Skidanje slojeva

"Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."

„The Bombing of Rafah“ je rad multidisciplinarne istraživačke skupine Forensic Architecture, koja je u 3D model palestinskog grada Rafaha ugradila fotografije i video-zapise prikupljene uglavnom s društvenih mreža i drugih online izvora kako bi ispričala priču o „Crnom petku“ („Black Friday“), 1. kolovozu 2014. godine, jednom od najžešćih dana izraelskog bombardiranja Gaze u kojem su mnogi palestinski civili izgubili živote, rad je objavljen 31. srpnja 2015. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nova knjiga Investigate Aesthetics tvrdi da umjetnici_e i arhitekti_ce mogu razotkriti one aspekte politike koji u medijima i sudnicama prečesto ostaju skriveni.

Francuski filmski redatelj Jean Luc-Godard povukao je distinkciju između filmova koji se bave politikom i političkih pristupa samoj filmskoj proizvodnji. Sadržaj koji se prikazuje na ekranu može biti ispunjen određenim temama i ciljati na distribuciju određenih poruka, ali proces filmske proizvodnje ima vlastite obzire koje treba imati u vidu ili dovesti u pitanje – estetske forme nisu neutralne, a informacija ima vlastitu politiku i estetiku.

 

Investigative Aesthetics, nova knjiga Matthewa Fullera i Eyala Weizmana, osnivača istraživačke agencije Forensic Architecture, postavlja ova pitanja iznova, ali otvara i nova. Argument predstavlja značajnu intervenciju, osobito uzmemo li u obzir izvor. Kampanja za ljudska prava organizacije Forensic Architecture koja se odvijala diljem galerija i sudnica te koja je 2018. godine bila nominirana za Turnerovu nagradu, skrenula je pozornost na korupciju, zataškavanja i zloporabu državnih aktera.

 

Zbog svojih su se političkih stavova našli na meti ozbiljnih pritisaka. Weizmanu je zabranjen ulazak u SAD; kada su pozvani na sudjelovanje na Whitney bijenalu, krenuli su istraživati potpredsjednika upravnog odbora Warrena B. Kandersa i njegove veze s proizvođačima oružja; kada je došlo do pokušaja cenzure nedavne izložbe postavljene u mančesterskoj galeriji Whitworth, u kojoj se adresira korištenje suzavca u Palestini, zahtijevali su da se izložba zatvori dok se njezin sadržaj ne restaurira u cijelosti.

 

Pojam „post-istine“ često se predstavlja kao institucionalna kriza. Liberalni odgovor na to kreće se u domeni obrane prihvaćenih autoriteta, od akademije do srednjostrujaških medija, policije, pa čak i FBI-a. Umjesto da reafirmiraju „liberalni epistemički poredak“, Fuller i Weizman okreću se umjetnicima, odvjetnicima, arhitektima i drugima koje se u pravilu ne povezuje s aktivizmom koji bi mogao ukazati na smjernice za budućnost.

 

Konkretno, današnja generacija umjetnika_ca sve više koristi svoj rad kako bi istinom prkosili moćnima, dok nešto konvencionalniji akteri unutar političke sfere koriste video-materijale i proizvode alternativne prikaze. Njihovu pažnju osobito zaokuplja estetika rata protiv terora i razvoj društvenih mreža kao terena suvremene politike.

 

Prevladavajući koncept estetike može se trasirati do osamnaestostoljetnog filozofa Alexandera Baumgartena, koji je udario temelje povijesti umjetnosti kao specijalističke discipline, te s njom povezanih koncepata ukusa i ljepote. Suvremeno polje više zanima ono što dolazi kasnije: feministički i postkolonijalni projekti preokretanja kanona, skretanje pažnje na oblike moći i isključivanja na kojima počiva autoritet takvih koncepata.

 

Investigative Aesthetics operira izvan te tradicije, ili u najmanju ruku predstavlja značajan odmak od nje. Namjesto toga, Fuller i Weizman vraćaju se originalnom grčkom korijenu pojma estetika, koji je povezan s percepcijom. Iz ove ekspanzivne početne točke istražuju smisao i proizvodnju smisla u njegovom punom političkom razmjeru: kroz razumijevanje sistemskih silnica kapitalizma, kao i osjećaja moralnosti pojedinca.

 

Tako širok djelokrug poziva na preispitivanje kome i čemu se daje agencija, napose s obzirom na okolišne obzire, koji bi nas mogli reorijentirati prema kolaborativnijim modelima organizacije. Međutim, jednako kao što naša osjetila mogu biti prilagođena nepravdi, nama samima moguće je manipulirati, odvratiti nam pažnju, kao i zasupnuti nas. Pod budnim okom nadzornih kamera i algoritama, ustrajati na afirmaciji nije uvijek idealna strategija: bitne su i metode izbjegavanja, bijega i kamuflaže. Biti politiziran znači biti svjestan uvjeta u svijetu.

 

Međutim, što da se radi? Od napora umjetnice i inžinjerke Natalie Jeremijenko da ukaže na zagađenje putem pomnog praćenja životinja, do popisivanja nezabilježenih migrantskih smrti na moru koje provodi Forensic Oceanography, primjeri u ovoj knjizi ukazuju na širok raspon strategija, čime se otvara dijalog od ključne važnosti. Međutim, vrijedi ukazati što je distinktivno u ovakvom uokviravanju estetike unutar politike. Primjerice, u prvoj fazi istrage o požaru u neboderu Grenfell, prikupljena su svjedočanstva preživjelih. Zbog formata koji je podrazumijevao da u standardnom izvještaju budu popisana jedno za drugim, ključni momenti, poput onih kada bi se dvoje pojedinaca susreli na stubištu, mogli su biti razdvojeni stotinama stranica. Izradivši sveobuhvatan trodimenzionalni model, Forensic Architecture je ponudila potpuniju sliku arhitekture i događaja u zgradi. To da svoj rad često prikazuju u muzejima i galerijama koje opisuju terminom „forumi“, dodatno ukazuje na njihov distinktivni pristup.

 

Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti. Uzeti u obzir puni opseg kauzalnosti ključno je za, primjerice, razumijevanje kako nejednakost potiče kriminalitet.

 

Ideja istrage dodatno je elaborirana. Knjiga to adresira kroz debatu ispričanu u obliku alegorije, u kojoj se naznačuju razlike između situacije kada osoba poput Juliana Assangea objavi državne tajne, u čemu su svi uključeni_e ozbiljno riskirali, i istraživanja već dostupnih materijala otvorenog pristupa koje je poduzeo Bellingcat. Budući da „svaka tajna operacija postoji u svijetu“, one neizbježno ostavljaju tragove koji svjedoče njihovu postojanju. Incidenti poput onog kada je infografika trkačke aplikacije Strava slučajno otkrila lokaciju vojnih baza to dokazuju.

 

Pomjeranjem estetike od pitanja ukusa i prosuđivanja dolazi do izražaja politička dimenzija doživljaja. Iako se o ulozi umjetnosti često raspravlja iz obrambene pozicije, istraživačka estetika ima jasnu, neodložnu ulogu u doba koje je oblikovano politikom post-istine. Upotreba termina „estetika“, kao i izražena prisutnost skupine Forensic Architecture u umjetničkom svijetu, prirodno priziva takve usporedbe. Ni jedna od ovih pozicija nije nužno međusobno isključiva, međutim one su različite. Fuller i Weizman predlažu novi niz odnosa između institucija, organizacija i praksi, preosmišljavanje moći kako bi se adresirali kompleksni pomaci u znanju.

 

Teško se s time baš i ne složiti, ali nešto vitalno bilo bi izgubljeno kada bi umjetnici bili ograničeni na to da suočavaju moć s istinom. Upravo je izostanak instrumentalizacije u povijesti lijevog političkog imaginarija otvarao plodonosna pitanja u vezi s identitetom i radom. Vrijednost problematika kojima se bavi knjiga Investigative Aesthetics ozbiljno joj daje na težini, ali njezin pristup ne razrješava prijeporne debate o politici kulture.

Chris Hayes je irski pisac i urednik koji živi u Londonu. Piše o suvremenoj umjetnosti, upućivajući na marginalne momente internet kulture, radikalne politike, masovne politike odozdo, gentrifikacije, maskuliniteta, i nasljeđa irske povijesti umjetnosti. Dok je izdavao nezavisni časopis o umjetnosti, uređivao je njegovo specijalno izdanje posvećeno mržnji prema Torijevcima.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve