Nemogućnost demokratske samoorganizacije u ekonomiji

Zašto, kako i je li uopće moguće demokratsko samoorganiziranje u polju ekonomije? U ovom tekstu, prvotno objavljenom u sklopu temata Direktno demokratski modeli danas (Zarez br. 307.), Toni Prug, doktorand na School of Business and Management sveučilišta Queen Mary u Londonu, pokušava odgovoriti na ova pitanja.

Ekonomija i ekonomska teorija kao jamac perpetuacije eksploatacijskog modela

“Ako ekonomija ometa naše živote, onda mi moramo ometati ekonomiju” (UK Uncut, 29. siječanj 2011.)

Većina novčanih sredstava za sveučilišna istraživanja iz polja informatike i elektrotehnike u Americi[1] te za veliki dio medicinskih istraživanja u Europi dolazi od države. Većina privatnih banaka bankrotirala bi da ljudi i država iz njih povuku svoj novac. Golema privatna bogatstva (proizvodi, novac, prostor, vrijeme) najbogatijeg podskupa populacije (postotci variraju prema državi) i korporacija ovise ne samo o radnoj snazi već i o kolektivnom bogatstvu neke države i njezinih stanovnika. Usprkos tome o kolektivnom bogatstvu rijetko se raspravlja, iako se koncept kolektivnosti, koji je prisutan u nekim oblicima u posljednja tri desetljeća obnove nakon Drugog svjetskog rata, napada od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako je ekonomski individualizam duboko ukorijenjen u stanovnicima najbogatijih zemalja Zapada, sve se više šire novi oblici samoorganizirane suradnje koje su omogućile nove komunikacijske tehnologije.

Zajednice znanstvenika, uradi sam hobista, inženjera i hakera stvorile su protokole (IETF) i alate (softvere koji se mogu distribuirati i višestruko koristiti), anarhisti i ostali lijevi aktivisti popularizirali su ih za pružanje otpora (Indymedia i antiglobalizacijski prosvjedi), aktivisti liberali ublažili su ih kako bi uključili korporacije i kapital (Open Source, Creative Commons), a umjetnici su ih prigrlili u svim oblicima. Širenje se nastavlja (Open Governement, Open Data, Open Access, UK uncut).

Jačanje kolektivne akcije

Dok su elektronska sredstva za proizvodnju suradnje bila upotrebljavana za jačanje kolektivne akcije, politički zahtjevi za pretvaranjem samoorganizirane suradnje u egalitarna i demokratska udruženja ne mogu se izraziti vrijednosnim lancima (proizvodnja, distribucija i konzumacija vrijednosti) za koje se tvrdi da su apolitični (ekonomija). UK Uncut primjer je samoorganizirane političke akcije čiji zahtjevi (da korporacije plaćaju porez) ostaju unutar polja ekonomije.

Ekonomija (privreda), konceptualno ograničena ideološkom pseudo-znanošću pod imenom ekonomska teorija (ekonomika)[2], “je nastala između 1930. i 1950. kao polje djelovanja za nove snage planiranja, regulacije, statističkog zbrajanja i reprezentacije”[3] Nominalno disciplina za mjerenje sveukupnih odnosa proizvodnje, distribucije i potrošnje dobara i usluga unutar neke države ili regije, ona stvara uzorke koji služe kao zvanični argumenti za nužnost specifičnog oblika razvoja u kojem prevladava sistemska logika kapitalizma strukturirana za proizvodnju nejednakosti.[4]

Da bi demokratska samoorganizacija bila moguća, ne smije postojati kapital, državni moćnici ni posjednici sila fizičke prisile (dijelovi društva koji nisu pod državnom/kapitalističkom kontrolom) koji nam mogu nametnuti svoju volju i diktirati model suradnje. Oni to čine iskorištavajući ljudsku potrebu za stjecanjem životnih sredstava ili pod prijetnjom smrti.[5] Egalitarni impuls koji postoji u samoorganizaciji rijetko se razvije zahvaljujući različitim klasama kojima učesnici pripadaju (sposobnosti, vrijeme, prostor, novac, društvene mreže) i zahvaljujući nedostatku vrijednosnih lanaca izvan kapitalističkih modela valorizacije, koji ne mogu cijeniti ravnopravnu samoorganizaciju zbog svojih ugrađenih anti-egalitarnih načela i koncepta vrijednosti.

Samoorganizacija ne mora biti potpuno oprečna hijerarhiji, pod uvjetom da postoji materijalna jednakost u društveno nužno potrebnim životnim uvjetima (hrana, krov nad glavom, odjeća, zdravlje, njega) i u razvoju učesnika (obrazovanje, otvoreni procesi, slobodno dijeljeno znanje). Budući da ovisi o zapravo operativnom egalitarizmu, mogućnost samoorganizacije da bude demokratska (za sve ljude) ne može se ostvariti unutar ekonomije, osim u limitiranim područjima. Nije to moguće također ni unutar parlamentarne države koja je duboko ukorijenjena u aristokratskim pokušajima upravljanja ljudima i presuđivanja u njihovim sporovima (pravnim i sudskim). Taj je autoritarni položaj izgrađen na temelju pristupa bogatstvu i držanja monopola nad nasiljem, što je nakupljeno otimanjem od kolektivnog rada i kolektivnih proizvoda i potpomognuto pravnim fikcijama, osobito onima o vlasništvu i pravnoj osobnosti korporacija.

Interesi privatne akumulacije

Najbogatiji dijelovi svijeta nekoliko su puta povećali svoju produktivnost od Drugog svjetskog rata. Umjesto bujanja samoorganizacije na temelju izobilja vremena i bogatstva ostvarenog povećanjem produktivnosti, egalitarni elementi društva demoliraju se zbog interesa privatne akumulacije bogatstva u rukama sitne manjine, a količina radnog vremena prodana za plaću, ili volontirana u nadi za plaćom, već se desetljećima povećava. Ako promotrimo samoorganizaciju kao oblik emancipacije i ako želimo da ona bude demokratska, u vrijeme kad se materijalna ravnopravnost u nekim od najbogatijih zemalja svijeta ubrzano smanjuje, mogućnost demokratske samoorganizacije mora se razmotriti kao centralno sistemsko pitanje.

Bruto domaći proizvod (BDP), indeks ljudskog razvoja (ILJR), bruto nacionalni dohodak (BND) po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moći (PKM) – ni jedna od ovih mjera ne odražava nejednakost i nedemokratske aspekte koje kapitalistički društveni odnosi proizvode i uspostavljaju. Svjetska banka posluje uz slogan “Radimo za svijet slobodan od siromaštva”. Ipak, vjerojatnije je da ćemo detaljnom analizom njihovih indikatora svjetskog razvoja (ISR)[6] doći do zaključka da ona zapravo radi za “svijet pun kapitalizma”. Kombinirani bruto omjer upisa (KBOS) u obrazovanju, jedno od ključnih mjera ILJR, kao što mu samo ime govori, uzima u obzir upisivanje fakulteta kao mjerilo nečije dobrobiti. Oni koji započnu visoko obrazovanje morali su završiti prethodne obrazovne razine, ali na razini sveučilišta taj indikator zanemaruje podatke o broju ljudi koji završe studij. Što je još gore, a što znamo iz stanja u SAD-u i Velikoj Britaniji, koja je pošla američkim stopama budući da su nedavno godišnje sveučilišne školarine u toj zemlji porasle na 9000 funti, pojam dobrobiti koji ILJR njeguje ništa ne zna o studentskim dugovima i broju sati na koje studenti tjedno moraju prodavati svoju radnu sposobnost kako bi si mogli priuštiti studij. Kada se ukupni studentski dug u SAD-u približava ukupnom nacionalnom dugu kreditnih kartica[7], jasno je kakva lažna mjerila nam se nameću. Drugačija analiza koja bi uključila rano vrijeme, dug, klasni položaj i sastav te druge aspekte jednakosti i demokratskog potencijala – vjerojatno bi nam mogla reći da u SAD-u, čiji je bruto omjer studiranja među najvišima u svijetu, visoko obrazovanje nameće velike klasne podjele (po pristupu poslovima, političkoj moći i bogatstvu na temelju pristupa skupim elitnim sveučilištima); cjeloživotni dug i relativno siromaštvo za mnoge; a prije svega stvara poslušnu radnu snagu koja je prisiljena prodati svoj rad po bilo kojim uvjetima koje monopolistička tržišta u kapitalizmu diktiraju, uz minimalne mogućnosti da se doživi samoorganizacija i demokratsko sudjelovanje.

Bogatstvo za neke

BND (PKM), ILJR, KBOS i slična mjerila kojima ekonomska teorija definira ekonomiju zapravo mjere dobrobit kapitalizma čija reprodukcija i rast ovise o cirkuliranju roba i dobrobiti manjine koja ima kontrolu nad njihovim velikim udjelom, a ne o dobrobiti relativno dobrostojećih stanovnika bogatijih dijelova svijeta.

Kad su potrošači radnici koji ne pripadaju manjini gornjeg sloja sve globalnije kapitalističke klase, stjecanje tih roba odvija se uz cijenu podređivanja kroz rad, koji znatno nadilazi količinu rada potrebnu za osiguravanje života.[8] U društvima u kojima kapitalistički društveni odnosi prevladaju, troškovi za stjecanje korisnih objekata (roba u kapitalizmu) znatno nadilaze osnovne životne troškove, što diktira da se naše vrijeme i prostor podređuju strukturnoj logici komodifikacije radne snage. Robe koje steknemo znače bogatstvo za neke, a manjak vremena i obilje često nepotrebnih predmeta za većinu.

Budući da se intenzivno služi prirodnim znanostima, osobito matematikom i fizikom, ekonomska teorija dobiva auru znanosti.[9] Ipak, ne postoje laboratoriji (za fiziku) ni formalna jezična pravila i uvjeti (za matematiku) kroz koja bi se u ljudskim društvima uspostavili pouzdani zakoni ekonomske teorije. Ekonomska teorija i ekonomija zapravo stvaraju svijet koji tvrde da proučavaju:

“Ekonomska teorija nije računica koja prethodno postoji i zatim određuje uspjeh ili neuspjeh različitih tehnologija. Ekonomija nije prethodno postojeća sfera u koju tehnološke inovacije uvode promjene. Naprotiv, pokušavaju se uvesti izračunavanja za koja se tvrdi da su superiornija konkurirajućim modelima i izračunavanjima. Ekonomija je izum dvadesetog stoljeća koji je takvim projektima izgrađen.” [10]

Mitchellova istraživanja velikih državnih intervencija utemeljenih na ekonomskoj teoriji u ruralne zajednice Egipta i Perua[11] pokazuju da se Hrvatska ne razlikuje od navedenih zemalja onoliko koliko se možda na prvi pogled čini. Zajednička im je intervencija ekonomije i ekonomske teorije u postojeće odnose proizvodnje, distribucije i potrošnje dobara i usluga, pod izgovorom znanosti i u ime stvaranja bogatstva. Ekonomska teorija i ekonomija time redistribuiraju bogatstvo u korist manjine i nameću manjak vremena i velike dugove većini. Strogim odvajanjem političkog i nepolitičkog koje provodi država ekonomistima se predaje u ruke monopol na autoritet kojim se proglašavaju korisne intervencije u društvene odnose. Ukidanje granica političkog, koje možda uključuje i zamjenu reprezentativnog parlamentarnog sustava koji vrlo uspješno nadopunjuje funkcioniranje ekonomske teorije i ekonomije, nužan je korak prema stvaranju demokratskih procesa proizvodnje, distribucije i potrošnje. Rekonceptualizacija vrijednosti i njenog stvaranja, izvan puke cirkulacije roba, također će možda bit potrebna da bi se pomakli izvan onog što ekonomska teorija i ekonomija propisuju i omogućuju.

Da bi samoorganizacija mogla emancipirati ogromnu većinu populacije, mora postati dio nužno materijalno egalitarnog načina proizvodnje i društvenih odnosa koji iz nje proizlaze, a ograničenja koja ekonomska teorija i ekonomija postavljaju moraju biti uklonjena.

Bilješke:

[1] Committee on Innovations in Computing and Communications: Lessons from History, National Research Council, Funding a Revolution:Government Support for Computing Research,(Washington, D.C.: The National Academies Press, 1999)

[2] Koristan sažetak kritike ekonomske teorije kao znanosti koja stvara vlastiti predmet istraživanja vidi Fabian Muniesa, “The problem with economics: naturalism, critique and performativity,” Centre de sociologie de l’innovation, CSI Working Papers Series (2010), http://www.csi.mines-paristech.fr/Items/WorkingPapers/Download/DLWP.php?wp=WP_CSI_020.pdf.

[3] Timothy Mitchell, “Fixing the economy,” Cultural Studies 12, no. 1 (1998): 91.

[4] Vidi Charles Kenny and David Williams, “What Do We Know About Economic Growth? Or, Why Don’t We Know Very Much?,” World Development 29, no. 1 (January 2001): 1-22 za raspravu o tome koliko je problematičan pojam ekonomskog rasta.

[5] Christoph Spehr, “Free Cooperation”, 2003, http://republicart.net/art/concept/alttransspehr_en.htm.

[6] The World Bank, World Development Indicators 2010, n.d., http://data.worldbank.org/data-catalog/world-development-indicators/wdi-2010.

[7] Susan Tompor, “Studentski dugovi veći od dugova na kreditnim karticama,” Slobodni Filozofski, September 2010, http://www.slobodnifilozofski.com/2010/11/studentski-dugovi-veci-od-dugova-na.html.

[8] Anna Coote, Jane Franklin, and Andrew Simms, 21 hours: Why a shorter working week can help us all to flourish in the 21st century, The Great Transition (New Economic Foundation, February 2010), http://www.neweconomics.org/publications/21-hours.

[9] Okretanje ekonomske teorije prema prirodnim znanostima provjeri u Ben Fine i Dimitris Milonakis, From Political Economy to Economics: Method, the Social and the Historical in the Evolution of Economic Theory, New Ed. (Routledge, 2008).

[10] Timothy Mitchell, “Rethinking economy,” Geoforum 39, no. 3 (May 2008): 1118.

[11] Timothy Mitchell, “The Work of Economics: How a Discipline Makes Its World,” European Journal of Sociology 46, no. 2 (2005): 297-320.

Vezani članci

  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao političko-simboličko priznanje i čin kolektivnog sjećanja na prerano preminulog druga i prijatelja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ni grupama, nego svim organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Na taj način „nagrada“ usmjerava pažnju na povijesno-politički kontekst kontinuirane okupacije i podjarmljivanja palestinskog naroda te na genocid koji traje već više od dvije godine. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se koncentriraju odnosi eksploatacije, eksproprijacije, represije i ekološkog uništenja. Upravo zato organizirane propalestinske borbe protiv genocida predstavljaju jedan od rijetkih izvora nade za suvremeni antikapitalistički pokret. Riječ je o kolektivnoj, antiimperijalističkoj borbi koja se oslanja na širok spektar taktika – od direktnih akcija i blokada do sabotaža – i koja se jasno razlikuje od humanitarističkog, građansko-moralnog aktivizma, pukog zgražanja ili identitetskog poistovjećivanja. Masovni prosvjedi pritom djeluju kao protuteža i institucionalnoj šutnji i ulozi akademije u izravnom ili neizravnom legitimiraju genocida. Spominjanje socijalističke Jugoslavije i njezine podrške palestinskoj državnosti u ovom se kontekstu navodi kao primjer povijesnog kontinuiteta progresivnih borbi protiv kolonijalizma i kapitalizma.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i hrvatskog popularnog pjevača Marka Perkovića. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč eksplicitnoj privrženosti nacizmu, nakon njegova sloma zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost, unatoč ideološkoj bliskosti ustaštvu, morao osvajati postupno. U oba slučaja ključnu ulogu ima jezik, odnosno tehnike višestrukog šifriranja i „dvostruke konotacije“. No dok je heideggerijanska terminološka ezoterija služila prikrivanju ideoloških kodova i mimikriji unutar režima cenzure, suvremeni hrvatski novogovor djeluje ogoljenije: dvostruka konotacija više ne skriva, nego signalizira i normalizira neslužbenu prihvatljivost post- i neofašističkih sadržaja.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.
  • 30. studenoga 2025. Srbi i Hrvati kroz etnonacionalizme umjesto kroz revoluciju Od sloma socijalističke države i restauracije kapitalizma, politički prostor Hrvatske obilježava široko rasprostranjena averzija prema jugoslavenstvu, a osobito prema idejama hrvatsko-srpske suradnje. Ta se atmosfera oblikuje u dominaciju šovinističkog, ekskluzivnog nacionalizma, koji autor razlikuje od nekada prevladavajućeg inkluzivnog nacionalizma na ovim prostorima. Prateći povijesni razvoj tih dvaju tipova nacionalizma te složene odnose Srba i Hrvata tijekom 19. i 20. stoljeća, autor pokazuje da su se antagonizmi, ali i suradnja i drugarstvo, odvijali u dugom razdoblju u kojem je inkluzivni nacionalizam često bio dominantan. Iako današnje neoliberalno doba potvrđuje prevlast isključivog nacionalizma, autor ne zagovara povratak “boljeg” nacionalizma, već poziva na povratak klasnoj borbi i potpuno odbacivanje nacionalizma kao okvira emancipacije.
  • 22. studenoga 2025. Dezerterstvo i antiratna prakse moderne: skica za povijest jedne umjetnosti I. DIO: Međuraće Antiratne i dezerterske umjetničke prakse otkrivaju se kao estetski i politički odgovor na rat, represiju i imperijalne pritiske koji oblikuju moderno doba. Kroz primjer ciriške dade te analizu jugoslavenskih avangardi, autorica trasira drukčiju, angažiranu genealogiju umjetnosti otpora, onu koja nastaje iz materijalnih uvjeta krize, mobilizacije i borbe za autonomiju.
  • 4. studenoga 2025. Anakrono doba Živimo u prijelaznom razdoblju iz neoliberalne epohe kapitalizma u nešto još neodređeno, a smjer tog razvoja i dalje je teško jasno sagledati. Ipak, oblikuju se procjene o tome kako bi se politika, ekonomija i tehnologija mogle konsolidirati. Umjesto utopijskih vizija, dominantni pokušaji razumijevanja sadašnjosti i predviđanja budućnosti sve se više okreću prošlosti. Autor tvrdi da zajednički obrazac tih pristupa predstavlja anakronizam te izdvaja tri politička simptoma koji mu pribjegavaju: tehnofeudalizam, krizu maskuliniteta i eskalaciju nacionalizama. Anakronizam se pritom ne vrednuje moralno, nego analizira kao trend u političkim promišljanjima suvremenosti.
  • 31. listopada 2025. Filozofski pod kaznom Autorica donosi osvrt na okrugli stol kojeg je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirao Plenum FFZG-a, kao odgovor na nedavne odluke Uprave i dekana koji su studentsko djelovanje okarakterizirali kao „simboličko nasilje“. Povod za razgovor bila je odluka o suspenziji troje studenata zbog opstrukcije sjednice na kojoj se raspravljalo o uvođenju participacija za apsolventsku godinu. Rasprava je Odluku smjestila u širi kontekst borbe protiv strukturnog nasilja u obrazovanju, propitujući granice akademske autonomije, legitimnosti otpora i mogućnosti stvarne solidarnosti unutar akademske i šire zajednice.
  • 15. listopada 2025. Zvezdane staze kao ultimativna fantazija kapitalističke modernosti Kao nominalno postkapitalistička utopija, „Zvjezdane staze” reproduciraju temeljne koordinate kapitalističke modernosti: eksproprijaciju, ekspanziju, nacionalnu državu, liberalni individualizam, rasizam i kolonijalni imaginarij. Pretpostavljajući „unapređenje” i kraj historije, budućnost se prikazuje kao nastavak sadašnjosti —liberalna vizura tehno-optimističnog narativa o modernosti. Autorica zaključuje kako kapitalizam neće biti prevladan samo onda kada se ukine eksploatacija, već je jednako nužno prevladati i proizvodni sistem i njegove ne-ekonomske uvjete.
  • 1. listopada 2025. Očitovanje Plenuma oko donošenja Odluke o participacijama

    Na jučerašnjoj sjednici Fakultetskog vijeća (29. rujna) izglasana je Odluka o participacijama prema kojoj su studenti koji trenutno ponovno upisuju posljednju godinu diplomskog studija oslobođeni plaćanja 75% obračunate školarine. Iako donesena Odluka nije ispunila naš zahtjev za potpunim oslobađanjem plaćanja participacija u izvannominalnoj godini, prihvatili smo ju kako bi studenti_ce mogli biti na vrijeme upisani te na taj način zadržati svoja prava. Smatramo ključnim osvrnuti se još jednom na studentsku borbu i situaciju na Fakultetu zadnjih osam mjeseci. Prije svega, želimo unaprijed doskočiti narativu o tome da se ovakva Odluka donijela jer su studenti i uprava “napokon sjeli za stol” […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve