Stvaranje i obrazovanje elita

Unatoč velikim razlikama od zemlje do zemlje, elite dobivaju na moći i utjecaju u cijeloj Europi. Julia Hofmann i Florian Reiter razgovarali su sa sociologom Michaelom Hartmannom o društvenom podrijetlu elita i ulozi obrazovnog sektora u njihovoj reprodukciji.

Kada govorimo o elitama, većinom nas obuzima neugodan osjećaj bespomoćnosti. Koliko je uopće velik utjecaj elita u društvu i kakve kolektivne i strukturne mogućnosti za smanjenje utjecaja elita postoje?

Utjecaj elita je jako velik zato što donose odluke koje utječu na cijelo društvo unutar relativno malog kruga ljudi. Kada primjerice najviša sudska instanca odlučuje hoće li se uvesti školarine, potreban je puno masivniji prosvjed odozdo kako bi se tu odluku srušilo – a puno je teže organizirati mase, no manje skupine. Slično je i u gospodarstvu. Ako Daimler odlučuje hoće li se Mercedes C-klase proizvoditi u SAD-u, tada se ta odluka relativno brzo sprovede u djelo, jer se tek nekoliko ljudi mora usuglasiti oko tog pitanja. Tisuće zaposlenika bi se moralo organizirati da bi mogli ukinuti tu odluku. To nije nemoguće, ali je puno teže. Elite mogu brže i neposrednije odlučivati, tako da njihove odluke brže stupaju na snagu. Otpor se uvijek mora organizirati masovno, no postoje uspješni primjeri. Npr. u Hessenu su školarine ponovno ukinute zbog masovnih studentskih prosvjeda. Nitko nije računao na uspjeh, zato što su školarine mezimčad elita. I u Austriji su ponovno ukinute školarine. Znači: moguće je, ali je teško zato što se puno ljudi mora organizirati oko određene stvari i zato što njihov otpor mora trajati neko vrijeme. Elite se neće impresionirati ako se takvo nešto radi točku po točku. Postoji samo jedna mogućnost da se suprotstavi elitama: većina stanovništva se mora organizirati. Načini konkretnog organiziranja se veoma razlikuju. Mogu to biti labavo organizirani antiratni i antinuklearni pokreti ili, pak, sindikati ili strukture slične onim stranačkim. Ili pokret poput onog u Austriji pri najnovijim studentskim prosvjedima. Ali bez organiziranog otpora nije moguće umanjiti utjecaj elita.

U svojoj knjizi „Elite i moć u Europi“ definirate tri središnja tipa elita u Europi: političke i ekonomske elite kao i elite u pravu i upravi. Odlikuje ih prema Vašem mišljenju „to što su u prilici da vrše znatan utjecaj na društveni razvitak“. Odakle dolaze te elite? Koje društvene instance doprinose njihovom nastanku ili reprodukciji?

Postoje velike razlike od zemlje do zemlje. Općenito se može reći da u većini zemalja gospodarska i pravna elita potječu mahom iz buržujskih ili krupnoburžujskih obitelji. Čak je tako uz ogradu i u Skandinaviji što se tiče pravnih elita. Kod upravne i političke elite je to već znatno drugačije. Može se ustanoviti da su npr. u Francuskoj političke elite skoro istog sastava kao i gospodarske elite (tj. udio buržujske i krupnoburžujske djece od najmanje tri četvrtine). Sastav je sličan i u Španjolskoj i Portugalu. Unatoč ne tako velikoj izraženosti, to odgovara i stanju u Velikoj Britaniji. Nasuprot tome u većini drugih europskih zemalja sve do kraja prošlog tisućljeća, političke elite su potjecale iz sitnoburžujskih krugova. Takvo se nešto još uvijek može vidjeti u Austriji te je bilo tipično za većinu europskih zemalja. Kada govorimo o upravnoj eliti, postoji podjela: i u nekoliko velikih zemalja, poput Francuske ili Velike Britanije, Njemačke i Španjolske, upravna elita je mahom stvorena iz buržujskih i krupnoburžujskih obitelji. No postoji veći broj zemalja čija je upravna elita stvorena iz sitne buržoazije, poput Italije, Austriji, država Beneluksa, Skandinavije. U mnogim zemljama se to kod političkih elita u zadnjih deset do petnaest godina promijenilo. Politička elita, prije svega njemačka, postala je bliža buržoaziji. U međuvremenu je njezin sastav postao skoro isti kao onaj drugih elita. Dvije trećine članova trenutne savezne vlade dolazi iz krupne buržoazije, dok je od 1949. često bio slučaj da i dvije trećine njih potječe iz radničkog ili srednjeg sloja. Instance koje doprinose stvaranju elita se razlikuju u europskim zemljama. Postoje tri osnovna tipa. Prvi tip koji se odnosi na Francusku i Španjolsku, odlikuje se prije svega time što u njima postoje elitne obrazovne ustanove u/ili elitne institucije u državnoj upravi iz kojih se započinju karijere u gospodarstvu i politici. Drugi tip predstavlja Velika Britanija. Ondje istina postoje elitne obrazovne institucije, ali nema međusobne povezanosti između sektora elita. I treći tip bi bile sve ostale zemlje. Čak i ako se u toj povezanosti i ustanovi velik rast, prije svega u Njemačkoj, za homogenost, a time i snagu elita u tim zemljama, odlučujući kriterij je još uvijek društveno podrijetlo.

Obrazovni sustav igra ključnu ulogu u nastanku, odnosno reprodukciji elita. Koje zadaće pri tome prvenstveno ispunjava? Koliko je važna kvaliteta izobrazbe? Koliko je važan nastanak društvenih mreža i izučavanje klasnospecifičnog habitusa?

Središnja zadaća obrazovnih institucija je selekcija. To znači da kada usmjerimo pogled na elite, tu se prije svega radi o tome da se isfiltrira što manji dio jedne generacije iz mase. To se događa na različite načine. Najučinkovitija je zasigurno Francuska, u kojoj se na tri vodeće grandes écoles[1] prima jedva tisuću osoba iz jednog godišta, koje zatim dolaze u obzir za vodeće pozicije. U Velikoj Britaniji je slična situacija zbog elitnih sveučilišta i public schools, čak i kad je broj primljenih na te institucije veći od onog u Francuskoj. U većini zemlja, kao u Njemačkoj ili u Austriji, u principu se radi o tome da oni koji studiraju nemaju praktički nikakvu šansu da postanu dijelom elite. Znači, odluka studirati ili ne, bitna je selekcijska odluka, no čak i nakon selekcije naravno da uvijek ostane puno više osoba, nego što ima elitnih pozicija. Iz tog razloga postoje daljnje mehanizmi selekcije u kasnijem poslovnom životu. U tim zemljama doduše postoje društvene mreže koje pružaju potporu, ali one nisu naročito jake. U Austriji su istina nešto važnije nego u Njemačkoj (prije svega zato što je zemlja manja), no zapravo se ne može govoriti o učinkovitim mrežama. Kvaliteta mreže je u pravilu povezana s time što odlučujuće obrazovne institucije nisu prevelike. Zbog toga u Francuskoj i Velikoj Britaniji postoje jako učinkovite mreže (kao npr. Etonijanci[2]. U većini europskih zemalja takve učinkovite mreže ne postoje, jer su masovna sveučilišta postala prevelika zato. I nastanak klasnospecifičnih habitusa u većini zemalja se ne događa na obrazovnim institucijama, jer su za takvo nešto preheterogene. Samo na jednom elitnom sveučilištu poput LMU u Njemačkoj ima 40.000 studenata. Tu se ne može izgraditi složan habitus, može ga se samo nadopuniti ili rafinirati. Drugačije je u zemljama poput Francuske ili Velike Britanije. Ondje obrazovne institucije sigurno imaju velik utjecaj na habitus. To naročito vrijedi u slučaju Velike Britanije, zato što ondje djeca već u ranoj dobi odlaze u internate. Proces započinje u već sa sedam godina, a najkasnije s trinaest godina. U tom slučaju škole značajno obilježavaju osobe. Kvaliteta izobrazbe nije odlučujući kriterij. Zajamčena mora biti prosječna visoka izobrazba, no institucije ne moraju biti iznimne u svojoj kvaliteti, barem ne u svojoj znanstvenoj kvaliteti. Pogledamo li Francusku, vidjet ćemo da grandes écoles, koje su važne za centralne elite, nisu izvrsne u znanosti, no ni radi se o tome. Njihova primarna funkcija je stvaranje elita, no tu prevagnu neke druge karakteristike, a ne naročito dobra stručna izobrazba. Na francuskim grandes écoles uči se naprosto kako djelovati na vodećim pozicijama, kako brzo donijeti odluke, itd. Nema to nikakve veze sa stručnom kvalitetom.

Kako i kada se djeca i mladi nauče poimati elitom?

I to se razlikuje od zemlje do zemlje. Ako se u relativno mladoj dobi u Velikoj Britaniji upišete na Eton, jasno je da ćete kasnije pripadati eliti. Etonijanac je toga već svjestan s trinaest godina. U Francuskoj se to događa nešto kasnije, ali kada se s 18 ili 19 godina upišete na classe préparatoire u nekoj poznatoj pariškoj gimnaziji, tada znate da ste već skoro pa uspjeli. Najkasnije kada budete primljeni u renomiranu grande école. Dakle, još tijekom izobrazbe. U većini europskih zemalja to nije tako. Ondje se odluka o tome pripadate li ili ne u elitu donosi tek nakon završetka izobrazbe. Znači da obrazovni sustav donosi samo takoreći privremenu odluku. Kada primjerice završite studij ekonomije u Austriji, imate samo jednu šansu da zauzmete elitnu poziciju, i ništa više. Naprosto postoji previše onih koji završe studij. Zbog toga se vjerojatno djeca i mladi u zemljama s razvijenim elitnim obrazovnim institucijama sigurno ranije osjećaju kao elita. U zadnjih par godina možemo vidjeti kako neovisno o obrazovnom sustavu dolazi do homogeniziranja stambenih četvrti i životnih sredina tako da djeca i mladi imaju posla samo sa sličnima i već se u toj fazi može ustanoviti da već u relativno ranoj životnoj dobi shvaćaju društvo koje izgleda otprilike ovako: gore su „najučinkovitiji“ (elite i sve zajedno gornjih deset posto stanovništva), zatim sredina stanovništva, i dolje „nesposobnjakovići, socijalni paraziti i neradnici“. Toga nije bilo u Njemačkoj prije trideset ili četrdeset godina, danas tinejdžeri razumiju društvo kao sustav raščlanjen po kvazibiološkim kriterijima. U toj slici oni pripadaju u one koji su „gore“, i to smatraju sasvim normalnim.

Mogu li djeca iz domaćinstava srednjeg ili nižeg sloja uopće postati elita? Koliko su elite kao društveni sloj zatvorene?

To je već moguće, prije svega kod političkih elita. I to zato što su pripadnici srednjeg i nižeg sloja postavili većinu elite, jer se u politici mora biti izabran. Prije svega bi se velike narodne stranke mogle, dokle god još imaju jako članstvo, pobrinuti kroz svoje relativno stabilne strukture da stranačka baza vrši znatan utjecaj na postavljanje kandidata. Osobe koje su „preburžujske“ – ne postavljaju se. Kod drugih elita je to već teže. Najveću socijalnu propusnost može se vidjeti na primjeru upravnih elita jer kod njih postoje formalizirani putevi za društveni uspon. U slučaju gospodarskih elita je takvo nešto uvijek bilo iznimka, ako izuzmemo Skandinaviju. U većini zemalja gospodarske elite su ipak relativno zatvorene. Ipak se mora dodati da i tu postoje posebni slučajevi. U Austriji npr. s Raiffeisen bankom: ne radi se o klasičnoj velikoj banci, nego o zadružnoj strukturi u kojoj postoje i drugi putevi za društveni uspon. Isto je tako i u cijelom javnopravnom sektoru. Znači da su u svim poduzećima koja su u većinskom vlasništvu gradova ili država, putevi za društveni uspon drugačiji nego u privatnom sektoru, zato što u tim slučajevima glavnu ulogu igraju politički utjecaji. Pri tome djeca iz radničkih obitelji ili iz srednjeg sloja imaju veće šanse za uspon.

Pišete da je Austrija po pitanju svojih političkih elita društveno propustljiva i da je njena politička elita ima nadproporcionalno visok udio radnika. Što oni mogu ustvari postići? Ne udaljuju li se svojim statusom elite od svijesti svog društvenog podrijetla?

Zasigurno da se morate znatno udaljiti od miljea iz kojeg potječete. No to je dug proces. Ne postaje se odmah ministrom, već se malo-pomalo udaljava od vlastitog podrijetla. Najbolji primjer je u Njemačkoj Gerhard Schröder. Nakon svog izlaska iz politike otišao je u sasvim drugačiji milje i sigurno da se tek maglovito sjeća svog podrijetla.[4] Odlučujući faktor je koliko osoba potječe iz drugog miljea. Ako se radi o izdvojenim osobama, onda će se te osobe u pravilu dobro prilagoditi. To se može prije svega vidjeti u gospodarstvu. Menadžeri koji iza sebe imaju društveni uspon većinom postupaju sa zaposlenicima još strože no drugi menadžeri. Ako milje većinom čine ljudi koji su se društveno uspeli, tada je iskustvo koje donose sa sobom veoma važno. Može se grubo reći: što je veći udio djece iz srednjeg sloja ili radničke djece u političkim elitama ili općenito u elitama, to je izjednačenija visina ukupnih prihoda. Obrnuto, što djeca iz buržujskih i krupno buržujskih obitelji u potpunosti dominiraju elitama, to njihovi interesi više utječu na odlučivanje. To opet znači da čak ako se osobe i promijene i udalje od svog društvenog podrijetla, dio njihovog podrijetla ostaje u njima, dok god veći dio elite čine osobe koje su se uspele.

Postoje li rodno specifične razlike u reprodukciji elita?

Naravno da postoje, čak ako i tu postoje razlike od zemlje do zemlje. Općenito gledano, što se tiče rodno specifične reprodukcije elita najzatvorenije su gospodarske elite. Muškarci se najradije igraju s muškarcima. U Njemačkoj se u posljednjih deset, petnaest godina skoro ništa nije pozitivno promijenilo za žene, u Skandinaviji pak – je. Političke elite su najotvorenije i po ovom pitanju, zato što ih se, eto, mora izabrati. Kada u Njemačkoj pogledamo i vladin kabinet, a ne samo kancelarku, vidimo da udio žena u političkoj eliti nije doduše reprezentativan, ali da žene ipak obnašaju dobru trećinu funkcija. Slično je i u većini drugih europskih zemalja. U južnoj Europi to još nije tako rašireno, no primjerice u kabinetu španjolske vlade svaku drugu funkciju obnaša žena. Dakle, ukratko: politička elita je malo pomalo postala relativno rodno propusna, a gospodarska elita je još uvijek relativno rodno zatvorena.

Potiče li se mladiće još uvijek više od djevojaka u elitnim obiteljima?

Još uvijek je to tako.Obiteljski modeli su još uvijek relativno tradicionalni, prije svega u gospodarskih elita. No ima sve više obitelji u kojima kćerke preuzimaju vodeće pozicije. Tako je u Njemačkoj s vremenom sve više žena koje rukovode poduzećima. To se u odnosu na prije promijenilo, ali dosad je u pravilu funkcioniralo u društvu samo u slučajevima kada bi se do elitnih pozicija dolazilo udajom ili nasljedstvom.

U kolikoj mjeri djeca pripadnika elite kritički propitkuju svoje roditelje te biraju drugi životni put? Koliko pritiska roditelji i društvena okolina vrše na djecu da postanu elitom?

Vjerojatnost kritičkog zaokreta je mala. Takvih je bilo i uvijek ih ima; kao npr. Karl Marx i Friedrich Engels. Ili u novijoj prošlosti Bruno Kreisky u Austriji ili Olof Palme u Švedskoj, dakle unutar socijaldemokrata. Uvijek ima osoba koje kritički promatraju milje iz kojeg potječu, no takve su osobe iznimke. Većina djece koja odrastaju u tim odnosima, preuzima način razmišljanja svojih roditelja. Razlikovanje između elite i mase te pripadajući svjetonazor – da je netko sposobniji od drugih ljudi i zato ima pravo donositi odluke o drugim ljudima – uobičajen je slučaj. Vjerojatnost da netko prekine taj uzorak je znatno manja od deset posto.

Zašto ste se odlučili baviti istraživanjem elita? Koji je cilj Vašeg rada? Koliko „potencijala za elitu“ imate Vi sami?

Radi se o mješavini podrijetla, političkih interesa i slučajnosti. Podrijetla zato što i sam dolazim iz buržujskog miljea i poznajem te krugove. Znači već sam jako rano znao kako ti ljudi misle. Kao drugo, zapravo me nije zanimala tema elita, nego moći, jer sam od svoje šesnaeste godine politički aktivan. Moć u najrazličitijim oblicima – u školi, u pravosuđu, u gospodarstvu – te pitanje kako funkcioniraju strukture moći oduvijek me zanimalo. Tako se dođe do pitanja elita. Kao treće, a to je slučajnost, pet godina sam radio na pravnom fakultetu i provodio istraživački projekt o pravnicima specijaliziranim u gospodarstvu. To me znanstveno dovelo do ove teme. Radi se o klasičnoj skupini njemačke elite što se u periodu kad sam to istraživao – krajem 1980-ih – relativno znatno promijenilo. I tako sam se nastavio baviti tom temom jer se ono što me politički zanimalo – naime moć – dalo povezati s mojim znanstvenim radom. Time sam htio postići ono što je i Bourdieu uvijek nazivao općom zadaćom kritičke znanosti: razotkriti mehanizme koji nisu uočljivi na površini i to su mehanizmi moći. Kako bih pokazao kao današnja društva funkcioniraju, kako oni koji imaju moć reproduciraju svoju moći te ju koriste kako bi upravljali društvenim razvojem. Radi se o tome da se te mehanizme razotkrije i preko njih pokaže gdje je moguće utjecati odozdo. Nije to uvjetovano prirodnim zakonima. Ljudi stvaraju povijest i dok god je tako, i mase ljudi mogu utjecati na to.

Kako same elite reagiraju na vaše istraživanje?

Mišljenja se razlikuju. Konzervativni mediji i većina pripadnika elita su skeptični ili ne priznaju moje istraživanje. U FAZ-u ili u Die Welt me stvarno rijetko zovu za intervju. U FAZ-u je čak izašao moj portret koji je sadržavao osobni napad, što je po mojem mišljenju povezano s time što se konzervativcima ne sviđa što je vodeći stručnjak za temu koja je njima tako važna – ljevičar. Čak i među njima postoje ljudi koje se zanimaju za rezultate mojeg istraživanja, ili iz čiste znatiželje ili pak zato što se nadaju da će tako analitički točnije biti informirani o vlastitom okruženju. No ipak se radi o manjini. Na većini priredbi sam tek zanimljiv sugovornik kojeg se može malo saslušati, a da to nema nikakve spomena vrijedne posljedice po vlastito mišljenje. Kada se radi o stvarnom političkom utjecaju, npr. po pitanju školarina, jasno je: različite pozicije se sukobljavaju i tada se još pokušava prikazati moju poziciju kao marginalnu, kako ne bi politički dobila na utjecaju.

Napomene urednika Perspektiven
[1] Grandes écoles su visoka učilišta specijalizirana za pojedine predmete ili grupe predmeta u kojima se obrazuju elite u francuskoj politici i gospodarstvu
[2] Etonijanci su oni koji su završili elitne škole Eton u Engleskoj, koje ne upisuju primaju djevojke
[3] Sveučilište Ludwig Maximilian u Münchenu se naročito promiče u okviru njemačke „inicijative za izvrsnost“ za „jačanje vrhunskog sveučilišnog znanstvenog istraživanja“
[4] Gerhard Schröder je odrastao u skromnim uvjetima. Nakon što je smijenjen s mjesta njemačkog kancelara, prešao je u privatni sektor i danas je između ostaloga u nadzornom odboru ruskog plinovodnog konzorcija, član europskog savjeta Investicijske banke Rotschild i savjetnik u kineskom ministarstvu vanjskih poslova.