Protiv recikliranja

"Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."

Plastične boce pakirane za recikliranje (izvor: pxfuel.com prema Creative Commons licenci)
Recikliranje je dio suptilne obmane koja je promijenila okvir razmatranja rastućeg problema otpada u pitanje neodgovornih potrošačkih izbora i individualnih životnih stilova, a ne nešto što je rezultat korporativnog pretjerivanja.



Ranije ovoga mjeseca, New York Times je objavio video-komentar u kojem s pravom razotkriva “Veliku reciklažnu muljažu”. Prema Timesu, industrija plastike prodala je generacijama potrošača laž o tome koliko je otpada koji stvaraju moguće reciklirati, ne bi li proizveli lažnu mogućnost eko-prijateljske potrošnje bez grižnje savjesti.
 
Bolno je blizu istini, ali ne zahvaća cijelu poantu. Prava istina o “Velikoj reciklažnoj muljaži” seže daleko dublje od laži o tome koji se proizvodi mogu ili ne mogu reciklirati; to je trajna politička bitka koju vode korporacije koje proizvode otpad protiv javnosti kako bi izbjegle regulaciju, prebacile odgovornost za uništavanje okoliša na potrošače i zaštitile ekocidni i vrlo profitabilan poslovni model koji leži u samom srcu industrijskog kapitalizma.
 

Jednokratni prosperitet

Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su željeli ostaviti oskudicu rata iza sebe, oduševljeno prihvativši masovnu potrošnju. Udvostručili smo konzumaciju smrznutih TV-večera, bezalkoholnih pića, novih automobila i mnogih drugih stvari.
 
Bio je to označitelj koji je razdvojio Ameriku od sivih, praznih polica namirnica koje smo povezivali sa Sovjetskim Savezom. Masovna je potrošnja značila izbor; bila je sloboda.
 
Godine 1959. Richard Nixon odletio je u Moskvu kako bi se pred Nikitom Hruščovom osobno hvastao mogućnostima američkog konzumerizma, u zloglasnoj kuhinjskoj debati.
 
Kako se potrošnja proizvoda sve više vezivala uz američki san, industrija je iskoristila etos neumjerenosti ne bi li prodala sve više stvari za sve veći profit. Vance Packard, proročki novinar i sociolog, kritizirao je oglašavanje kao industriju i strategiju koju su vodili „zagovornici“ koji su vrebali potrošačke slabosti kako bi prodavali sve više i više vlastitog proizvoda, obećavajući socijalni status i ispunjenje.
 
1960. godine Packard je objavio knjigu The Waste Makers, upozoravajući na brojne prakse korporacija koje stvaraju otpad, možda ponajviše na koncept planirane zastarjelosti. Prema Packardu, proizvođači namjerno “ugrađuju rok trajanja u proizvode”, stvarajući bombu otpada kojoj vrijeme otkucava, kako potrošači ne bi imali drugog izbora nego iznova kupovati istu robu.
 
Korporativni profiti naglo su porasli, a nova industrija proizvoda za jednokratnu upotrebu, izgrađena na samom konceptu otpada, iz temelja je promijenila američki život i korporativnu ekonomiku.
 
Nekoliko godina kasnije, 1967. godine, budućnost je bila „plastika“.
 

“Očuvajmo ljepotu Amerike”

No usred Zlatnog doba konzumerizma, korporativna Amerika bila je zauzeta sprečavanjem brojnih prijetnji. Tijekom 1960-ih godina kontrakulturni pokret doveo je u pitanje mnoge uvriježene društvene norme, uključujući i statusne simbole posjedovanja puno stvari.
 
No, povrh šire kulturne bitke, korporativni rukovoditelji vodili su i političko-ekonomsku borbu protiv ranog radničko-ekološkog pokreta koji je prijetio zaviriti iza zavjese profitabilnog modela poslijeratnog konzumerizma i potencijalno regulirati ekološki destruktivne prakse na koje se isti oslanjao.
 
Već 1953. godine, kako Heather Rogers napominje u Gone Tomorrow: The Hidden Life of Garbage, gotovo dvadeset godina prije prvog Dana planeta Zemlje, mljekari u Vermontu primijetili su da se krave guše i umiru na staklenim pivskim bocama koje su bile bacane po ispašnim poljima. Slijedom toga, organizirali su se i pogurali donošenje državnog zakona kojim se zabranjuje ne samo čin bacanja boca, već i konkretna prodaja takvih boca od strane komercijalnih poduzeća.
 
Vjerojatno očekujući slične propise po cijeloj zemlji i bojeći se radničko-okolišne koalicije koja bi izazvala njihove prakse proizvodnje i prodaje proizvoda koji se brzo pretvaraju u otpad, velike su korporacije na prijetnje odgovorile nizom “greenwashing” kampanja kako bi poremetile aktivnosti ekologa i radnika.
 
Među njima, iste te godine, kako napominje Rogers, American Can Company i Owens-Illinois Glass Company regrutirale su niz drugih korporacija specijaliziranih za jednokratne proizvode, uključujući Coca-Colu, Richfield Oil Corporation i Dixie Cup Company, ne bi li kreirali “Keep America Beautiful” (“Očuvajmo ljepotu Amerike”), neprofitni, pseudoekološki entitet koji zagovara upravljanje okolišem kao građansku vrlinu.
 
Oslanjajući se na pojmove „dobrog građanstva“ te izmišljajući koncept bacanja otpadaka kao doslovni grijeh protiv prirode, grupa je koristila simbole bijele, buržoaske vrline, najpoznatija od kojih je bila Susan Spotless, i crpjela iz stereotipa Plemenitog Indijanca, prolijevajući suzu nad tobože potrošački predvođenim nastavkom genocida autohtonih zajednica, ne bi li se odgovornost za upravljanej otpadom preusmjerila s korporacija prema potrošačima. “Zagađenje započinje s ljudima”, priopćivala bi Keep America Beautiful Amerikancima, “ljudi ga mogu i zaustaviti.”
 
Propagandne kampanje ove skupine pokazale su se uspješnima. U šest godina nakon njihova prvog velikog oglašavačkog partnerstva s Vijećem za oglašavanje, udio gaziranih pića u jednokratnoj ambalaži učetverostručio se, s 3 na 12 posto. Deset godina kasnije, narastao je na skoro 70 posto.
 
Umjesto da korporacije ograničavaju vlastitu proizvodnju materijala za jednokratnu upotrebu i zadiru u vlastitu zaradu, američki su potrošači počeli posramljivati jedni druge kako bi upravljali jeftinim otpadnim proizvodima koje proizvodi industrija. Upravo je to bila podmukla podvala kojom se američki problem rastućeg otpada prikazao kao neodgovornost potrošačkog izbora i individualnog načina života, umjesto kao problem korporativnih ekscesa.
 
Šesnaest godina kasnije, nakon poraza obnove zakona iz Vermonta 1957. i donošenja uredbi o bacanju otpadaka diljem zemlje, iz Keep America Beautiful ponikla je grupa koja će se boriti za noviji oblik individualiziranog upravljanja masovnim otpadom: recikliranje. Industrijski giganti brzo su se privikli na ovu praksu koja je predstavljala alternativu „smanjenju“ ili „ponovnoj upotrebi“, što je omogućilo kupcima da nastave kupovati, ali sada bez krivnje, a korporacijama da nastave izbjegavati nadzor regulatora ili krivnju koju su im ispostavljali ekolozi. Grupa je uložila korporativni novac u istraživanje i razvoj recikliranja, otvorivši pogone širom zemlje kako bi familijarizirali američke municipalitete i potrošače s novim oblikom korporativno-prijateljskog gospodarenja otpadom.
 
Keep America Beautiful i dalje postoji, te zajedno s drugim neprofitnim organizacijama koje se bave kampanja protiv bacanja otpadaka i za recikliranje, a financiraju se sredstvima industrije, nastavlja usmjeravati pažnju javnosti podalje od korporativne regulacije, a prema praksi individualnog recikliranja. Prema izvještaju Intercepta, filantropska grana Coca-Cole donirala je 2017. godine preko 600 000 američkih dolara Recycling Partnershipu (Partnerstvo za reciklažu), jednoj takvoj grupi, što se smatra porezno prihvatljivim dobrotvornim poklonom. Grupa ne samo da prenapuhuje popularnost recikliranja, već, tvrdi stručnjak, i dalje prenapuhuje ekološke prednosti i potencijale samog recikliranja.
 
Tragedija Velike reciklažne muljaže pokazuje kako korporacije nisu samo izbjegle odgovornost za umorstvo planeta i prenijele troškove čišćenja vlastitog nereda na potrošače. U ovom se trenutku uopće ne radi o pravednoj raspodjeli rada. Ovo je pitanje opstanka.
 
Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje.
 
Nemamo drugog izbora nego uspustiti se u borbu protiv proizvođača otpada.
 

Tko ubija Planet?

Zatvorska uprava New York Citya objavila je 3. prosinca da će uvesti Bezmesne ponedjeljke u svoje zatvore i pritvore, dijelom kako bi umanjila svoj institucionalni otisak ugljika. Umjesto da izazove poljoprivredne korporacije koje proizvode ekocidnu razinu emisije metana, država je odlučila prenijeti odgovornost upravljanja emisijama metana na ljude koji su u zatvoru i već nemaju mogućnost izbora hrane koju će konzumirati.
 
Oslanjajući se na taktiku Keep America Beautiful koja izjednačava bacanje otpadaka s grijehom, glasnogovornica projekta čak ga je artikulirala kao način da se zatvorenici New Yorka “počnu iskupljivati za sve što [su] u životu učinili.”
 
Kako ulazimo u novo klimatsko doba, i kako se naša politika s tim u skladu prilagođava, korporacije i kapitalističke države koje su pod njihovom kontrolom zasigurno će prebaciti krivicu – i uložiti u to opstanak planete – na najugroženije među nama, bilo da su to potrošači u zatvoru ili oni iz radničke klase. Bilo tko, osim njih samih. No javnost, a još manje najmarginaliziraniji među nama, nisu nas stvorili ovaj nered i nažalost, privatni građani koji djeluju kao pojedinci neće nas iz njega izvući.
 
Imamo obvezu da se usredotočimo na vlasnike sredstava za proizvodnju otpada – na one koje se državnom regulativom može prisiliti na provođenje velikih, sistemskih promjena potrebnih za ikakvo ublažavanje klimatske krize.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve