Neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova

"Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga."

Detalj crteža koji referira na Vatreni trokut prikazuje vlasnika tvornice, kaputa prekrivenog dolarskim novčanicama, koji drži vrata zatvorena, dok radnici zarobljeni s druge strane pokušavaju umaći plamenu i dimu. Nepoznati autor, 1911. (izvor: commons.wikimedia.org prema Creative Commons licenci)

Učestala, nekritička upotreba pojma neoliberalizam ispraznila je pojam od značenja, a postoji i opasnost da ga se svede na pukog označitelja duha vremena. Možete li suziti pojam i ponuditi operativnu definiciju neoliberalizma?

Neoliberalizam je vrsta politike koja djeluje u korist kapitala i velikog novca. To s jedne strane podrazumijeva mjere štednje, tj. rezanje plaća, mirovina itd., a s druge strane privatizacije, što znači da će privatni kapital osvajati sve sfere društvenog života i proizvodnje koje su donedavno operirale na javnoj pravnoj osnovi.
 
U nekim slučajevima javna dobra odjednom postaju privatna dobra nakon čega dolazi do promjene cijena i uspostave drukčijeg tipa alokacije resursa. U drugim slučajevima, radi se tek o promjeni pravne forme poduzeća. U svakom slučaju svjedočimo tome da takve promjene također znače manje ili više ozbiljne posljedice za radne ljude, tj. dovode do gubitka određenih prava ili dijela prihoda.
 
Treći stup onoga što nazivamo neoliberalizmom rasprostranjivanje je financijskog sektora u smislu da su financije postale regulator sveukupnog društvenog života, a ne samo tržištâ kapitala. Samo kućanstvo transformira se u financijsku jedinicu pa dolazi do porasta hipotekarnog zaduživanja, potrošačkog duga, studentskih kredita itsl.
 

Bivši se grčki ministar financija Yanis Varoufakis, u raspravi o krizi eurozone, zalagao za uspostavljanje mehanizma recikliranja ekonomskih viškova na europskoj periferiji. Takvu intervenciju, na tragu Marshallova plana, predstavio je kao alternativu neoliberalizmu, kojega smatra pogrešnim pristupom kriznom kapitalizmu, čak i iz pozicije kapitala. Može li neoliberalizam biti koristan za kapitaliste kao metoda razrješavanja proturječja kapitalizma u krizi?

Posrijedi su dvije stvari. Kao prvo, tehnički gledano, neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova po jedinici proizvedene robe, i ovo je, naravno, jedini izravni, odnosno spontani način izlaska iz krize jer kapital ne zanima potražnja, nego višak vrijednosti, tj. preferira manje proizvodnje s većom stopom profita po jedinici uloženog kapitala.
 
Argument protiv teze koju sam upravo izložio glasi da su mjere štednje recesijska politika. Međutim, recesija, naročito u vrijeme krize, postaje ono što Schumpeter naziva „kreativnom destrukcijom“. Dakle, kroz oslobađanje tržišta od neadekvatno valoriziranog kapitala i kroz oslobađanje čitave kapitalističke ekonomije od beneficija koje uživaju ljudi koji ne proizvode profit za kapital, dolazi do novog ciklusa visoke profitabilnosti, i u konačnici, podizanja razine proizvodnje.
 
Posegnete li za prvim tomom Kapitala, vidjet ćete da su u vrijeme kada je pisan, odnosno, tijekom pripreme drugog izdanja, odnosno 1870., 1871. godine, u Londonu brojni ljudi umirali od gladi, o čemu je izvještavao engleski tisak, a i Marx također spominje ove novinske priče. Analogija je u tome što se i tada radilo o periodu ekstremnih mjera štednje te rezanja naknada. Naravno, kapitalizam tada nije bio toliko dobro organiziran, a i naknade su bile niže te većim dijelom realizirane kroz institut milosrđa nego kroz organizirani sistem socijalne zaštite i podrške siromašnima.
 
No, tada su bili vidljivi znakovi ekstremnih mjera štednje koje su odnijele puno života, nalik onome što danas možemo vidjeti jedino u veoma siromašnim predjelima svijeta, ali kapitalistička se ekonomija regenerirala i otpočeo je novi ciklus. Dakle, radi se o vrlo nepravednom sistemu i toga trebamo biti svjesni. Međutim, rješenje se ne nalazi u zagovaranju neke bolje ideje i uvjeravanju vlasti ili ekonomskih vođa da su u krivu i da moraju podržati neku bolju ideju, već je ključ u odnosima društvenih snaga.
 
Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga.
 
Smatram da bi se značaj progresivnih vlada trebao ogledati upravo u tome da štite ili otvaraju prostor narodnim mobilizacijama i da podrže pokrete koji u konačnici imaju ulogu promjene sistema u progresivnom smjeru.
 

Od uspostave Syrizine vlade, uloga partijskog rukovodstva bila je disproporcionalno naglašena u odnosu na prosvjedni impuls odozdo, čiji je mobilizacijski potencijal mogao biti značajan faktor alternativnog plana za Grčku. Do kakvih problema dolazi kada nominalno progresivna stranka zanemari zahtjeve svoje baze?

Jedini alternativni plan bio je postojano se suprotstavljati mjerama štednje do samoga kraja i ne pristati na mjere koje bi pomogle rekonstrukciju neoliberalnog okvira. To je bio alternativni plan koji je trebalo štititi i podržavati do samoga kraja, a konačnu odluku ostaviti narodu i mobilizacijama. Do toga nije došlo, no mislim da europska ljevica može puno naučiti iz iskustva Syrize – ne samo iz neuspjeha zbog potpisivanja novog ugovora, nego i iz njezina jačanja i moći koju je imala tijekom kriznih godina.
 
Syriza je osnovana 2004. godine i bila je malena stranka koja je već desetljećima okupljala 3-5 posto glasačkog tijela, kao i grupacije i stranke koje su je osnovale. Dakle, svi moramo učiti iz tog iskustva i njegovih pozitivnih aspekata, koji se ogledaju u tome da je jedna malena stranka uspjela ispravno dešifrirati trenutnu konjunkturu, intervenirati u nju, podržavati pokrete i zadobiti njihovu podršku te na taj način potpuno promijeniti političku scenu jedne zapadne kapitalističke države.
 
Ne vjerujem u stari tačerijanski slogan TINA (There Is No Alternative – nema alternative), a ne vjerujem ni u njegovu recentnu, odnosno transformiranu verziju, prema kojoj se Europska unija, tj. konkretnije eurozona ne mogu promijeniti i stoga je nužno ući s njom u kompromis ako ne želimo kolaps države. Uvijek postoji alternativa.
 

U Grčkoj postoji razgranata mreža različitih paralelnih ekonomija. Kakvo je njihovo mjesto u širem političkom spektru borbe? Može li ovakva usporedna infrastruktura poslužiti kao svojevrsni rezervoar političke subjektivacije?

Postoje iznimno važne mreže solidarnosti, primjerice, doktori i drugi koji rade bez plaće ili nekog drugog oblika prihoda kako bi podržali ljude koji ne mogu pristupiti privatnom ili javnom zdravstvenom sektoru, inicijative koje opskrbljuju ljude hranom itsl. Inicijative koje ciljaju na preuzimanje kontrole nad određenim sredstvima za proizvodnju i zatvorenim poduzećima kako bi izgradile kooperative koje će izgraditi drugu vrstu društvene ekonomije itd., dosad su bile prilično nerazvijene, iako i na tom planu postoje dobri primjeri. Smatram da bismo trebali uložiti napore u reproduciranje ove druge vrste inicijativa.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve