Protiv recikliranja

"Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."

Plastične boce pakirane za recikliranje (izvor: pxfuel.com prema Creative Commons licenci)
Recikliranje je dio suptilne obmane koja je promijenila okvir razmatranja rastućeg problema otpada u pitanje neodgovornih potrošačkih izbora i individualnih životnih stilova, a ne nešto što je rezultat korporativnog pretjerivanja.

Ranije ovoga mjeseca, New York Times je objavio video-komentar u kojem s pravom razotkriva “Veliku reciklažnu muljažu”. Prema Timesu, industrija plastike prodala je generacijama potrošača laž o tome koliko je otpada koji stvaraju moguće reciklirati, ne bi li proizveli lažnu mogućnost eko-prijateljske potrošnje bez grižnje savjesti.

 

Bolno je blizu istini, ali ne zahvaća cijelu poantu. Prava istina o “Velikoj reciklažnoj muljaži” seže daleko dublje od laži o tome koji se proizvodi mogu ili ne mogu reciklirati; to je trajna politička bitka koju vode korporacije koje proizvode otpad protiv javnosti kako bi izbjegle regulaciju, prebacile odgovornost za uništavanje okoliša na potrošače i zaštitile ekocidni i vrlo profitabilan poslovni model koji leži u samom srcu industrijskog kapitalizma.

 

Jednokratni prosperitet

Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su željeli ostaviti oskudicu rata iza sebe, oduševljeno prihvativši masovnu potrošnju. Udvostručili smo konzumaciju smrznutih TV-večera, bezalkoholnih pića, novih automobila i mnogih drugih stvari.

 

Bio je to označitelj koji je razdvojio Ameriku od sivih, praznih polica namirnica koje smo povezivali sa Sovjetskim Savezom. Masovna je potrošnja značila izbor; bila je sloboda.

 

Godine 1959. Richard Nixon odletio je u Moskvu kako bi se pred Nikitom Hruščovom osobno hvastao mogućnostima američkog konzumerizma, u zloglasnoj kuhinjskoj debati.

 

Kako se potrošnja proizvoda sve više vezivala uz američki san, industrija je iskoristila etos neumjerenosti ne bi li prodala sve više stvari za sve veći profit. Vance Packard, proročki novinar i sociolog, kritizirao je oglašavanje kao industriju i strategiju koju su vodili „zagovornici“ koji su vrebali potrošačke slabosti kako bi prodavali sve više i više vlastitog proizvoda, obećavajući socijalni status i ispunjenje.

 

1960. godine Packard je objavio knjigu The Waste Makers, upozoravajući na brojne prakse korporacija koje stvaraju otpad, možda ponajviše na koncept planirane zastarjelosti. Prema Packardu, proizvođači namjerno “ugrađuju rok trajanja u proizvode”, stvarajući bombu otpada kojoj vrijeme otkucava, kako potrošači ne bi imali drugog izbora nego iznova kupovati istu robu.

 

Korporativni profiti naglo su porasli, a nova industrija proizvoda za jednokratnu upotrebu, izgrađena na samom konceptu otpada, iz temelja je promijenila američki život i korporativnu ekonomiku.

 

Nekoliko godina kasnije, 1967. godine, budućnost je bila „plastika“.

 

“Očuvajmo ljepotu Amerike”

No usred Zlatnog doba konzumerizma, korporativna Amerika bila je zauzeta sprečavanjem brojnih prijetnji. Tijekom 1960-ih godina kontrakulturni pokret doveo je u pitanje mnoge uvriježene društvene norme, uključujući i statusne simbole posjedovanja puno stvari.

 

No, povrh šire kulturne bitke, korporativni rukovoditelji vodili su i političko-ekonomsku borbu protiv ranog radničko-ekološkog pokreta koji je prijetio zaviriti iza zavjese profitabilnog modela poslijeratnog konzumerizma i potencijalno regulirati ekološki destruktivne prakse na koje se isti oslanjao.

 

Već 1953. godine, kako Heather Rogers napominje u Gone Tomorrow: The Hidden Life of Garbage, gotovo dvadeset godina prije prvog Dana planeta Zemlje, mljekari u Vermontu primijetili su da se krave guše i umiru na staklenim pivskim bocama koje su bile bacane po ispašnim poljima. Slijedom toga, organizirali su se i pogurali donošenje državnog zakona kojim se zabranjuje ne samo čin bacanja boca, već i konkretna prodaja takvih boca od strane komercijalnih poduzeća.

 

Vjerojatno očekujući slične propise po cijeloj zemlji i bojeći se radničko-okolišne koalicije koja bi izazvala njihove prakse proizvodnje i prodaje proizvoda koji se brzo pretvaraju u otpad, velike su korporacije na prijetnje odgovorile nizom “greenwashing” kampanja kako bi poremetile aktivnosti ekologa i radnika.

 

Među njima, iste te godine, kako napominje Rogers, American Can Company i Owens-Illinois Glass Company regrutirale su niz drugih korporacija specijaliziranih za jednokratne proizvode, uključujući Coca-Colu, Richfield Oil Corporation i Dixie Cup Company, ne bi li kreirali “Keep America Beautiful” (“Očuvajmo ljepotu Amerike”), neprofitni, pseudoekološki entitet koji zagovara upravljanje okolišem kao građansku vrlinu.

 

Oslanjajući se na pojmove „dobrog građanstva“ te izmišljajući koncept bacanja otpadaka kao doslovni grijeh protiv prirode, grupa je koristila simbole bijele, buržoaske vrline, najpoznatija od kojih je bila Susan Spotless, i crpjela iz stereotipa Plemenitog Indijanca, prolijevajući suzu nad tobože potrošački predvođenim nastavkom genocida autohtonih zajednica, ne bi li se odgovornost za upravljanej otpadom preusmjerila s korporacija prema potrošačima. “Zagađenje započinje s ljudima”, priopćivala bi Keep America Beautiful Amerikancima, “ljudi ga mogu i zaustaviti.”

 

Propagandne kampanje ove skupine pokazale su se uspješnima. U šest godina nakon njihova prvog velikog oglašavačkog partnerstva s Vijećem za oglašavanje, udio gaziranih pića u jednokratnoj ambalaži učetverostručio se, s 3 na 12 posto. Deset godina kasnije, narastao je na skoro 70 posto.

 

Umjesto da korporacije ograničavaju vlastitu proizvodnju materijala za jednokratnu upotrebu i zadiru u vlastitu zaradu, američki su potrošači počeli posramljivati jedni druge kako bi upravljali jeftinim otpadnim proizvodima koje proizvodi industrija. Upravo je to bila podmukla podvala kojom se američki problem rastućeg otpada prikazao kao neodgovornost potrošačkog izbora i individualnog načina života, umjesto kao problem korporativnih ekscesa.

 

Šesnaest godina kasnije, nakon poraza obnove zakona iz Vermonta 1957. i donošenja uredbi o bacanju otpadaka diljem zemlje, iz Keep America Beautiful ponikla je grupa koja će se boriti za noviji oblik individualiziranog upravljanja masovnim otpadom: recikliranje. Industrijski giganti brzo su se privikli na ovu praksu koja je predstavljala alternativu „smanjenju“ ili „ponovnoj upotrebi“, što je omogućilo kupcima da nastave kupovati, ali sada bez krivnje, a korporacijama da nastave izbjegavati nadzor regulatora ili krivnju koju su im ispostavljali ekolozi. Grupa je uložila korporativni novac u istraživanje i razvoj recikliranja, otvorivši pogone širom zemlje kako bi familijarizirali američke municipalitete i potrošače s novim oblikom korporativno-prijateljskog gospodarenja otpadom.

 

Keep America Beautiful i dalje postoji, te zajedno s drugim neprofitnim organizacijama koje se bave kampanja protiv bacanja otpadaka i za recikliranje, a financiraju se sredstvima industrije, nastavlja usmjeravati pažnju javnosti podalje od korporativne regulacije, a prema praksi individualnog recikliranja. Prema izvještaju Intercepta, filantropska grana Coca-Cole donirala je 2017. godine preko 600 000 američkih dolara Recycling Partnershipu (Partnerstvo za reciklažu), jednoj takvoj grupi, što se smatra porezno prihvatljivim dobrotvornim poklonom. Grupa ne samo da prenapuhuje popularnost recikliranja, već, tvrdi stručnjak, i dalje prenapuhuje ekološke prednosti i potencijale samog recikliranja.

 

Tragedija Velike reciklažne muljaže pokazuje kako korporacije nisu samo izbjegle odgovornost za umorstvo planeta i prenijele troškove čišćenja vlastitog nereda na potrošače. U ovom se trenutku uopće ne radi o pravednoj raspodjeli rada. Ovo je pitanje opstanka.

 

Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje.

 

Nemamo drugog izbora nego uspustiti se u borbu protiv proizvođača otpada.

 

Tko ubija Planet?

Zatvorska uprava New York Citya objavila je 3. prosinca da će uvesti Bezmesne ponedjeljke u svoje zatvore i pritvore, dijelom kako bi umanjila svoj institucionalni otisak ugljika. Umjesto da izazove poljoprivredne korporacije koje proizvode ekocidnu razinu emisije metana, država je odlučila prenijeti odgovornost upravljanja emisijama metana na ljude koji su u zatvoru i već nemaju mogućnost izbora hrane koju će konzumirati.

 

Oslanjajući se na taktiku Keep America Beautiful koja izjednačava bacanje otpadaka s grijehom, glasnogovornica projekta čak ga je artikulirala kao način da se zatvorenici New Yorka “počnu iskupljivati za sve što [su] u životu učinili.”

 

Kako ulazimo u novo klimatsko doba, i kako se naša politika s tim u skladu prilagođava, korporacije i kapitalističke države koje su pod njihovom kontrolom zasigurno će prebaciti krivicu – i uložiti u to opstanak planete – na najugroženije među nama, bilo da su to potrošači u zatvoru ili oni iz radničke klase. Bilo tko, osim njih samih. No javnost, a još manje najmarginaliziraniji među nama, nisu nas stvorili ovaj nered i nažalost, privatni građani koji djeluju kao pojedinci neće nas iz njega izvući.

 

Imamo obvezu da se usredotočimo na vlasnike sredstava za proizvodnju otpada – na one koje se državnom regulativom može prisiliti na provođenje velikih, sistemskih promjena potrebnih za ikakvo ublažavanje klimatske krize.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve