Neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova

"Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga."

Detalj crteža koji referira na Vatreni trokut prikazuje vlasnika tvornice, kaputa prekrivenog dolarskim novčanicama, koji drži vrata zatvorena, dok radnici zarobljeni s druge strane pokušavaju umaći plamenu i dimu. Nepoznati autor, 1911. (izvor: commons.wikimedia.org prema Creative Commons licenci)

Učestala, nekritička upotreba pojma neoliberalizam ispraznila je pojam od značenja, a postoji i opasnost da ga se svede na pukog označitelja duha vremena. Možete li suziti pojam i ponuditi operativnu definiciju neoliberalizma?

Neoliberalizam je vrsta politike koja djeluje u korist kapitala i velikog novca. To s jedne strane podrazumijeva mjere štednje, tj. rezanje plaća, mirovina itd., a s druge strane privatizacije, što znači da će privatni kapital osvajati sve sfere društvenog života i proizvodnje koje su donedavno operirale na javnoj pravnoj osnovi.
 
U nekim slučajevima javna dobra odjednom postaju privatna dobra nakon čega dolazi do promjene cijena i uspostave drukčijeg tipa alokacije resursa. U drugim slučajevima, radi se tek o promjeni pravne forme poduzeća. U svakom slučaju svjedočimo tome da takve promjene također znače manje ili više ozbiljne posljedice za radne ljude, tj. dovode do gubitka određenih prava ili dijela prihoda.
 
Treći stup onoga što nazivamo neoliberalizmom rasprostranjivanje je financijskog sektora u smislu da su financije postale regulator sveukupnog društvenog života, a ne samo tržištâ kapitala. Samo kućanstvo transformira se u financijsku jedinicu pa dolazi do porasta hipotekarnog zaduživanja, potrošačkog duga, studentskih kredita itsl.
 

Bivši se grčki ministar financija Yanis Varoufakis, u raspravi o krizi eurozone, zalagao za uspostavljanje mehanizma recikliranja ekonomskih viškova na europskoj periferiji. Takvu intervenciju, na tragu Marshallova plana, predstavio je kao alternativu neoliberalizmu, kojega smatra pogrešnim pristupom kriznom kapitalizmu, čak i iz pozicije kapitala. Može li neoliberalizam biti koristan za kapitaliste kao metoda razrješavanja proturječja kapitalizma u krizi?

Posrijedi su dvije stvari. Kao prvo, tehnički gledano, neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova po jedinici proizvedene robe, i ovo je, naravno, jedini izravni, odnosno spontani način izlaska iz krize jer kapital ne zanima potražnja, nego višak vrijednosti, tj. preferira manje proizvodnje s većom stopom profita po jedinici uloženog kapitala.
 
Argument protiv teze koju sam upravo izložio glasi da su mjere štednje recesijska politika. Međutim, recesija, naročito u vrijeme krize, postaje ono što Schumpeter naziva „kreativnom destrukcijom“. Dakle, kroz oslobađanje tržišta od neadekvatno valoriziranog kapitala i kroz oslobađanje čitave kapitalističke ekonomije od beneficija koje uživaju ljudi koji ne proizvode profit za kapital, dolazi do novog ciklusa visoke profitabilnosti, i u konačnici, podizanja razine proizvodnje.
 
Posegnete li za prvim tomom Kapitala, vidjet ćete da su u vrijeme kada je pisan, odnosno, tijekom pripreme drugog izdanja, odnosno 1870., 1871. godine, u Londonu brojni ljudi umirali od gladi, o čemu je izvještavao engleski tisak, a i Marx također spominje ove novinske priče. Analogija je u tome što se i tada radilo o periodu ekstremnih mjera štednje te rezanja naknada. Naravno, kapitalizam tada nije bio toliko dobro organiziran, a i naknade su bile niže te većim dijelom realizirane kroz institut milosrđa nego kroz organizirani sistem socijalne zaštite i podrške siromašnima.
 
No, tada su bili vidljivi znakovi ekstremnih mjera štednje koje su odnijele puno života, nalik onome što danas možemo vidjeti jedino u veoma siromašnim predjelima svijeta, ali kapitalistička se ekonomija regenerirala i otpočeo je novi ciklus. Dakle, radi se o vrlo nepravednom sistemu i toga trebamo biti svjesni. Međutim, rješenje se ne nalazi u zagovaranju neke bolje ideje i uvjeravanju vlasti ili ekonomskih vođa da su u krivu i da moraju podržati neku bolju ideju, već je ključ u odnosima društvenih snaga.
 
Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga.
 
Smatram da bi se značaj progresivnih vlada trebao ogledati upravo u tome da štite ili otvaraju prostor narodnim mobilizacijama i da podrže pokrete koji u konačnici imaju ulogu promjene sistema u progresivnom smjeru.
 

Od uspostave Syrizine vlade, uloga partijskog rukovodstva bila je disproporcionalno naglašena u odnosu na prosvjedni impuls odozdo, čiji je mobilizacijski potencijal mogao biti značajan faktor alternativnog plana za Grčku. Do kakvih problema dolazi kada nominalno progresivna stranka zanemari zahtjeve svoje baze?

Jedini alternativni plan bio je postojano se suprotstavljati mjerama štednje do samoga kraja i ne pristati na mjere koje bi pomogle rekonstrukciju neoliberalnog okvira. To je bio alternativni plan koji je trebalo štititi i podržavati do samoga kraja, a konačnu odluku ostaviti narodu i mobilizacijama. Do toga nije došlo, no mislim da europska ljevica može puno naučiti iz iskustva Syrize – ne samo iz neuspjeha zbog potpisivanja novog ugovora, nego i iz njezina jačanja i moći koju je imala tijekom kriznih godina.
 
Syriza je osnovana 2004. godine i bila je malena stranka koja je već desetljećima okupljala 3-5 posto glasačkog tijela, kao i grupacije i stranke koje su je osnovale. Dakle, svi moramo učiti iz tog iskustva i njegovih pozitivnih aspekata, koji se ogledaju u tome da je jedna malena stranka uspjela ispravno dešifrirati trenutnu konjunkturu, intervenirati u nju, podržavati pokrete i zadobiti njihovu podršku te na taj način potpuno promijeniti političku scenu jedne zapadne kapitalističke države.
 
Ne vjerujem u stari tačerijanski slogan TINA (There Is No Alternative – nema alternative), a ne vjerujem ni u njegovu recentnu, odnosno transformiranu verziju, prema kojoj se Europska unija, tj. konkretnije eurozona ne mogu promijeniti i stoga je nužno ući s njom u kompromis ako ne želimo kolaps države. Uvijek postoji alternativa.
 

U Grčkoj postoji razgranata mreža različitih paralelnih ekonomija. Kakvo je njihovo mjesto u širem političkom spektru borbe? Može li ovakva usporedna infrastruktura poslužiti kao svojevrsni rezervoar političke subjektivacije?

Postoje iznimno važne mreže solidarnosti, primjerice, doktori i drugi koji rade bez plaće ili nekog drugog oblika prihoda kako bi podržali ljude koji ne mogu pristupiti privatnom ili javnom zdravstvenom sektoru, inicijative koje opskrbljuju ljude hranom itsl. Inicijative koje ciljaju na preuzimanje kontrole nad određenim sredstvima za proizvodnju i zatvorenim poduzećima kako bi izgradile kooperative koje će izgraditi drugu vrstu društvene ekonomije itd., dosad su bile prilično nerazvijene, iako i na tom planu postoje dobri primjeri. Smatram da bismo trebali uložiti napore u reproduciranje ove druge vrste inicijativa.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve