Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
Odgovor Snježani Kordić

Donosimo nastavak polemike članova radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.

Doris Salcedo, „Shibboleth“ (Tate Modern, London, 2007-8) (izvor: wonderferret @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci).
Prije nego izložim svoje argumente htio bih podsjetiti čitateljstvo na činjenicu da se ovaj sukob mišljenja odvija s iste strane barikade – barikade koju je upravo u svojoj politizaciji jezičnog pitanja odlučno poduprla Deklaracija o zajedničkom jeziku koju smo potpisali i Snježana Kordić i ja. Također, to znači da treba imati na umu i njezinu drugu stranu, na kojoj, kako izgleda, vlada idilično suglasje i u kojem nema „ne, ali“. Kolikogod ova monolitnost jasno svjedoči o intelektualnoj inferiornosti protivnika Deklaracije, ona je također, ne smijemo zaboraviti, izraz njihove političke superiornosti. Stavovi koje oni zastupaju službena su politika režima koji u najmanju ruku ima formalnu demokratsku legitimaciju. Kao takvi, oni su ugrađeni u obrazovne, kulturne i medijske institucije države i poduprti njihovim što mekim što tvrdim mehanizmima prisile. Nasuprot tomu, stavovi potpisnika Deklaracije u potpunosti su izloženi sudu javnosti, bez oslonca u ideološkim aparatima države i bez zaštite njezine političke moći, pri čemu se još i međusobno spore.
 
Konkretno, to o čemu se Snježana Kordić i ja sporimo sâma je narav sukoba oko jezika koji je Deklaracija javno otvorila i zaoštrila. Taj sukob Kordić svodi na pitanje – govorimo li na postjugoslavenskim prostorima jedan policentrični ili četiri zasebna nacionalna jezika? – i daje na njega jednoznačan odgovor:
Odgovor na pitanje govorimo li jednim zajedničkim ili više nacionalnih jezika uvijek je politički stav koji se kao takav ne može znanstveno verificirati, niti se odgovornost za takav stav može delegirati na kakvu neutralnu instanciju, primjerice objektivnu znanost
znanstveno je dokazano da govorimo jednim zajedničkim jezikom. Suprotna tvrdnja, da je riječ o zasebnim nacionalnim jezicima, za nju je, naprotiv, ideološka, odnosno nacionalistička izmišljotina. Drugim riječima, ona čitav sukob sažimlje u jednoj jedinoj antinomiji, onoj između jezika i nacionalizma, odnosno, između znanosti i politike.
 
Za mene, naprotiv, taj se sukob ne može svesti na pitanje govorimo li jednim policentričnim ili više nacionalnih jezika. Štoviše, tvrdim da je to pitanje u osnovi pitanje granica među jezicima. Kako su te granice arbitrarne, nemoguće je na njega dati znanstveni odgovor. Drugim riječima, svaki odgovor na pitanje govorimo li jednim zajedničkim ili više nacionalnih jezika uvijek je politički stav koji se kao takav ne može znanstveno verificirati, kao što se ni odgovornost za takav stav ne može delegirati ni na kakvu neutralnu instanciju, primjerice na objektivnu znanost. Ukratko, za mene je čitav sukob oko jezika otpočetka do kraja politički te stoga nužno implicira konkretne historijske procese, društvene odnose i ideološke antagonizme.
 
Kako u reakciji Snježane Kordić na moj tekst nisam našao ništa što bi opovrglo ove tvrdnje, ovdje ću se posvetiti upravo tim političkim, historijskim, društvenim i ideološkim implikacijama spora oko jezika. Naime, ja takozvane znanstvene činjenice i dalje ne držim relevantnima za ovaj spor oko jezika koji Kordić sažima u naslovu svoje knjige Jezik i nacionalizam.[1] U istom smislu i ja mogu sažeti vlastiti stav: znanstveni dokaz za granice među jezicima postoji u istoj mjeri u kojoj postoji znanstveni dokaz protiv nacionalizma.


It’s not postmodernity, stupid!

 
U osnovi, Kordić mi predbacuje „postmodernizam“ u kojem se ogleda, kako ona tvrdi, moja odbojnost prema znanosti i činjenicama, a što podupire tezama Sokala i Bricmonta. Njihovu kritiku postmodernizma ona primjenjuje na moj tekst pripisujući mi „skepticizam prema znanosti, odbijanje ideje da činjenice uopće postoje ili da se na njih može upućivati, zanemarivanje dokaza odnosno empirijske provjere, relativiziranje, (…) fiksiranje na kompliciran jezik i teorijski formalizam, itd.“
 
Postmodernizam je pojam koji u osnovi služi kulturnoj periodizaciji historijske temporalnosti i u tom smislu ja ga niti rabim (preferiram pojam globalne modernosti), niti zagovaram. Svejedno, držim da je simplificirano svoditi taj pojam na nekoliko epistemoloških karakteristika. Pojam postmodernizma može se primijeniti na cijeli niz fenomena, na primjer, na kulturnu logiku koja prevladava u kasnom kapitalizmu (Jameson), odnosno na fenomen sveopće kulturalizacije društvenog života, o čemu sam u više navrata kritički pisao. Ukratko, ne razumijem u čemu je poanta u optužbi za postmodernizam. Da mi je Kordić predbacila (post)strukturalizam ili konstruktivizam, tim više što sam citirao de Saussurea, možda bih se i mogao nadovezati na njezinu kritiku.
 
Ako lingvistika disciplinarno pripada tehničko-znanstvenoj sferi znanja, onda bi trebalo otvoreno tražiti premještanje lingvistike na neki prirodoznanstveni ili tehnički fakultet i raspuštanje, primjerice, čitavog Filozofskog fakulteta
To se uostalom odnosi i na moju „odbojnost prema znanosti“, kako ona piše ili, da zaoštrimo, na „scijentistički fetišizam“ koji ja eksplicitno predbacujem Deklaraciji. Nejasno je zašto Kordić u tome vidi postmodernizam. Kritiku scijentističke redukcije suvremene spoznaje upravo su artikulirali dobro poznati kritičari postmodernizma i to s klasično modernističkih pozicija, kao na primjer Habermas. Problem je, pretpostavljam, u pojmu „znanstvenosti“ koju Kordić krajnje simplificira, što dolazi do izražaja u njezinu citiranju Sokal/Bricmontove primjedbe o „gubljenju vremena u humanističkim znanostima“ koje oni predbacuju postmodernizmu. Koliko razumijem, tu je riječ o dihotomiji koja je obilježila moderno znanje daleko prije pojave postmodernizma, bilo u smislu razlike između instrumentalne i komunikativne paradigme, bilo u smislu disciplinarne podjele na, s jedne strane, znanosti u užem smislu, i s druge, takozvanu humanistiku, podjele koja je institucionalizirana u dva modela modernog univerziteta, tehničko-znanstvenom i humanističkom, ili, kako potonjeg naziva Bill Readings „The University of Culture“ (u The University in Ruins). Opće je poznato da su se diskurzivne premise ovih dvaju modela danas toliko razišle, da u akademskoj praksi one gotovo više uopće ne interferiraju. Koja je sad tu pozicija Snježane Kordić? Je li ona svjesna te dihotomije, i ako jest, u kojem od dvaju modela ona vidi lingvistiku? Vjerojatno ne u humanističkom, jer njezino citiranje Sokala i Bricmonta sugerira da ona proizvodnju humanističkog znanja također drži „gubljenjem vremena“. Ako je tomu tako, i ako lingvistika disciplinarno pripada tehničko-znanstvenoj sferi znanja, onda bi trebalo otvoreno tražiti premještanje lingvistike na neki prirodoznanstveni ili tehnički fakultet i raspuštanje, primjerice, čitavog Filozofskog fakulteta. Takva bi inicijativa svakako naišla na odobravanje naših neoliberala koji jedva čekaju da se zauvijek riješe humanističkih „uhljeba“.


U muzeju identiteta

 
Zapravo je čitavo to natezanje oko postmodernizma u koje nas Kordić uvlači sasvim neproduktivno, kako u kognitivnom tako i u političkom smislu. Za nekoga tko se u nas ozbiljno bavi jezikom i njegovom sudbinom u suvremenim ekonomskim, društvenim, kulturnim i političkim transformacijama, nameću se puno ozbiljnija pitanja.[2] Na primjer:
 
– ima li upotreba našeg jezika (bez obzira kako ga zvali) uopće još smisla u prirodno- i tehničko-znanstvenim disciplinama, ako znamo da se na to znanje više ne nadovezuje nikakva realna ekonomska praksa, odnosno domaća industrijska proizvodnja; i ako priznajemo da se u lokalnim istraživačkim centrima ne obavljaju više nikakva globalno relevantna fundamentalna istraživanja? U ovom području i tržište rada i istraživanje daju prednost drugom, uglavnom engleskom jeziku.
 
– što se, s druge strane, zbiva sa statusom tog našeg jezika u humanističkim disciplinama, ako u vidu imamo ne samo globalni prestiž engleskog jezika u proizvodnji humanističkog znanja i kulture u cjelini, nego i veoma konkretnu činjenicu da vrednovanje rezultata rada na „univerzitetu kulture“, i to kako nastavnog kadra i studenata, tako i institucije u cjelini, sve više ovisi o publikacijama u SSCI (Social Science Citation Index), periodici na engleskom jeziku?
 
– u kojoj mjeri ova degradacija statusa našeg jezika u humanistici dovodi u pitanje institucionalnu poziciju, štoviše, samu historijsku legitimaciju humanističkog univerziteta? Pitanje je naime, može li on i dalje ispunjavati svoju temeljnu zadaću koja se sastoji u prevođenju cjelokupnog postojećeg znanja u nacionalizirane idiome, odnosno iz njih? Ako humanistički univerzitet gubi ovu svoju prevodilačku funkciju koja igra ključnu ulogu u kreiranju takozvane nacionalne kulture – u kojoj se, a ne u nekim „višim“ vrijednostima, isti legitimira naspram nacionalne države – čemu onda taj humanistički univerzitet uopće još služi? To je pitanje još sudbonosnije ako nam danas postaje sve jasnije da njegova tradicionalna svrha više ne odgovara potrebama postfordističke ekonomije za fleksibilnom radnom snagom na globalnim, jezično heterogenim tržištima?
 
– što to nadalje znači za jezičnu praksu u cjelini ako znamo da se funkcija ne-elitnih humanističkih univerziteta udaljenih od centara inovacije – kao što su naši – transformira u pravcu stjecanja onih jezičnih i kulturnih znanja te vještina koje su neophodne za uključivanje u globalne pogone kreativne industrije?[3]
 
– što se u tom pogledu zbiva s „nacionalnom kulturom“ u cjelini? Jedna od njezinih najvažnijih komponenti, suvremena umjetnost, danas se u relevantnom smislu proizvodi globalno, unutar tzv. art systema, koji nije definiran ni nacionalno ni internacionalno, nego je ukotvljen u moćnim globalnim art institucijama, često privatnim galerijama, muzejima i bijenalima od Londona, New Yorka, Miamija, Basela do zemalja Zaljeva ili Dalekog istoka. Nacionalna umjetnost više ne može držati korak s njegovim nezapamćenim ubrzanjem. Nema više vremena za prevođenje, ni u kulturnom, ni u jezičnom pogledu. Needless to say, art system govori engleski.
 
– čemu, napokon, pod tim okolnostima uopće još služi „nacionalno“ obrazovanje, ako je u njegovim višim sferama naš jezik izgubio ne samo prestiž nego i svoju funkciju? Za koga ono obrazuje ljude ako već ne za globalno tržište koje nema interesa za naš jezik? I kakvo je to „nacionalno“ obrazovanje kojem je nacionalni jezik samo još suvišni teret?
 
U mjeri u kojoj nacionalni humanistički univerzitet – uključujući nacionalnu kulturu u cjelini kao njegovu svrhu i učinak – ne proizvodi radnu snagu za globalno tržište znanja i kreativnih industrija, on uglavnom stvara kadrove za državu i njezine ideološke aparate, za škole, univerzitete, nacionalne kulturne ustanove, ukratko, on stvara kulturnu i intelektualnu birokraciju nacionalne države, mandarine njezine kulture. Njihova se najvažnija zadaća danas u razdoblju historijske dekadencije nacionalne kulture svodi na očuvanje, zaštitu i njegu njezine teleološke supstancije, nacionalnog identiteta. Drugim riječima, nacionalni sistem humanističkog obrazovanja školuje ljude za profesiju kustosa tog identiteta, odnosno nacionalne kulture, što iz korijena mijenja ulogu i poziciju standardnog jezika u kulturnoj reprodukciji nacije. Standardni nacionalni jezik nije više ni primarno sredstvo ni navlastiti medij njihove kustoske djelatnosti, nego njezin predmet – baština o kojoj se oni brinu, koju kanoniziraju i konzerviraju u njezinom navodno izvornom stanju štiteći ju od utjecaja izvana koji prijete da iskvare ovaj najdragocjeniji artefakt u muzeju nacionalnog identiteta i time do neprepoznatljivosti rastoče njegovu jezičnu esenciju. Ova kustoska svijest vidi jezik samo u retrospektivi i vjeruje da se on reproducira iz svojih vlastitih korijena skrivenih u deep memory nacije, a ne u kulturno heterogenim, historijski kontingentnim i stoga uvijek već prospektivnim formama društvene prakse.
 
Upravo te historijske i društvene transformacije na ovim prostorima stvorile su paradoksalnu situaciju u kojoj je danas politička uloga standardnog nacionalnog jezika tim veća što je njegova upotrebna vrijednost manja. Što je taj jezik dalje od svijeta rada, znanja i umjetničke kreacije, to je bliže političkoj moći. Što se više otuđuje od prakse u kojoj se materijalno i kulturno reproducira suvremeni život, to je intimnija njegova veza s aparatima države i nacionalističkom ideologijom koja se ondje kreira. Ili, da zaoštrimo stvar do kraja, što je manje jezika u identitetu, to je više identiteta u jeziku.[4] No, sve navedeno ne zanima ni Deklaraciju ni Snježanu Kordić.


Činjenice? – Da, ali koje?

 
Ima nešto dirljivo u samouvjerenosti s kojom Kordić iznosi svoje argumente. Čovjek ne može, a da joj ne zavidi na tom njezinom jednostavnom svijetu u kojem je sve pregledno posloženo u prostim binarnim suprotnostima: „znanost : postmodernizam“, „jezik : politika“, „jezična činjenica : nacionalistička iluzija“, „razumljivost : nerazumljivost“, itd. Taj njezin svijet međutim nije nikakvo carstvo čiste znanstvene objektivnosti, nego je, naprotiv, svijet jedne uvijek već historijski kontingentne, kulturno partikularne i ideološko politički pristrane društvene prakse.
 
Uzmimo kao primjer odbojnost prema činjenicama koju mi Snježana Kordić predbacuje, ili, u Sokal/Bricmontovoj verziji, moje „odbijanje ideje da činjenice uopće postoje ili da se na njih može upućivati.“ Doista, ja u kritici Deklaracije s dosta ironije govorim o „zalijeganju usred činjenica“. Ipak, nisam ja taj koji ignorira činjenice nego su to, naprotiv, projekt „Jezici i nacionalizmi“, Deklaracija i Snježana Kordić. Njima se naime, kako pišem, „činjenice ukazuju kao isključivo lingvističke činjenice koje nemaju ništa, ni s društvenim odnosima, ni s historijom, ni s ideologijom, ni, naravno, s politikom.“
Znanost se zasniva na činjenicama koje su, kolikogod bile empirijski provjerljive, uvijek prošle kroz stanovitu selekciju i koje su uvijek svrstane u određeni poredak u skladu s nekom paradigmom
Štoviše, ja ih eksplicitno optužujem da „ignoriraju sasvim jednostavnu činjenicu da naziv jezika nije stvar ni navodno čisto lingvističkih činjenica, niti njihove znanstvene refleksije, nego, naprotiv, političke volje, odnosno rezultat borbe političkih snaga za vlast i hegemoniju u sasvim konkretnim historijskim i socijalnim okolnostima.“
 
Problem je, ponovo, u simplifikacijama. Za Kordić sve je jasno: znanost se zasniva na empirijski provjerljivim činjenicama, odnosno na objektivnom uvidu u te činjenice. No, to nije točno. Znanost se zasniva na činjenicama koje su, kolikogod bile empirijski provjerljive, uvijek prošle kroz stanovitu selekciju i koje su uvijek svrstane u određeni poredak u skladu s nekom paradigmom.[5] To je ono što ja tvrdim: u svojoj „znanstvenoj“ argumentaciji, projekt „Jezici i nacionalizmi“, Deklaracija i Snježana Kordić oslanjaju se na jedne, a isključuju druge činjenice; konkretno, konstruiraju svoj činjenični objekt, jezik, u apstrakciji od političkih i historijskih činjenica. Da podsjetim, autori se Projekta sa stajališta svoje neupitne lingvističke kompetentnosti suprotstavljaju onome što izričito nazivaju „političkim“ jezicima (BCHS), što znači da pretpostavljaju nekakav jezik koji je autentično nepolitički, koji je dakle nastao ili prije ili s onu stranu politike, društvenih odnosa, ekonomije, historije itd. Dakle, projekt „Jezici i nacionalizmi“ s pozicije unaprijed utvrđene znanstvene istine intervenira u politiku očekujući od nje da tu istinu prihvati, digne ruke od jezika i ostavi ga na miru u njegovoj izvorno nepolitičkoj egzistenciji, čime bi, na primjer, problem jezične segregacije u Bosni i Hercegovini bio riješen. Ne znam je li tu riječ o naivnosti ili gluposti, ali u oba slučaja ne mogu izbjeći pitanje: čak i ako je ovdje riječ o znanstvenoj istini, zašto bi je politika prihvatila ako joj to nije u (nacionalističkom) interesu?


Hajde reci: šibolet!

 
Što se pak tiče znanstvene neupitnosti na koju se Kordić poziva, ona se temelji na kategoriji jezične razumljivosti koja za nju predstavlja empirijski provjerljivu i precizno mjerljivu činjenicu: u svojoj jezičnoj komunikaciji ljudi se na velikom dijelu bivše Jugoslavije u visokom postotku međusobno razumiju, iz čega slijedi da govore jednim (policentričnim) jezikom. Nažalost, politika i ja ne prihvaćamo tu činjenicu, ona valjda zbog svoje ideologičnosti, a ja zbog postmodernizma.
 
Već sam u svojem prvom tekstu naglasio, a sada ponavljam: činjenica razumljivosti zauzima tako prominentno mjesto u znanstvenoj argumentaciji Snježane Kordić zato što je njezino shvaćanje jezika zasnovano na komunikacijskoj paradigmi. Zbog toga, također empirijski provjerljiva činjenica nerazumljivosti za nju ne spada u jezik, odnosno nije (unutarjezična) činjenica. Ili, kako to u njezinu svijetu glasi: ako se razumijemo, onda govorimo jedan jezik, ako ne, onda smo došli do granica tog jezika i treba nam prijevod da ponovo uspostavimo prekinutu komunikaciju. Drugim riječima, za Snježanu Kordić granice među jezicima čisto su jezična činjenica koja se znanstveno utvrđuje na temelju empirijski – u postotcima! – provjerljive jezične razumljivosti. Politici preostaje da prihvati tu jezičnu činjenicu. Ne učini li to, povući će umjetne granice među jezicima i tako proizvesti „političke“ jezike.
 
Ja priznajem, dakako, činjenicu jezične razumljivosti, ali tvrdim da iz nje politički ne proizlazi baš ništa. Kordić će se složiti sa mnom kada kažem da su se ljudi u Bosni i Hercegovini još i prije rata izvrsno međusobno razumijevali. Svejedno, nije im pomoglo.
Granice među jezicima su historijski proizvedena, ideološki arbitrarna i politički kontingentna činjenica. Isto vrijedi i za empirijski provjerljivu činjenicu jezične razumljivosti koja nema nikakav „organski“ izvor u čisto jezičnoj genealogiji, nego je rezultat historijskih transformacija
Kada je rat započeo nikome nije palo na pamet da u hašekovskom stilu iskoči iz rova i poleti ususret neprijateljima vičući: „Halo, ne pucajte, mi se više-od-osamdeset-posto razumijemo!“ Ako ih jezična razumljivost tada nije spriječila da se međusobno pobiju, zašto bi ih danas preko nasiljem uspostavljenih političkih granica povezivala?
 
Uostalom, ne treba nam primjer iz naše nedavne prošlosti. Dovoljno je prisjetiti se one biblijske priče u kojoj jedna sasvim neznatna razlika u izgovoru, u jednom jedinom glasu – šibolet/sibolet – ne samo da razdvaja ljude u dvije međusobno suprotstavljene grupe, nego odlučuje o životu i smrti. Oni, Gileađani i Efrajimovci, u toj se priči, naravno, savršeno razumiju, svejedno, ovi drugi su tu sićušnu razliku u izgovoru koja je, međutim, preuzela funkciju granice između društvenih odnosno etničkih grupa, osjetili, kako je pisao Derrida, na vlastitu tijelu. Ako je vjerovati Bibliji, povlačenje ove jezične granice tada je završilo s ravno šest Srebrenica.[6]
 
Slično je s bilo kojom jezičnom razlikom na našim prostorima, recimo onom između „točke“ i „tačke“. Premda to jedno slovo ni na koji način ne ometa razumijevanje, ono danas ipak razdvaja ljude jer ima to svojstvo da postane šibolet, le laissez-passer na političkoj granici između nacija. I upravo zbog tog svojstva i u toj funkciji jezična razlika povlači realne granice koje osjećamo u njihovoj materijalnoj egzistenciji, u odvojenim školama u Bosni i Hercegovini, u carinskoj policiji na graničnim rampama, u pješačkim rovovima i minskim poljima, u „nožu, žici, Srebrenici“.
 
Još jednom: nije riječ o tome da Snježana Kordić temelji svoje argumente na činjenicama dok ja, u postmodernističkoj sumanutosti, odbijam ideju „da činjenice uopće postoje ili da se na njih može upućivati.“ Za nju su granice među jezicima isključivo jezična činjenica. Za mene, naprotiv, one su historijski proizvedena, ideološki arbitrarna i politički kontingentna činjenica. Isto vrijedi i za empirijski provjerljivu činjenicu jezične razumljivosti koja za mene nema nikakav „organski“ izvor u čisto jezičnoj genealogiji, nego je rezultat historijskih transformacija, odnosno u modernom smislu, učinak političkog procesa jezične standardizacije pokrenutog interesima koji s tom, ionako naknadno proizvedenom razumljivošću nemaju nužne veze.


Razumljivost je povijesna činjenica

 
Razumljivost unutar našeg „zajedničkog policentričnog jezika“ sjajan je argument za ovu tezu. Ona je rezultat dogovora nekolicine intelektualnih predstavnika kompradorskih elita s ovih prostora koji je polovicom devetnaestog stoljeća realiziran u Beču po nalogu Habsburške imperije, odnosno u interesu njezine kolonijalne ekspanzije na slavenski jugoistok Evrope.[7] U temelju tog interesa je potreba da se jezično unificira jedan, u tom trenutku politički, religijski, kulturno i, dakako, jezično heterogeni prostor – s ciljem da se osigura kolonijalni land grabbing, neometana ekstrakcija prirodnih i ljudskih resursa, nova tržišta robe i jeftinog rada, ukratko, novi val akumulacije kapitala. Standardizacija jezične prakse, zajedno s razumljivošću kao njezinim sekundarnim proizvodom, izravno je instrumentalizirana u tom procesu. Bez nje ne bi bilo moguće pravno kodiranje kolonijalne eksproprijacije, dakle legalizacija kolonijalne pljačke; kao što ne bi bilo moguće od amorfne, socijalno, kulturno i jezično heterogene mase južnoslavenskih domorodaca stvoriti kompaktnu populaciju – podanike habsburške krune. Nivelirajući zatečene jezične razlike, ona je marginalizirala, odnosno iskorijenila sve oblike jezične prakse koji nisu bili u skladu sa standardom.
Uloga jezične standardizacije u procesu kolonijalne ekspanzije je da populacijski mapira prostor koji se načelno percipira ne samo kao ničija zemlja, nego i kao kvaziprirodni prostor „divljine“ koji tek treba „civilizirati“
Utoliko je jezična standardizacija sve samo ne nevina. Ona ne samo da uključuje nasilne elemente, ona jest sama element nasilja u historijskom procesu koji se danas pragmatički naziva population management.
 
Ovdje dakle govorimo o biopolitičkoj funkciji jezične standardizacije bez koje ni sama činjenica razumljivosti, kao njezina izravnog nusproizvoda, nije razumljiva; kao što nije razumljiva ni bez činjenice svoje historijske genealogije. Još jednom: razumljivost je učinak jezične standardizacije koja se provodi kao imperijalni projekt u procesu kolonijalne ekspanzije. Njezina uloga u tom procesu je da populacijski mapira prostor koji se načelno percipira ne samo kao ničija zemlja (kao terra nullius, tj. kao prazni prostor koji još nikako nije definiran, ni politički, ni kulturno, ni jezično, pa tako ni nacionalno), nego i kao kvaziprirodni prostor „divljine“ koji tek treba „civilizirati“, ili, kao što bi rekao Benedict Anderson, „debarbarizirati“.[8]
 
Historijska je specifičnost južnoslavenskih prostora da se u devetnaestom stoljeću proces (habsburške) kolonijalne ekspanzije na njima odvija istodobno i u međuovisnosti s njime proturječnim procesima tvorbe nacija, odnosno nacionalne emancipacije u kontekstu dekadencije (te iste habsburške) ili ubrzanog rasula (osmanske) imperijalne vlasti. Jezična standardizacija je takoreći razapeta između ove dvije tendencije, što je na njoj ostavilo traga do danas, na primjer u pitanju o jednom zajedničkom ili više nacionalnih jezika.
 
Ali to što je u svrhu kolonijalne ekspanzije činila prema van, nivelirajući jezičnu praksu u „barbarskom“ prostoru ničije zemlje, standardizacija čini i prema unutra. Jezični standard koji moderna nacionalna država uspostavlja u razdoblju svojeg stupanja na historijsku scenu uniformno se primjenjuje na sve društvene klase, odnosno proteže kroz sve kulturne posebnosti s ciljem da obuhvati i nacionalno homogenizira čitavo stanovništvo. U tom je procesu jedan od njegovih učinaka, činjenica jezične razumljivosti, također instrumentalizirana kao ideologem koji izravno služi interesima gospodovanja jer maskira klasnu diskriminaciju ugrađenu u same temelje nacionalne kulture i nacionalnog obrazovanja.[9]


Jezik ne ujedinjuje ljude

 
Da na trenutak sažmemo: u ovim je, dakle, proturječnim historijskim procesima nastala ta danas još uvijek neraskidiva biopolitička veza između populacije i jezika, koja je na koncu jezik u modernom razdoblju definitivno učinila političkom činjenicom, odnosno povezala ga je s državom, čineći ga predmetom njezine stalne intervencije.[10]
 
U tome je na koncu poanta moje kritike: ova veza jezika s državom, odnosno ideologijom i politikom, ne može se odjednom raskinuti tako da se jednostavno pozovemo na „znanstvene“ činjenice. To nije politički izvedivo, a nije ni znanstveno opravdano. Jasno je to i de Saussureu kada tvrdi da su granice između jezika konvencionalne, zbog čega te njegove riječi i uzimam za motto svojega teksta. Naime, ponovit ću još jednom, nikakve navodno isključivo jezične činjenice, uključujući i empirijski provjerljivu činjenicu jezične razumljivosti, ne odlučuju o tome gdje će se povući granica među jezicima. Moguće je, dakako, da pod određenim historijskim okolnostima politika pokaže sluha za stručno mišljenje lingvista, kao što su boljševici svojedobno pozvali Romana Jakobsona da im pomogne teritorijalno mapirati jezične manjine na području Ruskoga carstva koje su oni, oslobađajući te manjine represivne rusizacije, netom srušili. Postoji li ikakva slična revolucionarna motivacija u politici koja se danas, primjerice, vodi u Bosni i Hercegovini?
Kao što učenike po školama Bosne i Hercegovine nije razdvojilo to što ih njihovi različiti nacionalni jezici „ujedinjuju“ u zasebne jezične zajednice, tako ih neće ponovo ujediniti niti „znanstveno dokazana činjenica“ da govore jednim zajedničkim jezikom
I što bi to, ako ne ideal radikalne emancipacije, moglo navesti tamošnje političare da razumiju poruku Deklaracije, prihvate „znanstvene“ dokaze u prilog jednom zajedničkom jeziku i napuste praksu jezične segregacije?
 
Oni to neće učiniti jer poput svojih prethodnika iz devetnaestog stoljeća, često i ne znajući, koriste jezik u njegovoj biopolitičkoj funkciji, dakle kao instrument u proizvodnji teritorijalno homogene populacije. Pritom uopće nije primarno riječ o tome da oni ljude, usprkos tome što se potonji savršeno razumiju, „umjetno“ razdvajaju. Naprotiv, oni inzistiraju na rigidnoj jezičnoj granici zato da ljude međusobno povežu i da ih kao „svoje“ u formi nacionalizirane populacije drže na okupu. Ti su ljudi za ove političare materijal od kojeg oni prave državu i pomoću kojeg legitimiraju svoju vlast. Pritom ih pitanje, odnosno stupanj jezične razumljivosti ili nerazumljivosti uopće ne zanima. Štoviše, dovoljna im je i sasvim neznatna jezična razlika, recimo, onaj jedan glas razlike između točke i tačke, da od njega naprave šibolet zbog kojeg će ljude ne samo poslati u različite škole, nego će ih također, ako to bude politički oportuno, gurnuti u rat.
 
Naposljetku, činjenica jezične razumljivosti, odnosno nerazumljivosti ionako je irelevantna za traumatsku situaciju koja je motivirala Deklaraciju o zajedničkom jeziku, konkretno, za jezičnu segregaciju u školama Bosne i Hercegovine. Naime, za zajednicu učenja, za udruživanje ljudi u cilju reprodukcije znanja, jezična razumljivost nije nužna pretpostavka. Ljudi se mogu udružiti u obrazovni kolektiv i onda kada govore jezicima koji su potpuno različiti, među kojima je, dakle, prema empirijski provjerljivim kriterijima postotak razumljivosti minimalan. Takav je znameniti slučaj francuskog reformatora obrazovanja Josepha Jacotota koji je, bježeći pred restauracijom Bourbona, 1818. dobio posao lektora francuske književnosti na univerzitetu u Louvainu. Veliki broj njegovih studenata nije znao francuski, dok on sam nije govorio nizozemski. Usprkos tomu, s uspjehom je držao nastavu. Štoviše, to iskustvo motiviralo ga je za radikalnu kritiku tradicionalnog koncepta obrazovanja koju je utemeljio u postulatu jednakosti i u svrsi intelektualne emancipacije. U svojoj analizi ovog slučaja, odnosno Jacototove metode učenja, Jacques Rancière je došao do jednostavnog zaključka koji u jednakoj mjeri osporava argumente zastupnika teze o jednom policentričnom jeziku, kao i one njihovih nacionalističkih oponenata koji tvrde da je riječ o četiri različita nacionalna jezika – jezik ne ujedinjuje ljude.[11]
 
Drugim riječima, kao što učenike po školama Bosne i Hercegovine nije razdvojilo to što ih njihovi različiti nacionalni jezici „ujedinjuju“ u zasebne jezične zajednice, tako ih neće ponovo ujediniti niti „znanstveno dokazana činjenica“ da govore jednim zajedničkim jezikom. Paradoksalno, ali ono što jeziku usprkos tomu daje potencijal da okupi ljude proizlazi upravo iz njegove arbitrarnosti.


How many?

 
Uzmimo onaj primjer koji Snježana Kordić u svojoj knjizi navodi kao dokaz skandaloznog ignoriranja činjenica tipičnog za hrvatske nacionalističke lingviste, tezu jednog kroatista da „se hrvatski od srpskoga razlikuje i po onomu po čemu je s njim naoko isti“. Njezin autor, Mirko Peti, tvrdi da se hrvatski od srpskoga “razlikuje kao jezik od jezika, dakle za čitav jezik, za sve svoje riječi, po načinu kako su nastale i kako u jeziku žive, i po izvanjezičnim uvjetima u kojima se upotrebljavaju, pa i onda kad se čini da su iste.”[12] Tako on pretpostavlja da primjerice riječi „voda“ ili „majka“ u hrvatskom ne znače isto što i riječi „voda“ i „majka“ u srpskom.
 
Problem s tim stavom nije međutim u tome što je on naprosto kontrafaktičan ili kako Kordić tvrdi, proizvod mašte koji podcjenjuje „mentalne sposobnosti čitatelja“. Tvrdnja, da kada Hrvat kaže „majka“ i kada Srbin kaže „majka“, oni misle različite stvari, uopće nije pogrešna, a nije ni neznanstvena. Ne postoje valjda dva čovjeka na svijetu koji misle isto kada kažu „majka“. Značenje te riječi je historijski i kulturno specifično i svakome je jasno da je ono u krugu jedne sekularne, profeministički nastrojene obitelji drugačije od značenja koje se riječi majka pridaje u nekoj konzervativnoj, duboko religioznoj i patrijarhalnoj obitelji.[13] Problem je međutim u implikaciji da postoji grupa ljudi – jezična zajednica? – zvana Hrvati (ili Srbi) čiji članovi misle isto kada kažu „majka“. Doduše, Peti ne tvrdi čak ni to. Njegova tvrdnja se naime uopće ne odnosi na aktualno stanje stvari. On naime polazi od činjenice da u stvarnosti kakva je danas, razlike između srpskog i hrvatskog jezika još ne postoje. Drugim riječima, razdvajanje je nešto što tek treba provesti, odnosno kako Peti piše, „crtu razgraničenja između dvaju jezika, koja se donedavno nije često ni nazirala, a kamoli jasno razabirala“ tek treba povući. To povlačenje granice između dvaju jezika za njega je „golem posao“ koji još čeka hrvatsku lingvistiku. On čak zahtijeva novu filologiju i novu lingvistiku koje bi taj posao trebale obaviti, primjerice tako da izrade nove rječnike, dvojezične i jednojezične.
 
Riječ je dakle o projektu standardizacije, koji, dakako, nije samo lingvistički nego uvijek već i kulturni i politički projekt – projekt koji tek treba ostvariti i koji će, bude li uspješan, rezultirati konačnim odvajanjem hrvatskog jezika od srpskog. Utoliko Peti mora otvoreno naglasiti da razlikovanje tih dvaju jezika ne treba shvaćati statički i statistički, što znači da, za razliku od Kordić, jezik ipak vidi unutar neke temporalnosti. Ali kakve?
 
S jedne strane, za Petija su hrvatski i srpski jezik esencijalno različiti, što konkretno znači da je za njega hrvatski jezik u svojoj izvanvremenskoj, ahistorijskoj biti poseban i različit od srpskoga, ili doslovno: „Hrvatski i srpski su jezici koji tvarno nikada nisu bili spojeni, osim dogovorno ili prisilom“.
Pitanje jesu li hrvatski i srpski jedan ili dva različita jezika je pogrešno. Pravo pitanje je, koliko je nasilja potrebno da se oni razdvoje?
On dakle pretpostavlja nekakav supstancijalni korijen jezika koji je u hrvatsku naciju usađen od „pamtivijeka“, i to nekom vrstom bezgrešnog začeća (bez represivne standardizacije i bez kopuliranja s bilo čim „nehrvatskim“).
 
S druge pak strane imamo historijski narativ: u zabludama Bečkog dogovora, pod tuđinskim režimima Habsburga i srpskoga kralja, u raljama jugokomunističkog totalitarizma i pod njim nametnutim Novosadskim dogovorom, hrvatski je jezik bio otuđen od svoje biti. Historijska forma i ujedno mjera tog otuđenja bila je i ostala „zajednički jezik“. Danas međutim, nakon što je hrvatski narod na čelu s doktorom Franjom Tuđmanom i Hadezeom ostvario tisućljetni san i uskrisio neovisnu hrvatsku državu, ostvarene su povijesne pretpostavke da se to otuđenje ukine, da se hrvatski jezik konačno i neopozivo odvoji od srpskog i tako se naposljetku ponovo pomiri sa svojom biti. Ovaj primitivni hegelijanizam implicira sljedeće:
 
Najprije, da bi se nakon oslobođenja doista vratio svojoj biti, jezik treba instrument – nacionalnu državu, koja je jedina u stanju osigurati materijalni supstrat (tvarnost?) povratka u sublimno jedinstvo jezika sa samim sobom[14]. Konkretno, institucionalni i vaninstitucionalni aparat jezične standardizacije, od državno kontroliranog školstva i čitavog sistema obrazovanja, politički i ideološki dirigiranih medija, lingvističkih think-tankova, falangi nacionalno svjesnih lektora, kao i rezervne armije „spontanog“ izvaninstitucionalnog pritiska, primjerice wikipedijskih trollova ili paramilitarno organiziranih domoljubno dragovoljačkih „udruga“ koje granicu između jezika povlače otvorenim nasiljem, recimo uništavanjem natpisa na drugom pismu. U svojoj cjelini, ovaj državni i paradržavni aparat osigurava hegemoniju unutar koje se standard naturalizira i normalizira. Na koncu, ljudi prihvaćaju razliku između hrvatskoga i srpskoga ne samo dragovoljno, nego i kao da je oduvijek bila tu, odnosno kao da je prirodno dana, a ne historijski proizvedena.
 
Ali, kao što smo već rekli, jezični standard – svaki jezični standard – sublimirani je rezultat nasilja – arbitrarnog totaliziranja neke po sebi partikularne forme jezične prakse koja se u pravilu zbiva na račun potpunog iskorjenjivanja ili marginalizacije drugih formi te iste jezične prakse i koja nužno implicira njezino presijecanje jezičnim granicama, odnosno njezinu političku teritorijalizaciju kao i njezinu biopolitičku instrumentalizaciju.
 
Imajući ovo u vidu, još jednom naglašavam da je pitanje jesu li hrvatski i srpski jedan ili dva različita jezika pogrešno. Pravo pitanje je, koliko je nasilja potrebno da se oni razdvoje? Pritom je pozivanje na argument neznanstvenosti, odnosno kontrafaktičnosti oktroirane razlike među njima gubitnička strategija. Čovjeku se može učiniti da kada Hrvat kaže „majka“ i kada Srbin kaže „majka“ oni misle istu stvar. No to je tek privid koji će, vjerujemo li Petiju, raspršiti nova hrvatska filologija i lingvistika kada stvore nove dvojezične i jednojezične rječnike u kojima će jednom za svagda definirati hrvatski standard u smislu ontološke zasebnosti hrvatskog jezika i njegove beskonačne – „kao jezik od jezika“ – razlike spram srpskog; kada ćemo u tim rječnicima čitati da je „majka“ na hrvatskome „stožer obitelji i čuvarica ognjišta koja skrbi za djecu u skladu s vrijednostima zapadnoeuropskog kršćanstva i civilizacije“ i koja se kao takva beskonačno razlikuje od one „srpske“, „balkanske“, „istočne“ majke. Ako netko i nakon toga još uvijek neće shvatiti razliku između hrvatskog i srpskog jezika, isključit ćemo ga iz naše jezične zajednice. I neće se moći žaliti da nije čuo ni razumio nikakvu razliku kada smo mu lijepo rekli da „majka“ nije isto što i „majka“. U jeziku koji je uspostavljen kao koherentna cjelina – što Peti zahtijeva za hrvatski kao preduvjet njegova vanjskog odvajanja od srpskog[15] – jezična razlika spram drugog jezika definirana u jednom njegovom segmentu uvijek se jednostavnom retoričkom figurom može delegirati na bilo koji drugi segment te cjeline i kao pars pro toto fetišizirati u formi šiboleta. Možda nismo prepoznali uljeza kad je rekao „majka“, ali ako kaže „tačka“ umjesto „točka“, možemo ga, po biblijskom naputku, odvesti na obalu obližnje rijeke i zatući toljagom. Koliko njih? Možda će jedna Srebrenica biti dovoljna. A možda njih šest kao u Bibliji. Ili čak čitav Jasenovac? Teško je reći unaprijed, ali konačni uspjeh je zagarantiran. Nisu li svojedobno čak i najzadrtiji nacionalisti vjerovali da se Bosna i Hercegovina ne može podijeliti?


Nacija: istina ili laž?

 
„Hrvatska dijalektika“ Mirka Petija implicira međutim još nešto – emancipacijski telos. Priča o jeziku koji se vraća svojoj otuđenoj biti je ujedno priča o oslobođenju od tuđinske vlasti, narativ nacionalne emancipacije koji eklektički slijedi jednu paradigmu daleko većih, globalnohistorijskih razmjera – paradigmu antikolonijalne borbe. Ona u temelju strukturira čitavu priču o herojskoj borbi hrvatskog jezika/nacije za slobodu i samobitnost. Štoviše, pitanje kolonijalizma je odlučujuće za razumijevanje čitave diskusije o jeziku/jezicima. To je i razlog zašto ga obje strane u toj diskusiji složno potiskuju.
 
Tako nas Snježana Kordić u svojoj knjizi obavještava da protivnici teze o jednom policentričnom jeziku tvrde kako je osnovni preduvjet za tvorbu ove forme standardnog jezika postojanje kolonijalnih odnosa u prošlosti, čega u nas, kako kažu, nije bilo (!?), pa se stoga ne može govoriti o jednom policentričnom jeziku. Ona s lakoćom pobija tu tezu protuargumentom, da u slučaju njemačkog kao policentričnog jezika taj uvjet nije ispunjen (ni Austrija ni Švicarska nisu bile njemačke kolonije). Ali se očigledno slaže s tvrdnjom da narodi na ovim prostorima nisu imali nikakvog iskustva s kolonijalizmom.[16] Štoviše, ona ide korak dalje i tvrdi da „kad se želi saznati je li riječ o jednom policentričnom jeziku ili o nekoliko jezika, onda se gledaju današnje jezične podudarnosti i razlike, a ne kako je došlo do današnjeg stanja“. (146)
 
Kordić, dakle, ovdje eksplicitno i načelno odbacuje relevantnost povijesti – društvenih, političkih, ekonomskih i kulturnih transformacija – za jezičnu praksu. Za nju, jezik se uspostavlja u svojoj jedinstvenosti, odnosno razgraničuje od drugih jezika u potpunoj apstrakciji od povijesti. Pa to isto, gle čuda, tvrdi i Mirko Peti. Za njega se jezik – ali sada ne policentrični nego „čisto“ hrvatski – oblikovao u svojoj posebnosti također s onu stranu povijesti i već se u toj svojoj izvanvremenskoj biti primordijalno razlikuje od srpskoga.
 
Pretpostavka apriornog postojanja nekakve čisto jezične stvarnosti nije međutim jedina podudarnost u stavovima ovih naizgled suprotstavljenih lingvista. Njihova ocjena povijesti je gotovo identična. Dok Peti u njoj i njezinim društvenim i političkim transformacijama vidi moment otuđenja jezika od njegove biti, za Snježanu Kordić povijest je zajedno s njezinim „tvorevinama“ puka iluzija ili, jednostavno, laž. To najjasnije dolazi do izražaja u povijesnom pojmu nacije. Za razliku od jezika koji ona shvaća kao čisto lingvistički fenomen, za Snježanu Kordić narodi i nacije su puke „društveno-političke tvorevine“. Štoviše, u svojoj knjizi ona navodi riječi jednog pisca (Mario Vargas Llosa) za kojega je nacija „politička izmišljotina“ i koji piše da je „svaka nacija laž, kojoj su vrijeme i povijest – kao starim mitovima i klasičnim legendama – dali privid istine.“ (189) Jezik i nacionalizam prepuna je citata koji dokazuju da su nacije povijesne konstrukcije, ili riječima Benedicta Andersona, „zamišljene zajednice“. Problem je međutim u tome što Kordić tu spoznaju razumije u smislu jednostavne suprotnosti između istine i laži. Istina je nešto prirodno dano i empirijski provjerljivo. Tako je za nju jezik jedna takva istina utemeljena u empirijskim činjenicama. Nacija međutim nije prirodna činjenica, iz čega Kordić zaključuje da je nacija – laž. U tom smislu čak navodi znanstveni argument protiv postojanja različitih nacija – gensku analizu koja pokazuje da su „nacije mješavine najrazličitijih mogućih predaka“, da je svaki čovjek „mješavina“.(190) Štoviše, za Snježanu Kordić stvarni se tok povijesti Evropljana „vidi iz genske analize“.
Jesu li jezici unutar postojećeg geopolitičkog poretka doista usporedivi i jednakovrijedni, kao da sjede na Generalnoj skupštini UN-a, ili su, naprotiv, uhvaćeni u hijerarhijske strukture i bespomoćno izloženi odnosima dominacije kao većina država i naroda realnog svijeta?
To su, vjeruje ona, empirijske činjenice koje bi, po uzoru na prirodne znanosti, botaniku i zoologiju, odnosno na njihov postupak klasificiranja biljnih i životinjskih vrsta, trebala uvažavati i historiografija. U nas, „uslijed služenja nacionalnim ideologijama“, ona to ne čini, zbog čega je „kao znanstvena disciplina potpuno zakazala“. (191-192)
 
Ostavimo po strani ovaj ambiciozni zahtjev da se čitava humanistika reformira po uzoru na prirodne znanosti. On je ionako sasvim logičan u jednostavnom svijetu Snježane Kordić u kojem je sve što je historijski nastalo, svi oblici društvenog života i kulturne artikulacije ljudi, kao nacija na primjer, fikcija i laž, dok je naša praktična aktivnost u njima, kao politika, odnosno naš kognitivni odnos prema fenomenima historije, društva i kulture, u mjeri u kojoj ne slijedi prirodoznanstvenu metodu, puka ideologija. Jedan fenomen ipak je izuzet iz te logike – jezik. Potonji nema ništa s tim izmišljotinama. Dapače, nevina je žrtva ideoloških iluzija, odnosno, kako Kordić piše, političkih elita koje „odbijaju pogledati stvarnosti u oči“. I dok nas ona s pravom podsjeća na odavno obavljenu i, barem u epistemološkom smislu uspješnu, kritiku esencijalističkog razumijevanja povijesnih tvorbi kao što je nacija, ostaje nejasno zašto tu kritiku ne primjenjuje na jezik. Ako je znanost dokazala da su „nacije mješavine najrazličitijih mogućih predaka“ i da je svaki čovjek „mješavina“, kako to da ta ista znanost ništa slično nije otkrila kada je riječ o jeziku – primjerice, da su jezici također mješavine najrazličitijih mogućih utjecaja te da je svaki jezik također „mješavina“ koja za sobom ima svoju vlastitu genealogiju hibridizacije, historijski kontingentnu, kulturno specifičnu, politički arbitrarnu i svakako ne ideološki neutralnu.[17] Za jezik, međutim, ne vrijedi kritika esencijalizma.
 
Tako Snježana Kordić prihvaća kao nešto sasvim prirodno da se jezici mogu brojati kao jabuke, da sedam i pol milijardi ljudi na svijetu danas govori 225 jezika. I premda dobro zna da je to stanje povijesno nastalo, ona se odjednom odlučuje tu činjenicu potpuno ignorirati. O tome koliko je jezika na svijetu, odnosno gdje se povlače granice među jezicima, odlučuju, da još jednom ponovimo njezine riječi, „današnje jezične podudarnosti i razlike, a ne kako je došlo do današnjeg stanja“. Kad je dakle riječ o jeziku, za Snježanu Kordić povijesti je bilo, ali je više nema. Jednom povijesno i politički uspostavljena jezična razumljivost (u mjeri od „više-od-osamdeset-posto“) postaje odjednom nadpovijesni i natpolitički kriterij koji jezičnu praksu definitivno razlučuje u autonomne, u sebi nedjeljive, stabilne i međusobno komenzurabilne jezične entitete – neovisno o tome što se politički, ideološki, ekonomski ili ekološki zbiva sa svijetom u kojem živimo.
 
Kao posljedica, očigledna podudarnost današnje jezične slike svijeta – clustera tih dvjestotinjak autonomnih jezikâ – s geopolitičkom mapom svijeta – clusterom suverenih, uglavnom nacionalnih država – također nam se pojavljuje kao prirodno dana. I premda znamo da je taj geopolitički poredak, baš kao i jezici, povijesno nastao, točnije, da je uspostavljen nakon Westfalskog mira, mi ga prihvaćamo kao da će zauvijek ostati takav. A što ako se raspadne, što se zapravo danas događa pred našim očima? Hoćemo li i nakon toga moći brojati jezike kao da su jabuke? Uostalom, jesu li jezici unutar tog postojećeg poretka doista usporedivi i jednakovrijedni, kao da sjede na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, ili su, naprotiv, uhvaćeni u hijerarhijske strukture i bespomoćno izloženi odnosima dominacije kao većina država i naroda realnog svijeta? Je li danas u pogonima postfordističke ekonomije tržišna vrijednost robe „jezična razumljivost“ u engleskom jeziku jednaka vrijednosti te iste robe u našem zajedničkom policentričnom jeziku? I naposljetku, što je s ljudima ovoga svijeta koji sebe ne vide među govornicima tih 225 jezika?[18] Govore li oni uopće? Odgovori na ta pitanja Snježanu Kordić ne zanimaju. U sublimnom svijetu čiste jezične stvarnosti koji je ona dok-si-reko-keks apstrahirala od „ideoloških iluzija“ povijesti, društva, politike, ekonomije, kulture, jedino relevantno pitanje jezične prakse jest pitanje njezine znanstveno ispravne statističke klasifikacije. Sve ostalo je nacionalizam.


Ne, nacionalizam nije nacionalizam

 
Za Snježanu Kordić, nacionalizam je čista suprotnost jeziku.[19] On je ideologija zasnovana na fikcijama, odnosno na mitu, koja iskrivljuje a priori postojeću jezičnu stvarnost. Drugim riječima, jezik se prema nacionalizmu odnosi kao (ahistorijska) istina prema (ahistorijskoj) laži. U takvom kontekstu, zadaća je znanosti utemeljene na empirijski provjerljivim jezičnim činjenicama, da obrani jezik od ideološkog nasrtaja, otme ga iz ruku političara koji nacionalističkom ideologijom manipuliraju i tako ga ponovo uspostavi u njegovoj istini. Da je odnos između jezika i nacionalizma u konkretnoj povijesnoj stvarnosti daleko složeniji, odnosno često proturječan, kao i da nacionalizam u toj konkretnoj povijesnoj stvarnosti nije naprosto negacija jezika, kao što nije ni nekakvo zlo po sebi, Snježani Kordić nije palo napamet.
 
Zar je nacionalizam Hitlera i Humboldta jedno te isto? Dok Hitlera Kordić s pravom optužuje za radikalni purizam u nacističkoj politici jezika, Wilhelm von Humboldt, kao uostalom i drugi njemački romantici koji u svojoj filozofiji jezika i teoriji prevođenja bez sumnje zastupaju „nacionalistički“ koncept jezika kao otjelovljenja nacionalnog duha, ipak su otvoreni protivnici purizma, i to s uvjerljivim argumentima. Samo u svojem otvaranju prema „onom stranom“ jezik i nacija mogu obrazovati (Bildung) jedno drugo. „Strano“ je načelno dobrodošlo, jer obogaćuje jezik. Prijevod je za Humboldta i Schleiermachera dobar samo ako se u njemu jasno osjeća „ono strano“ (das Fremde), samo ako jezik prijevoda doista zvuči kao prijevod, a ne kao original.
Teleologija Fanonovog nacionalizma je emancipacijska. U političkoj i kulturnoj formi nacije ljudi se oslobađaju imperijalne dominacije i eksploatacije. Odbijaju da žive i umiru za tuđe interese. Pavelićev je nacionalizam dijametralno suprotan
U tom smislu, kroatistički puristi nisu naprosto nacionalisti. Oni su nacionalisti bez svijesti o konkretnim povijesnim i društvenim posljedicama svog purističkog nasilja nad jezikom. U svojem nacionalizmu oni ništa ne grade i nikoga ne obrazuju, ni jezik ni naciju. Naprotiv, oni sakate i uništavaju oboje. Stoga ih, u logici njihova vlastita purizma, ne treba nazivati tuđicom „nacionalisti“, kada za to imamo lijepu, domaću, izvorno hrvatsku riječ „ustaše“. Ona uostalom daleko bolje odgovara historijskoj svrsi njihove jezične prakse i političke ideologije – nacionalnoj samodestrukciji.[20] Ako nigdje drugdje, u Hrvatskoj sigurno vrijedi formula: želiš li uništiti naciju, prepusti je nacionalistima.
 
Ne postoji nacionalizam koji bi, s onu stranu konkretnih povijesnih procesa i društvenih odnosa, bio po sebi nešto loše ili nešto dobro. Nije isti nacionalizam Ante Pavelića i Frantza Fanona. Fanonov nacionalizam, koji izričito inzistira na izgradnji nacionalne države i kulture, ali isto tako otvoreno zagovara nasilje, instrument je antikolonijalne borbe. Njegova je teleologija emancipacijska. U političkoj i kulturnoj formi nacije ljudi se oslobađaju imperijalne dominacije i eksploatacije. Odbijaju da žive i umiru za tuđe interese. Pavelićev je nacionalizam dijametralno suprotan. On je ideologija jedne provincijalne, kompradorske elite koju strane sile izravno dovode na vlast kao instrument svojih interesa. Ustaše stavljaju ljudske i materijalne resurse svoga naroda na raspolaganje nacifašističkoj vladavini u Evropi, što čine čak i po cijenu njegova samouništenja.[21] Ne, nacionalizam nije nacionalizam, kao što, uostalom, ni nasilje nije nasilje, a ni zločin zločin.


Nije znanost za balkanske kozojebe

 
Da budemo jasni: ono što predbacujem Snježani Kordić nije nedostatak sluha za suptilnosti. Problem je puno dublji. Argument znanstvenosti s kojim se ona identificira, radikalno ga suprotstavljajući ideologiji, i sam nije ništa manje ideologičan.
 
Pažljiviji čitatelji i čitateljice knjige Jezik i nacionalizam zamijetit će da autorica pojam znanstvenosti zapravo ne upotrebljava u univerzalnom smislu. Znanstveni odnos prema stvarnosti za nju je kulturno partikularni, ili preciznije, „zapadni“ fenomen, da ne kažemo „vrijednost“. Drugdje kao da ga nema. Autorica to otvoreno naglašava svojim tezama i citatima koje navodi. Tako čitamo da „znanstvene spoznaje kao da nisu poznate u istočnoevropskim zemljama (…), čak ni među tamošnjim povjesničarima i sociolozima.“ (219). Esencijalističko razumijevanje nacije, koje naciju vidi kao prirodnu, transhistorijsku kategoriju tipično je za „istočne“ autore. Oni „zapadni“, naprotiv, su konstruktivisti koji znaju da je nacija proizvod konkretnih historijskih okolnosti. (220) U cjelini gledano „na južnoslavenskim prostorima nije primjenjivan znanstveni pristup“ (221). Za te prostore karakteristična je „potpuna dominacija naracije nad znanošću“ (188). Navedena razlika između znanstvenog razumijevanja stvarnosti kao nečeg zapadnog i neznanstvenosti u obliku naracije, mita, iluzije itd. kao nečeg istočnog, južnoslavenskog, balkanskog, također implicira temporalnu razliku. Tako autorica piše o „balkanskim intelektualcima“ koji „početkom 21. st. poistovjećuju naciju i jezik“, što za nju znači da su „prespavali najmanje zadnjih pola stoljeća znanosti“; ili citira „autoritete“ koji povijesnu situaciju kod nas opisuju kao „anakronu“, odnosno „kao da su se akteri zabunili u stoljeću“ (171). Ukratko, Snježana Kordić sugerira da su naši krajevi – „južnoslavenski prostor“, „Balkan“, „istok“ – epistemološki inferiorni jer su povijesno zakašnjeli u odnosu na „zapad“.
 
To se odnosi čak i na fašizam koji je za Kordić danas također postao „istočni“ fenomen: „Stav da zaseban jezik legitimira postojanje zasebne nacije i države odavno je napušten u zapadnim demokracijama, najkasnije nakon rušenja Hitlera s vlasti.“ (173) Ne međutim i kod nas. Shvaćanje jezika i nacije tipično za fašističku, odnosno nacističku politiku „općeprisutno je danas u novim južnoslavenskim državama“.
 
Zaustavimo se ovdje. Ako je stav da zaseban jezik legitimira postojanje zasebne nacije i države fašistički, zašto onda problem ne nazovemo njegovim imenom – fašizam? Zašto se onda sukob oko jezika na našim prostorima ne razumije u tom političkom smislu kao politički sukob s fašizmom? Za Snježanu Kordić, međutim, to je sukob između znanosti koja u svom autentičnom obliku postoji samo na „zapadu“ i mitova, ideoloških iluzija, nacionalizama, fašizama itd. na povijesno zakašnjelom „istoku“, odnosno Balkanu. Misli li Kordić doista da se bit fašizma krije u njegovoj „neznanstvenosti“, odnosno u tome što je Adolf Hitler bio političar koji nije uvažavao znanstvene spoznaje? Zar ne zna da je on svoj antisemitizam i rasizam temeljio na „znanstvenim činjenicama“ koje mu je servirala tada priznata teorija rasa (Rassenkunde)?
Klasična kompradorska elita sve probleme do kojih dolazi u historijski proturječnom procesu tranzicije, uključujući i nacionalizam, odnosno nacionalističke sukobe i ratove, pa i konačni neuspjeh čitavog tog procesa, prevodi u jedan jedini rasistički kod – nesvodivu razliku između „zapada“, odnosno Evrope na jednoj i „istoka“, „juga“, Balkana, na drugoj strani
Uostalom, jesu li fašizam, rasizam i nacionalizam, nešto po sebi istočno, balkansko, zaostalo, primitivno, nešto čega nema na „zapadu“, u „zapadnim demokracijama“? Zar ne zna za religijski fundamentalizam, za teorije o zemlji kao ravnoj ploči, za bijele suprematiste i rasiste svih vrsta koji nam dolaze iz samog središta „demokratskog zapada“? Naposljetku, zašto Kordić čitav sukob oko jezika na našim prostorima prikazuje kao sukob između „istoka“ i „zapada“, ili bolje, između the West and the Rest, pri čemu sebe, naravno, hipostazira u lokalnog zastupnika zapadnih vrijednosti, znanosti i civilizacije uopće, koji se herojski bori sa silama balkanskog mraka, s barbarstvom i zaostalošću „istoka“, s nacionalističkim i fašističkim divljacima koji ne uvažavaju znanstvene činjenice?
 
Jezik i nacionalizam oportunistički slijedi ideologiju postkomunističke tranzicije koja ovaj proces svodi na prostu westernizaciju konstantno reproducirajući sliku historijske zakašnjelosti i civilizacijskog manjka „istoka“. Kritika nacionalizma u toj knjizi stoga završava prije nego je počela – u njegovom rasističkom nad-pojmu: okcidentalizmu, ideologiji liberalnih postkomunističkih elita koje svoj elitni status legitimiraju upravo u odnosu na „zapad“ i Evropu, kao po sebi autorizirani, premda, u samopercepciji, tragično neshvaćeni glasnogovornici takozvanih zapadnih, „europskih“ vrijednosti, demokracije, znanosti, ekonomskog prosperiteta, političke stabilnosti, društvene harmonije, superiorne kulture, ili naprosto „normalnosti“.[22] I dok su sve te vrijednosti ondje na „zapadu“ i u Evropi navodno ostvarene u svojoj punoj autentičnosti, u nas ih ili uopće nema, ili su još u povojima. Zašto? Za elitu dvojbe nema – zbog naše zaostalosti, barbarstva, primitivizma itd. Ova u osnovi klasična kompradorska elita – koje je Snježana Kordić tipični predstavnik – sve probleme do kojih dolazi u historijski proturječnom procesu tranzicije, uključujući i nacionalizam, odnosno nacionalističke sukobe i ratove, pa i konačni neuspjeh čitavog tog procesa, prevodi u jedan jedini rasistički kod – nesvodivu razliku između „zapada“, odnosno Evrope na jednoj i „istoka“, „juga“, Balkana, na drugoj strani. Ili, u manje sofisticiranoj verziji, između sebe kao lokalnog otjelovljenja „zapada“, odnosno Evrope i nacionalističkih primitivaca, krezubih fašista, seljačina, bosančerosa, papaka, Hercegovaca, kozojeba, itd.
 
Aleksandar Kiosev je ovu ideološku operaciju, koja ima dublje povijesne korijene, objasnio sindromom samokolonizacije. Jezik i nacionalizam u potpunosti slijedi tu logiku i to upravo onda kada se autorica u ime jezika suprotstavlja nacionalizmu, u ulozi lokalne zastupnice zapadne civilizacije u neprijateljskom okruženju nacionalističkih domorodaca. Da bi ideološki dojam knjige Jezik i nacionalizam bio potpun, ona, dakako, nije zaboravila začiniti svoj stav ponekom antikomunističkom opaskom, sasvim u skladu s oportunističkim duhom vremena, odnosno ideologijom domaćih nacionalliberala – da nije bilo Karla Marxa i komunizma, bili bismo „zapad“ i imali bismo jezik, a ne politiku.[23]
 
Ukratko, ondje gdje Snježana Kordić vidi ultimativni znanstveni obračun s nacionalizmom, ja vidim tek jednu ideološku instalaciju. Jezik i nacionalizam napisana je dosljedno u postmodernom duhu, patchwork sastavljen od bezbrojnih citata – bez i jedne jedine originalne misli, ali zato s jasnim ideološkim i političkim stavom kojega, međutim, ne želi priznati.


Represivni režim jezika, jezik je represivnog režima

 
Na ovome mjestu čini se da više ne možemo izbjeći pitanje: govorimo li Snježana Kordić i ja istim jezikom? Razumijemo li se uopće? U kojem postotku?
 
U svom tekstu ustvrdio sam da ona ne može prihvatiti činjenicu da je Deklaracija „politički čin“. Kordić tvrdi da je to javno rekla i zaključuje da ja lažem.
 
Može li Snježana Kordić doista prihvatiti činjenicu da ne postoji znanstveni odgovor na pitanje govorimo li na ovim prostorima jedan zajednički ili četiri različita nacionalna jezika te da je stoga svaki odgovor na to pitanje uvijek „samo“ politički čin? Može li ona prihvatiti činjenicu da se zbog toga u našoj odluci hoćemo li potpisati Deklaraciju ili ne, ne možemo oslanjati ni na kakav znanstveni autoritet, nego moramo donijeti političku odluku i preuzeti odgovornost za sve njezine moralne, društvene i kulturne učinke?
 
Ako može, ja se ispričavam i javno priznajem da sam lagao.
 
Ili uzmimo drugi predmet spora, pitanje kontinuiteta među jezicima. Ja sam tvrdio da se koncept jednog policentričnog jezika ne razlikuje bitno od koncepta jednog nacionalnog jezika, jer i jedan i drugi pretpostavljaju jasno definirane granice na kojima se jezični kontinuitet prekida i na kojima se poseže za prijevodom. Kao simbolični primjer naveo sam granicu na Sutli na kojoj prestaje jezični kontinuitet između „jednog policentričnog“ i slovenskog jezika. Kordić podsjeća da je upravo ona sama o tom kontinuitetu pisala u svojoj knjizi. To je točno, ali kao i u svemu ostalome, ona polazi od jedne zasebne, čisto jezične realnosti, odnosno misli jedan čisto jezični, konkretno, „južnoslavenski“ jezični kontinuitet, što implicira da se on recimo na talijanskoj granici, dakle ondje gdje počinje drugi jezični, romanski kontinuitet, naprasno prekida. Jezični kontinuiteti odnosno diskontinuiteti koje ja imam na umu stvar su povijesno kontingentnih društvenih odnosa, a ne unaprijed dane jezične realnosti, odnosno postotka razumljivosti.[24]
 
Za Snježanu Kordić, učenici i učenice u Bosni i Hercegovini trebali bi sjediti u istom razredu zato što govore istim jezikom. Ja tvrdim da bi oni mogli sjediti u istom razredu i onda kada bi govorili različitim jezicima
Jezik, da još jednom citiramo Rancièrea, „ne ujedinjuje ljude“. Drugim riječima, ljude koje su društveni odnosi razdvojili, jezik ne može spojiti, kao što ni one koji su se društveno ujedinili, neće razdvojiti. Već spomenuti slučaj Josepha Jacotota sjajna je potvrda ove teze. Njegovi su studenti uspostavili jezični kontinuitet ondje gdje ga prema logici razumljivosti ne bi smjelo biti – između nizozemskog i francuskog. Ljude, dakle, nije jezično povezala nikakva unaprijed dana razumljivost, nego ih je upravo sama arbitrarnost jezika, kako tvrdi Rancière, prisilila na prevođenje, odnosno natjerala ih da ulože napor kako bi – bez posredovanja posebne prevodilačke instancije („profesionalnih“ prevoditelja) – uspostavili međusobnu komunikaciju i ostvarili jezični kontinuitet ondje gdje ga prije nije bilo. To što generira zajedništvo među ljudima nije apriorna homogenost jezične prakse zasnovana na visokom postotku razumljivosti. Naprotiv, upravo je djelatna mogućnost ljudskog zajedništva ono što prospektivno generira jezičnu razumljivost i ostvaruje kontinuitet unutar jedne intrinzično heterogene jezične prakse.
 
Ova razlika izravno se tiče konkretnog društvenog problema koji je motivirao Deklaraciju. Za Snježanu Kordić, učenici i učenice u Bosni i Hercegovini trebali bi sjediti u istom razredu zato što govore istim jezikom. Ja tvrdim da bi oni mogli sjediti u istom razredu i onda kada bi govorili različitim jezicima. Ona smatra da je jezična razumljivost – dana unaprijed zajedničkim jezikom – preduvjet da oni uče u istom razredu, odnosno da je ona temeljna pretpostavka njihova društvenog zajedništva. Ja, naprotiv, tvrdim da je jezična razumljivost emancipacijski učinak njihova društvenog zajedništva, odnosno kognitivni dobitak njihova zajedničkog učenja u istom razredu. Za Snježanu Kordić, jezični odgovor na društveno pitanje – segregaciju u školama i društvu u cjelini – već je unaprijed dan i znanstveno potvrđen. Preostaje samo da ga aktualna politička vlast prihvati i provede u djelo. Za mene, naprotiv, na dano jezično pitanje tek treba dati društveni odgovor, i to emancipacijskom negacijom postojeće političke vlasti i njezine nacionalističke ideologije – režima postkomunističke restauracije kapitalizma na našim prostorima. U tom procesu ovaj režim instrumentalizira jezik kao sredstvo represivne dominacije, biopolitičke kontrole, discipliniranja i kulturne hegemonije. Zato odgovor na jezično pitanje nije i ne može biti u emancipaciji jezika od politike kao takve, nego naprotiv, u još radikalnijem, emancipacijskom politiziranju jezika. Deklaracija, premda neosviješteno, to upravo i čini. Sve što njezinom kritikom želim postići i nije ništa drugo nego osvještenje njezine političke biti. Svoju političku teleologiju Deklaracija ne mora prikrivati iza navodno politički neutralnog „čisto znanstvenog argumenta“. To nije samo licemjerno i kontraproduktivno, nego ima, kao što sam pokazao, dalekosežne ideološke i političke posljedice. Treba reći otvoreno: rekonstrukcija jezika iz njegove slobode moguća je samo kroz destrukciju postojećeg režima. Deklaracija je, bez sumnje, krenula u tom smjeru i stoga ju treba otvoreno podržati. Ona kao takva, premda tek implicitno, već poziva na subverziju službenih jezičnih politika naših kvazisuverenih nacionalnih država, ukratko, na osviješteni jezični neposluh kao prvi korak u samoobrani od jezične i društvene represije. U tom smislu njezin je politički potencijal daleko veći od njezinih implicitno političkih zahtjeva. Drugim riječima, razdor koji ona unosi u kulturu i društvo prijeko je potreban i toj kulturi i tom društvu.


Grubo mišljenje i jezik za tri groša

 
Kao zaključak: moja kritika Deklaracije, odnosno stavova Snježane Kordić koji su je pokrenuli te našli svoj izraz u njezinoj konačnoj formi, ne implicira nikakav dramatični sukob između istine i laži, između znanosti i ideologije, znanja i neznanja. Za razliku od Kordić, ja ne tvrdim da ona naprosto „laže“. Njezin nekritički scijentizam; rigidna dehistorizacija jezične i društvene prakse; kratkovidne simplifikacije kada je riječ o političkim i ideološkim fenomenima, primjerice, nacionalizmu; potpuno neosviješteno ideologiziranje (oportunistički antikomunizam i, još gore, kompradorski okcidentalizam, servilan prema „zapadu“, odnosno rasistički samokolonijalan prema domaćem „istoku“ i Balkanu) … sve to nisu naprosto „laži“ koje u konačnici upropaštavaju čitav poduhvat – knjigu Jezik i nacionalizam te projekt „Jezici i nacionalizmi“, kao i Deklaraciju samu. Naprotiv, ja ih vidim kao svojstva nečega što je Bertolt Brecht nazivao plumpes Denken – grubo, kruto, nezgrapno, nedorađeno, neotesano, sirovo, izravno … mišljenje. Za Brechta, ono je odlika velikih mislilaca. Walter Benjamin, recenzirajući 1935. Brechtov Dreigroschenroman (Roman za tri groša) pripisao je slične grube, krute, sirove misli dijalektičkom načinu mišljenja. One upućuju teoriju na praksu, ne da se povodi za njom, nego da se u njoj realizira. Djelovanje, za Benjamina, može na koncu ispasti jednako suptilno kao i mišljenje. „Ali misao mora biti gruba (plump) kako bi u djelovanju došla na svoje.“[25]
 
Našim nacionalističkim intelektualnim elitama morala se, prije ili kasnije, dogoditi Snježana Kordić. I morala im se dogoditi upravo u Hrvatskoj, gdje je njihovo nasilje nad jezikom poprimilo neslućene razmjere i gdje je ono do danas gotovo bez otpora gazilo zadnje ostake zdravog razuma jednog nacionalizmom do kraja izmrcvarenog i upropaštenog društva. Ovdje je Kordić sama, u stilu neustrašivog ronina uletjela u gomilu državotvornih jezikoslovačkih huligana, režimskih bad lingustic boysa koji, strateški razmješteni na tribinama hrvatskih lektorskih checkpointova, fakulteta, instituta i HAZU-a, složno arlauču one tri najsramotnije hrvatske riječi: „Za dom spremni!“. Ovdje se Snježana Kordić – još jednom: sama! – tuče s onime što joj je pri ruci, šamarom, letvom, kamenom, znanošću, „zapadom“, antikomunizmom, liberalizmom, samokolonijalizmom … i pobjeđuje. Možda njezine grube, neotesane teze nisu dovoljno suptilne da na odgovarajući način opišu bit i društvenu ulogu jezika u današnjem historijskom trenutku, ali su uspjele, na veoma suptilan način, promijeniti stvarnost u kojoj živimo, reflektiramo i politički formatiramo našu jezičnu praksu. Zato dileme nema: ništa od gore izložene kritike Deklaracije i čitavog projekta „Jezici i nacionalizmi“, odnosno knjige Jezik i nacionalizam, ne može poslužiti kao izgovor za nepotpisivanje te Deklaracije. Iz istog razloga ne osjećam potrebu da ni u najsitnijem detalju promijenim onu fusnotu, jednu jedinu rečenicu u kojoj sam u svojem prvom tekstu spomenuo Snježanu Kordić:
„To što Snježana Kordić, pravi spiritus movens Deklaracije, još uvijek nije u stanju prihvatiti tu činjenicu, [da je Deklaracija politički čin] nimalo ne umanjuje političko značenje njezine uloge u deklaracijskoj drami. Svojom tvrdoglavom upornošću, dosljednošću i hrabrošću – u maniri one prosvjetiteljske, Kantove, javne upotrebe uma koja je prije svega stvar hrabrosti – ona je našu oportunističku javnost, nas sve (uključujući i potpisnika ovih redova) natjerala da zauzmemo stav, da se svrstamo, da se izložimo i postanemo aktivni sudionici produktivnog proturječja koje javna upotreba kritičkog uma nužno izaziva.“
Umjesto postscriptuma: Reći Snježani Kordić da za svoje stavove nema znanstvenih argumenata, znači za nju, pretpostavljam, kraj svijeta. I doista, svijet u kojem je proizvodnjom znanja dominirao neupitni autoritet pojedinačne discipline, ono za što se u nas koristi eufemizam „struka“, i u kojem je fahidiotska kompetencija određivala ultimativni horizont spoznaje, došao je svojem kraju. Znati i spoznavati danas, znači ne samo iskoračiti iz vlastite discipline u heterogeno polje znanstvene transdisciplinarnosti, nego, još dalje, u područja koja tradicionalno ne pripadaju znanosti, u umjetnost, u svijet novih medijskih tehnologija, kulturne hibridizacije, postindustrijskih formi proizvodnje i novih oblika društvenosti, naposljetku, u još potpuno neistražene granične prostore između humanog i nehumanog, u budućnost novih postalfabetskih formi pismenosti, itd.[26] To je također kontekst u kojem treba sagledati Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Ona ne predstavlja nikakvu intervenciju znanosti u, po sebi neznanstvenim područjima javnosti, društva i politike, nego jest sama, sa svojim društvenim, političkim i kulturnim učincima, uključujući i njezina osporavanja i polemike koje izaziva, forma epistemološke ekspanzije našeg znanja o jeziku. To je ono u čemu Snježani Kordić treba bez zadrške priznati znanstvenu kompetentnost, bez obzira je li ona nje svjesna ili ne.






Bilješke:

[1] Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam, Zagreb: Durieux, 2010.
 
[2] Ovdje se oslanjam na neka razmišljanja Jona Solomona, kako iz njegovih radova tako i iz dugogodišnje osobne razmjene mišljenja s ovim teoretičarom prevođenja.
 
[3] Ovdje je riječ o jezičnoj dimenziji masovnog odlaska mladih „u tuđinu“ nad kojim se danas, u Hrvatskoj na primjer, rone silne krokodilske suze. Pritom se zaboravlja da su ljudi u borbi za opstanak na tržištu rada prisiljeni emigrirati iz svog materinjeg jezika – otići trbuhom za kruhom u jezičnu „tuđinu“ – čak i onda kada ostaju na teritoriju svoje nacionalne države.
 
[4] Ideološka naturalizacija historijskih fenomena nacionalnog jezika i kulture toliko je duboko ukorijenjena u svijesti ljudi da su oni doslovno slijepi za ove promjene. Kada na primjer kažemo da je Alain Badiou francuski filozof, a recimo Slavoj Žižek slovenski, onda smo usporedili neusporedivo. Pridjev „slovenski“ ovdje naime ne uključuje jezik. A što onda on još znači? Što je nacionalna kultura bez nacionalnog jezika? Taj primjer zapravo povlači za sobom niz još radikalnijih pitanja. Kada jezik malih nacija kao što su naše jednom izgubi trku sa svjetskom kognitivnom produkcijom, kada dakle više nema ni snage ni kapaciteta da je prevodilački slijedi, može li se onda na tom jeziku uopće još misliti?
 
[5] Dobro poznati argument Thomasa S. Kuhna iz njegove Strukture znanstvenih revolucija, objavljene 1962.
 
[6] „Zatim Gileađani presjekoše Efrajimu jordanske gazove, i kada bi koji bjegunac Efrajimov rekao: ‘Pustite me da prijeđem’, Gileađani bi ga pitali: ‘Jesi li Efrajimovac?’ A kada bi on odgovorio: ‘Nisam’, oni bi mu kazali: ‘Hajde reci: Šibolet!’ On bi rekao: ‘Sibolet’ jer nije mogao dobro izgovoriti. Oni bi ga tada uhvatili i pogubili na jordanskim plićacima. Tako je poginulo četrdeset i dvije tisuće ljudi iz Efrajimova plemena.“ Knjiga o Sucima, 12, 5-6.
 
[7] Činjenica da su oni za osnovu zajedničkog književnog jezika južnih Slavena uzeli narječje koje se govorilo na prostorima koji su tada najvećim dijelom bili izvan Imperije, jasno govori u prilog ovoj tvrdnji. Vidi o tome sjajan tekst Sinana Gudževića o Bečkom književnom dogovoru „Bečka kuća srpskohrvatska“. http://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/200012/01229-006-pubs-zag.htm
 
[8] Upravo tako tretira Habsburška imperija južnoslavenska područja Balkana. Ona prospektivno ne priznaje vlasništvo raspadajućeg Osmanlijskog carstva nad njima i vidi ih kao ničiju zemlju koja joj stoji na raspolaganju za kolonijalno zaposjedanje. To je stanje koje će biti sankcionirano okupacijom i kasnije aneksijom Bosne i Hercegovine. U tom smislu Berlinski kongres, na kojem je okupacija dogovorena, treba staviti u ideološki i historijski kontekst Berlinske konferencije („Kongo-konferencije“), održane nekoliko godina kasnije, na kojoj su evropske kolonijalne sile među sobom podijelile Afriku. I tu je kao pretekst kolonijalne pljačke korištena „viša svrha“ civiliziranja.
 
[9] Činjenica o „više-od-osamdeset posto razumljivosti“ implicira besklasnu idilu, neku vrstu jezičnog komunizma u kojem vlada apstraktna jednakost među govornicima koja je u očiglednoj suprotnosti s činjenicama društvene nejednakosti. To je vrijedilo prije kada je stupanj vladanja jezičnim vještinama izravno utjecao na položaj pojedinca u hijerarhiji građanskog društva, kao što vrijedi još i više danas kada je sama komunikacija postala jedna od najlukrativnijih roba na tržištu rada.
 
[10] Neprekidna međusobna interakcija između teritorijalno uokvirene populacije i sasvim određene – standardizirane – jezične prakse osigurana je kroz instituciju nacionalnog školstva kao zakonski regulirane epistemološke činjenice.
 
[11] Jacques Rancière, Učitelj neznalica. Pet lekcija iz intelektualne emancipacije, s francuskog preveo Leonardo Kovačević, Zagreb: Multimedijalni institut, 2010., 74.
 
[12] Mirko Peti, „Nerazlikovnost razlika“, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 1994. https://hrcak.srce.hr/69301
 
[13] Ovdje samo podsjećam na logiku arbitrarnosti znaka koja je u temelju de Saussureove teorije jezika.
 
[14] To unutarnje jedinstvo u stvari je nužan preduvjet razdvajanja. Peti: „Njegova unutrašnja koherencija, spojenost svih relevantnih dijelova, bit će tada u funkciji njegova izvanjskog odvajanja.“
 
[15] To je ono što mislim pod homolingvalnošću i u čemu prevođenje u tradicionalnom razumijevanju igra ključnu ulogu, koja se ne sastoji u (komunikativnom) spajanju ljudi koje je jezik kao takav razdvojio, nego u društvenom razdvajanju ljudi posredstvom biopolitičke instrumentalizacije – dehistorizacije – jedne po sebi uvijek već heterogene jezične prakse.
 
[16] Unisono poricanje bilo kakvog kolonijalnog odnosa u prošlosti ispunjava svoju pravu svrhu u ideološkom potiskivanju neokolonijalne sadašnjosti – sve očiglednijih činjenica iluzorne suverenosti, ekonomskog iskorištavanja, političke podčinjenosti, kulturne subalternacije i, naposljetku, jezične anihilacije. To je stvarna istina postkomunističkog i postjugoslavenskog oslobođenja nacije. Povrh toga, čitav projekt izgradnje samostalnog nacionalnog jezika, kao u hrvatskom slučaju, postaje razumljiv tek unutar jednog daleko šireg, postkolonijalnog narativa, konkretno, hrvatski se jezik kao autonoman – i utoliko beskonačno različit od srpskoga – uspostavlja tek nakon konačnog oslobođenja od tuđinske vlasti.
 
[17] Kada u knjizi kritizira purizam, Snježana Kordić doduše priznaje stanovitu unutarjezičnu heterogenost kao i mijene jezika kroz povijest, ali te činjenice ni na koji način ne dovode u pitanje paradigmu zasebne jezične stvarnosti, odnosno tezu, primjerice, da su granice među jezicima pitanje čisto jezičnih činjenica.
 
[18] Jezična praksa unutar koje sve veći broj ljudi danas materijalno reproducira svoj život – „zarađuje svoj kruh“ – sve više odudara od reprezentacijskog modela koji se svodi na binarnu suprotnost: monolingvalnost/multilingvalnost.
 
[19] Naslov njezine knjige – Jezik i nacionalizam – zapravo ne odgovara sadržaju. Knjiga se ne bavi odnosom jezika i nacionalizma, nego oba pojma postulira u isključivoj disjunkciji: jezik ili nacionalizam.
 
[20] Snježana Kordić je uvjerena da nacionalistički puristi dižu moralnu paniku o propasti jezika, nacije, kulture pred stranom invazijom koja se u stvarnosti ne zbiva. (27) Oni su međutim u pravu. Ne samo da se jezična invazija doista zbiva i da hrvatski jezik stvarno propada, nego nacionalistički purizam to propadanje samo još ubrzava. Da u hrvatskih nacionalističkih jezikoslovaca ima barem još malo životinjskog instinkta za samoodržanjem – kada već nema ljudske pameti – onda bi sami odavno već organizirali novi Novosadski dogovor – recimo u Vukovaru kao odlikovanom mjestu simboličkog pomirenja, otkuda bi pokrenuli veliki projekt održivog jezičnog razvoja na čitavom području bivše Jugoslavije (a i šire) i nametnuli se kao regional leaders kulturne i intelektualne razmjene „u duhu europskih vrijednosti mira, tolerancije, suradnje …“ Ne samo da to ne bi štetilo njihovom „čisto hrvatskom“ jeziku, nego nitko ne bi ni primijetio da na njemu inzistiraju.
 
[21] Pitanje kolonijalizma – čitav diskurs kolonijalnih, postkolonijalnih ili neokolonijalnih odnosa kao i antikolonijalne emancipacije – sistematski se potiskuje iz historijskih narativa koji dominiraju na našim prostorima. S razlogom. Spoznaja kompradorskog karaktera naših kulturnih i političkih elita ne bi samo dovela u pitanje njihovu „organsku“ vezu s masama, kao nekad, odnosno s elektoratima, kao danas, i time ugrozila njihovu guvernmentalističku legitimaciju; ona bi, osim toga, razotkrila bolno luzersku istinu tih narativa, činjenicu da je u našim nacijama svaka generacija osuđena na to da ponavlja gluposti one prethodne. Riječ je o onome što je Freud zvao Wiederholungszwang, prisila ponavljanja koja patološki proizvodi naša „vječna vraćanja istoga“, naše bijedne i žalosne kontinuitete: Pavelić je logična karika u lancu od Jelačića do Tuđmana – lancu koji si je hrvatska nacija dragovoljno omotala oko vrata. (U to da i ostali na ovim prostorima imaju svoje „konje“ za ovu mrtvu trku luzera, ne treba imati nikakve sumnje.)
 
[22] Gotovo neizostavni refren koji prati liberalnu kritiku našeg društvenog stanja otprilike glasi: „Za razliku od nas, u normalnoj državi …“ Pritom se pod „normalnom“ državom implicira nešto sasvim konkretno, države evropskog zapada, odnosno sjevera – Njemačka, Francuska, Švicarska, Švedska, Norveška, itd., zemlje realizirane utopije u kojima je „sve na svojem mjestu i kako treba“ – norma, naspram koje je sve ostalo odstupanje. Ondje, razumije se, kapitalizam uvijek pada na svoju čokoladnu stranu. A i kod nas bi, samo da nema „nenormalnih“ domorodaca.
 
[23] Tako ona jedan od razloga za poistovjećivanje nacije i jezika na našim prostorima vidi u tome „što je kod nas gotovo pola 20. stoljeća vladao socijalistički sistem koji se pozivao na misao Karla Marxa, a Marx je jezik smatrao jednim od kriterija za naciju“. (170) Eto, da nije bilo socijalizma i Marxa, jezična pitanja prepustili bismo znanosti, kako se to radi na „zapadu“. Istodobno, Snježana Kordić ne može dovoljno nahvaliti demokratski karakter jezične politike tog istog socijalističkog sistema. (286-301)
 
[24] Ako Snježana Kordić tvrdi da se jezični kontinuitet, odnosno jedinstvenost jezika određuje statistički s više-od-osamdeset-posto razumljivosti, bilo bi zanimljivo čuti koliki je postotak razumljivosti minimalno potreban da bismo mogli govoriti o „južnoslavenskom“ jezičnom kontinuitetu, recimo između slovenskog i makedonskog ili bugarskog – dvadeset, trideset ili više? A kako onda objasniti slučaj romanske, odnosno latinske komponente u engleskom jeziku? Nije li tu također riječ o kontinuitetu koji se na sličan način može izraziti u postotcima, što se često i čini? Ili bismo, umjesto o statističkoj kategoriji razumljivosti, ipak trebali govoriti o intrinzičnoj heterogenosti jezične prakse koju danas još uvijek dominantna politička forma društvenog života, nacionalna država, ideološki poriče i represivno zatomljuje?
 
[25] Walter Benjamin, „Plumpes Denken“ u Kritiken und Rezensionen, Gesammelte Schriften III, Kapitel 35, vidi: http://gutenberg.spiegel.de/buch/kritiken-und-rezensionen-1932-1940-2982/35
 
[26] To uključuje i izvjesnost dekadencije i čak skore propasti tradicionalne forme standardnog nacionalnog jezika, njegovu danas ubrzanu revernakularizaciju odnosno „digitalnu smrt“. Naš jezik, odnosno naši jezici, na listi su evropskih jezika kojima prijeti skori „digital extinction“. (vidi: http://www.meta-net.eu/whitepapers/press-release).
 





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku
    Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 29. svibnja 2017.
    Featured Video Play Icon
    Jezik i nacionalizam
    Donosimo integralnu snimku okruglog stola „Jezik i nacionalizam“, održanog u sklopu 10. Subversive festivala, na kojem su sudjelovali Boris Buden, Tomislav Longinović, Snježana Kordić, Mate Kapović i Viktor Ivančić, uz moderaturu Katarine Peović Vuković. Povodom objave Deklaracije o zajedničkom jeziku krajem ožujka 2017., a potom i pratećeg niza reakcija i žučljivih rasprava koje su se otvorile na nekoliko različitih razina i fronti, okupljeni su sugovornicei otvorili diskusiju o porijeklu i ulozi nacionalnih standardnih jezika te njihovoj povezanosti s konceptom nacionalnih kapitalističkih država, ideološkoj instrumentalizaciji te nasilnom purizmu i cenzuri u jeziku, marginalizaciji vernakularâ, prevođenju kao društvenom odnosu, tj. praksi jezične heterogenizacije i hibridizacije, kao i o razini političnosti same Deklaracije te dosegu njezine intervencije u tkivo rastućeg antagonizma u državama regije.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 9. kolovoza 2014. Paul Mattick: Impresivni podaci, teorijski deficiti
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 4. travnja 2017. Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 12. siječnja 2017. Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici Nedavno osnovanoj stranci Nova ljevica upućene su kritike da se ne radi o lijevoj, nego još jednoj liberalnoj stranci. Takvom dojmu svakako pridonosi činjenica da su se među osnivačima stranke našli prvaci i prvakinje liberalnog, ljudskopravaškog, civilnog društva i proponenti politike koja se uvriježeno naziva „građanski antifašizam“. Predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, u tekstu za Novi plamen adresirao je kritike u pokušaju afirmacije svoje stranke kao ljevičarske, otvorivši prostor za polemiku na koju je odgovorio Mate Kapović iz Radničke fronte. Donosimo komentar na raspravu, s naglaskom na njezine neartikulirane i problematične pretpostavke.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 12. travnja 2014. Boris Buden: Ideologija postkomunističke tranzicije
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 31. ožujka 2014. Ingo Stützle: Dug i kazna: Kritička recenzija knjige “Dug: prvih 5000 godina” Davida Graebera
  • 31. prosinca 2016. Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 7. travnja 2010. Mislav Žitko: Ruka ostaje ista
  • 14. svibnja 2015. Kako govore subalterni? "Postoje neki aspekti naše ljudske prirode koji nisu kulturalno konstruirani: kultura ih oblikuje, ali ona ih ne stvara. Moje je stajalište da unatoč tome što postoje ogromne kulturalne razlike među ljudima na Istoku i na Zapadu, postoji i temeljni skup briga koje ljudi dijele, neovisno o tome jesu li rođeni u Egiptu, ili u Indiji, ili u Manchesteru, ili u New Yorku. Nije ih mnogo, no možemo navesti barem dvije ili tri: briga za vlastitu fizičku dobrobit; po svoj prilici i zabrinutost za određen stupanj autonomije i samoodređenja; briga za one prakse koje se izravno tiču vašeg blagostanja. Toga nema previše, no začudili biste se koliko vas daleko može odvesti u objašnjavanju iznimno važnih povijesnih transformacija."
  • 19. listopada 2014. Sarah Brouillette: Književnost je liberalizam
  • 5. svibnja 2009. Boris Buden: Doniram argument
  • 8. lipnja 2017. Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 22. travnja 2016. Drugi iz našeg sokaka U načinu na koji se iz perspektive književne kritike oblikovao recepcijski horizont za „Oblak boje kože“, Lujanovićev „roman romske tematike“, izbjegnuto je pitanje proizvodnje institucionalne društvene nejednakosti manjine o kojoj se govori. Zanemarujući strukturne povlastice koje su nam dane, iz unaprijed uvjetovanih pozicija, Drugoga prevodimo uvijek iznova u nejednakog parnjaka. Možemo li spram rasizma usvojiti kritički odnos ukoliko ne adresiramo ključne aspekte njegova perpetuiranja?
  • 30. lipnja 2016. Interpretacijski spor oko Marxa: Haug vs. Heinrich Prenosimo uvodni tekst prvog broja časopisa „3k: kapital, klasa, kritika“ (pdf), posvećenog polemici između Wolfganga Fritza Hauga i Michaela Heinricha: „Teorijski dosljedna kritika iluzornosti 'instrumentalizacije' robne proizvodnje za socijalističke ciljeve nije samo neophodan moment kritičkog suočavanja ljevice s vlastitom prošlošću, nego i šansa za formulaciju perspektive vlastitog budućeg djelovanja koja neće mehanički robovati inventaru naslijeđenih formula.“
  • 21. svibnja 2013. Alejandro Reuss: “Revolucionar” koji to nije bio
  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata
  • 26. kolovoza 2013. Ognjen Kojanić: Ljudi nisu čestice, kapitalizam nije gravitacija
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2016. O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 12. ožujka 2017. Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 10. travnja 2017. Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 21. prosinca 2015. Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova Rad ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji utjecajna teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju. Kontekstualizacija njegova djelovanja u kasne šezdesete godine propituje njegov kritički karakter, pokazujući kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio protržišno orijentirane liberalne reformske struje. Konačno, Županovljeva teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja, osporava se uvođenjem pristupa višestrukih moderniteta, prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
  • 9. rujna 2014. Michael Heinrich: Radikalni krivi zaključci
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 9. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko otvorenih pitanja vezanih uz teoriju ideologije
    Donosimo snimku prvog u nizu novog ciklusa predavanja CRS-a posvećenog teoriji ideologije, u kojem Primož Krašovec razmatra Foucaultovu kritiku marksističke teorije ideologije i njezin odnos s Marxovom kasnijom formulacijom problema ideologije kroz koncept fetišizma robe, te problematizira uvriježeno razumijevanje dinamike odnosa subjekta i ideologije, ukazujući na druge načine djelovanja ideologije koji zaobilaze pretpostavljenu interpelativnu, kognitivnu i simboličku razinu, djelujući direktno na samo tijelo.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve