog prava. Sve ostale pravne tekovine buržoaske države utoliko su mrtvo slovo na papiru, jer ako je nečije jedino vlasništvo njezino ili njegovo tijelo, tj. vlastiti rad, obećanje „budi što želiš“ u realnosti postaje „radi dok ne crkneš“. No, kao i sva ostala liberalna obećanja sloboda, ono postaje novi instrument stvaranja legitimnosti vlasti. Buržoazija tako stvara novi tip države koji se više ne oslanja samo na upotrebu represije, već pored represivnog posjeduje i vrlo razvijen ideološki državni aparat. Stvaranje ideje nacije fundamentalni je dio tog procesa, jer ona, pojednostavljeno rečeno, proizvodi koheziju unutar države te netrpeljivost kako spram unutarnjih, tako spram vanjskih „stranih elemenata“. Više se ne govori o onome što je dobro za krunu ili pojedinu kneževinu, već o onome što je dobro za naciju.
Međutim, bitna prepreka toj političko-kulturnoj unifikaciji bila je činjenica da ljudi nisu govorili istim jezikom, pa je kulturni segment tog procesa zapravo kaskao za političkim. Tako je talijanski političar i književnik, Massimo d’Azeglio, nakon ujedinjenja Italije 1871. izjavio: „stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane“. Taj je problem bio najizraženiji upravo u Italiji, koja je ne samo jezično, nego kulturno i ekonomski bila duboko razjedinjena, no i druge su zemlje morale prolaziti kroz isti proces, makar je on u drugim slučajevima trajao kraće i završavao uspješnije. U predrevolucionarnoj Francuskoj 18. stoljeća rijetko se tko smatrao „Francuzem“ (eventualno podanikom francuske krune), a još bi teže bilo naći nekoga tko je govorio „francuskim jezikom“. U Italiji, kako navodi talijanski lingvist Tulio de Mauro, još 1861. samo 2,5% Talijana govori standardnim jezikom. Nacionalni jezik tako nastaje odabiranjem jednog od mnogih postojećih dijalekata, najčešće onog kojeg vladajuće klase smatraju najprestižnijim ili politički najpragmatičnijim odabirom – u Francuskoj je to bio pariški, jezik diplomacije, u Italiji toskanski, jezik Dantea, u našim krajevima štokavski, jezik najbliži većini Slavena u regiji.
Nacionalni, odnosno, standardni jezik tako je od samog svog nastanka politički fenomen. Kao što piše Pierre Bourdieu:
„Službeni je jezik usko povezan s državom. I to i u svojoj genezi i u svojoj društvenoj upotrebi. Uvjeti konstituiranja jedinstvenog jezičnog tržišta, kojim dominira službeni jezik, stvaraju se u procesu konstituiranja države: obavezan u službenim prilikama i u službenim prostorima (u školi, u javnim službama, u političkim institucijama itd.), taj državni jezik postaje teorijska norma prema kojoj se objektivno mjere sve jezične prakse.“[1]
Prema tome, standardni je jezik otpočetka preskriptivan: on određuje ne samo kako se govori, već istovremeno i kako se ne govori. Nastankom standarda svi dijalekti guraju se na marginu socijalne vrijednosti i legitimnosti. Za to je Mihail Bahtin posjedovao naročitu senzibilnost, opisavši „prirodno“ stanje jezika kao „heteroglosiju“, stanje mnogostruko raznih, ali jednakovrijednih jezika, koje standardni jezik nastoji dokinuti ili barem svesti na minimum. Standardu je, reći će Bahtin, funkcija da izjednačava i centralizira ono što je nejednako i decentralizirano u svojoj „prirodi“[2]. Kritika nametanja standarda stoga ima pravo, tvrdeći da se time marginaliziraju i omalovažavaju dijalekti kao i svakodnevni govorni žargoni, ukratko, svi oni jezici kojima ljudi „zapravo“ govore. Kada se tome još doda činjenica da u Hrvatskoj standardni jezik uvelike podrazumijeva jezični purizam (pa onda i nacionalizam), čiji je ideološki učinak društveno regresivan, teško se ne složiti s kritičarima standardnog jezika.
No ostati na tome spriječilo bi priznavanje činjenice da jezik može imati i progresivnu funkciju. Naime, ako se u postojećim varijantama standarda, ne samo u regiji, nego općenito u svim društvima, pojavljuje u funkciji reguliranja, normaliziranja i sankcioniranja načina na koji se jezik koristi (a indirektno onda i sadržaja i formi mišljenja), to ne znači nužno da svaki oblik standardnog jezika mora imati takvu funkciju. Gorespomenuta problematična situacija ujedinjenja Italije imala je reperkusije i na revolucionarni rad talijanskih socijalista i komunista. Antonio Gramsci u svojim je Zatvorskim bilježnicama na više mjesta konstatirao kako je jedna od glavnih prepreka nadilaženju podjela talijanskih podređenih klasa bila upravo jezična barijera. Naime, vrlo slaba rasprostranjenost standardnog talijanskog prevladala je, iako u manjoj mjeri, sve do međuratnog perioda u prvoj polovici 20. stoljeća:
„U Gramscijevoj Italiji, fašistička stranka okoristila se na regionalnoj ekonomskoj nejednakosti zemlje koja je bila ‘pravno fiksirana’ odsustvom univerzalno korištenog nacionalnog jezika. Podijeljenost nacionalnog proletarijata, i u većoj mjeri seljaštva u regionalna dijalektalna područja priječila je formiranje ujedinjenog, revolucionarnog klasnog savezništva onakvog tipa kakav je posredovao revoluciju u Rusiji. Stoga je proces u kojem bi partija osvojila političku hegemoniju usko ovisio o nadilaženju lingvističke provincionalnosti.“[3]
Naime, ne radi se samo o pragmatičnoj činjenici mogućnosti komunikacije, već o tome da će pripadnicima podređenih klasa, unatoč sličnim materijalnim uvjetima životima i sličnim iskustvima življenja, biti teže međusobno se sporazumjeti na ideološkoj razini, jer će njihov jezični provincijalizam također biti izražen i kao ideološki provincijalizam:
„Ako je istina da svaki jezik sadrži elemente nekog pogleda na svijet i neke kulture, bit će istina i to da se po jeziku svakog pojedinca može procijeniti veća ili manja složenost njegovog pogleda na svijet. Tko govori samo u dijalektu ili razumije nacionalni jezik samo djelomično, taj nužno sudjeluje u svjetonazoru koji je više ili manje uzak, provincijalan, okamenjen, anakronističan u usporedbi s velikim strujama misli koje vladaju svjetskom historijom. Interesi takvog čovjeka bit će uski, više ili manje korporativni ili ekonomski, a ne univerzalni.“[4]
Otežani pristup spoznaje univerzalnosti klasne pozicije koju su dijelili potlačeni u to vrijeme u Italiji, dobrim je dijelom onemogućio njihovo ujedinjavanje u jedinstvenu političku silu. Gramsci unatoč tome nije bio „protiv“ dijalekata – zagovarao je njihovo očuvanje, ali u sklopu puno šireg projekta kulturno-ideološko-jezičnog ujedinjavanja masa, koji je pak sam trebao biti sastavni dio revolucionarnog projekta. Naivno je tvrditi da su dijalekti tek izraz „nekontaminiranog“, genijalnog, prirodnog „duha naroda“ – takve su tvrdnje tipične za romantičarsku i populističku ideologiju[5]. Dijalektalno-ideološke podjele treba nadići stvaranjem novog zajedničkog jezika koji će u svojoj funkciji biti politički i ideološki progresivan.
U suvremenom kontekstu, Gramscijeva lekcija i dalje je vrijedna, iako ne na isti način ili u istoj mjeri. Naime, isključiva briga za raznolikost vodi u, mutatis mutandis, prihvaćanje svijeta onakvim kakav on trenutno jest (ili, još gore, u nekoj romantičarski-konzervativnoj fantaziji, vraćanje u svijet monarha, plemića, klera i priprostih, ali „prirodnih“, pa utoliko i duhom bogatih masa). Nasuprot tome, bilo kakva vizija svijeta koja za cilj ima nadilaženje podjela i stvaranje egalitarnijih društvenih odnosa za svoj preduvjet ima jedinstvo (političko, kulturno, ideološko itd.). Inzistiranje na nekom obliku progresivnog „standardnog“ jezika (čiji bi početak možda bio to da se ne naziva „standardnim“) i na takvom obliku progresivnog političkog projekta nadilazi tu dihotomiju
„implicirajući da može postojati raznolikost u kulturno i lingvistički ujedinjenom svijetu. Tenzija između te dvije krajnosti – ujedinjenje i raznolikost – nikada se neće moći razriješiti. Povijest ne uništava, samo reorganizira. Jedinstvenost ne znači uniformnost i moguće je da će postojati dublja razina autonomije i raznolikosti u budućem ujedinjenom svijetu nego što postoji u sadašnjem razjedinjenom čovječanstvu prožetom konfliktima.“[6]
Takav bi „standardni“ jezik onda od samog početka, u svom nastanku, morao biti inkluzivan i demokratičan, suprotno tome kako su u principu nastali svi današnji nacionalni jezici. Ne bi se smio konstruirati i nametati odozgo, ignorirajući pritom jezičnu stvarnost i raznolikost govornika koji bi tim jezikom trebali govoriti. On ne bi smio niti u jednom trenutku biti proglašen „završenim“, jer je proces jezične promjene konstantan. Uključivanje odozdo podrazumijeva dugotrajnost tog procesa te da se jezične promjene i inovacije koje iniciraju govornici ne mogu proglašavati „pogrešnima“. No, unatoč navedenom, bilo bi pogrešno vjerovati u iluziju nekakvog „lingvističkog recepta“ prema kojemu bi se takav proces trebao voditi i takav jezik oblikovati. San o socijalnom inženjeringu takvog tipa, tipičan za pozitiviste 19. stoljeća i puriste 21. stoljeća, može biti jedino kontraproduktivan.
Proces formiranja progresivnog „standardnog“ jezika treba gledati u kontekstu procesa progresivnih političkih promjena – jedno ne ide bez drugoga. Štoviše, sve društvene promjene takvog tipa popraćene su, u manjoj ili većoj mjeri, ovisno o kontekstu, i ideološkim promjenama, a to znači i jezičnim promjenama. Dakle, budući da se taj proces jezičnih promjena
„odvija u okviru čitavog kompleksa molekularnih procesa, pomaže biti svjestan cjeline procesa kako bi se moglo aktivno intervenirati s najboljim mogućim rezultatima. Takvu se intervenciju ne treba smatrati ‘presudnom’ i smatrati da će svi predloženi ciljevi biti u potpunosti ostvareni, odnosno, da će se ostvariti specifičan ujedinjeni jezik. Ostvarit će se nekakav ujedinjeni jezik, ako je to nužno, a organizirana intervencija ubrzat će već postojeći proces. Što će točno taj jezik biti, ne može se predvidjeti ili ustanoviti; u svakom slučaju, ako je ta intervencija ‘racionalna’, on će biti organski povezan s tradicijom, što nije mala stvar u ekonomiji kulture.“[7]
Prema tome, mnoge rasprave o standardnom jeziku pogrešno kao središnji problem pretpostavljaju dihotomiju jezične raznolikosti i jezičnog ujedinjavanja. Naprotiv, radi se o dihotomiji birokratski nametnutog jezičnog ujedinjavanja (prema unaprijed određenom modelu) i otvorenog jezičnog ujedinjavanja koje organski prati ritam društvenih i jezičnih promjena te u sebe uključuje široke mase. Prvo za učinak ima stvaranje pristanka na regresivne i represivne, dok drugo potiče progresivne i egalitarne društvene odnose i prakse. Umjesto odustajanja od bilo kakve inačice standardnog jezika, „lijeva“ politika jezika treba inzistirati na stvaranju njegove progresivne inačice – u okviru isto takvih širih društvenih i političkih promjena.
Bilješke:
[1] Pierre Bourdieu, Što znači govoriti (Zagreb: Naprijed, 1992), 24-25.
[2] Mihail Bahtin, Dialogic Imagination: Four Essays (Austin: University of Texas Press, 2008), 270-271.
[3] Craig Brandist, “Gramsci, Bakhtin and the Semiotics of Hegemony”, New Left Review, I/216: 94-109.
[4] Antonio Gramsci, Izabrana dela (Beograd: Kultura, 1957), 20-21. [prijevod prilagođen izvorniku, op. A.S.]
[5] Luigi Rosiello, “Linguistics and Marxism in the Thought of Antonio Gramsci”, u: Ives, Peter i Rocco Lacorte (ur.) Gramsci, Language and Translation (Plymouth: Lexington Books, 2010), 40.
28. prosinca 2017.Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku
Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
8. kolovoza 2018.Šamar, letva, kamen, znanost, jezik Odgovor Snježani Kordić
Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku[*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
31. prosinca 2016.O rodu, jeziče, da ti pojem
Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
31. prosinca 2017.Hegemonija i kolektivno djelovanje
Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
4. prosinca 2015.Osnove akademskog poduzetništva
Neoliberalna logika financiranja visokog obrazovanja pretvara akademske radnike u poduzetne birokrate. Sve je manje mjesta za kritički dijalog, a pritisku kompetitivnih tržišnih zakona najviše su podložne društveno-humanističke znanosti koje se smatra neisplativima, te studenti, na koje pada sve veći teret financiranja sveučilišta. Promjena je najvidljivija u anglosaksonskom svijetu: „Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe.“
