Skandaliziranje homoseksualnosti u Hrvatskoj

Ovaj mjesec su Hrvatsku još jednom zgrozili fašistički izljevi mržnje protiv osoba drugačije spolne orijentacije što je rezultiralo promptnim osudama i analizama nasilja splitskog Pridea. Jedna od takvih analiza je i tekst “Skandaliziranje homoseksualnosti u Hrvatskoj”, prof. Branka Galić (Odsjek za sociologiju FFZG-a) koji nam je ustupila za objavu. Dijelovi teksta su već objavljeni, a mi ga prenosimo u cijelosti:

Aktualna događanja u Splitu na gay prideu kao i reakcije određenih crkvenih i drugih autoriteta na ta događanja pokazala su jasnu sliku demokratskih dosega i tolerancije u razumijevanju i prihvaćanju različitosti, kao i dominantnog sustava vrijednosti u hrvatskom društvu. O tome, u sociološkom smislu, velikih novosti zapravo i nema. Hrvatska je, naime, patrijarhalno seksističko društvo s elementima homofobije, što je već utvrđeno sociološkim istraživanjima od početka 2000. godine naovamo (istraživanja autorica i autora Tomić-Koludrović i Kunac (2000), Topolčića (2001), Galić (2002, 2004, 2009) Galić i Nikodem (2006, 2007), Linert-Novosel (1999, 2003), Kodrnje (2009), Štulhofera i sur. (2006, 2011) i dr.). Osim prisutnog patrijarhalnog modela u svijesti populacije, te veće sklonosti osobito starijih muškaraca, uvjerenih vjernika, prema „tradicionalnom“ i „modernom“ seksizmu, neki od rezultata tih istraživanja ističu i potrebu uspostave rodno egalitarnog društva, što podupiru najviše žene, mladi i obrazovani dio populacije. Rezultati socioloških istraživanja koja su provedena u posljednjih godinu-dvije dana, a koja su u postupku objavljivanja, pokazuju da nema značajnijih odstupanja u pogledu patrijarhalnosti i seksizma, premda postoje neki manji pomaci u smislu modernizacije hrvatskog društva. Rezultati istraživanja, tako, Europske studije vrijednosti koja u Hrvatskoj provodi Katolički bogoslovni fakultet pokazuju, uspoređujući posljednje desetljeće (Nikodem, Aračić, Džinić, 2010), da opada broj ispitanika koji visoko vrednuju tradicionalni oblik braka i obitelj kao temeljnu društvenu instituciju, da se počinje uvažavati autonomna mogućnost izbora samohranog roditeljstva, da su ponešto ublaženi stavovi u vezi prihvaćanja alternativnih oblika zajedničkog života, koji uključuju i homoseksualnost, te da institucija Katoličke crkve sve više gubi kredibilitet u očima građana kada je riječ o primjerenosti rješenja koje ona nudi za obiteljske probleme.

To su, inače, pokazatelji koji su u zemljama Europe prisutni već duži niz godina i desetljeća, a koji svjedoče da je transformacija patrijarhalnog društva prema modernom i postmodernom obliku društva koje usvaja i prihvaća sve raznolike alternativne oblike partnerskog života, kao i individualnog životnog stila i seksualnih orijentacija – već nastupila i to nepovratno. Drugim riječima, nemoguće je više bilo kakvim represivnim metodama, pokušajima „preodgoja“ ili religijske indoktrinacije, provoditi prisilnu „demodernizaciju“ društva, pogotovo ne trajno, nakon što su društveni pokreti već značajno odradili svoju ulogu u društvu, kako su to odradili feministički i homoseksualni pokreti posljednjih nekoliko desetljeća u zapadnim zemljama. Tako nešto očekivati danas nije samo naivno i smiješno, nego je jasan pokazatelj nepoznavanja društvenih fenomena i procesa koji oblikuju neko društvo i koji su u tijeku. Međutim, jasno je i to da su određena društva, tj. neke zemlje, u tom smislu već ostvarila svoju vlastitu post/modernizaciju, a neka su tek u fazi njezina ostvarivanja (Beck, Inglehart, Giddens, Castells). Hrvatska sigurno nije od onih društava koja je te procese već odradila, nego se tek nalazi u njima, a sudeći prema događajima oko gay pridea u Splitu, tek joj predstoje dublje promjene u procesima demokratizacije i post/modernizacije.

Donedavno je, pak, u mnogim društvima, osobito zapadnim, heteronormativnost bila čvrsto utemeljena, njegovana i poticana kulturna norma koja je tvrdila da je heteroseksualnost jedina normalna i prirodna manifestacija ljudske seksualnosti za sve ljude, dok je, nasuprot tome, homoseksualnost nenormalna i neprirodna. Pritom je muška homoseksualnost uvijek bila više stigmatizirana od ženske homoseksualnosti, jer je u direktnoj suprotnosti s rodnim poretkom hegemonijske muškosti (Conell), tj. idealtipskim oblikom dominantne patrijarhalne bijele muškosti koja posjeduje koncentriranu društvenu moć, vlast i resurse te upravlja društvenim odnosima autoriteta, ideologije, institucija, ekonomije i politike. U Hrvatskoj je ta heteronormativnost – bez obzira na to što je država formalno donijela neke zakone protiv spolne diskriminacije i diskriminacije na temelju seksualne orijentacije (no, nemojmo se zavaravati, nije ih ni donijela zbog razvijene svijesti vlastitih građana, nego pod pritiskom pristupanja Europskoj Uniji) – očito još uvijek prisutna kao dominantni oblik društvenog reda, pa se u skladu s njome i pojavio niz reakcija i komentara pojednih predstavnika crkvenih institucija koji su se oglasili nakon agresivnih ispada pojedinaca i grupa prema sudionicima gay pridea u Splitu.

To pitanje heteronormativnosti, ne može se zapravo postaviti u društvu drukčije negoli kulturno i socijalno. Postaviti ga „naturalistički“ nema puno smisla, jer je ono odmah deplasirano. U prirodi, naime, nema heteronormativnosti. Ona je naprosto ljudska norma, ali ne i norma svijeta prirode, tj. životinja. Životinje se u prirodi ponašaju svakojako – i heteroseksualno i homoseksualno. Kod njih nema baš puno „reda“ i „normi“, bez obzira što se instinktivni nagoni za reprodukcijom odvijaju također. No, isto se tako odvija i homoseksualnost. Mnoge vrste u tome nisu nikakav izuzetak – od raznih vrsta sisavaca – čimpanzi, pingvina, delfina, krava i bikova, itd. – do, recimo, ptica. Za sve njih je karakteristično kako heteroseksualno, tako i homoseksualno ponašanje. Osobito su labudovi ili papige, npr., poznati po svome homoseksualnom ponašanju. Prema tome, reći da je homoseksualnost „neprirodna“, „bolest“ i sl., kako to izjavljuju neki naši crkveni dostojanstvenici, je zapravo samo pokazatelj njihovog vlastitog siromašnog ne/znanja o prirodnom svijetu. Tu čak nije bitno pitanje je li homoseksualnost biološki determinirana ili je stvar socijalnih interakcija, nego je bitno da je to fenomen ponašanja nedvojbeno prisutan u prirodi životinjskog svijeta, kao i u ljudskom, te da zaslužuje ravnopravan tretman, kakav imaju svi ljudi, bez obzira na karakteristike svoje osobnosti, biološke ili socijalne osobine.

Osim što je apsolutno neprihvatljiva reakcija iz usta jednog uvaženog teologa da su homoseksualci „dobili što su i tražili“, crkveni autoriteti, također, opet potežu pitanje „privatnosti“, tj. vraćanja homosekualnosti u „ormare“ kao navodno „privatne stvari“ koja „ugrožava većinu“. Ovako nešto izjaviti, nakon što je seksualna orijentacija zagarantirana Ustavom RH kao jedno od temeljnih ljudskih prava (uključujući i religioznost, ili nacionalnost, recimo), te nekim zakonima, više je nego licemjerno, kao i jasan pokazatelj nespremnosti na prihvaćanje ljudi kao jednakih u svim njihovim različitostima. Tu se može odmah postaviti pitanje po čemu bi se, recimo, nečiji religijski (ili nacionalni) identitet, trebao moći više isticati od spolnog identiteta i imati više mjesta u javnom prostoru, resursa, mehanizama socijalnog i kulturnog djelovanja itd., osim ako nismo licemjerno, homofobno i heteronormativno društvo gdje još uvijek de facto VLADA autoritet crkve, a ne građanskog društva (i države)? Premda je, tako, možda nekim ljudima religijska pripadnost, recimo najvažniji kriterij određenja vlastitog identiteta, to sigurno ne mora biti svima, niti jest. Nekome može biti, možda, profesionalna djelatnost, ili, recimo baš seksualna orijentacija. Zašto bi onda ta ista orijentacija trebala imati drugorazredni značaj za tu osobu i biti skrivena u „ormaru“? Nemamo li svi ista prava kao ljudi? Prema izjavama nekih teologa, ne bi se reklo, ali je još tragičnije to što su navedeni autoriteti navodno ovlašteni od samoga božanstva da drugima udjeljuju pravdu. Jedino je nelogično u tome zašto bi samo božanstvo izražavalo ikakvu diskriminaciju prema pripadnicima različitih seksualnih orijentacija, kao i svaku drugu?

Usporedba, pak, s „paradiranjem pedofila i kriminalaca“ vrlo je neumjesna, jer svi dobro znamo da vlast Katoličke crkve vrlo dobro štiti sve one koji su u njezinim redovima već osvjedočeni pedofili, ali ju to ni najmanje ne ometa da ih i dalje drži na istim „bogomdanim“ svećeničkim poslovima u vlastitim redovima, uz eventualnu promjenu župnog ureda.

Tvrditi da je homoseksualnost „protiv boga“, pak nije ništa drugo negoli izraz vjerske indoktrinacije. To su stajališta vjerskih dogmi koje ne toleriraju mnogoštošta u društvu, pa onda ni homoseksualce. Ne toleriraju, tako, oni niti zajednički život izvan braka, niti masturbaciju, niti seks prije braka itd., niti višestruke partner/ice itd., što su sve fenomeni koji se sigurno odvijaju u ljudskom društvu i ljudi žive s time kako znaju, umiju ili žele. Na kraju krajeva, i za izbor celibata kao seksualne ne/orijentacije, može se postaviti pitanje koliko je zdrav, no mislim da nitko nema pravo procjenjivati nečiji izbor, pogotovo ne agresivnim javnim osudama, a da prije toga nije dobro procijenio svoj vlastiti i shvatio da ni od koga nije dobio nikakva ovlaštenja da obezvrjeđuje tuđe osobnosti i životne izbore, a najmanje od Boga Oca i Duha svetoga, samo što su si, nažalost, neki od tih kritičara priuštili više „prava“ nego što im po bilo kojoj osnovi pripada.