John Milios
31. prosinca 2019.
Neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova
"Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga."
Učestala, nekritička upotreba pojma neoliberalizam ispraznila je pojam od značenja, a postoji i opasnost da ga se svede na pukog označitelja duha vremena. Možete li suziti pojam i ponuditi operativnu definiciju neoliberalizma?
Neoliberalizam je vrsta politike koja djeluje u korist kapitala i velikog novca. To s jedne strane podrazumijeva mjere štednje, tj. rezanje plaća, mirovina itd., a s druge strane privatizacije, što znači da će privatni kapital osvajati sve sfere društvenog života i proizvodnje koje su donedavno operirale na javnoj pravnoj osnovi.
U nekim slučajevima javna dobra odjednom postaju privatna dobra nakon čega dolazi do promjene cijena i uspostave drukčijeg tipa alokacije resursa. U drugim slučajevima, radi se tek o promjeni pravne forme poduzeća. U svakom slučaju svjedočimo tome da takve promjene također znače manje ili više ozbiljne posljedice za radne ljude, tj. dovode do gubitka određenih prava ili dijela prihoda.
Treći stup onoga što nazivamo neoliberalizmom rasprostranjivanje je financijskog sektora u smislu da su financije postale regulator sveukupnog društvenog života, a ne samo tržištâ kapitala. Samo kućanstvo transformira se u financijsku jedinicu pa dolazi do porasta hipotekarnog zaduživanja, potrošačkog duga, studentskih kredita itsl.
Bivši se grčki ministar financija Yanis Varoufakis, u raspravi o krizi eurozone, zalagao za uspostavljanje mehanizma recikliranja ekonomskih viškova na europskoj periferiji. Takvu intervenciju, na tragu Marshallova plana, predstavio je kao alternativu neoliberalizmu, kojega smatra pogrešnim pristupom kriznom kapitalizmu, čak i iz pozicije kapitala. Može li neoliberalizam biti koristan za kapitaliste kao metoda razrješavanja proturječja kapitalizma u krizi?
Posrijedi su dvije stvari. Kao prvo, tehnički gledano, neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova po jedinici proizvedene robe, i ovo je, naravno, jedini izravni, odnosno spontani način izlaska iz krize jer kapital ne zanima potražnja, nego višak vrijednosti, tj. preferira manje proizvodnje s većom stopom profita po jedinici uloženog kapitala.
Argument protiv teze koju sam upravo izložio glasi da su mjere štednje recesijska politika. Međutim, recesija, naročito u vrijeme krize, postaje ono što Schumpeter naziva „kreativnom destrukcijom“. Dakle, kroz oslobađanje tržišta od neadekvatno valoriziranog kapitala i kroz oslobađanje čitave kapitalističke ekonomije od beneficija koje uživaju ljudi koji ne proizvode profit za kapital, dolazi do novog ciklusa visoke profitabilnosti, i u konačnici, podizanja razine proizvodnje.
Posegnete li za prvim tomom Kapitala, vidjet ćete da su u vrijeme kada je pisan, odnosno, tijekom pripreme drugog izdanja, odnosno 1870., 1871. godine, u Londonu brojni ljudi umirali od gladi, o čemu je izvještavao engleski tisak, a i Marx također spominje ove novinske priče. Analogija je u tome što se i tada radilo o periodu ekstremnih mjera štednje te rezanja naknada. Naravno, kapitalizam tada nije bio toliko dobro organiziran, a i naknade su bile niže te većim dijelom realizirane kroz institut milosrđa nego kroz organizirani sistem socijalne zaštite i podrške siromašnima.
No, tada su bili vidljivi znakovi ekstremnih mjera štednje koje su odnijele puno života, nalik onome što danas možemo vidjeti jedino u veoma siromašnim predjelima svijeta, ali kapitalistička se ekonomija regenerirala i otpočeo je novi ciklus. Dakle, radi se o vrlo nepravednom sistemu i toga trebamo biti svjesni. Međutim, rješenje se ne nalazi u zagovaranju neke bolje ideje i uvjeravanju vlasti ili ekonomskih vođa da su u krivu i da moraju podržati neku bolju ideju, već je ključ u odnosima društvenih snaga.
Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga.
Smatram da bi se značaj progresivnih vlada trebao ogledati upravo u tome da štite ili otvaraju prostor narodnim mobilizacijama i da podrže pokrete koji u konačnici imaju ulogu promjene sistema u progresivnom smjeru.
Od uspostave Syrizine vlade, uloga partijskog rukovodstva bila je disproporcionalno naglašena u odnosu na prosvjedni impuls odozdo, čiji je mobilizacijski potencijal mogao biti značajan faktor alternativnog plana za Grčku. Do kakvih problema dolazi kada nominalno progresivna stranka zanemari zahtjeve svoje baze?
Jedini alternativni plan bio je postojano se suprotstavljati mjerama štednje do samoga kraja i ne pristati na mjere koje bi pomogle rekonstrukciju neoliberalnog okvira. To je bio alternativni plan koji je trebalo štititi i podržavati do samoga kraja, a konačnu odluku ostaviti narodu i mobilizacijama. Do toga nije došlo, no mislim da europska ljevica može puno naučiti iz iskustva Syrize – ne samo iz neuspjeha zbog potpisivanja novog ugovora, nego i iz njezina jačanja i moći koju je imala tijekom kriznih godina.
Syriza je osnovana 2004. godine i bila je malena stranka koja je već desetljećima okupljala 3-5 posto glasačkog tijela, kao i grupacije i stranke koje su je osnovale. Dakle, svi moramo učiti iz tog iskustva i njegovih pozitivnih aspekata, koji se ogledaju u tome da je jedna malena stranka uspjela ispravno dešifrirati trenutnu konjunkturu, intervenirati u nju, podržavati pokrete i zadobiti njihovu podršku te na taj način potpuno promijeniti političku scenu jedne zapadne kapitalističke države.
Ne vjerujem u stari tačerijanski slogan TINA (There Is No Alternative – nema alternative), a ne vjerujem ni u njegovu recentnu, odnosno transformiranu verziju, prema kojoj se Europska unija, tj. konkretnije eurozona ne mogu promijeniti i stoga je nužno ući s njom u kompromis ako ne želimo kolaps države. Uvijek postoji alternativa.
U Grčkoj postoji razgranata mreža različitih paralelnih ekonomija. Kakvo je njihovo mjesto u širem političkom spektru borbe? Može li ovakva usporedna infrastruktura poslužiti kao svojevrsni rezervoar političke subjektivacije?
Postoje iznimno važne mreže solidarnosti, primjerice, doktori i drugi koji rade bez plaće ili nekog drugog oblika prihoda kako bi podržali ljude koji ne mogu pristupiti privatnom ili javnom zdravstvenom sektoru, inicijative koje opskrbljuju ljude hranom itsl. Inicijative koje ciljaju na preuzimanje kontrole nad određenim sredstvima za proizvodnju i zatvorenim poduzećima kako bi izgradile kooperative koje će izgraditi drugu vrstu društvene ekonomije itd., dosad su bile prilično nerazvijene, iako i na tom planu postoje dobri primjeri. Smatram da bismo trebali uložiti napore u reproduciranje ove druge vrste inicijativa.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
