Protiv recikliranja

"Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."

Plastične boce pakirane za recikliranje (izvor: pxfuel.com prema Creative Commons licenci)
Recikliranje je dio suptilne obmane koja je promijenila okvir razmatranja rastućeg problema otpada u pitanje neodgovornih potrošačkih izbora i individualnih životnih stilova, a ne nešto što je rezultat korporativnog pretjerivanja.



Ranije ovoga mjeseca, New York Times je objavio video-komentar u kojem s pravom razotkriva “Veliku reciklažnu muljažu”. Prema Timesu, industrija plastike prodala je generacijama potrošača laž o tome koliko je otpada koji stvaraju moguće reciklirati, ne bi li proizveli lažnu mogućnost eko-prijateljske potrošnje bez grižnje savjesti.
 
Bolno je blizu istini, ali ne zahvaća cijelu poantu. Prava istina o “Velikoj reciklažnoj muljaži” seže daleko dublje od laži o tome koji se proizvodi mogu ili ne mogu reciklirati; to je trajna politička bitka koju vode korporacije koje proizvode otpad protiv javnosti kako bi izbjegle regulaciju, prebacile odgovornost za uništavanje okoliša na potrošače i zaštitile ekocidni i vrlo profitabilan poslovni model koji leži u samom srcu industrijskog kapitalizma.
 

Jednokratni prosperitet

Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su željeli ostaviti oskudicu rata iza sebe, oduševljeno prihvativši masovnu potrošnju. Udvostručili smo konzumaciju smrznutih TV-večera, bezalkoholnih pića, novih automobila i mnogih drugih stvari.
 
Bio je to označitelj koji je razdvojio Ameriku od sivih, praznih polica namirnica koje smo povezivali sa Sovjetskim Savezom. Masovna je potrošnja značila izbor; bila je sloboda.
 
Godine 1959. Richard Nixon odletio je u Moskvu kako bi se pred Nikitom Hruščovom osobno hvastao mogućnostima američkog konzumerizma, u zloglasnoj kuhinjskoj debati.
 
Kako se potrošnja proizvoda sve više vezivala uz američki san, industrija je iskoristila etos neumjerenosti ne bi li prodala sve više stvari za sve veći profit. Vance Packard, proročki novinar i sociolog, kritizirao je oglašavanje kao industriju i strategiju koju su vodili „zagovornici“ koji su vrebali potrošačke slabosti kako bi prodavali sve više i više vlastitog proizvoda, obećavajući socijalni status i ispunjenje.
 
1960. godine Packard je objavio knjigu The Waste Makers, upozoravajući na brojne prakse korporacija koje stvaraju otpad, možda ponajviše na koncept planirane zastarjelosti. Prema Packardu, proizvođači namjerno “ugrađuju rok trajanja u proizvode”, stvarajući bombu otpada kojoj vrijeme otkucava, kako potrošači ne bi imali drugog izbora nego iznova kupovati istu robu.
 
Korporativni profiti naglo su porasli, a nova industrija proizvoda za jednokratnu upotrebu, izgrađena na samom konceptu otpada, iz temelja je promijenila američki život i korporativnu ekonomiku.
 
Nekoliko godina kasnije, 1967. godine, budućnost je bila „plastika“.
 

“Očuvajmo ljepotu Amerike”

No usred Zlatnog doba konzumerizma, korporativna Amerika bila je zauzeta sprečavanjem brojnih prijetnji. Tijekom 1960-ih godina kontrakulturni pokret doveo je u pitanje mnoge uvriježene društvene norme, uključujući i statusne simbole posjedovanja puno stvari.
 
No, povrh šire kulturne bitke, korporativni rukovoditelji vodili su i političko-ekonomsku borbu protiv ranog radničko-ekološkog pokreta koji je prijetio zaviriti iza zavjese profitabilnog modela poslijeratnog konzumerizma i potencijalno regulirati ekološki destruktivne prakse na koje se isti oslanjao.
 
Već 1953. godine, kako Heather Rogers napominje u Gone Tomorrow: The Hidden Life of Garbage, gotovo dvadeset godina prije prvog Dana planeta Zemlje, mljekari u Vermontu primijetili su da se krave guše i umiru na staklenim pivskim bocama koje su bile bacane po ispašnim poljima. Slijedom toga, organizirali su se i pogurali donošenje državnog zakona kojim se zabranjuje ne samo čin bacanja boca, već i konkretna prodaja takvih boca od strane komercijalnih poduzeća.
 
Vjerojatno očekujući slične propise po cijeloj zemlji i bojeći se radničko-okolišne koalicije koja bi izazvala njihove prakse proizvodnje i prodaje proizvoda koji se brzo pretvaraju u otpad, velike su korporacije na prijetnje odgovorile nizom “greenwashing” kampanja kako bi poremetile aktivnosti ekologa i radnika.
 
Među njima, iste te godine, kako napominje Rogers, American Can Company i Owens-Illinois Glass Company regrutirale su niz drugih korporacija specijaliziranih za jednokratne proizvode, uključujući Coca-Colu, Richfield Oil Corporation i Dixie Cup Company, ne bi li kreirali “Keep America Beautiful” (“Očuvajmo ljepotu Amerike”), neprofitni, pseudoekološki entitet koji zagovara upravljanje okolišem kao građansku vrlinu.
 
Oslanjajući se na pojmove „dobrog građanstva“ te izmišljajući koncept bacanja otpadaka kao doslovni grijeh protiv prirode, grupa je koristila simbole bijele, buržoaske vrline, najpoznatija od kojih je bila Susan Spotless, i crpjela iz stereotipa Plemenitog Indijanca, prolijevajući suzu nad tobože potrošački predvođenim nastavkom genocida autohtonih zajednica, ne bi li se odgovornost za upravljanej otpadom preusmjerila s korporacija prema potrošačima. “Zagađenje započinje s ljudima”, priopćivala bi Keep America Beautiful Amerikancima, “ljudi ga mogu i zaustaviti.”
 
Propagandne kampanje ove skupine pokazale su se uspješnima. U šest godina nakon njihova prvog velikog oglašavačkog partnerstva s Vijećem za oglašavanje, udio gaziranih pića u jednokratnoj ambalaži učetverostručio se, s 3 na 12 posto. Deset godina kasnije, narastao je na skoro 70 posto.
 
Umjesto da korporacije ograničavaju vlastitu proizvodnju materijala za jednokratnu upotrebu i zadiru u vlastitu zaradu, američki su potrošači počeli posramljivati jedni druge kako bi upravljali jeftinim otpadnim proizvodima koje proizvodi industrija. Upravo je to bila podmukla podvala kojom se američki problem rastućeg otpada prikazao kao neodgovornost potrošačkog izbora i individualnog načina života, umjesto kao problem korporativnih ekscesa.
 
Šesnaest godina kasnije, nakon poraza obnove zakona iz Vermonta 1957. i donošenja uredbi o bacanju otpadaka diljem zemlje, iz Keep America Beautiful ponikla je grupa koja će se boriti za noviji oblik individualiziranog upravljanja masovnim otpadom: recikliranje. Industrijski giganti brzo su se privikli na ovu praksu koja je predstavljala alternativu „smanjenju“ ili „ponovnoj upotrebi“, što je omogućilo kupcima da nastave kupovati, ali sada bez krivnje, a korporacijama da nastave izbjegavati nadzor regulatora ili krivnju koju su im ispostavljali ekolozi. Grupa je uložila korporativni novac u istraživanje i razvoj recikliranja, otvorivši pogone širom zemlje kako bi familijarizirali američke municipalitete i potrošače s novim oblikom korporativno-prijateljskog gospodarenja otpadom.
 
Keep America Beautiful i dalje postoji, te zajedno s drugim neprofitnim organizacijama koje se bave kampanja protiv bacanja otpadaka i za recikliranje, a financiraju se sredstvima industrije, nastavlja usmjeravati pažnju javnosti podalje od korporativne regulacije, a prema praksi individualnog recikliranja. Prema izvještaju Intercepta, filantropska grana Coca-Cole donirala je 2017. godine preko 600 000 američkih dolara Recycling Partnershipu (Partnerstvo za reciklažu), jednoj takvoj grupi, što se smatra porezno prihvatljivim dobrotvornim poklonom. Grupa ne samo da prenapuhuje popularnost recikliranja, već, tvrdi stručnjak, i dalje prenapuhuje ekološke prednosti i potencijale samog recikliranja.
 
Tragedija Velike reciklažne muljaže pokazuje kako korporacije nisu samo izbjegle odgovornost za umorstvo planeta i prenijele troškove čišćenja vlastitog nereda na potrošače. U ovom se trenutku uopće ne radi o pravednoj raspodjeli rada. Ovo je pitanje opstanka.
 
Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje.
 
Nemamo drugog izbora nego uspustiti se u borbu protiv proizvođača otpada.
 

Tko ubija Planet?

Zatvorska uprava New York Citya objavila je 3. prosinca da će uvesti Bezmesne ponedjeljke u svoje zatvore i pritvore, dijelom kako bi umanjila svoj institucionalni otisak ugljika. Umjesto da izazove poljoprivredne korporacije koje proizvode ekocidnu razinu emisije metana, država je odlučila prenijeti odgovornost upravljanja emisijama metana na ljude koji su u zatvoru i već nemaju mogućnost izbora hrane koju će konzumirati.
 
Oslanjajući se na taktiku Keep America Beautiful koja izjednačava bacanje otpadaka s grijehom, glasnogovornica projekta čak ga je artikulirala kao način da se zatvorenici New Yorka “počnu iskupljivati za sve što [su] u životu učinili.”
 
Kako ulazimo u novo klimatsko doba, i kako se naša politika s tim u skladu prilagođava, korporacije i kapitalističke države koje su pod njihovom kontrolom zasigurno će prebaciti krivicu – i uložiti u to opstanak planete – na najugroženije među nama, bilo da su to potrošači u zatvoru ili oni iz radničke klase. Bilo tko, osim njih samih. No javnost, a još manje najmarginaliziraniji među nama, nisu nas stvorili ovaj nered i nažalost, privatni građani koji djeluju kao pojedinci neće nas iz njega izvući.
 
Imamo obvezu da se usredotočimo na vlasnike sredstava za proizvodnju otpada – na one koje se državnom regulativom može prisiliti na provođenje velikih, sistemskih promjena potrebnih za ikakvo ublažavanje klimatske krize.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život "Jedna od posledica protesta koja se već može primetiti jeste manji strah koji građani imaju od kritike aktuelnog režima, a tako nešto je od suštinskog značaja u slabljenju jednog autokratskog sistema sa elementima diktature. Najbolji primer toga je proglas neformalne grupe medicinskih radnika „Ujedinjeni protiv kovida“ u kojem od Vlade traže smenu aktuelnog Kriznog štaba i formiranje novog, nezavisnu istragu protiv namernog zataškavanja podataka, kao i da se stane na put zastrašivanju i politizaciji lekara. Ovo otvoreno pismo Vladi prvobitno je potpisalo 350 lekara, a samo četiri dana kasnije taj broj se povećao na skoro 2 500 medicinskih radnika i radnica."
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."
  • 19. srpnja 2020. Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice? "U Njemačkoj je Heideggerova popularnost na ekstremnoj desnici povezana s načinima na koje njegova filozofija legitimizira regionalni environmentalizam, populizam i kulturni rasizam ekstremne desnice. Njegova vizija nacionalnog tubitka (Dasein), specifičnog kolektivnog bića utemeljenog na zajedničkom duhu, tradiciji i uronjenost u lokalno, pruža suvremenoj njemačkoj ekstremnoj desnici viziju bijelog identiteta koji ujedinjuje „narod“ i „elitu“ na temelju privrženosti lokalnom i „običnim ljudima“ te njegovu glorifikaciju putem rasijalizacije inferiornog kulturnog i religijskog „Drugog“."
  • 19. srpnja 2020. Izvještaj s 218. plenuma Filozofskog fakulteta + izjava za medije Na 218. plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanom 13. srpnja, raspravljalo se o nepravilnostima u procesu izbora dekana FFZG-a i održavanju sjednice Senata na kojoj je valjalo odlučiti hoće li kandidatura većinski izglasanog profesora Jovanovića biti prihvaćena, o prirodi smjene dekanice Filozofskog Vesne Vlahović-Štetić i postavljanja o. d. dekana Miljenka Šimprage na čelo istog. Izglasane su tri točke (odbijanje razrješenja dekanice i postavljanja Šimprage za o. d. dekana, te umjesto njega potvrđivanje demokratski izabranog o. d. dekana Bagića), koje su usmjerene prema Senatu. Uspostavljene su radne grupe i najavljene daljnje akcije te širenje fronte.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve