Protiv recikliranja

"Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."

Plastične boce pakirane za recikliranje (izvor: pxfuel.com prema Creative Commons licenci)
Recikliranje je dio suptilne obmane koja je promijenila okvir razmatranja rastućeg problema otpada u pitanje neodgovornih potrošačkih izbora i individualnih životnih stilova, a ne nešto što je rezultat korporativnog pretjerivanja.



Ranije ovoga mjeseca, New York Times je objavio video-komentar u kojem s pravom razotkriva “Veliku reciklažnu muljažu”. Prema Timesu, industrija plastike prodala je generacijama potrošača laž o tome koliko je otpada koji stvaraju moguće reciklirati, ne bi li proizveli lažnu mogućnost eko-prijateljske potrošnje bez grižnje savjesti.
 
Bolno je blizu istini, ali ne zahvaća cijelu poantu. Prava istina o “Velikoj reciklažnoj muljaži” seže daleko dublje od laži o tome koji se proizvodi mogu ili ne mogu reciklirati; to je trajna politička bitka koju vode korporacije koje proizvode otpad protiv javnosti kako bi izbjegle regulaciju, prebacile odgovornost za uništavanje okoliša na potrošače i zaštitile ekocidni i vrlo profitabilan poslovni model koji leži u samom srcu industrijskog kapitalizma.
 

Jednokratni prosperitet

Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su željeli ostaviti oskudicu rata iza sebe, oduševljeno prihvativši masovnu potrošnju. Udvostručili smo konzumaciju smrznutih TV-večera, bezalkoholnih pića, novih automobila i mnogih drugih stvari.
 
Bio je to označitelj koji je razdvojio Ameriku od sivih, praznih polica namirnica koje smo povezivali sa Sovjetskim Savezom. Masovna je potrošnja značila izbor; bila je sloboda.
 
Godine 1959. Richard Nixon odletio je u Moskvu kako bi se pred Nikitom Hruščovom osobno hvastao mogućnostima američkog konzumerizma, u zloglasnoj kuhinjskoj debati.
 
Kako se potrošnja proizvoda sve više vezivala uz američki san, industrija je iskoristila etos neumjerenosti ne bi li prodala sve više stvari za sve veći profit. Vance Packard, proročki novinar i sociolog, kritizirao je oglašavanje kao industriju i strategiju koju su vodili „zagovornici“ koji su vrebali potrošačke slabosti kako bi prodavali sve više i više vlastitog proizvoda, obećavajući socijalni status i ispunjenje.
 
1960. godine Packard je objavio knjigu The Waste Makers, upozoravajući na brojne prakse korporacija koje stvaraju otpad, možda ponajviše na koncept planirane zastarjelosti. Prema Packardu, proizvođači namjerno “ugrađuju rok trajanja u proizvode”, stvarajući bombu otpada kojoj vrijeme otkucava, kako potrošači ne bi imali drugog izbora nego iznova kupovati istu robu.
 
Korporativni profiti naglo su porasli, a nova industrija proizvoda za jednokratnu upotrebu, izgrađena na samom konceptu otpada, iz temelja je promijenila američki život i korporativnu ekonomiku.
 
Nekoliko godina kasnije, 1967. godine, budućnost je bila „plastika“.
 

“Očuvajmo ljepotu Amerike”

No usred Zlatnog doba konzumerizma, korporativna Amerika bila je zauzeta sprečavanjem brojnih prijetnji. Tijekom 1960-ih godina kontrakulturni pokret doveo je u pitanje mnoge uvriježene društvene norme, uključujući i statusne simbole posjedovanja puno stvari.
 
No, povrh šire kulturne bitke, korporativni rukovoditelji vodili su i političko-ekonomsku borbu protiv ranog radničko-ekološkog pokreta koji je prijetio zaviriti iza zavjese profitabilnog modela poslijeratnog konzumerizma i potencijalno regulirati ekološki destruktivne prakse na koje se isti oslanjao.
 
Već 1953. godine, kako Heather Rogers napominje u Gone Tomorrow: The Hidden Life of Garbage, gotovo dvadeset godina prije prvog Dana planeta Zemlje, mljekari u Vermontu primijetili su da se krave guše i umiru na staklenim pivskim bocama koje su bile bacane po ispašnim poljima. Slijedom toga, organizirali su se i pogurali donošenje državnog zakona kojim se zabranjuje ne samo čin bacanja boca, već i konkretna prodaja takvih boca od strane komercijalnih poduzeća.
 
Vjerojatno očekujući slične propise po cijeloj zemlji i bojeći se radničko-okolišne koalicije koja bi izazvala njihove prakse proizvodnje i prodaje proizvoda koji se brzo pretvaraju u otpad, velike su korporacije na prijetnje odgovorile nizom “greenwashing” kampanja kako bi poremetile aktivnosti ekologa i radnika.
 
Među njima, iste te godine, kako napominje Rogers, American Can Company i Owens-Illinois Glass Company regrutirale su niz drugih korporacija specijaliziranih za jednokratne proizvode, uključujući Coca-Colu, Richfield Oil Corporation i Dixie Cup Company, ne bi li kreirali “Keep America Beautiful” (“Očuvajmo ljepotu Amerike”), neprofitni, pseudoekološki entitet koji zagovara upravljanje okolišem kao građansku vrlinu.
 
Oslanjajući se na pojmove „dobrog građanstva“ te izmišljajući koncept bacanja otpadaka kao doslovni grijeh protiv prirode, grupa je koristila simbole bijele, buržoaske vrline, najpoznatija od kojih je bila Susan Spotless, i crpjela iz stereotipa Plemenitog Indijanca, prolijevajući suzu nad tobože potrošački predvođenim nastavkom genocida autohtonih zajednica, ne bi li se odgovornost za upravljanej otpadom preusmjerila s korporacija prema potrošačima. “Zagađenje započinje s ljudima”, priopćivala bi Keep America Beautiful Amerikancima, “ljudi ga mogu i zaustaviti.”
 
Propagandne kampanje ove skupine pokazale su se uspješnima. U šest godina nakon njihova prvog velikog oglašavačkog partnerstva s Vijećem za oglašavanje, udio gaziranih pića u jednokratnoj ambalaži učetverostručio se, s 3 na 12 posto. Deset godina kasnije, narastao je na skoro 70 posto.
 
Umjesto da korporacije ograničavaju vlastitu proizvodnju materijala za jednokratnu upotrebu i zadiru u vlastitu zaradu, američki su potrošači počeli posramljivati jedni druge kako bi upravljali jeftinim otpadnim proizvodima koje proizvodi industrija. Upravo je to bila podmukla podvala kojom se američki problem rastućeg otpada prikazao kao neodgovornost potrošačkog izbora i individualnog načina života, umjesto kao problem korporativnih ekscesa.
 
Šesnaest godina kasnije, nakon poraza obnove zakona iz Vermonta 1957. i donošenja uredbi o bacanju otpadaka diljem zemlje, iz Keep America Beautiful ponikla je grupa koja će se boriti za noviji oblik individualiziranog upravljanja masovnim otpadom: recikliranje. Industrijski giganti brzo su se privikli na ovu praksu koja je predstavljala alternativu „smanjenju“ ili „ponovnoj upotrebi“, što je omogućilo kupcima da nastave kupovati, ali sada bez krivnje, a korporacijama da nastave izbjegavati nadzor regulatora ili krivnju koju su im ispostavljali ekolozi. Grupa je uložila korporativni novac u istraživanje i razvoj recikliranja, otvorivši pogone širom zemlje kako bi familijarizirali američke municipalitete i potrošače s novim oblikom korporativno-prijateljskog gospodarenja otpadom.
 
Keep America Beautiful i dalje postoji, te zajedno s drugim neprofitnim organizacijama koje se bave kampanja protiv bacanja otpadaka i za recikliranje, a financiraju se sredstvima industrije, nastavlja usmjeravati pažnju javnosti podalje od korporativne regulacije, a prema praksi individualnog recikliranja. Prema izvještaju Intercepta, filantropska grana Coca-Cole donirala je 2017. godine preko 600 000 američkih dolara Recycling Partnershipu (Partnerstvo za reciklažu), jednoj takvoj grupi, što se smatra porezno prihvatljivim dobrotvornim poklonom. Grupa ne samo da prenapuhuje popularnost recikliranja, već, tvrdi stručnjak, i dalje prenapuhuje ekološke prednosti i potencijale samog recikliranja.
 
Tragedija Velike reciklažne muljaže pokazuje kako korporacije nisu samo izbjegle odgovornost za umorstvo planeta i prenijele troškove čišćenja vlastitog nereda na potrošače. U ovom se trenutku uopće ne radi o pravednoj raspodjeli rada. Ovo je pitanje opstanka.
 
Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje.
 
Nemamo drugog izbora nego uspustiti se u borbu protiv proizvođača otpada.
 

Tko ubija Planet?

Zatvorska uprava New York Citya objavila je 3. prosinca da će uvesti Bezmesne ponedjeljke u svoje zatvore i pritvore, dijelom kako bi umanjila svoj institucionalni otisak ugljika. Umjesto da izazove poljoprivredne korporacije koje proizvode ekocidnu razinu emisije metana, država je odlučila prenijeti odgovornost upravljanja emisijama metana na ljude koji su u zatvoru i već nemaju mogućnost izbora hrane koju će konzumirati.
 
Oslanjajući se na taktiku Keep America Beautiful koja izjednačava bacanje otpadaka s grijehom, glasnogovornica projekta čak ga je artikulirala kao način da se zatvorenici New Yorka “počnu iskupljivati za sve što [su] u životu učinili.”
 
Kako ulazimo u novo klimatsko doba, i kako se naša politika s tim u skladu prilagođava, korporacije i kapitalističke države koje su pod njihovom kontrolom zasigurno će prebaciti krivicu – i uložiti u to opstanak planete – na najugroženije među nama, bilo da su to potrošači u zatvoru ili oni iz radničke klase. Bilo tko, osim njih samih. No javnost, a još manje najmarginaliziraniji među nama, nisu nas stvorili ovaj nered i nažalost, privatni građani koji djeluju kao pojedinci neće nas iz njega izvući.
 
Imamo obvezu da se usredotočimo na vlasnike sredstava za proizvodnju otpada – na one koje se državnom regulativom može prisiliti na provođenje velikih, sistemskih promjena potrebnih za ikakvo ublažavanje klimatske krize.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve